Saveznički problemi zračno-desantnih i padobranskih postrojbi tijekom 2. Svjetskog rata
Dakle, temeljni problem Saveznika (kod Arnhema) je nedostatan broj zrakoplova za istodobno prebacivanje cjelokupne 1. zračno-desantne divizije u vremenu manjem od dva dana. Tako su njemačke postrojbe lako otkrile protivnika i napale ga već prvoga dana kada on ima samo polovicu svojih snaga. Nadalje, operacija kod Arnhema imala je previše dalekosežan cilj, jer već tada pokazalo se da su operacije padobranaca s takvim ciljevima jako osjetljive, kritične i krajnje neizvjesne. Sukladno planu saveznički padobranci trebali su samo tri dana držati, samo tri ključna mosta dok ne stignu savezničke kopnene postrojbe. Na kraju padobranci su se grozničavo i žilavo držali više od sedam dana, bez da ih se uopće pokušalo izvući, a već nakon trećeg dana svima je bilo sasvim zorno da operacija nije uspjela. Zauvijek će ostati zapisano u povijesti bitaka to traljavo planiranje, nikakve veze, kronični nedostatak prijevoznih zrakoplova i potpuna inertnost savezničkih obavještajaca. No, isto tako povijest bitaka zauvijek će zapamtiti nevjerojatnu hrabrost i upornost 'crvenih đavola' koji su se u toj uzaludnoj borbi zauvijek ovjenčali slavom i epskim heroizmom. Naime, padobranci (crveni đavoli) devet su dana stojički trpjeli gubitke i vatru protivnika, hrabro i uporno podnosili žeđ, glad i svu neizvjesnost situacije u koju su tako besmisleno bačeni. Vojni liječnici spustili su se zajedno s padobrancima i zajedno s njima hrabro podnosili rane, smrt i zarobljavanje, a nizozemskom civilnom stanovništvu 'kapa dolje' i svaka čast, jer doista, ti obični ljudi i civili činili su nemoguće stvari i uporno donosili padobrancima hranu, vodu i pružili im ljudsku utjehu u trenucima umiranja. Zato će Athumanunh u svojim promišljanjima i koračanjima o hrabrosti padobranaca kod Arnhema ovako zapisati: - iako su bili pravi vojnici i izuzetno kvalitetni borci, ipak su od njih njihovi nadređeni tražili malo previše. Izgleda da su kasnije saveznički planeri i zapovjednici ipak naučili lekciju, pa su tako tijekom proljeća 1945. opet uporabljene dvije divizije padobranaca (6. britanska i 17. američka) tijekom prijelaza rijeka Rajne i Vazela, točnije nadnevka 24. ožujka 1945., ali sada na mnogo oprezniji način. Tek kada su savezničke postrojbe prešle rijeke spuštene su padobranske divizije, ali opet samo na udaljenost izvan dometa savezničkih topničkih postrojbi. Bila je to udaljenost na kojoj je saveznička kopnena vojska mogla pomoći padobrancima prije nego bi se prikupile njemačke oklopne postrojbe. Tako je operacija kod Vazela za 24 sata uspjela, jer padobranci su ključne objekte uspjeli zadržati do dolaska svojih kopnenih postrojbi. No, opet, po Athumanunhu, operacija kod Vazela, iako je bila uz uporabu većih snaga, postigla je vrlo skroman taktički cilj. Njemačke snage mogle su pružiti samo slabi otpor u zraku, a udaljenost od padobranaca do kopnenih postrojbi bila je malena i mogla se premostiti za svega nekoliko desetaka sati. Takve opće taktičke okolnosti bile su i u skoro svim zračno-desantnim operacijama tijekom borbi i bitaka na Pacifiku, a o njima Athumanunh će napisati drugi put.
Post je objavljen 13.06.2008. u 21:54 sati.