Zračno-desantne i padobranske postrojbe u 2. Svjetskom ratu – nastavak
Strateška pozadina za saveznički zračno-desantni napad kod Arnhema u rujnu 1944. bila je opet potpuno drugačija. Tada su zračno-desantne postrojbe igrale važnu ulogu u savezničkim ratnim planovima, jer se težilo rat okončati što je prije moguće. Kolovoza 1944. njemačke Armije se povlače na istok prema Flandriji i preko Francuske prema utvrđenoj Sigfridovoj crti i to većom brzinom od one kojom su nastupale tijekom 1940. godine. Sada Saveznici imaju velikih problema s brzinom nastupanja svojih postrojbi koje proganjaju njemačke postrojbe i žele s njima stalno držati bojni kontakt. Savezničke oklopne postrojbe jure prema rijekama Meza i Rajna, ali logističke postrojbe ne stignu ih pratiti s opskrbom goriva, maziva, streljiva i drugih doknadnih materijala koji se još uvijek nalaze na mostobranima osvojenim u Normandiji. Tako se savezničke postrojbe, koje su isprednjačile, sve slabije i jednostavno pretvaraju se u male i umorne tenkovske ophodnje. To je izuzetno značajna faza rata, a samo jedan riskantan poduhvat brzog prijelaza rijeke Rajne mogao bi Saveznicima donijeti izuzetne uspjehe. General Montgomeri ima Plan za forsiranje rijeke Rajne s namjerom da zauzme i provali, uz potporu zračno-desantnih postrojbi, sa svojom Sjevernom skupinom Armija u Ruhr i produži preko njemačke sjeverne ravnice prema Berlinu. No, za to mu treba izuzetno punio prijevoznih sredstava i stalna opskrba postrojbi, a to pak bi dovelo američke Armije u nepokretnost i neaktivnost zapadno od rijeke Rajne. Dakako, Ajzenhauer nikako nije za ovaj Plan, jer planovi Saveznika za taj period sastavljeni su 10. rujna u Briselu. Sukladno tom Planu zračno-desantne postrojbe trebale su biti uporabljene za zauzimanje mostobrana preko rijeke Meze, Vale i Rajne, a potom bi Montgomeri sa svojim Armijama trebao preko Anversa zauzeti otok Valhern i očistiti obale rijeke Šelde od njemačkih postrojbi. Na kraju, po Athumanunhovom promišljanju, pokazalo se da je čak i ovaj manje ambiciozan Ajzenhauverov plan bio prevelik i pretežak za Saveznike. Naime, planiranje u 1. zračno-desantnoj armiji, u stožeru zračno-desantnih postrojbi, bilo je traljavo. Časnici generala Breretona žurno su prikupljeni u stožeru, blizu hipodroma Askot u južnoj Engleskoj i počeo je stožerni trenaž i rad. Planirano je da se spuste padobranske i jedriličarske postrojbe preko rijeka Some i Sene i dok su oni planirali kopnene postrojbe već su zauzele ta područja. Onda pak je Ajzenhauer prihvatio dio Montgomerijevog plana, onaj dio gdje će zračno-desantne postrojbe pomoći u zauzimanju mostobrana preko rijeka Meze, Vale i Rajne, a već je bilo premalo vremena da se provedu zapovjedna izviđanja padobranskih časnika. Ako Athumanunh sada na trenutak usporedi planiranje Nijemaca za zračni desant na Kretu koje je trajalo čak šest mjeseci, a Savezničko planiranje za zračni desant preko Meze, Vale i Rajne samo tri tjedana, pa ako je onaj prvi njemački doživio katastrofu, što li se samo moglo očekivati od ovog drugog savezničkog?! Tri zračno-desantne divizije (dvije američke i jedna britanska uz naknadnu potporu brigade Poljaka) trebale su se spustiti sredinom rujna uzduž koridora koji se proteže kroz Nizozemsku od Eindhovena do Arnhema. Nadnevka 17. rujna poletjelo je 750 prijevoznih zrakoplova i zračnih jedrilica koje su nosile savezničke zračno-desantne postrojbe. U prvim trenucima one su postigle početne uspjehe, a posade zrakoplova svoju su zadaću ispunile besprijekorno. Njemačka PZO i zrakoplovi oštetili su jedva 2 posto savezničkih prijevoznih zrakoplova i zračnih jedrilica. Najbliže savezničkim nastupajućim kopnenim postrojbama spustila se jedna američka zračno-desantna divizija i ona se vrlo brzo spojila s britanskim kopnenim postrojbama. No, Athumanunh je tu sada malo sumnjičav – zar je baš bilo potrebito na tako malo odstojanje od kopnenih snaga baciti cijelu diviziju? Athumanunh vjeruje da je tu zadaću mogla uspješno odraditi samo jedna zračno-desantna bojna, a ostale snage trebalo je bacati mnogo dalje (bliže Njemačkoj, možda kod Najmegena ili Arnhema), gdje će na kraju i početi problemi. Druga američka zračno-desantna divizija uspjela je stvoriti snažna uporišta kod Najmegena, ali je ključni objekt (most preko rijeke Vale) ostao u rukama njemačkih postrojbi. Za sve to krivo je izuzetno traljavo planiranje i obavještajna priprema i na kraju ono čega se Athumanunh uvijek tako opravdano boji – podcjenjivanje protivnika (opet su podcijenjene njemačke oklopne postrojbe). Na svu strahotu saveznički padobranci pali su na njemačke tenkove (kao da nosoroga gađate kamenčićima). Naime, u području spuštanja padobranaca bili su položaji čak dviju njemačkih oklopnih divizija, ovo se nikako nije smjelo dogoditi i ovo su saveznički obavještajci trebali znati. Na kraju onda se i samo meteovrijeme urotilo protiv jadnih savezničkih padobranaca (brigada Poljaka nikako nije mogla poletjeti i pružiti potporu u izvlačenju). Opet i što se vremena tiče, Athumanunh zna da je u tom dijelu Europe, u to doba godine, teško pronaći tri uzastopna dana lijepog vremena, a tada vide i PZO topovi i protivnički zrakoplovi, to su opet trebali znati saveznički planeri. Po Athumanunhu ti hrabri saveznički padobranci sve bi nekako i prebrodili, improvizirali, ali oni su bili potpuno bez veze sa svojim nadređenim zapovjedništvom u Engleskoj. Upravo veza je i najveći problem padobrancima, jer kako u raštrkanosti spuštanja časnici veze mogu pronaći svoje vojnike s bitnim i temeljnim sustavima veze? Opet primjer s Krete, veza je problem bila i njemačkim padobrancima, a isti problem imali su i sovjetski padobranci koji su jačine bojne spušteni u Donetsku i na Krimu 1943. i 1944. Dobro, Athumanunh će prekinuti kako bi se pripremio za praćenje utakmice koja je u ovom trenutku ipak važnija, a o problemima kod Arnhema napisat će drugi put.
Post je objavljen 08.06.2008. u 13:33 sati.