Prijevozno zrakoplovstvo i prijevozni zrakoplovi 2. Svjetskog rata
Tijekom 1. Svjetskog rata nije bilo regularnih postrojbi za vojni zračni prijevoz, ali su ponekad zrakoplovi rabljeni da bi dopremili i bacili hranu i ostale potrepštine postrojbama na Zapadnoj bojišnici kojima je to bilo nužno i prijeko potrebito. U godinama između dva rata prijevoz i opskrba bili su u domeni civilnog zrakoplovstva. Zračna civilne kompanije V. Britanije, Njemačke, Francuske, ex SSSR-a i SAD-a postepeno su otvarale zračne putove preko Europe, Azije, Atlantika, Afrike … Pojavom velikih zračno-desantnih postrojbi u Njemačkoj i ex SSSR-u stvorilo je i potrebu za prebacivanjem tih postrojbi, a njihove zahtjeve dakako da nisu mogle ispuniti civilne kompanije. Dakle, 2. Svjetski rat iznjedrio je potrebu za vojnim prijevoznim i opskrbnim zrakoplovima koji će igrati veoma važnu ulogu tijekom, ne samo zračnih, već i pomorskih te kopnenih operacija koje traže i vape za zrakoplovstvom koje je brzo i pokretno. Još je nešto iznjedrio 2. Svjetski rat, a to je nova vrsta zrakoplova koje mi danas nazivamo helikopterima, a upravo helikopteri pokazali su se izuzetno korisni tijekom ratova nakon 2. Svjetskog rata (Malaja, Koreja, Indokina, Vijetnam … Kako je konjaništvo iščezlo iz vojske kao rod vojske, tako je pojava helikoptera kao da je vratila konjaništvo koje je sada još opasnije i leti zrakom – po Athumanhunhu. No, dobro, da Athumanunh ne ode preširoko najbolje da se vrati natrag temi. Dakle, klica vojnih prijevoznih zrakoplova ipak leži u civilnim kompanijama koje su, a posebice u Njemačkoj (Lufthansa), ustupale nacionalnim vojskama svoje zrakoplove i pilote. Nijemci su upravo pod okriljem svoje civilne zračne kompanije (Lufthansa) potajno razvijali buduće vojne prijevozne zrakoplove tipa tromotorni Junkers, dvomotorni Heinkel, četveromotorni Focke Wulf, hidrozrakoplov Dornie … Na kraju nekakvog uvoda Athumanunh će još zapisati da su upravo njemački zračni stručnjaci pomogli Sovjetima da udare temelje prijevoznim zrakoplovima. Tijesna povezanost civilnih i vojnih prijevoznih zrakoplova najprije dolazi do izražaja tijekom bitaka za Norvešku 1940. Nijemci tijekom mjeseca travnja 1940. rabe svoje pomorske zračne postrojbe koje su opremljene hidrozrakoplovima tipa 'Ddornie' i 'Heinkel', ali sa zadaćom prijevoza i opskrbe za njemačke postrojbe koje su na fjordovima južne Norveške. Što je tu sada zanimljivo? Upravo tridesetih godina ti njemački hidrozrakoplovi i ti piloti prometuju kao civilni zrakoplovi u civilnim trgovinama pod okriljem civilnih kompanija i to im sada donosi iskustvo i poznavanje upravo tih norveških fjordova na kojima su njemačke postrojbe. Tijekom ljeta 1942. na indijsko-burmanskoj bojišnici, Edi Rickenbecker koji je iskustvo stekao upravo u civilnoj zračnoj kompaniji, pomogao je američkoj vojsci otkloniti početne probleme u opskrbi postrojbi na bojišnici. Ipak najveće vojno prijevozno zrakoplovstvo prije početka 2. Svjetskog rata razvila je Njemačka. Iskustva i to zrakoplovstvo Nijemci će obilato rabiti tijekom prodora kroz Flandriju i Francusku, gdje će njihovi prijevozni zrakoplovi perfektno izvlačiti ranjene i brzo ih otpremati u bolnice. Smrtnost ranjenih time je uveliko opala, a pravodobna liječnička pomoć i skrb skratit će i boravak ranjenih vojnika izvan postrojbi. Isto to uradit će i britansko prijevozno zrakoplovstvo četiri godine kasnije. Razvojem helikoptera ta efikasnost prijevoznog zrakoplovstva još će više porasti, a mi smo danas svjedoci toga, jer spašavanje i brzi prijevoz bolesnih, povrijeđenih, ili medicinskih sredstava gotovo da je nezamislivo bez helikoptera. Nadalje, sve do 2. Svjetskog rata, vojna zapovjedništva stradale na moru prepuštala su sudbini da će ih pronaći neki brod, a u proljeće 1940. Nijemci po prvi put u povijesti bitaka uvode jednu eskadrilu hidrozrakoplova kao službu za spašavanje mornara brodolomnika, a ubrzo Nijemce slijedi britansko i američko zrakoplovstvo. Tijekom 2. Svjetskog rata hidrozrakoplovi tipa 'Short Sunderland' i 'Consolidated PBY Catalina' dokazali su se podjednako u spašavanju i tijekom protupodmorničke borbe. Svi saveznički vojnici koje su ti zrakoplovi spasili, Sunderland na Kreti, a Catalina na Filipinima, zauvijek će se zalagati da oni ostanu i razvijaju se u vojsci. Ipak, hidrozrakoplovi uvijek će ostati u podređenom položaju barem što se tiče opskrbe i prijevoza u odnosu na prijevozne zrakoplove. Tako su njemački hidrozrakoplovi tipa 'Heinkel' ostali u sjeni 'Junkersa'. Prijevozni zrakoplovi tako su svojom pojavom čak ugrozili i potrebe za prijevozom željeznicom, cestom i morem, no, ipak oni su ranjivi kada im se napadnu uzletišta i zračne baze. Tu se sada u svojim promišljanjima opet Athumanunh dvoji, jer njemački vojnici tijekom zime 1941./42., točnije tri divizije njemačke 16. armije našli su se odsječeni u dubokom snijegu nedaleko Stare Ruse, pa im je tijekom dva mjeseca opskrba mogla stići jedino prijevoznim zrakoplovima. Dilema Athumanunha prerasta u trilemu kada se prisjeti neuspjeha njemačkog prijevoznog zrakoplovstva u pokušajima opskrbe okružene njemačke Paulsove 6. armije kod Staljingrada i pokušajima dotura goriva Rommelovom Afričkom korpusu. Staljnigrad je tipičan primjer uspjeha, ali i neuspjeha njemačkog prijevoznog zrakoplovstva. Nijemci nisu uspjeli zato što su Sovjeti nad nebom Staljingrada izborili zračnu nadmoć i zato što su njihovi prijevozni zrakoplovi spali na bombardere tipa 'Heinkel', protupodmorničke zrakoplove tipa 'Focke Wulf 200' i nove četveromotorne bombardere tipa 'Heinkel 177', a pravih prijevoznih zrakoplova tipa 'Junkers 52' bilo je jako, jako malo. S druge pak strane Sovjeti su uz uporabu svih raspoloživih zrakoplova bombardera i prijevoznih zrakoplova iz područja Moskve prebacili do Staljingrada nekoliko padobranskih divizija koje su preustrojene u gardijske. Dakako, Sovjeti nisu trebali druge usluge svojeg prijevoznog zrakoplovstva u tom vremenu. Dobro, nastavak o prijevoznim zrakoplovima i prijevoznom zrakoplovstvu tijekom 2. Svjetskog rata drugi put.
Post je objavljen 20.06.2008. u 19:45 sati.