Zračno-desantni i padobranski napad na Kretu
Nadalje, Athumanunh u svojim koračanjima, kroz opise munjevitih njemačkih napada kroz Francusku 1940., u ex SSSR-u 1941., ili pak možda tijekom nadiranja kroz Zapadnu pustinju Afrike, nikada više nije pronašao da su njemački padobranci uporabljeni za zauzimanje nekog od uzletišta, ili zračne luke na maloj udaljenosti ispred napredujućih njemačkih postrojbi. Izgleda da su njemački vojni stručnjaci naučili lekciju, ali izgleda da ju nije naučio i sam general Student, zapovjednik njemačkih padobranskih postrojbi, koji je stalno insistirao da se njegovi padobranci ubace u bitke, sve dok napokon nisu platili preveliku cijenu i dalje Athumanunhu nerazumljivom desantom na Kretu. Talijanski padobranci također su izvršili jedan jedini i skroz neuspješan napad 1942. na zračnu luku u Libiji, ali Athumanunhu se čini da su to u stvari bile samo puste talijanske želje da pokažu da i oni imaju svoje padobrance, nego da se one uporabe kao pomoćne snage u potpori glavnim snagama na glavnom naporu operacije. Sada će Athumanunh pokušati još jednom u svojim promišljanjima objasniti njemačku kobnu stratešku grešku – zračno-desantni napad na Kretu. Njemačke Armije na Balkanu postigle su munjevite uspjehe tijekom proljeća 1941., a sa zračnih uzletišta i iz baza na Sardiniji, Siciliji, u Italiji, u Grčkoj, Rodosu i iz Sjeverne Afrike, vrlo lako i bez većih problema, njemački zrakoplovi i brodovi mogli su dominirati i biti apsolutni gospodari Sredozemlja bez zauzimanja Krete. Po Athumanunhu, Nijemcima nisu nedostajale zračne baze , uzletišta i luke, da bi pokorili i zauzeli Maltu, te zračno poduprli Rommela i njegov korpus, Nijemcima kronično tih godina počinju nedostajati zračne snage. Zašto tako promišlja Athumanunh? Naime, prije nego što je izvršen zračno-desantni padobranski napad na Kretu, Nijemci su, 26. travnja 1941., po prvi puta uporabili veće snage koje su se prevozile zračnim jedrilicama u namjeri da zauzmu Korintsku prevlaku i sam grad Korint. Dakako, Athumanunh nije zaboravio da su njemačke zračne jedrilice eksperimentalno uporabljene još 1940. s ciljem zauzimanja belgijske utvrde 'Eben Emael'. No, tijekom desanta na Korint, a potom i ne Kretu njemačke zračne jedrilice pretrpjele su velike gubitke i nesreće, pa su tako nakon 1941. njemačke zračne jedrilice rabljene samo za prijevoz doknadnog i ratnog materijala tijekom opskrbe postrojbi. Gledajući strateški, zračno-desantni padobranski napad uopće nije polučio nekakvu korist za njemačke postrojbe. Točno je da je britansko ratno brodovlje osakatilo njemačke i talijanske konvoje koji su podupirali operaciju na Kreti, pa je onda i bilo potrebito taj gubitak nadomjestiti padobrancima, ali da su Nijemci Kretu ostavili Britancima, to bi bilo nešto sasvim drugo. Naime, tada bi Britanci morali stalno naprezati svoje zračne i pomorske snage poradi obrane i opskrbe svojih postrojbi na Kreti. Ti britanski konvoji opskrbe najvjerojatnije trpjeli bi gubitke koje bi im lako nanosili njemački zrakoplovi s uzletišta oko grada Atene. To bi po Athumanunhu bio nekakav prvi razlog njemačke pogreške, a drugi onaj veći je taj što je gubicima zračno-desantnih snaga u pitanje došla njihova uporaba tijekom plana 'Barbarosa' (napad na ex SSSR). Njemačko zrakoplovstvo kao avangarda (elita) njemačkih napadačkih postrojbi. Dakle, da Athumanunh i zaključi s greškom napada na Kretu. Ako je uporaba zračno-desantnih snaga tijekom napada na Kretu bila sumnjive strateške vrijednosti, gledano vojnički u taktičkom smislu, ona je kobna usprkos pobjedi. Teoretski uvjeti za provedbu zračnog desanta bili su idealni, jer protivnička PZO je eliminirana ili je slaba i bazirana samo na zračne luke, a kopnene postrojbe imaju svega 'šačicu' lakih tenkova, kominikacija im je i više nego jadna, a kronično im nedostaju i prijevozna sredstva. S druge strane Nijemci 'bacaju' oko 3000 elitnih vojnika padobranaca na tri zračne luke Maleme, Retimo i Heraklion. Na čak dvije od tri zone spuštanja njemački padobranci su uništeni, a i na onoj trećoj, kod Malemea, malo je nedostajalo da ih novozelandski vojnici pregaze. Samo pristizanje njemačkih pješaka, koji su spušteni na uzletište Malemea prijevoznim zrakoplovima, spasilo je njemačke padobrance od potpunog fijaska. Na kraju, njemačka pobjeda i zauzimanje Krete ipak je preskupo plaćena, jer gubici u zrakoplovima i kod njemačkih padobranaca bili su katastrofalni. Nikada više njemačke padobranske postrojbe nisu uporabljene u operacijama širih razmjera, mada su kasnije, opet po Athumanunhu, imale velikih izgleda za uspjeh i povoljnije taktičke uvjete. Padobranci i zračno-desantne njemačke snage nikada nisu uporabljene u ex SSSR-u ili za napad na Maltu koji iako je bio planiran nikada nije ostvaren. Kasnije, čak je i Hitler zatražio da se proširi proizvodnja prijevoznih zrakoplova koji su u velikom broju bili uništeni. Kako je tijekom 1941. godine za Nijemce strateški cilj bio napad na ex SSSR, tako Athumanunhu nije uopće razumljivo što im je trebala blamaža s Kretom koja uopće nije imala nikakav utjecaj na tijek napada na ex SSSR. Kreta Nijemcima nikada ni kasnije nije bila glavna baza za operacije na Sredozemlju. Nastavak drugi put.
Post je objavljen 06.06.2008. u 21:42 sati.