Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu
subota, 30.06.2007.
Španjolski građanski rat
Označavanje, kodiranje i oznake zrakoplova Republikanaca
Zrakoplovstvo Republikanaca tijekom Španjolskog građanskog rata čine uglavnom sovjetski zrakoplovi mada ima i zrakoplova Španjolske vojske koji su ostali u službi Republikanaca. Tijekom slijedećih dana Athumanunh će u svojim opisima pokušati opet, na samo sebi svojstven način, objasniti oznake, kodove i način označavanja tih zrakoplova u službi Republikanaca. Za razliku od označavanja zrakoplova Nacionalista, gdje su pretežito u uporabi brojke, kod označavanja zrakoplova Republikanaca prevladavaju slova u kombinaciji s brojkama. Dakle, prvo treba obratiti pozornost na slovne oznake, a zatim na brojčane oznake tih zrakoplova. Dakle, zrakoplovi koji imaju prva slova A (Asalto - po Athumanunhu) pripadaju skupini zrakoplova obrušavajućih bombardera. Ako Athumanunh navede primjer to bi izgledalo ovako: AD 013. Na tom primjeru ovo drugo slovo zapravo govori o tipu zrakoplova (Delfin Grumman – po Athumanunhu), a brojka 013 govori o rednom broju zrakoplova u eskadrili. Nadalje, zrakoplovi bombarderi (teški bombarderi – po Athumanunhu) Republikanaca u označavanju imaju prvo slovo B (Bombardero - po Athumanunhu). Slijedeći su zrakoplovi lovci po svojoj namjeni koji imaju prvo slovo C (Caza - po Athumanunhu) Na Athumanunhovoj sličici vidi se dva najčešće rabljeni zrakoplovi Chato i Mosca (Polikarpov I-15bis i Polikarpov I-16 tip 10 – po Athumanunhu). Dakle, zorno se vidi oznaka CC 086 što bi Athumanunh preveo kao Caza Chato 086, te oznaka CM 193 što bi opet Athumanunh preveo kao Caza Mosca 193. Nadalje, zrakoplovi koji imaju prvo slovo E (Escuela – po Athumanunhu) pripadaju skupini trenažnih i lakih zrakoplova, zatim, zrakoplovi koji imaju slovo F pripadaju skupini zrakoplova koji su zarobljeni tijekom bojnih djelovanja i preinačeni u Republikansko ratno zrakoplovstvo. Slijede zrakoplovi koji imaju prvo slovo H (Hidroavione – po Athumanunhu), a po namjeni su u skupini hidrozrakoplova. Slijede zrakoplovi koji imaju prvo slovo L (bombardero Ligero – po Athumanunhu), a to su laki bombarderi. Slijedeća skupina su zrakoplovi označeni prvim slovom R (Reconocimiento – po Athumanunhu) ili izvidnički zrakoplovi. Zrakoplovi označeni prvim slovom S (Sanitario – po Athumanunhu) pripadaju skupini zrakoplova koje rabi sanitet Republikanaca (zrakoplovi na koje se nikako ne smije paljbeno djelovati, osim ako oni paljbeno djeluju – po Athumanunhu). Zatim, zrakoplovi koji imaju prvo slovo T (Transporte – po Athumanunhu) pripadaju skupini zrakoplova koji su namjenjeni za prijevoz ljudstva i opreme. Na kraju zrakoplovi koji su označeni slovom X pripadaju amfibijskim tipovima zrakoplova.
petak, 29.06.2007.
Ratni jedrenjaci
Linijski brod – nastavak
Za razliku od Engleza koji i dalje pretežiraju i grade tropalubne linijske brodove, Nizozemci rade većinom dvopalubne linijske brodove. Najpoznatiji nizozemski linijski brodovi su De Zeven Provincien i Gouden Leev koji imaju 80 topova, te Eendracht koji pak ima 70 topova. Nizozemski brodovi građeni su za plitka mora, pa stoga imaju ravno dno i mali gaz, a to ih opet na otvorenom moru čini manje stabilnijim od sličnih engleskih linijskih brodova. Kako engleski, tako i francuski linijski brodovi poradi oštrijeg oblika brodskog trupa i razvijenijih jedara puno su brži i pokretljiviji od nizozemskih linijskih brodova. Nakon Englesko – Nizozemskih pomorskih ratova, u kojima su se po prvi puta sudarile veće eskadre linijskih brodova, te je dokazana efikasnost topništva, uvodi se jedinstveni topnički kalibar. Glavnu bitnicu na linijskim brodovima I. klase tako čine topovi kalibra od 42 do 48 funti, na linijskim brodovima II. Klase glavna je bitnica kalibra od 32 do 36 funti. Toparnice donje bitnice podignute su na oko 2 metra od vodene crte, pa sada tako te bitnice mogu djelovati i po jače uzburkanom moru. Razvojem brodogradnje u prvoj polovici 18. stoljeća grade se linijski brodovi koji su sposobni i za prekooceanske plovidbe, jer imaju izuzetno dobre konstruktivne, pomorske i manevarske kvalitete. U brodogradnji toga doba prednjače Francuzi. Tako se grade linijski brodovi još oštrije crte brodskog trupa, a u krmeno trokatno nadgrađe ugrađuju se raskošni balkoni koji su opet ukrašeni karijatidama. Da bi se još više povećala stabilnost broda, a time i manevarske sposobnosti linijskog broda odnos dužine prema širini povećan je s 3,5 prema 1 na 4 prema 1. Gaz je 6,5 m, a podvodni trup je pogodnijeg oblika. Između križnih jedara postavljena su leteća jedra, a na kosniku je sada jedro koje čine tri do četiri trokutasta jedra. Latinsko jedro na krmenom dijelu zamijenilo je tzv. sošno jedro. Kako je povećana dužina broda moguće je postaviti još više topova. Povećane su i dimenzije toparnica, pa se sada topu omogućuje elevacija od minus 5 do 10 stupnjeva, a pokretanje po pravcu do 30 stupnjeva. Tropalubni brodovi ovoga doba grade se samo kao zapovjedni (admiralski) brodovi koji imaju veći prostor za smještaj stožera na brodu. Linijski brodovi, odnosno njihov broj u tom dobu zapravo predstavlja temelj svake ratne mornarice, pa tako 1783. Engleska ima 174, Francuska 89, Španjolska 53, Nizozemska 32, a Rusija 60 linijskih ratnih brodova izuzetno dobrih manevarskih i pomorskih osobina. Najpoznatiji brodovi toga doba, 18. stoljeća, su Engleski Queen sa 110 topova i istisnine 4476 tona i francuski Ville de Paris sa 114 topova i istisnine 5030 tona. Sredinom 19. stoljeća pojavljuju se linijski brodovi s vijkom (propelerom), ali je poradi tadašnje nesigurnosti parnih kotlova i dalje zadržan pogon na jedra. Prvi takav linijski brod je francuski Napoleon izgrađen 1852. godine, istisnine 5047 tona koji razvija brzinu do 13, 5 čvora i ima brodski stroj jačine 960 KS. Engleska ima slijedeće brodove toga doba tipa Victoria istisnine 6500 tona s pogonskim strojem snage 1000 KS, zatim Duke of Wellington istisnine 4500 tona s pogonskim strojem snage 700 KS, te Royal Albert istisnine 3200 tona s pogonskim strojem snage 500 KS. Linijski brodovi gospodari su mora sve do Krimskog rata (1853. do 1856.) u kojem su se pokazali nemoćnim protiv bitnica Sevastopolja. Tada na scenu stupaju novi i još snažniji ratni brodovi koji potpuno istiskuju linijske brodove, naravno, to su bojni brodovi strašni i predivni gospodari bitaka na morima, no, to je već neka druga priča koju će Athumanunh ispričati nekom drugom prilikom i u neko drugo vrijeme. Ovime Athumanunh i završava svoje kratko lutanje po davno prije zaboravljenim vremenima linijskih brodova i vraća se u bitke Španjolskog građanskog rata.
četvrtak, 28.06.2007.
Ratni jedrenjaci
Linijski brod
Linijski brod (eng. ship of the line, fra. Veisseau de ligne, nje. Linienschiff) ratni brod na jedra, velike istisnine (do 6500 t – po Athumanunhu), izuzetno snažnog topničkog naoružanja, prethodnik je bojnog broda. Linijski brod razvijen je iz galeona čija konstrukcija nije mogla podnijeti težinu brodskog topništva, a da se ozbiljnije ne naruši sama stabilnost broda. Prva pojava linijskog broda zabilježena je u drugoj polovici 16. stoljeća, ali puna primjena i naziv bit će uvedeni u ratne mornarice tek nakon Englesko – Nizozemskih ratova. Bočno postavljeno topništvo najviše odgovara linijskoj taktici (kada je bojni složaj u crti – po Athumanunhu) pomorskog boja i borbe. Prvi takvi ratni brodovi su Ark Royal, Dreadnought (istisnina ovih brodova je 800 tona - po Athumanunhu) i Royal Prince (istisnina 1187 tona – po Athumanunhu) koje su Englezi izradili 1588. i 1610. godine. Trup linijskog broda je čvrsto građen, visokih bokova, s punim oblikom pramca, niskim kaštelom i ima visoku dvokatnu krmu koja završava okomitom ravninom. Linijski brod ima tri jarbola, na prednja dva su po tri križna jedra, a krmeni jarbol ima križno i latinsko jedro. Izbačeni kosnik na pramcu na vrhu nosi mali jarbol s križnim jedrom. Na donjoj palubi (bitnici – po Athumanunhu) razmješteno je 20 topova od 32, 24 i 18 funti (funta je stara engleska mjera za težinu i iznosi 453, 59 grama, Athumanunh to voli zaokružiti na 460 grama kako bi lakše računao, a vi kako želite), a na gornjoj palubi (bitnici) smješten je 31 top od 9 i 5 funti. Na toj gornjoj palubi ponekad zna biti i još 5 manjih topova. Topovi su smješteni po bokovima broda i djeluju iz otvora 'toparnica'. (Athumanunh za otvor na bunkeru kaže puškarnica, pa mu je onda otvor za top toparnica, a vi opet kako želite, po svom nahođenju) Bitnica se prostire gotovo cijelim bokom broda i cijelom palubom. Godine 1637. izrađen je linijski brod s tri palube( s tri bitnice – po Athumanunhu) imena Sovereign of the Seas (istisnine 1680 tona – po Athumanunhu), a imao je 102 topa: u donjoj bitnici 28 topova od 32 i 24 funte (možda bi Athumanunh ovdje mogao navesti i kalibar tih topova 160 – 170 mm), na srednjoj bitnici razmješteno je 28 topova od 9 funti ( 105 mm – po Athumanunhu), a na gornjoj bitnici (gornja je paluba nenatkrivena – po Athumanunhu) bilo je 18 topova od 9 funti (kalibar 105 mm – po Athumanunhu). No, poradi slabih pomorskih osobina na Sovereign of the Seas bilo je nužno izvršiti neke preinake. Tako je rekonstruirana donja paluba i maknuto je 14 topova najvećeg kalibra. Slično Englezima i Francuzi su 1630. izgradili svoj dvopalubni linijski brod imena Courrone istisnine 800 tona, a već 1653. izgradili su i tropalubni linijski brod imena Soleil Royal, istisnine 1940 tona, na kojem je 110 topova. Potom još jedan tropalubni linijski brod imena Royal Louis istisnine 1800 tona. Na tim tropalubnim francuskim linijskim brodovima donje bitnice opremljene su topovima od 48 funti, srednje topovima od 18 funti, a gornje bitnice topovima od 12 funti. Intenzivnija gradnja linijskih brodova zahuktala se tijekom Englesko – Nizozemskih ratova. Na Athumanunhovoj sličici prikazana je Athumanunhova tablica pomoću koje on vrlo lako i vrlo brzo određuje kojoj klasi pripada linijski brod, ili pak po klasi određuje koliko ima topova, paluba, istisninu i zemlju podrijetla.
srijeda, 27.06.2007.
Englesko - Nizozemski rat
Završna faza bitke
Englesko - Nizozemski rat
Tijek Četverodnevne bitke – 14. lipanj 1666. godine
Nadnevka 14061666 Nizozemci u bitku ulaze sa 64 broda, a Englezi sa 60 brodova (kod Engleza sada je 23 neoštećena broda s odmornim posadama koje je doveo princ Rupert – po Athumanunhu). Protivničke kolone plove paralelno jedna s drugom, točnije u paralelnim kursevima (Nizozemci su sada u privjetrini – po Athumanunhu), a odstojanje među brodovima je toliko kratko da se ponekad križevi jarbola opasno dodirnu. Ubrzo obije strane gube uredan postroj i složaj. Skupina nizozemskih brodova, koji proganjaju engleske brodove, kojom zapovijeda admiral Aert Jansse Nes, (ukupno 14 nizozemskih brodova – po Athumanunhu – zamijenio je poginulog admirala Cornelis Evertsena) odvojila se od svog središta, a brodovi kojima zapovijeda admiral Cornelis Tromp sve više zaostaju. Admiral Ruyter (Roiter – po Athumanunhu) s 35 brodova žestoko se tuče s engleskom glavninom, sve dok se napokon admirali Aert Jansse Nes i Cornelis Tromp nisu posložili svoje brodove i zajedno udarili po engleskim brodovima iz zavjetrine. Bitka je potrajala sve do 1900 kada su engleski brodovi potpuno razbijeni i rastjerani na sve strane. Englezi su izgubili 12 brodova, a ostali su se teško oštećeni pojedinačno i na sve strane izvlačili iz bitke. Na kraju ukupni gubitak u engleskom brodovlju bio je 19 linijskih brodova i ukupno 8000 mornara (mrtvi, ranjeni i zarobljeni – po Athumanunhu). Nizozemci su ukupno izgubili 7 linijskih brodova i imali ukupno 3000 mrtvih, ranjenih i nestalih mornara. No svi brodovi, kako engleski, tako i nizozemski, koji su preživjeli bitku bili su izuzetno teško oštećeni i svi su morali biti poslani na remont. Nizozemci su ostali bez topničkog streljiva, a mornari gotovo iscrpljeni bitkom koja je trajala četiri dana. Admiral Ruyter morao je tako odustati od daljnjeg progona admirala Monka i vratiti se sa svojim brodovima natrag u Nizozemsku. Bitka je završila pobjedom Nizozemaca, ali Athumanunh nije baš siguran kako bi na kraju bio ishod da je cjelokupna engleska flota od početka započela bitku, jer bitka koja traje četiri dana sigurno pokazuje žilavost i upornost koju su pokazali engleski mornari. Na kraju Athumanunhu preostaje samo zaključak: Četverodnevna bitka koju su tukli Englezi i Nizozemci tijekom Drugog Englesko – Nizozemskog rata, po angažiranim snagama, žestini i upornosti, te hrabrosti jednih i drugih, spada u jednu od najvećih i najveličanstvenijih bitaka u povijesti pomorskih bitaka iz epohe brodova na jedra. Ta bitka pokazala je vrlo zorno da topovski dvoboji između brodova ništa ne rješavaju, rješenje je jedino moguće u bliskoj borbi brodova ili u proboju protivničkog složaja. No, rat između Nizozemske i Engleske tom bitkom ipak nije bio završen.
utorak, 26.06.2007.
Englesko - Nizozemski rat
Roiter spašava Trompa
Englesko - Nizozemski rat
Tijek Četverodnevne bitke – 12. lipanj 1666. godine
Do 05061666 prikupljanje i koncentriranje nizozemske flote bilo je završeno, a već 10061666 admiral Roiter poveo je flotu prema sidrištu Daunsu, ispred Deala, na samom ulazu u Doverska vrata (Strait of Dover, Pas de Calais – po Athumanunhu) kako bi što prije uspostavio bojni dodir s protivničkom flotom. U međuvremenu engleska flota dobila je netočnu informaciju da joj se u bojnom složaju približava francuska flota, pa je poradi toga princ Charles II. zapovjedio princu Rupertu da s bojnom prethodnicom engleske flote krene u susret francuskoj floti. Sada je engleska flota podijeljena i oslabljena, pa admiral Monk ima svega 58 broda i s tim brodovima on sidri noću 10. na 11. lipanj na sidrištu Daunsu. Gotovo istodobno i nizozemska flota iste noći sidri na samo nekoliko milja od engleske flote, negdje između Daunsa i Denquerka. Ujutro oko 0900 11061666 admiral Monk zna za protivničku flotu i odlučuje koristiti privjetrinu (puhao je jak jugozapadni vjetar – po Athumanunhu) da bi krenuo u napad. Ne očekujući napad protivnika koji ima nepovoljan vjetar, nizozemska flota nije podigla sidra, a kad su Nizozemci shvatili da im Englezi ipak podilaze u bojnom složaju, bilo je već previše kasno, pa su Nizozemci morali presjeći sidrene konopce. Zbog vjetra nizozemske eskadre sada su u stepenastom bojnom složaju. Engleska flota prošla je pored nizozemske izvan dometa topova, a oko podne nizozemska zaštitnica ulazi u bitku s engleskom flotom. Iako je englesko brodovlje rastresito i izvan složaja zbog nepovoljnog vjetra (samo je 35 engleskih brodova u bojnom postroju i održava bojni složaj, dok ostali zaostaju i gube složaj – po Athumanunhu), Englezi su u prednosti jer Nizozemci ulaze postepeno u bitku. No, oko 1600 Englezi se moraju okrenuti jer idu na plićake Denquerka, pa je sada u okretu engleska prethodnica postala začelje, te je još i naletjela na nizozemsko snažno središte. U žestokoj izmjeni topničke paljbe i vatre engleska prethodnica, koja je sada začelje pretrpjela je teške gubitke i oštećenja. Naime brodovi Nizozemaca su u zavjetrini i svi su im topovi iznad vodene crte, pa žestoko tuku po engleskom brodovlju iz svih topova, dok istodobno engleski brodovi u privjetrini ne mogu računati na svoje donje bitnice čiji su topovi ispod vodene crte. Bitka je potrajala nesmanjenom žestinom sve do pada mraka, a među poginulima Nizozemci imaju i admirala Cornelis Evertsena. Slijedećeg dana 12061666 obije su protivničke flote u protukursevima i jedre jedna na drugu, a puše umjereni jz (jugozapadni – po Athumanunhu) vjetar. No sada je 44 engleska broda u urednom bojnom složaju, a 75 je nizozemskih brodova u nesređenoj koloni crte. Da bi stvar bila još gora za Nizozemce, dva admiralska broda odjednom su se okrenuli od protivnika i za sobom povukla nizozemske brodove središta, a to pak je izazvalo još veći nered u složaju nizozemske flote. To je dovelo do toga da se nizozemska zaštitnica s admiralom Cornelis Trompom sada našla sama s protivničkim brodovima i pretrpjela teške gubitke i oštećenja. No, admirala Cornelis Trompa spasio je admiral Roiter koji je u međuvremenu došao u zavjetrinu i žestoku tukao sa svojim topovima po engleskim brodovima koji su u privjetrini. Englezi još jednom okreću brodove i ponovno su se približili Nizozemcima čiji pak su brodovi sada u totalnom neredu bez ikakvog bojnog složaja. No, sada admiral Monk čini doista nerazumljivu stvar, naime, Athumanunh nikada neće shvatiti zašto je admiral Monk čak tri puta prošao pored ispremiješane i neuredno posložene nizozemske flote i niti jednom se nije upustio u bitku koja bi mogla biti odlučujuća. Bilo kako da bilo ova neodlučnost Engleza dala je vremena Nizozemcima da se preslože i ponovno zauzmu novi složaj. Svaka je strana u bitki koja se odigrala 12061666 izgubila po četiri broda, no, engleski su brodovi pretrpjeli teža oštećenja. Tijekom 13061666 admiral Monk jedri prema zapadu u namjeri da se spoji s brodovima princa Ruperta koji je u međuvremenu spoznao da nema nikakve francuske flote i sada je hitao na poprište bitke s nizozemskom flotom. Nizozemska flota pak 13061666 neoprezno proganja englesku flotu i postupno opet gubi svoj bojni složaj. No, toga dana neoprezni su i Englezi, pa su mornari admiralskog broda Royal Prince, kojim je zapovijedao admiral George Ayscue, čak uspjeli nasukati brod u pličini. Nizozemski brodovi okomili su se na bespomoćni brod i potpuno ga uništili. U međuvremenu engleska se flota spojila i bitka se može nastaviti. Tako će i biti 14061666, sutradan.
ponedjeljak, 25.06.2007.
Englesko - Nizozemski rat
Englesko – Nizozemski ratovi 1652. – 1674.
Nakon što se oslobodila španjolske vlasti, Nizozemska je u prvoj polovici 14. stoljeća zauzela vodeći položaj u svjetskoj pomorskoj trgovini. Snažna nizozemska trgovačka mornarica u to doba raspolagala je s 16 000 raznih trgovačkih brodova, a sve ostale pomorske države jedva da su zajedno imale 4000 trgovačkih brodova (Engleska u to doba ima samo 570 trgovačkih brodova – po Athumanunhu). Nadalje, Nizozemska u to doba ima potpuni monopol u lovu na haringe u Sjevernom moru, te veliki udjel u lovu na kitove (oko 3000 kitolovaca – po Athumanunhu), a sve joj to donosi veliki prihod od oko 60 milijuna guldena godišnje. Pored svega toga Nizozemska ima i najbogatije kolonije u Sjevernoj Americi i Indiji, a sve to silno smeta Engleskoj. Nakon revolucije 1648. u Engleskoj, na snagu je stupio 9. listopada 1651. akt kojim je Engleska nacionalizirala svoje tržište, a taj akt nazvan je Navigacijski akt. Odredbe toga akta sada su najviše pogodile Nizozemsku i situacija je postala zategnuta, te sve više vodila prema ratu. No, Nizozemska ratna mornarica toga doba nije bila ni približno snažna poput trgovačke mornarice, pa iako joj je zemljopisni položaj bio najbolji za prevoženje prekomorske robe morem u Europu, Engleska je opet poradi svoga zemljopisnog položaja vrlo lako mogla Nizozemskoj zatvoriti oba morska prolaza (La Manche i prolaz Sjevernim morem kod Šetlendskog otočja – po Athumanunhu). Sve to moralo je dovesti do oružanog sukoba između Nizozemske i Engleske i rat je bio neizbježan. Vođena su tri rata: Prvi E – N rat 1652. do 1654., Drugi E – N rat 1665. do 1667. i Treći E – N rat 1672. do 1674.
Drugi Englesko – Nizozemski rat počeo je deset godina nakon Prvog E – N rata. Nizozemska je sredila svoje financije, povratila i povećala sve svoje kolonijalne posjede, te razvila i proširila svoju pomorsku trgovinu, pa time opet nadmašila Englesku. Vojni uspjesi nizozemske flote u Švedsko – Nizozemskom ratu 1658. do 1660. ponovno su joj podigli rejting i prestiž na moru. Uvidjevši da politikom neće moći obuzdati Nizozemsku Engleska se odlučuje na rat, a Nizozemci pokušavaju posredstvom Francuske taj rat izbjeći. No, sve mirnodopske i političke opcije propale su, a kada su Englezi vojnički zaposjeli nizozemske kolonije u zapadnoj Africi i New Amsterdam (današnji New York – po Athumanunhu), Nizozemska podiže i oprema svoju ratnu mornaricu. Nizozemska ratna mornarica krenula je u rat sa izuzetno dobro obučenom i opremljenom flotom koja se sastojala od 97 linijskih brodova, 13 manjih ratnih brodova, 11 brandera i 12 galija, a gradi se i veći broj fregata. Engleska ratna mornarica ima flotu od 80 linijskih brodova, 21 manjih ratnih brodova i 21 brandera. Engleska flota također je dobro obučena i više nego spremna za rat. Obije flote u svoje sastave uvode i naoružane trgovačke brodove, a do prve bitke došlo je 13. lipnja 1665. kod Loustofta u kojoj su Englezi potukli Nizozemce. Iako u savezu s Nizozemskom, a poradi svojih interesa, dvije izuzetno snažne susjedne flote nisu se uopće umiješale u rat (danska i francuska flota – po Athumanunhu). Nadnevka 11. lipnja 1666. dvije suprotstavljene flote potražit će jedna drugu i doći će do bitke koja je u povijesti bitaka nazvana Četverodnevna bitka koja se tukla od 11. do 14. lipnja 1666. u širem području ušća Medwey, točnije negdje na ulazu u Doverska vrata. Englezi su u bitku poslali 72 linijska broda koji su imali po 40 topova, te 8 linijskih brodova koji su imali 30 topova. Na drugoj strani Nizozemci u bitku šalju 71 linijski brod od 40 topova i 13 linijska broda s 30 topova. Jedna i druga flota u svom složaju ima i nešto manji broj brandera i manjih ratnih brodova. Odnos glavnih i za bitku presudnih linijskih brodova, točnije topova na njima je 4615 prema 4460, te mornara 31 085 prema 21 909 u korist Nizozemaca. Engleskom flotom zapovijedaju princ Rupert i George Monk (plavo slovo B – po Athumanunhu). Čelnom prethodnicom engleske flote zapovijeda admiral George Ayscue (plavo slova A – po Athumanunhu), a zaštitnicom admiral Thomas Allen (plavo slovo C – po Athumanunhu). Kao i engleska tako je i nizozemska flota ustrojena i posložena u 3 eskadre s po 3 divizije. Središtem zapovijeda admiral Roiter (narančasto slovo B – po Athumanunhu) koji je ujedno i zapovjednik flote, prethodnicom (narančasto slovo A – po Athumanunhu) admiral Cornelis Evertsen (ovo je stariji, otac mlađeg Cornelis Evertsena, da ne bi bilo zabune – po Athumanunhu), a zaštitnicom admiral Cornelis Tromp (narančasto slovo C – po Athumanunhu).
nedjelja, 24.06.2007.
Španjolski građanski rat
Bitka kod Guadalajare – ožujak 1937. godine (nastavak)
Točno u podne istoga dana interbojna 'Garibaldi' počela je svoju nastupnu hodnju cesto iz Torije prema Brihuegi. Dakako, interbrigadisti nisu imali pojma da su Talijani već zauzeli Brihuegu, pa su nastavili prema palači Ibarra. Na samo pet kilometara od Brihuege republikanska prethodnica (garibaldisti – po Athumanunhu) naletjeli su na talijanskog izvidnika 'Crnih plamenova'. Kako su svi govorili talijanski dogodilo se nešto nevjerojatno. Izvidnik 'Crnih plamenova' upitao je 'garibaldiste' da li je to cesta za Toriju, a ovi su mu odgovorili potvrdno. Još nekoliko trenutaka vladala je tišina, a onda se izvidnik na motociklu okrenuo i vratio se odakle je došao. Dakako, 'garibaldisti' nisu otvorili paljbu na svog zemljaka sa suprotne strane. No, ubrzo susrele su se prethodnice bojnog osiguranja 'garibaldista' i 'Crnih plamenova', ali se situacija sada odvijala drugačije. 'Garibaldisti' su otvorili paljbu po svojim zemljacima, a na upit zapovjednika prethodnice 'Crnih plamenova' zašto pucaju po njima, 'garibaldisti' su odgovorili: 'Noi siamo Italiani di Garibaldi!' (Mi smo Garibaldijevi Talijani – po Athumanunhu) Nakon kraće izmjene vatre 'crnokošuljaši' su se predali 'garibaldistima'. Do kraja dana razvile su se bitke Talijana za palaču Ibarra, pa je tako na trenutak Španjolski građanski rat postao i Talijanski građanski rat. Sutradan, 11. ožujka bitka (možda je bilo pogrešno nazvati je 'kod Guadalajare', jer oko samoga grada Guadalajare ništa se nije događalo, bitka se tukla znatno dalje, pa je Athumanunh sklon promišljanju da se možda bitka mogla nazvati i 'bitka za Toriju', možda 'kod Trijueque', ili pak 'kod Brihuega' – po Athumanunhu) je nastavljena jednakom žestinom. 'Crne strijele' zauzeli su grad Trijueque i nastavili nadirati prema Toriji. Opet su Republikanci bili u teškom položaju, a bojna 'Thälmann' i 'Garibaldi' trpjele su teške gubitke i sve teže držale svoje položaje. Onda je 12. ožujka počela oluja, podiglo se nevrijeme koje je prisililo talijanske napadajne kolone da stanu, a to je vješto opet iskoristilo republikansko zrakoplovstvo koje je nemilice tuklo nepokretne talijanske kolone mnogobrojnim zrakoplovima tipa 'Chato', 'Mosca', 'Kachushka' i 'Natasha'. Sutradan je Listerova republikanska 11. divizija krenula u protunapad koji je vodio sovjetski satnik konspirativna imena Pablito (to je budući sovjetski maršal Rodimcev – po Athumanunhu). Napad Republikanaca predvodili su sovjetski tenkovi tipa T – 26 i T – B5. Ovi drugi imali su dvadeset tona i bili su superiorniji i neusporedivo nadmoćniji od talijanskih protivnika tipa 'Ansalda' koji su imali tek tri tone. U snažnom i nezadrživom jurišu borbom 'prsa o prsa' Republikanci su preoteli natrag grad Trijueque, a do mraka u sličnom jurišu 'garibaldisti' su zauzeli palaču Ibarra. Generalu Roatti plan je sve više propadao, pa je sada bio prisiljen u bitku uključiti sve svoje pričuve, ali sve protunapadi Talijana su odbijeni. Nadnevka 14. ožujka sovjetski tenkovi kojima je zapovijedao Pavlov jednostavno su pregazili Talijane i pojurili naprijed sve dok nisu izbili nadomak grada Sigüezi (koji je u to doba španjolski katedralski grad - po Athumanunhu). Pavlov nije zauzeo grad samo poradi toga što ga nije pratilo republikansko pješaštvo, kao i više puta do tada, jer republikanski zapovjednici nikako nisu mogli shvatiti da tenkove mora uvijek pratiti pješaštvo koje jedino efikasno štiti tenkove koji su strašni u napadu, ali oni su samo 'Tigar od papira' ako ih ne prati pješaštvo. Nakon ovoga nastalo je privremeno zatišje sve do 18. ožujka kada su Republikanci krenuli u protuofenzivu. Razvile su se teške bitke, a Talijani su imali sve većih problema, gubili su boj za bojem, borbu za borbom sve dok napokon i nisu izgubili cijelu bitku, po Athumanunhu možda pogrešno nazvanom bitka kod Guadalajare. Povlačenje Talijana na kraju se pretvorilo u čisti bijeg, a poradi svega toga povuči se morao i Moscardo sa svojim regularima i karlistima. Na kraju bitka je završila slijedećim gubicima: Talijani su izgubili oko 3000 vojnika, 800 ih je zarobljeno, a 4000 ih je ranjeno. Moscardo je imao samo neznatne gubitke, a Republikanci su pak imali oko 2000 poginulih, 400 zarobljenih i 4000 ranjenih. Za kraj Athumanunh će dati manji sažetak i zaključak same bitke: Vojnički gledano nacionalistički pokušaj stezanja obruča oko Madrida bitkom kod Guadalajare definitivno je propao. Republikanci su ga potpuno razbili, dakako, uz gubitak oko 20 km područja. Republikanci su odnijeli još jednu veliku pobjedu, jer su Svijetu dokazali da se na strani Nacionalista bore i regularne postrojbe Italije. Talijani pak su se teško osramotili u vojničkom smislu. Naime, u silnoj želji da pokažu ekshibiciju vođenja vojne vještine u upravljanju novom vojnom tehnikom postigli su čistu suprotnost. Bio je to gotovo školski primjer kako se motorizirani napad nikako ne smije voditi. Talijanski zapovjednici počinili su cijeli niz temeljnih vojničkih grešaka. Ostali su bez goriva više puta, napadali su bez zračne potpore, nisu imali nikakvu PZO, stalno su gubili bojni dodir s protivnikom i nisu imali nikakvih Planova za taktičke zapovjednike, čak su im niži zapovjednici bili bez prijeko potrebitih zemljovida. Dakako, na strani Republikanaca bio je cijeli niz sovjetskih vojnih stručnjaka i znalaca poput Smuškjeviča u zraku, Pavlova s tenkovima, pa Rodimceva, Malinovskog, Batov, Mereckov … koji će tijekom Drugog svjetskog rata velike muke zadavati i galantnim njemačkim zapovjednicima, te će mnogi od njih postati maršali i veliki heroji. Bilo kako da bilo najveću su cijenu opet platili obični vojnici, pa Athumanunh ne može, a da ne napiše jedno dirljivo i žalosno pismo koje je poslala jedna supruga svom suprugu Talijanu koji se borio u Španjolskoj: '… Kakav li smo samo lijep medeni mjesec imali! Dva smo dana bili u braku, a ja te sada već dvadeset i pet mjeseci čekam da se vratiš. Znam, prvo je Domovina, a poslije je ljubav, ali ja sam sebična. Bio si među prvim dragovoljcima koji su krenuli u Afriku, a sad su se već svi oni posljednji vratili, a gdje si ti? Zar baš ti moraš biti zadnji u povratku? Noćima molim Boga da ti jednoga dana omogući da služiš Domovini, a istodobno zarađuješ i kruh za svoju obitelj …'
subota, 23.06.2007.
Španjolski građanski rat
Bitka kod Guadalajare – ožujak 1937. godine
Prema nacionalističkom Planu ofenziva na Jarami trebala je omogućiti da se nacionalističke postrojbe spoje sa talijanskim snagama koje su trebale napredovati sa sjeveroistoka kod Alcale de Henaresa, a time bi Madrid bio potpuno opkoljen i okružen. No, ovo je jasno i Republikancima, pa se oni neće baš lako povlačiti, a sve to dovest će do još jedne teške bitke Španjolskog građanskog rata. Desno napadajno krilo prema Guadalajari vodio je proslavljeni heroj Alcazara, general Moscardo koji zapovijeda sa 15 000 svježih regulara i karlista, a lijevo napadajno krilo pripalo je Talijanima koje vodi general Roatta. U napadu sudjeluju slijedeće talijanske divizije crnokošuljaša: - divizija 'Dio lo vuole' (Božja volja po Athumanunhu) kojom zapovijeda general Rossi, divizija 'Crni plamenovi' kojom zapovijeda general Coppi, divizija 'Crne strijele' kojom zapovijeda general Nuvoloni i regularna divizija talijanske vojske 'Littorio' kojom zapovijeda general Bergonzoli. Talijanske postrojbe imaju 80 tenkova, 200 mobilnih topova (tegle ih kamioni – po Athumanunhu), 8 oklopnih prevožnjaka (autoblinda – po Athumanunhu), 16 PZO topova i 2000 prijevoznih kamiona. Iz zraka potporu im pruža 50 talijanskih lovaca zrakoplova i 12 izvidničkih zrakoplova. Prve tri narečene talijanske divizije predstavljale su određenu snagu, ali posljednja regularna divizija 'Littorio' bila je popunjena talijanskim vojnim obveznicima od kojih više od polovice nije ni znalo kamo su stigli, a mnogi od njih nisu ni očekivali bitku, već su mislili da su tu dovedeni kao 'masovni statisti' za snimanje filma Scipion Afrički. Ta divizija bila je totalno nespremna za bitku, ali je bila opremljena dobrim naoružanjem i ostalom opremom. Grad Guadalajara bi je miran provincijski grad koji se smjestio iznad kanjona rijeke Henares koja se spušta s planina Guadarrama. Bojišnicu Republikanaca na tom području brani 12. divizija. Početkom bitke odmah u prvom naletu obrambene crte republikanske 12. divizije probili su 'Crni plamenovi', a gotovo istodobno i Moscardo sa svojim regularima i karlistima probija republikanske crte na cesti za Soriju. No, onda je počelo kišiti, naglo je zahladnjelo, a kiša se pretvorila u susnježicu, onda pak je led prekrio tlo i napokon magla je prekrila cijelu bojišnicu. Talijani su gotovo svi bili u odorama kolonijalnog tipa i sada su trpjeli strašnu hladnoću, a njihovi zrakoplovi nisu mogli rulati po improviziranim i zaleđenim uzletištima. Republikansko zrakoplovstvo nije imalo takvih poteškoća na svojim uzletištima, pa je pod zapovjedništvom generala Smuškjeviča zagospodarilo zračnim prostorom i talijanskim vojnicima u tili čas slomilo volju za borbom. Sutradan 8. ožujka Talijani su ipak krenuli u opći napad, no, nacionalističke postrojbe u dolini rijeke Jarame sada više nisu imale snage da produže napad i tako stisnu Republikance. Talijani su zauzeli Almadrones, a zatim su 'Crni plamenovi' zauzeli i Masegaso. General Nuvolini sa svojim 'Crnim strijelama' napao je u središtu, ali je padom mraka zaustavio svoj napad. (izgleda da će to kasnije biti presudno – po Athumanunhu) No, general Nuvolini nije ni mogao drugačije, njegovi su se vojnici jednostavno smrznuli u kratkim odorama. Međutim, Moscardo je produžio napad i zauzeo Cogolludo. Sada se činilo da su Republikanci u doista teškom položaju, no, tada je od najboljih republikanskih pukovnija na brzinu ustrojen republikanski 4. korpus kojim zapovijeda brigadir Jurada, izuzetno sposoban časnik topničke specijalnosti. Listerova 11. divizija, 11. interbrigada i brigada kojom zapovijeda El Campesino zauzele su položaje u šumi uz cestu od Trijuequea do Torije. Uzduž cesta položaje su zauzeli anarhisti iz 14. divizije s kojom je došla i Lukacshova 12. interbrigada u čijoj je prethodnici bila talijanska interbojna 'Garibaldi'. Prema bojišnici kretala se i republikanska 12. divizija kojom zapovijeda pukovnik Lacalleo, vrlo sposoban časnik inženjerijske specijalnosti. Na pola puta između protivnika koji su se primicali jedan drugome bili je mjesto Brihuega koju su 10. ožujka zauzeli Talijani pod zapovijedanjem brigadira Enrica Franciscija, a za njima se odmah kretala talijanska divizija 'Littorio'. Istodobno je Moscardo sa svojim regularima i karlistima izbio do Jadraquea. Roatta je bio u zanosu jer mu je sve išlo prema planu, ali kako dugo?
petak, 22.06.2007.
Španjolski građanski rat
Bitka na Jarami – 17. veljača 1937. godine (nastavak)
Onda pak su 17. veljače, reorganizirane i sređene, postrojbe Republikanaca na Jarami krenule u protuofenzivu. Prvo je odbačena nacionalistička brigada kojom zapovijeda Barron i to natrag na drugu stranu ceste za Valenciju. Potom su, sa sjevera prešavši rijeku Manzanares, Republikanci odbacili nacionalističke postrojbe koje su tu tek organizirale obranu. Istodobno dolazi i do veličanstvenih bitaka u kojem talijanski zrakoplovi tipa 'FIAT' postupno preotimaju zračnu nadmoć sovjetskim zrakoplovima tipa 'Chato'. Posebno se tu istaknuo nacionalistički zračni as španjolski pilot Joaquin Garcija Morato. Potom republikanski general Gal poduzima, 23. i 27. veljače, snažne napade na crtu bojišnice između Pingarrona i San Martina, a koju drže nacionalističke postrojbe. No, ovdje Republikanci nisu polučili nikakve značajnije uspjehe. U tim bitkama slava i hrabrost sada su ovjenčali američku bojnu 'Abraham Lincoln'. Naime, u američkoj interbojni, mahom su mladi studenti koji nisu služili vojsku u svojoj domovini, nisu bili opterećeni vladavinom diktatora, jer to je za SAD i tada bio nepoznat pojam, ali ipak ti mladi Amerikanci hrabro su se tukli za ideale u koje su snažno vjerovali i doista pokazali su pravu vojničku hrabrost. Trpjeli su strašnu topničku paljbu nacionalističkog topništva, a republikanski topništvo ništa nije poduzimalo da bi kontrabatiralo i tako barem malo zaštitilo hrabre Amerikance. No, i Amerikanci su platili izuzetnu veliku cijenu svoje hrabrosti. Poginulo je, od ukupno 550 onih koji su ušli u bitku, njih 120, a 75 ih je ranjeno. Opet se ponavlja gotovo identična situacija iz borbi oko ceste ka Corunu – svakoj je protivničkoj strani ona druga prejaka. Na kraju Athumanunh će zaključiti. Bitka na rijeci Jarama završila je potpunom 'pat-pozicijom'. Iako su Nacionalisti zauzeli petnaestak kilometara širok i dvadesetak kilometara dug teren, Republikanci su obranili i zadržali cestu za Valenciju i potpuni nadzor nad istom. Gubici su ipak bili veliki, Republikanci su imali oko 1000 poginulih, 7500 ranjenih i još oko 3500 bolesnih. Nacionalisti su također imali velike gubitke koji su ukupno iznosili oko 6000 vojnika izbačenih iz stroja. Obim zaraćenim stranama sada je postalo 'kristalno' jasno da će se rad odužiti i još potrajati, a sve je to kod španjolskog naroda izazivalo sve veću potištenost. Sada pak na scenu stupaju samodopadljivi i previše samouvjereni Talijani. Naime, talijanski general Roatta okupio je oko 35 000 talijanskih vojnika ustrojenih u četiri divizije i odlučio poduzeti napad na Madrid sa sjeveroistoka, a glavni mu je cilj gradić Guadalajara, glavni grad istoimene provincije, koji je na oko 80 km sjeveroistočno od Madrida. To će pak dovesti do još jedne bitke iz serije bitaka u proljeće 1937. godine u povijesti ratova i bitaka zapamćenoj kao bitka kod Guadalajare.
četvrtak, 21.06.2007.
Španjolski građanski rat
Bitka na Jarami – veljača 1937. godine (nastavak)
Nadalje, bitka na Jarami bila je 'vatreno krštenje' republikanskoj novoustrojenoj 15. interbrigadi kojom je zapovijedao mađarski pukovnik Janos Galicz (konspirativno ime Dal). Dal je bio omržen i nevjerojatno nesposoban, prijeke naravi, a Athumanunh bi još dodao pomalo glup čovjek. No, kako to uvijek biva, sreća je bila da su mu suradnici bili izuzetno sposobni ljudi poput engleskog satnika Nathana, načelnika stožera 15. interbrigade, te Francuza Jean Chaintron Barthel, komesara brigade. U toj 15. interbrigadi borilo se čak dvadeset i šest nacija (Englezi, Francuzi, Belgijanci, Škoti, Grci, Rumunji, Mađari, Grci, Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Talijani, Irci, Amerikanci, Kanađani, Albanci, Bugari …) No, bojne od kojih je ustrojena 15. interbrigada bile su slijedeće: 1. bojna 'Saklatvala' je britanska bojna koju čine Britanci, Irci, Welšani, Škoti, Kanađani i Indijci. (samo ime bojna je dobila po indijskom komunistu koji je bio član britanskog parlamenta – po Athumanunhu). Ukupno brojčano stanje te 'britanske' bojne je 600 vojnika, dočasnika i časnika. Nadalje, 2. bojna 'Dimitrov' u kojoj se hrabro bore mnoge nacije s područja Balkana i nekadašnje Jugoslavije. Ukupno brojčano stanje te bojne bilo je 800 vojnika, dočasnika i časnika, a od toga bilo je 160 Grka, dok ostali ravnopravno dijele ostatak brojke. Slijedeća bojna je 3. bojna '6. veljače' koju čine većinom Francuzi i Belgijanci, a brojčano stanje te bojne je opet 800 vojnika, dočasnika i časnika. Na kraju, ali ništa manju hrabrost je pokazala i 4. bojna 'Abraham Lincoln' u kojoj se hrabro bore Amerikanci, Kubanci, i još neke nacije s Američkih kontinenata. Dakako, među njima ima i manji broj pripadnika crne rase, (Athumanunh doista nikoga ne bi želio uvrijediti, ali lakše mu je rabiti izraz 'Crnci'). Brojčano stanje te 'američke' bojne je 550 vojnika, dočasnika i časnika. Opet, Athumanunh mora napisati o još jednoj vrlo tužnoj spoznaji. Poput Nijemaca, Talijana, Španjolaca i Irci su ti koji se bore na dvije strane u Španjolskom građanskom ratu. Na strani Republikanaca bore se pripadnici Irske Republikanske garde pod zapovjedništvom satnika Franka Rayana, a na strani Nacionalista irski su fašisti pripadnici 'Plavih košulja' kojima zapovijeda general Eoin O'Duffy. No, dobro građanski rat sam po sebi je 'skroz na skroz' ironičan, pa 'irska ironija' možda nikoga nije tada ni začudila. Naime, 12. veljače upravo je britanska bojna izdržala najteži udar nacionalističkih postrojbi kojima zapovijedaju Asensio i Saenz de Buruaga. Doista, ako netko brani sedam sati svoje položaje i pri tomu trpi sedam sati strašne topničke vatre i paklene strojničke paljbe, a vojnici su mu većinom, oko tri četvrtine, prvi puta pucali iz puške i još k tomu ne popušta ni za pedalj, Athumanunh ne može, a da ne prizna da je to doista pravo, iskonsko i čisto vojničko junaštvo. Tek kada su Nacionalisti u borbu ubacili i svoje posljednje pričuve, pripadnici britanske bojne polako su počeli pokazivati borbeni umor i zamor i postepeno popuštati, ali tada na lijevo krilo britanske bojne svom svojom snagom grunula je Listerova iskusna i bitkama već vična republikanska 1. brigada. Tek sada razvijaju se veličanstvene, ali izuzetno krvave i teške borbe i bojevi koji bitku učiniše još veličanstvenijom, ali nažalost bitka je skupo plaćena, možda i preskupo. Od 600 vojnika, dočasnika i časnika koji su započeli bitku na kraju ih jedva ostade 225. Iako Athumanunh vrlo dobro zna da je hrabrost svojstvena miljenicima Božjim i jasno mu je da hrabrost nije Božja privilegija, ne može a da ne zapiše: 'Vojnicima nikada nije bilo strano žrtvovanje, jer vojnici znaju da bez žrtve ničega niti nema – ni radosti, ni tuge, ni sreće, ni ljepote …' No, vojnici, dočasnici i časnici britanske bojne u dolini Jarame platili su previsoku cijenu. No, dok je istinska hrabrost pripala vojnicima interbrigadistima, Athumanunh ne smije i ne želi, a ne ispisati i riječi pohvale sovjetskim zrakoplovima i tenkovima koji su hrabro štitili zračni prostor i neumorno rastjerivali nacionalističke zrakoplove i tenkove, a posebice sovjetskim topnicima koji su, unatoč početnoj inicijativi i više nego odličnom zapovijedanju nacionalističkih zapovjednika, na kraju ipak prisilili legionare i marokanske regulare da stanu, utvrde se i 16. veljače prijeđu u obranu.
nedjelja, 17.06.2007.
Španjolski građanski rat
Bitka na Jarami – veljača 1937. godine
Istodobno s padom grada Malage, započela je nova nacionalistička ofenziva jugoistočno od Madrida. Nacionalističke postrojbe snažno su udarile i napale u dolini rijeke Jarama ustrojene u pet napadnih kolona (Athumanunh skreće pozornost da u godini 1937. i kod nacionalističkih postrojbi termin 'kolona' mijenja se u brigadu). Tim nacionalističkim brigadama, svaka ta brigada u svom sastavu ima pukovniju Marokanaca i Legionara, zapovijedaju: Garcia Escamez, Saenz de Buruaga, Barron, Asensio i Rada, a glavni zapovjednik svima je Varela. Nacionalističke brigade topnički podupire šest bitnica topova 155 mm i jedna PZO topnička bitnica Legije Kondor koja u svom sastavu sada ima potpuno nove njemačke PZO topove 88 mm (bit će to najbolji topovi u svom rangu tijekom Drugog svjetskog rata – po Athumanunhu). Cilj Nacionalista, odnosno ofenzive bio je – presjeći komunikaciju (opet Athumanunh skreće pozornost da uporabom riječi komunikacija on podrazumijeva prometni smjer kojim ide cesta, pruga i telefon, a ako nema svih tih narečenih elemenata Athumanunh će rabiti izraz cesta, cestovni smjer, put …) Madrid – Valencia. Napad je poduzet na crti dugoj oko 16 km, koja se proteže sa sjevera, s jedne točke stotinjak metara istočno od ceste Madrid – Andaluzija, pa prema jugu. Slučaj je htio (nevjerojatno je koliko je takvih bitaka, ako su imalo stručni i vojnički potkovani zapovjednici protivničkih strana moraju doći do istih zaključaka i odluka – po Athumanunhu) da su baš na tom području ofenzivu planirali i Republikanci. No, ključ je svega tko će prvi i tko će koga iznenaditi, a baš se to i ovdje dogodilo. Republikanci su bili iznenađeni! Nacionalističke postrojbe napad su započele 6. veljače žestokim napadom na gradić Ciempouzuelos koji je branila tek ustrojena 15. interbrigada. Iznenađene interbrigadiste, točnije prednje dijelove bojnog osiguranja 15. interbrigade nacionalističke postrojbe, kojima zapovijeda Garcia Escamez, doslovno su pregazile. Postrojbe kojima pak zapovijeda Roda krenule su zauzeti 600 m visok vrh La Maranosa na kojima su utvrđene dvije interbojne. Republikanci interbrigadisti su na tom vrhu pokazali izuzetnu hrabrost i žilavost, borili su se gotovo veličanstveno, sve do posljednjeg vojnika. Barron pak je 7. veljače stigao na stjecište rijeka Jarama i Manzanares, na raskršće kod Vaciamadrida, te je time komunikacija Madrid – Valencija stavljena pod paljbeni nadzor nacionalističkih postrojbi. Republikanci su imali početnih problema jer su se na tom području nagomilale i ispremiješale brigade koje su trebale poduzeti ofenzivu, ali kako su ih Nacionalisti preduhitrili, nastala je blaga 'zbunjaža'. No, general Miaja odmah u to kritično područje šalje najbolje što Republika ima, a to je sada preustrojena (reorganizirana) i izuzetno dobro opremljena i uvježbana republikanska 11. divizija kojom zapovijeda Lister. Već 9. veljače republikanska je obrana reorganizirana (Athumanunh vjeruje da je to učinjeno zahvaljujući nazočnosti i osobitim zalaganjem sovjetskog generala Pavlova) uzduž cijele istočne obale rijeke Jarama. No, ipak su nacionalističke postrojbe 11. veljače krenule u forsiranje (prijelaz rijeke pod borbom, po Athumanunhu izuzetno zahtjevnom i vrlo teškom napadu) rijeke Jarama. Skriven tminom noći jedan tabor marokanski regulara, kojima zapovijeda bojnik Moler, prikrao se do željezničkog mosta Pidoquea (nalazi se na polovici puta između Ciempouzuelosa i San Martina de la Vege– po Athumanunhu), te bajunetama neutralizirao stražare iz francuske interbojne 'Andre Marty. To pak je omogućilo nacionalističkoj brigadi, kojom zapovijeda Barron, da lagano prijeđe rijeku. Republikanski inženjerci pokušali su osujetiti taj prijelaz preko mosta, ali aktivirani eksplozivni naboji, začudo, samo su čeličnu konstrukciju mosta na trenutak izdigli iz ležišta, a potom je ona pala natrag u svoja ležišta. Most je ostao prohodan i uporabljiv. Situaciju za Republikance spašavaju pripadnici talijanske interbojne 'Garibaldi'. 'Garibaldisti' su otvorili ubitačnu i paklenu strojničku paljbu po nacionalističkom mostobranu, pa su nacionalistički vojnici zaustavljeni u daljnjem napredovanju. Istodobno, južno, nacionalistička brigada, kojom zapovijeda Asensio, zauzela je gradić San Martin de la Vega, no, i njih je zaustavila precizna strojnička paljba Republikanaca, pa su se morali utvrditi na dostignutim crtama. Brigada Saenza de Buruage također je uspjela priječi rijeku, te uspostaviti vezu sa susjednom Asensievom brigadom, ali to je bilo sve. U iduća dva dana Nacionalisti nisu uspjeli zauzeti značajnije područje. Nastupile su izuzetno teške borbe, bojevi i bitke koje ni na jednoj strani nisu polučile ama baš nikakve značajnije rezultate i uspjehe. Ipak, republikansko zrakoplovstvo izborilo je nadmoć u zračnom prostoru iznad bitke, ali to je bilo sve, jer značajnije uspjehe onemogućavali su im izuzetno, gotovo fenomenalno precizni PZO topovi 88 mm. Dakako, sovjetski zrakoplovi tipa 'Chato' rastjerali su njemačke zrakoplove tipa 'Junkers, a sovjetska tenkovska brigada opasno se koncentrirala ispred grada Arganda, malo sjevernije od crte bojišnice.
subota, 09.06.2007.
Španjolski građanski rat
Bitke u proljeće 1937. godine – Malaga, Jarama, Guadalajara
U proljeće 1937. godine, tijekom Španjolskog građanskog rata, tukle su se tri bitke: 'Bitka za Malagu', 'Bitka na Jarami' i 'Bitka kod Guadalajare'. Prva bitka, bitka za Malagu, zapravo je bio niz nekoliko borbi za taj grad, a završena je potpunom pobjedom Nacionalista. Druga bitka, bitka na rijeci Jarami završila je neriješeno, pat-pozicijom. Treća bitka, bitka ispred grada Guadalajare donijela je Republikancima moralnu pobjedu.
Bitka za Malagu – 17. siječanj 1937. godine
Malaga, u to doba grad je brojio oko 100 000 stanovnika, bila je najvažniji grad na uskoj zaravni što se uzdiže od mora do Sierra Nevade. Poradi svoje blage klime i prirodne luke grad je pisao već 3000 godina svoju povijest, a tijekom Španjolskog građanskog rata crta bojišnice protezala se od jedne točke na obali udaljene oko 35 km od Gibraltara prema unutrašnjosti sve do Ronde, pa nastavljala uzduž planinskog lanca sve do Granade. Bio je to zapravo uzak pojas obale, taktičke dubine oko 35 km usred kojeg se nalazio grad Malaga, a držale su ga postrojbe Republikanaca. Sada je grad pružao sliku pustoši, jer su ga Nacionalisti žestoko bombardirali. Civilna vlast ponašala se kao zasebna, gotovo odvojena od Republike, a vojno područje odgovornosti bilo je to republikanske Armije Juga kojom je zapovijedao general Martinez Monje kojem je savjetnik bio sovjetski bojnik Mereckov (tijekom Drugog svjetskog rata postat će maršal – po Athumanunhu). Operativni zapovjednik obrane grada Malage bio je brigadir Villalba, prevrtljivac i mutan čovjek koji baš nije želio slušati savjete sovjetskog brigadira Kremena, a nije baš ni izvršavao točno zapovjedi svog nadređenog zapovjednika generala Monjea. Da bi stvar bila još i gora brigadir Villalba više se puta oglušio i na zapovjedi samog načelnika Vrhovnog stožera Republikanske vojske Martineza Cabrera. Malagu je branilo oko 12 000 vojnika, no, bilo je svega 8000 pušaka, te 16 težih topničkih oružja. Streljiva je bilo izuzetno malo. Bojni moral republikanskih vojnika bio je gotovo nikakav, vrlo nizak, a vojnička stega nije ni postojala. Svemu je tomu kumovala nevojnička bahatost Villalbe i njegov izuzetno loš odnos sa savjetnicima i nadređenim zapovjednicima, pa je poradi toga na zamolbu politkomesara Malage Cayetana Bolivara, u Valenciji, Largo Cabalero ljutito odgovorio: 'Malagi više ne dam ni pušaka, a ni metaka!' Napad na Malagu započeo je prodorom nacionalističkih postrojbi prema gradu Marbelu, a zatim je iz Ronde krenuo opći napad na odsječeni dio republikanskih postrojbi koji je vodio brigadir vojvoda od Seville, karlista iz burbonske kuće i rođak bivšega kralja. Istodobno sa zapada napad je pokrenuo brigadir Munoz i zauzeo grad Alhamu. Oba ta napada poduzeta su bez ikakvoga otpora republikanskih dezorganiziranih postrojbi. Naravno, bahati Villalba ništa nije poduzeo, a ništa nije poduzela ni Republikanska vlada u Valenciji. Gotovo istodobno sa sjevera prema malagi krenulo je oko 10 000 talijanskih vojnika 'Crnokošuljaša' kojima je zapovijedao fašistički talijanski brigadir Roatta (sada je nosio konspirativno ime 'Mancini', a to mu je zapravo bilo djevojačko ženino prezime – po Athumanunhu). Načelnik stožera bio je talijanski brigadir Emilio Faldella, a operativni časnik talijanski brigadir Rossi. Talijani su sada nosili talijanske odore, bili su naoružani talijanskim naoružanjem, opremljeni novim talijanskim kamionima tipa 'Fiat', 'Lancia' i 'Isota Fraschini', a zračnu potporu pružilo im je 100 zrakoplova iz sastava talijanske 'Aviazione Legionaria'. Brigadir Roatta priželjkivao je blistavu pobjedu koju je 'betežnik' Mussolini već duže vrijeme najavljivao. S mora Malagu su tukli i žestoko bombardirali topovima nacionalistički ratni brodovi 'Canarias', 'Baleares' i 'Velasco'. Republikanska ratna mornarica, na svoju sramotu, nije se uopće pomaknula, niti pokušala otjerati nacionalističke brodove koji su nemilice tukli Malagu, a bili su kudikamo jači i brojniji. Ujutro 7. veljače Nacionalisti i Talijani ušli su u napušteni grad Malagu. Talijani su imali svega 130 poginulih vojnika i 4 časnika, te 424 ranjena. Republikanske posramljene postrojbe bez većeg otpora napustile su grad povlačeći se prema gradu Motril. Nacionalisti su se potpuno divljački obračunali s građanima Malage koji su ostali u svom gradu. Bez ikakvog suda, bez ikakve krivice, bez ikakvog razloga i bez ikakvog razuma strijeljano je oko 4000 nedužnih ljudi. Godinama već Athumanunh pokušava shvatiti dokle sežu granice ljudske gluposti i neviđenog zvjerstva, te pokušava shvatiti, čitajući i proučavajući bitke kroz povijest, što li to ljude tjera na takva zvjerstva ljudima neprimjerena, ali svaki ga put ta neshvatljiva ljudska glupost iznova iznenadi i baci u očaj, pa će zapisati riječi jednog stranog novinara, svjedoka te 'španjolske klaonice': …'Smrt je u maslinama kružila i ljude nasumice birala, sad ovog, sad onog svojim je olovnim prstima dozivala …'
petak, 08.06.2007.
Oznake nacionalističkih zrakoplova
Na Athumanunhovoj sličici prikazan je nacionalistički mornarički hidrozrakoplov tipa 'Heinkel He-59B-2 (Zapatones)' iz sastava 'Legije Kondor' kamuflažno bojan dnevnim kopnenim kamuflažnim bojama. Crvenom brojkom jedan prikazana je karakteristična oznaka 71. hidrozrakoplovne eskadrile (pikov as).Crvenom brojkom dva prikazan je brojčani kod zrakoplova (71 – 1) što zorno govori da je to zrakoplov bombarder iz 71. hidrozrakoplovne eskadrile i to 1 po redu, dakle, zapovjednikov zrakoplov.
Oznake nacionalističkih zrakoplova
Na Athumanunhovoj sličici prikazan je još jedan nacionalistički zrakoplov bombarder tipa 'Savoia-Marchetti SM-81 (Pipistrello)' iz sastava talijanske 'Aviazione Legionaria' kamuflažno bojan dnevnim kamuflažnim bojama. Crvenom brojkom jedan prikazan je brojčani kod zrakoplova (21 – 44) što zorno govori da je to zrakoplov bombarder iz 21. bombarderske eskadrile i to 44 po redu.
četvrtak, 07.06.2007.
Oznake nacionalističkih zrakoplova
Na Athumanunhovoj sličici prikazan je nacionalistički zrakoplov bombarder tipa 'Junkers 52' iz sastava 'Legije Kondor' kamuflažno bojan noćnim kamuflažnim bojama. Crvenom brojkom jedan prikazan je brojčani kod zrakoplova (22 – 48) što zorno govori da je to zrakoplov bombarder iz 22. bombarderske eskadrile i to 48 po redu.
Oznake nacionalističkih zrakoplova
Na Athumanunhovoj sličici prikazan je nacionalistički zrakoplov bombarder tipa 'Junkers 52' iz sastava 'Legije Kondor' kamuflažno bojan dnevnim kamuflažnim bojama. Crvenom brojkom jedan prikazana je karakteristična oznaka 22. bombarderske eskadrile (crveno srce) koja je u svom sastavu imala 50 zrakoplova bombardera za dnevna bombardiranja i 50 zrakoplova bombardera za noćna bombardiranja. Crvenom brojkom dva prikazan je brojčani kod zrakoplova (22 – 99) što zorno govori da je to zrakoplov bombarder iz 22. bombarderske eskadrile i to 99 po redu.
nedjelja, 03.06.2007.
Španjolski građanski rat
Označavanje, kodiranje i oznake zrakoplova Nacionalista
Zrakoplovstvo Nacionalista tijekom Španjolskog građanskog rata čine uglavnom talijanski i njemački zrakoplovi ustrojeni u talijansko 'Legionarsko zrakoplovstvo' i njemačku 'Legiju Kondor', ili izvorno 'Aviazione Legionaria' i 'Condor Legion'. Tijekom slijedećih dana Athumanunh će u svojim opisima pokušati, na samo sebi svojstven način, objasniti oznake, kodove i način označavanja tih talijanskih i njemačkih zrakoplova u službi Nacionalista. Prvo treba obratiti pozornost na brojčane oznake tih zrakoplova. Dakle, zrakoplovi koji imaju prve brojke od 1 do 6 po svojoj su bojnoj namjeni – lovci. Na Athumanunhovoj sličici vidi se brojčani kod 6 – 1, označen crvenom brojkom 2, a to govori da je to zrakoplov 6. lovačke skupine i to zrakoplov broj jedan, dakle zapovjednikov zrakoplov. Zeleno srce označeno crvenom brojkom 1 predstavlja specifičnu oznaku upravo te 6. lovačke skupine (eskadrile). Nadalje, zrakoplovi koji imaju prve brojke od 10 do 19 pripadaju po svojoj bojnoj namjeni u skupine obrušavajućih lakih bombardera, zatim, zrakoplovi brojčano označeni prvim brojkama od 20 do 29 po namjeni su u skupini bombardera. Slijede zrakoplovi koji su prvim brojkama označeni 30 do 39, a to su laki zrakoplovi namijenjeni za trenaže i obuku pilota. Slijedeća skupina su zrakoplovi označeni prvim brojkama od 40 do 49, pa su prema namjeni to prijevozni zrakoplovi. Zrakoplovi označeni prvim brojkama od 50 do 73 pripadaju skupini zrakoplova koje rabi ratna mornarica Nacionalista. Na kraju zrakoplovi koji su označeni kodom tipa 1W do 20W kao prvim brojkama u oznakama pripadaju skupini zrakoplova koji su zarobljeni tijekom bojnih djelovanja i preinačeni u Nacionalističko ratno zrakoplovstvo.
subota, 02.06.2007.
Španjolski građanski rat
Bitka za Madrid – Boadila 3. siječanj 1937. godine
Odmah nakon Božića nacionalističke postrojbe počele su s pripravama za još jedan napad, s ciljem da još jednom pokušaju ovladati cestom Madrid – Coruna. Napad su trebale provesti iste postrojbe koje su se već tukle kod Boadile, ali su sada bile pojačane i popunjene s novacima i falangistima koje su obučili njemački časnici u obučnom kampu Caceresa. Njima nasuprot stajale su republikanske postrojbe koje su preustrojene i reorganizirane u novi Armijski korpus kojim sada zapovijeda general Miaja. Taj republikanski Armijski korpus ustrojen je od pet republikanskih divizija kojima zapovijedaju Nino Naneti Talijan, Španjolac Modesto, te Španjolci Perea, Prada i Jose Maria Galan. Na smjeru glavnog napora i udara nacionalističkih postrojbi bila je Modestova divizija ustrojena od mješovitih brigada kojima su zapovijedali El Campesino, Luis Barcelo, Cipriano Mera i Gustavo Duran. Napad je počeo 3. siječnja 1937. godine. Sa svojom kolonom Barron je napredovao cestom iz Villanueva de la Canada i do 4. siječnja izbio je pred prve kuće Las Rozasa, točnije na prugu Madrid – El Escorial. Desno od njega sa svojom kolonom nastupao je Garcia Escamez, a lijevo Saenz de Buruaga, ali su te dvije kolone naletjele na žilav otpor republikanskih postrojbi koje su branile Pozuelu. Kao dragocjeno pojačanje Republikancima u Pozuelu stigla je internacionalna bojna 'Pariška komuna', a u Las Rozas internacionalne bojne 'Edgar Andre' i 'Thälmann'. Nadnevka 5. siječnja Nacionalisti su započeli novi napad uz topničku pripravu žestokim bombardiranjem Republikanaca iz samovoznog topništva i tenkova. Nakon toga u dva vala krenule su u juriš nacionalističke pješačke postrojbe ojačane tenkovima. Republikanske crte pukle su na mnogo mjesta, a napad nacionalista predvodili su njemački časnici koji su se izuzetno i zanimali za ovakav napad. No, iznenada se na napuklim brešama pojavljuju sovjetski lovci tenkova (oklopna vozila s topovima 37 mm – po Athumanunhu) koji izbacuju iz stroja nacionalističkih 25 lakih tenkova tipa 'Mercedes'. No, to nije riješilo sve muke Republikanaca, jer brigade su izgubile međusobni kontakt i ostale su bez streljiva. General Miaja poslao je na bojišnicu čak i manevarsko streljivo (streljivo koje nema zrno – po Athumanunhu) nadajući se da će njegovi vojnici ostati u rovovima ohrabreni što im puška ipak puca. Unatoč svemu tomu Republikancima je prijetila katastrofa, a onda je Lister dobio zapovijed da se na to kritično mjesto uputi sa svojom 14. interbrigadom. Nacionalisti su i dalje napredovali nezadrživo. Interbojna 'Thälmann' opkoljena je sa svih strana, ali su se Nijemci junački borili i držali svoje položaje ne popuštajući ni za pedalj. Mauri (marokanski regulari) poludjeli su zbog nemoći da potisnu Nijemce iz interbojne 'Thälmann', pa su se zvjerski obračunavali s ranjenima koje su boli bajunetama. No, Nijemci nikako da popuste, a onda su dobili zapovijed da krenu u protunapad. Zapovjednik bojne poslao je poruku: 'Nemoguće! Bojna 'Thälmann' je uništena.' Sablastan susret dogodio se zapovjedniku 1. satnije bojne 'Thälmann' koji je među mrtvim tijelima nacionalista prepoznao svog prijatelja koji je sada služio u 'Legiji Kondor'. Do 9. siječnja nacionalističke postrojbe uz izuzetno visoku cijenu zauzeli su desetak kilometara ceste Madrid – Coruna, a tada se na bojišnici uz 14. interbrigadu pojavljuje i 12. interbrigada Republikanaca. Pripadnici njemačke bojne zatražili su od svog zapovjednika Poljaka po nacionalnosti odmor od dvanaest sati, ali im je Poljak ovako odgovorio: 'Republika je pozvala najbolje u pomoć. To ste upravo vi. No, možda se Republika prevarila u vama?' Na ovu primjedbu Nijemci su iako preko volje krenuli u bitke, a bio je to prvi slučaj u povijesti ratovanja da su njemački vojnici pretrpjeli pogrdu jednog poljskog časnika. Sutradan je 14. interbrigada izvršila protunapad i prodrla natrag sve do Las Rozasa, a 12. interbrigada sve do Majadahonde. Pratili su ih sovjetski tenkovi koje je osobno vodio general Pavlov. Ti sovjetski tenkovi nanijeli su strahovite gubitke nacionalističkim vojnicima koje su gotovo 'pometali' s bojišnice, jer ovi nisu imali odgovor za njih. Bitka je potrajala sve do 15. siječnja kada je opet nastupila pat pozicija. Obije strane opet su se utvrdile i ukopale na dostignutim crtama. Nacionalisti su nevoljko priznali da je otporna moć Republikanaca izuzetno ojačala, a sve su to pripisivali 'stranoj vojnoj pomoći', novom naoružanju i vojničkoj stezi. Obije strane izgubile su zajedno oko 15 000 vojnika, a tada je na crti bojišnici dugoj oko 2000 km nastalo zatišje i primirje. Na toj smrznutoj i zamrloj crti bojišnici sada su stajale samo straže smrznute i stisnute oko svojih zastava tek s povremenim dobacivanjem suprotnoj strani kako kod njih vlada idila i blagostanje. Opet se javio Athumanunhu potpuno čudan i neljudski prkos. Dok su civili u Madridu živjeli doslovno na kruhu, riži i vodi, mnogobrojni kamioni koje su nacionalisti dovukli natovarene hranom, kako bi po padu Madrida nahranili upravo civile, sada su trunuli, a hrana se kvarila. Doktor Junod, neumorni dobrotvorac iz Crvenog križa, uzaludno je nagovarao i jedne i druge da se bar na trenutak dogovore i nahrane nevine civile, ali sve je bilo uzalud. Taj prokleti apokaliptički ljudski ponos nije popuštao, a mnogi u Madridu će upravo poradi toga umrijeti gladni i promrzli.
petak, 01.06.2007.
Španjolski građanski rat
Bitka za Madrid – bitke za Sveučilišni grad
Bitke za Sveučilišni grad potrajat će svom žestinom sve do 23. studenog 1936. Tada je i jednima i drugima postalo jasno da je bitka za Madrid došla u pat poziciju. Nacionalisti nisu mogli dalje, a Republikanci ih nisu mogli izbaciti i odbaciti od Madrida. Vojske su bile 'skroz na skroz' iscrpljene i bojno umorne, pa nije preostalo ništa drugo nego napraviti ono što vojske u takvim prilikama jedino mogu učiniti. Obije strane stale su se na dostignutim crtama ukopavati. Nacionalistički generali složili su se da od zauzeća Madrida treba na trenutak odustati, a time je i propala Molina nada da će popiti kavu u Madridu, u kavani Molinero, u ulici Gran Vija. Republikanci su mu poslali zajedljivu poruku: 'El cafe se le enfrio Y en Madrid no entro! (Kava ti se ohladila, a u Madrid ušao nisi! – po Athumanunhu). Iako je Madrid bio samo djelomično opkoljen, u gradu je zavladalo stanje kao da je opkoljen sa svih strana. Nacionalisti su pokušali 13. prosinca poduzeti još jedan napad s namjerom da Madrid potpuno odsjeku od Guadarame, te da grad potpuno okruže sa sjevera. Dakle, naum nacionalističkih zapovjednika bio je da se izbije i ovlada cestom Madrid – Coruna. Sada je zapovijedanje tom operacijom od generala Mole preuzeo general Orgaz koji će istodobno postati i glavni zapovjednik na madridskoj bojišnici, pa će operativno zapovijedanje preuzeti Varela. Tako je general Orgaz izdvojio 18 000 vojnika i stavio ih pod direktno zapovjedništvo Vareli koji je imao zadaću ovladati cestom Madrid – Coruna. Bile su to mješovite postrojbe sastavljene od pješaštva i konjaništva koje je Varela ustrojio u četiri mobilne brigade kojima zapovijedaju Garcia Escamez, Barron, Saenz de Buruaga i Monasteri. Bitka do koje će uskoro doći u povijesti ratovanja poznatija je pod nazivom 'Bitka kod Boadille'. Naime, napad Nacionalista započeo je žestokom topničkom pripravom na samostan i zabačeni pueblo Boadilla del Monte ujutro 14. prosinca 1936. Do noći nacionalističke postrojbe zauzele su pueblo koji su branili Republikanci pod zapovjedništvom bojnika Barceloa. No, tada su se u bitku uključili republikanski tenkovi tipa T – 26 pod zapovjedništvom sovjetskog generala Pavlova. U bitku su ubačeni i pripadnici 11. i 12. interbrigade. Opet su se razvile teške i krvave bitke, a koliko su one bile teške i krvave zorno govore slijedeći podaci: - bojne 'Thälmann' i 'Dombrowski' imale su zajedno oko 80-setak poginulih i veći broj ranjenih, 1. satnija bojne 'Thälmann' od 10 preživjelih (bilo ih je 145 tijekom bitke za Madrid – po Athumanunhu) sada su ostala samo dvojica. Teška bitka tukla se i za zamak vojvode de Sueke gdje je od 187 Republikanaca iz sastava Civilne straže poginulo njih 102. Na drugoj strani i Nacionalisti su imali slične teške gubitke u ljudstvu, pa su nakon zauzeća Boadille i Villanueve de la Canada odustali od daljnjih napada. Nakon tih bitaka Republikanci su ustrojili novu Armiju Juga, te nove interbrigade: 13. interbrigadu s bojnama 'Čapajev', Đuro Đaković' i 'Georgi Dimitrov' i 14. interbrigadu kojom zapovijeda Poljak general Swierczewski (konspirativno ime Walter), a koja je ustrojene od francuske bojne 'Marseljeza' u čijem je sastavu i 1. britanska satnija od 145 Britanaca (1. vod 1. britanske satnije čine Irci, te drugih koje će Athumanunh pobrojati nešto kasnije.
| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Opis bloga
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Athumanunhova promišljanja
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!