Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 29.07.2007.

Najpoznatiji gusari

Jamaica – uporište gusara

Otok Jamaica nalazi se u Karipskom moru i spada u skupinu otočja Velikih Antila. Jamaicu je otkrio Kolumbo 3. svibnja 1494. Starosjedioci (domorodci - po Athumanunhu) otok su nazivali Xaymaca, a Španjolci su ga preimenovali 1514. u Santiago. Nakon što su Englezi 1655. bitkom preoteli Španjolcima otok nazvali su ga današnjim imenom Jamaica. Englezi nisu imali dovoljno vojnih snaga za obranu otoka u slučaju španjolskog ili francuskog napada. Zbog toga je 1659. guverner Jamaice pozvao bukanire sa Tortuge da se slobodno nasele na otoku i brane ga u slučaju potrebe. Rezultat je bio nastanak grada na južnoj obali Jamaice, Port Royala. Bukaniri su utemeljili Port Royal (Kraljevska luka – po Athumanunhu) iz više razloga. Port Royal nalazio se u blizini putova španjolskih trgovačkih brodova, pa je bio savršena i idealna baza za brze napade i prepade. Luka je bila prostrana i dovoljno velika za smještaj velikog broja brodovlja, te njihovo popravljanje i opskrbljivanje. Port Royal je bio početna točka za mnoge kasnije gusarske napade na španjolske brodove i naselja u Novom svijetu. Godine 1660. Port Royal je uskoro postao poznat i kao 'Sodoma Novog svijeta' gdje većinu stanovništva čine 'gusari, pirati, koljači i prostitutke'. Zahvaljujući bogatstvu koje su gusari i pirati otimali Španjolcima, Port Royal se razvio u jedan od najvećih gradova Novog svijeta i bio je ekonomski najvažnija engleska kolonija. Svega nekoliko godina nakon nastanka Port Royala, dotadašnji glavni grad Jamajke, Spanish Town, mu je morao prepustiti svoju funkciju. Na vrhuncu popularnosti grad je imao po jednu krčmu na svakih deset kuća. Tijekom dvadesetogodišnjeg razdoblja koje je završilo 1692. u Port Royalu je živjelo 6500 ljudi. U gradu su se počeli naseljavati kovači, plemići, trgovci i zanatlije koji su živjeli u dvije stotine izgrađenih zgrada. Godine 1687. Port Royal je posjetilo 213 brodova, a gradsko bogatstvo se povećavalo iz dana u dan. Nakon što je Henry Morgan 1674. postao zamjenik guvernera Jamaice, Port Royal se nekoliko godina kasnije počeo mijenjati. Pirati više nisu bili poželjni, a niti potrebni za obranu grada i otoka. Trgovina robljem postizala je sve veću važnost. Uglednim građaniima Port Royala odjednom je zasmetao loš glas grada, pa je 1687. donijet Antipiratski zakon. Umjesto da bude sigurno mjesto za pirate, Port Royal je postao mjesto njihovih smaknuća. Mnogi su pirati završili na vješalama u Port Royalu, a bukaniri se premještaju na Bahamske otoke s kojih ponekad napadaju i engleske brodove. Godine 1692. razarajući potres pogodio je Port Royal. S obzirom da je grad svojim većim dijelom bio smješten na pješčanom grebenu, dvije trećine grada je završilo na dnu mora. U prirodnoj kataklizmi poginulo je oko dvije tisuće stanovnika. Nakon toga Spanish Town je ponovno postao glavni grad Jamaice. Pokušaji da se Port Royal obnovi, jer je trećina grada još uvijek bila čitava, djelomično je uspio. Port Royal je postao glavna engleska luka u tom dijelu Kariba, ali 1704. grad je opet zahvatila kataklizma u vidu razarajućeg požara. Nekoliko uragana tijekom prve polovice 18. stoljeća potpuno je dokrajčilo Port Royal, a preostali stanovnici su se naselili u obližnjem gradu Kingstonu koji je danas i najveći grad na Jamaici.

Sir Henry Morgan – karipski vitez i gusar

Henry Morgan vjerojatno je bio gusar, ali lupež (pirat) svakako nije bio. To znači da je imao potrebite papire (dozvolu) koje mu je kao predstavnik britanske vlade izdao guverner Jamaice, opunomoćivši ga tako da se za račun Engleske bori protiv Španjolaca. Plaćen je bio plijenom koji je preoteo Španjolcima, a to je u 17. stoljeću bio jedan od uobičajenih načina vođenja bitaka na moru. Oko života Henrya Morgana mnogo je toga obavijeno mitovima i velom tajni, pa tako i sam datum i mjesto njegova rođenja. Tako jedni tvrde da je rođen u engleskom selu Penkarnu u Monmouthu, a drugi se pak slažu da je to moralo biti u Llanrhymnyju, pokrajina Glanmorgana, u Walesu, oko godine 1635. Čini se da mu je obitelj uistinu bila velška, a dvojica njegovih stričeva sudjelovala su kao časnici u engleskom građanskom ratu, ali na suprotnim stranama. Što pak se Henryeva djetinjstva tiče, o njemu se uglavnom ne zna ništa, a o njegovu dolasku na Karibe isto tako postoji više priča. Tako se u jednoj od njih kazuje da je poput mnogih drugih došljaka u Bristol i Henry Morgan bio opijen, premlaćen, te potom ukrcan na brod koji je plovio put Amerike gdje je kao i ostali postao fizički radnik. U drugoj pak se govori kako se on sam dragovoljno prijavio u vojsku lorda zaštitnika Olivera Cromwella, te pod zapovjedništvom generala Venablesa krenuo na Karibe. Nakon Venablesova poraza u bitki kod Santo Dominga, njegovi iscrpljeni vojnici našli su se ponovno na svojim brodovima i plovili prema tad posve nevažnoj Jamaici, a koju je tada branilo tek dvjestotinjak španjolskih vojnika. Lako su osvojili glavno naselje Santiago de la Vega, ali Cromwell je čak osam tisuća ljudi poslao da osvoji San Juan, Santo Domingo, Havanu, Santiago de Cuba, Vera Cruz ili Cartagenu, a ne tako nerazvijen i nevažan otok. Čim su se vratili u Englesku, i general Venables i zapovjednik flote, admiral Penn bili su bačeni u londonski Tower. U međuvremenu, ostavljeni i bez svojih zapovjednika, vojnici na Jamaici podlijegali su tropskim bolestima o kojima se tada nije znalo uglavnom ništa (žuta groznica, dizenterija i malarija kosili su vojnike kao zrelo snoplje žetva – po Athumanunhu). Preživjeli Španjolci i njihovi robovi, koji su prešavši na gerilski način ratovanja protiv engleskih osvajača, samo su dodatno pogoršavali njihov i onako očajan položaj.
Henry Morgan je nekako preživio sve te strahote i uskoro je postao sudionikom prepada na različite španjolske luke, prvo pod zapovjedništvom admirala Goodsona, a potom i pod zapovjedništvom komodora Mingsa. Upravo je pod njegovim zapovjedništvom postao kapetan jednog od brodova i iskazao se u napadu na Santiago de Cuba 1662. godine, a koji se pretvorio u veliki uspjeh. Godinu dana kasnije pridružio se Mingsu u napadu na San Francisco de Campecha i domogao bogatog plijena. Nije dugo mirovao i već godinu dana kasnije plijenom mu postaju i Villa Hermosa, Trujillo i Granada, a kad su se brodovi napokon vratili uz luku Port Royal na Jamaici, Henry Morgan je mogao za sebe kazati da je bogat čovjek.
Početkom godine 1665. oženio se svojom sestričnom Elizabetom, pa je novostvorena obitelj postala prvom obitelji Jamaice. Dvije godine kasnije Henry je postao pukovnik postrojbe Port Royal Militia u kojoj je nekoć služio kao kapetan, a kad je nizozemski vođa Mansvelt na Tortugi umro, Henry je zauzeo njegovo mjesto i postao admiralom. Napad na Puerto del Principe na Kubi donio mu je još plijena, a osvajanje luke Peuerto Bella na sjevernoj strani Panamske prevlake - neviđeno bogatstvo. Listopada 1668. vjerujući kako Španjolci pripremaju napad na Jamaicu, Morgan je ponovno razvio jedra i zaplovio put glavne španjolske utvrde Cartagene, na obali današnje Kolumbije. Na Kravljem otoku gdje se usidrio i uredio bazu iz koje će izvoditi napade, glavni mu je brod Oxford eksplodirao i ubio 300 od ukupno 900 ljudi. Povjerovavši kako je sad preslab da napadne Cartagenu, odlučio se za napad na Maracaibo, ali uspjeh je bio gotovo nikakav. Većina je ljudi na vrijeme pobjegla iz grada. Nakon dva uludo potrošena mjeseca provedena u laguni, vratio se do Maracaiba i naišao na tri ratna broda pod zapovjedništvom viceadmirala Alonsa del Campo y Espinosa. Namjerno zapalivši jedan svoj brod, Morgan ga je doslovce nagurao na Espinosin brod Magdalena naoružan s čak 48 topova. Za Španjolce ishod bitke bio je porazan. Magdalena je planula i potonula, Santa Louisa je uspjela pobjeći, a Marquesa, treći španjolski brod, postao je plijenom gusara. Sam viceadmiral uspio se skloniti u tvrđavu na otoku San Carlos na samom uskom ulazu u lagunu Maracaiba. Svojim je topovima sad mogao zapriječiti izlazak Morganovih brodova iz lagune. Ipak, Morgan ga je nadmudrio lažnim napadom i kad je prevareni Don Alonso svoje topove usmjerio prema kopnenoj strani, Morgan je sa svim svojim brodovima kliznuo iz lagune i 17. svibnja 1669. doplovio u Jamaicu gdje je dočekan kao heroj. Tu se posvetio svojim plantažama šećerne trske, a onda zaplovio prema Panami koja je tad slovila kao najbogatiji grad španjolske Amerike. Premda ga je tamošnji guverner brojčano nadvisivao čak pet stotina puta, Panama je pala i bila spaljena do temelja, ali plijen je bio manji od očekivanoga. Kad je u odnosima Engleske i Španjolske zavladalo primirje, Morgan je počeo samo smetati, pa je bio uhićen i na brodu Welcome vraćen u Englesku. Za razliku od mnogih drugih, nije završio u zloglasnome Toweru, već je kad su izbili sukobi između Engleske i Nizozemske, bio pomilovan, vraćen na Jamaicu i čak imenovan vitezom.
Gusarenjem se više nikad nije bavio. Skrasio se kao član jamajčanskog vijeća i posvetio svojim plantažama šećerne trske, istodobno se brinući za obrambene bedeme i obranu grada i otoka i tako sve do smrti.

29.07.2007. u 13:51 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 28.07.2007.

Španjolski građanski rat

Napredovanje Nacionalista u Vizacayi – uništenje Guernice

Novo nacionalističko napredovanje u Vizacayi započelo je 20. travnja kada je odjednom utihnulo nacionalističko topništvo. Baskijski branitelji izašli su iz svojih plitkih rovova. Sada su ih navarske strojnice stale tući s leđa (tijekom bombardiranja nacionalističke navarske postrojbe zašle su Baskima iza leđa – po Athumanunhu), pa je panična i vojnički gledano neopravdana rečenica: 'Opkoljeni smo!', odmah izazvala neopravdano povlačenje i raspad baskijske obrambene crte. No, ipak nije baš svugdje bilo tako. Naime, na brežuljkastim padinama Inchorte bili su iskopani pravi (izuzetno dobri rovovi punih profila – po Athumanunhu) rovovi. Iz tih rovova, pod zapovjedništvom bojnika Pabla Belderraina, baskijski branitelji odbili su sve nacionalističke napade. No, i tu su se dvije bojne CNT (Confederacion Nacional de Trabajo, anarhisti – po Athumanunhu) bez ikakvog razloga povukle i time je i ta obrambena crta dovedena u pitanje. Baskijski zapovjednici tražili su da se povuku na obrambene crte 'željeznog obruča', ali je Glavno zapovjedništvo obrane u Bilbau bilo toliko inferiorno i nemarno, da su pojedini niži zapovjednici posumnjali da se radi o veleizdaji. Ono malo baskijskih postrojbi koje su se još 'kako tako' držale na svojim položajima ostale su prepuštene same sebi, a baskijsko topništvo više u tim trenucima nije znalo gdje treba djelovati, a rovovi su napuštani bez ikakvih odobrenja i izvješća. U samo šest dana izgledalo je da je poraz Baska neminovan, a onda se dogodilo nešto još strašnije – Guernica.
Guernica je bio tipičan gradić baskijske provincije Vizacaye, smješten u dolini, udaljen samo desetak kilometara od mora, a tridesetak kilometara od Bilbaa. Od pamtivijeka Guernica je bila kolijevka baskijskih sloboda. Tu u tom sasvim običnom gradiću od 7000 stanovnika sastajala se 'skupština baskijskih senatora', a u malenoj crkvici Santa Maria svi španjolski vladari zaklinjali su se na oltaru da će poštivati baskijske slobode. Toga nadnevka, 26. travnja 1937. godine Gospodnje, crta bojišnice od Guernice bila je udaljena oko 15-tak kilometara, a grad je bio prepun izbjeglih civila i dezorijentiranih vojnika koji su se povlačili ni sami ne znajući kamo. Odjednom, niotkuda i ničim izazvan, u 1640, samo jedan jedini 'Heinkel 111', sasvim novi zrakoplov iz sastava 'Legije Kondor' (bombarder čeličnog trupa koji je nosio tonu i pol bombi – po Athumanunhu), a kojim je tada pilotirao bojnik von Moreau, bombardirao je nebranjeni grad. Potom se udaljio, pa se opet pojavio s još tri takova zrakoplova. Zatim su doletjele tri eskadrile već zloglasnih 'Junkers 52' (oko 25 zrakoplova - po Athumanunhu), a pratili su ih lovci tipa 'Heinkel 51' i neki novi tipa 'Messerschmitt BF – 109'. Dok su bombarderi na grad izbacili oko 50 tona bombi, dotle su lovci strojničkom vatrom kosili sve živo na ulicama grada. Glavni i odgovorni zapovjednici za ovo vojničko nedjelo bili su poručnici von Knauer, von Beust i von Krafft. Središte Guernice bilo je sravnjeno sa zemljom, a mnogo je civila stradalo, ukupno oko 1000 ljudi što ranjenih što mrtvih. Možda, po Athumanunhu, jedino vojnički opravdani cilj u Guernici bila je tvornica oružja, no, velikog li čuda ona je ostala netaknuta. Naposljetku, svog nedjela i zvjerstva, svjesni su postali i sami njemački i nacionalistički časnici, pa su krivnju željeli svaliti na same Baske optužujući ih da su sami bombardirali svoj grad. Eh, sada je Athumanunh na mukama kome vjerovati?! Da bi pokušao saznati pravu istinu Athumanunh kreće na svoja lutanja kroz prašnjave i debele stare požutjele knjige, a u njima čuda velikoga! Doista spominje se Guernica kao vojni cilj i Nacionalista i Republikanaca, ali Athumanunh se još jednom mora zgroziti teškim pogreškama koje učiniše i nacionalistički i republikanski (baskijski) časnici. Nema nikakve sumnje da su grad bombardirali njemački zrakoplovi, jer u operativnim njemačkim dnevnicima doista je upisan cilj naziva 'GUARNIKA', a to je kasnije i priznao nitko drugi nego sam Adolf Galland. No, taj njemački zračni as poriče da je cilj bio sam grad već tvrdi da je cilj bio most preko rijeke koji je bio i jedini mogući prijelaz preko te rijeke, a prema njemu doista su se i kretale republikanske (baskijske) postrojbe. Dakako, Adolf Galland tvrdi da je grad pogođen greškom pilota bombardera koji su bili opremljeni netočnim ciljničkim napravama. Tu tvrdnju Adolfa Gallanda potvrdili su i neki piloti bombardera koji su sudjelovali u zračnim napadima, tvrdeći da je vjetar zanosio bombe. No, to bi možda i bilo opravdanje donekle, ali Athumanunh bi volio znati zašto onda, ako je doista maleni trakasti cilj MOST i bio meta, njemački piloti nisu uporabili obrušavajuče bombardere tipa 'Stuka', koji su bili opremljeni preciznim ciljničkim napravama i nekoliko ih je doista i baziralo na uzletištu u Burgosu. Nadalje, most doista nije iziskivao tako razarajući napad s toliko bombi, jer opće je poznato da se nitko živ ne bi kretao preko mosta kojem je narušena statička konstrukcija i koji prijeti da će se svakog trenutka srušiti. Ne, preko takovog mosta nikada se ne bi povlačila niti jedna republikanska vojna postrojba. Zato Athumanunh na kraju ostaje i zaključuje da je glavni krivac zapravo general von Richthofen koji je želio isprobati psihološki učinak bombardiranja na civile i vojnike. Na kraju još je nešto Athumanunh otkrio, naime, njemački zapovjednici morali su znati da zapaljive bombe koje su izbacili 'Heinkeli 111', u prvom valu, ne mogu naštetiti mostu i da će te zapaljive bombe proširiti požar po stiješnjenim zgradama grada, a požari će izazvati gusti dim koji će kasnije samo smetati pilotima 'Junkersa 52' da vide i uoče svoj cilj – most … ako je cilj uopće i bio taj nesretni most, a ne baš grad i civili u njemu. Na kraju, zašto su onda lovci iz pratnje bombardera strojničkom vatrom u brišućim letovima kosili nesretne i nedužne civile koji su se na ulicama našli ne stigavši se na vrijeme skloniti u skloništa. Guernica je težak propust i zvjerski zločin njemačkih i nacionalističkih zapovjednika i časnika koji su to izgleda sve znali i proveli u djelo na najgori način. Tomu u prilog ide i kasnija svađa nacionalističkih časnika s njemačkim, pa ljutnja samoga Franca na njemačke pilote iz sastava 'Legije Kondor', pa zaprepaštenje generala Mole kada je ušao u grad Guernicu. No, Nijemci nikako nisu mogli znati što Guernica znači Baskima, a niti su znali da je taj povijesni grad uvijek služio španjolskim vladarima da obećaju Baskima slobodu pod svojom krunom. Nacionalisti su trebali Nijemce upozoriti na sve to, pa dakle odgovornost snose i Nacionalisti i Nijemci iz sastava 'Legije Kondor'. Guernica i njezina nesretna sudbina zaustavila je povlačenje baskijskih postrojbi koje su sada stale na samo nekoliko kilometara od uništenoga grada i nastavile se boriti, a bojni moral baskijskih postrojbi malo je narastao u trenutku kada je nacionalistički bojni brod Espana u vodama ispred Santandera naletio na vlastitu minu i potonuo. Talijanski 'crnokošuljaši' koji su isprednjačili u nastupanju, sada su bili u teškom okruženu kod grada Bermea, a ni bombardiranja nacionalističkog zrakoplova sada više nisu izazivala strah i paniku kod baskijskih postrojbi koje su se sve čvršće držale na svojim položajima.

28.07.2007. u 16:46 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 27.07.2007.

Ratni jedrenjaci

Galeon (eng. galleon, fra. galion, nje. Galeone, tal. galeone) ratni brod na jedra po obliku trupa sličan galiji po kojoj je i dobio naziv. Nakon otkrića prekomorskih zemalja galije i galeasi poradi svojih slabih pomorskih osobina nisu bili pogodni za prekooceansku plovidbu. Tako se u 15. stoljeću pojavljuje nova vrsta ratnog broda na jedra, s visokim bokovima, izuzetno dobrih pomorskih osobina. Galeon ima kosnik i tri (kasnije i četiri) jarbola. Prednji jarboli nose križna, a krmeni jarboli latinska jedra. Svi jarboli imaju košare na vrhu, a prednja dva jarbola i nastavke. Galeon ima dvije palube koje se protežu po cijeloj dužini broda, a nosi i karakteristična nadgrađa (četvrtasti kaštel na pramcu i dugačak dvokatni kasar na krmi – po Athumanunhu). U početku na bokovima obiju paluba ima 7, a u nadgrađima po 4 topa. Tijekom 17. stoljeća na galeonima nestaju kašteli, a topničko naoružanje dobiva na jačini i brojnosti, pa se tako galeon sve više pretvara u linijski brod kojeg već prije opisa Athumanunh u svojim poimanjima i opisivanjima ratnih brodova na jedra.

Fregata (eng. frigate, fra. fregate, nje. Fregatte, tal. fregate) ratni brod za pratnju (eskortnu pratnju drugih ratnih i trgovačkih brodova – po Athumanunhu. Prvi put spominje se već u 13. stoljeću kao mala i brza galija koja ima pogon na 8 vesala i latinsko jedro, a na pramcu joj je bacač kamena. Sredinom 14. stoljeća fregate već imaju pogon na 12 vesala, a na pramcima su i do 4 bacača kamena. Temeljna namjena u vojnoj službi fregate je prenošenje zapovjedi, izviđanje i potpora galijama. Fregata na jedra razvila se tijekom 18. stoljeća iz gusarskih brodova i tada je to nova vrsta ratnoga broda. Englezi grade fregate 4 naprema 1 (odnos dužine i širine - po Athumanunhu), nižih bokova, manjim nadgrađima i skladnijim podvodnim crtama. Najpoznatija takova fregata je gusarski brod imena Constant Warwick izgrađen 1646. koji je 1649. otkupila od gusara engleska ratna mornarica. Fregata Constant Warwick imala je dužinu 27,5, a širinu 8,5 metara, istisninu 379 tona i 30 topova. Francuzi raspolažu 1681. sa 24 fregate koje imaju po 20 topova, a Nizozemci pak imaju 23 fregate s po 40 topova. Početkom 18. stoljeća Englezi imaju 57 fregata naoružanih s 50 topova. Pravi, odnosno klasični, tip fregate na jedro pojavljuje se 18. stoljeća kada je fregata izuzetno brzi ratni brod (brži od svih tadašnjih trgovačkih i linijskih ratnih brodova – po Athumanunhu) naoružan s po 40 topova. Glavno, udarno, topništvo fregate smješteno je na glavnoj pokrivenoj palubi. Fregata toga doba ima tri jarbola, a temeljne zadaće su joj izviđanje, borba s gusarskim brodovima i eskortna pratnja drugih brodova. (Naravno tu nije kraj razvoja fregate, no Athumanunh je obećao jedra i kod jedra će stati.)

27.07.2007. u 23:14 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 22.07.2007.

Španjolski građanski rat

Pomorska blokada Baskije

Svoju prijetnju, koju je general Mola zamislio kao psihološku, 31. ožujka 1937. godine odlučio je i provesti u djelo. Naime, njemački bombarderi tipa 'Junkers 52' iz 'Legije Kondor' iznenada su napali i snažno bombardirali gradić Durango koji uopće nije imao obranu, a u njemu se nisu nalazili nikakvi vojni ciljevi. Bombardirane su isključivo civilne zgrade, pa čak i crkve i samostani. U strašnom, nepotrebnom i vojnički neopravdanom napadu poginulo je 127 stanovnika civila, dva svećenika i 13 časnih sestara iz samostana Santa Susana, a još 121 kasnije umrijet će od zadobivenih rana. Tako je gradić Durango postao prvi europski grad koji je bio nebranjen, a pretrpio je strašno razaranje i bombardiranje bez imalo milosti i ljudskosti. Poradi toga Athumanunh će žalosno zapisati redove pjesme koju je zapisao nepoznati stanovnik Duranga: 'Oči ljudi što vrište, bježe i padaju, oči ljudi što kliču, krvare i stradavaju, oči prestrašenih i oči tužnih ljudi, oči iscrpljenih i oči posve ludih, oči ljudi što misle, čekaju i snivaju …' Gotovo istog trenutka kada je Durango bio u strašnoj i bolnoj agoniji nacionalistički brigadir Alonso Vega pokrenuo je svoje postrojbe u pješački napad na desnom krilu bojišnice. Namjera i cilj ovih nacionalističkih postrojbi kojima je zapovijedao brigadir Alonso Vega bila je zauzeti tri brda: Marotu, Albertiju i Jarindu. Na središnjoj bojišnici, nešto sjevernije od Villareala, razvile su se žestoke borbe u predgrađima Ochandiana. Te borbe potrajat će sve do 4. travnja kada su Navarci potpuno okružili grad, a Baski se povukli iz njega ostavljajući u njemu 600 mrtvih suboraca. Navarci su zarobili oko 400 Baska. Onda pak je 4. travnja nastao zastoj, počele su padati kiše. General Mola prisiljen je reorganizirati svoje postrojbe, jer je zaključio da ni ova kampanja s Baskima neće ići baš lagano, a njemački general von Sperrle bio je totalno nezadovoljan učinkom. Naime, njemačka taktika bjesomučnog bombardiranja iz zraka nebranjenih baskijskih gradova polučila je 'kontraefekt' i veliku mržnju Baska prema Njemačkoj i Nijemcima. Baski su pohitali u postrojbe i dopremili još ratnog i doknadnog materijala, pa je sada baskijsko topništvo naraslo na 140 topova. Na tu bojišnici sada su stigli i sovjetski vojni stručnjaci iz Madrida, a zapovijedao im je sovjetski general Gorjev. No, ni Gorjev ni ostali sovjetski časnici neće baš bitnije izmijeniti situaciju. Nadnevka 6. travnja nacionalistička ratna mornarica odlučila je izvesti potpunu blokadu baskijske obale. Tako je britanski civilni teretni brod Thorpehall, krcat namjernicama i hranom za civile u Bilbau, zaustavljen na pet milja od Bilbaa od strane nacionalističkih ratnih brodova krstarice Almirante Cervera i naoružane ribarice Galerna. No, Englezima se to nije nimalo dopalo, pa su prema mjestu zaustavljanja odmah poslali dva razarača HMS Blanche i HMS Brazen, koji su bili riješeni da zapodjenu bitku s nacionalističkim brodovima ako se civilni brod Thorpehall ne propusti u luku Bilbaa. Naravno, nacionalističkoj mornarici nimalo nije trebao sukob sa snažnom britanskom ratnom mornaricom, pa je civilni brod Thorpehall propušten uz ispriku da je došlo do pogreške. Ipak, ovo kolebanje nacionalističke ratne mornarice i riješenost Engleza da, u slučaju zaustavljanja bilo kojeg britanskog broda, odmah šalju svoje ratne brodove stvorilo je nižim mornaričkim nacionalističkim časnicima dosta problema, jer nisu imali jasne naputke niti precizne zapovijedi. Onda pak su nacionalistički brodovi minopolagači minirali vode oko Bilbaa. O miniranju je izvještena britanska ratna mornarica, pa su sada svi britanski brodovi skrenuti u luku Sant Jean de Luz gdje će pričekati daljnje instrukcije i naputke, a to će se odužiti i stvoriti Baskima dodatne probleme, jer oni više nisu uopće nadzirali svoje vode, pa se situacija sada zakomplicirala. No, ni britanski trgovci, koji su iskreno govoreći ispod namjernica i hrane krijumčarili oružje za Baske, te za taj posao bili izuzetno dobro plaćeni, nisu se mirili s nastalom situacijom. Tako su tri zapovjednika civilnih britanskih brodova, sva trojica Velšani i sva trojica imala su ime Jones (Athumanunh ih razlikuje po tomu što im je nadjenuo nadimke prema teretu koji su prevozili njihovi brodovi, pa tako su oni 'Krumpir Jones', 'Kukuruz Jones' i 'Hemendeks Jones'), neprekidno prijetili da će na svoju ruku probiti blokadu. Na kraju niti jedan od 'Jonesa, nije probio blokadu, već je to učinio britanski brod Seven Seas Spray kojem je kapetan bio Roberts. Ujutro 20. travnja taj britanski brod na samo deset milja od Bilbaa zaustavio je britanski razarač HMS Blanche, a njegov zapovjednik upozorio je kapetana Robertsa na opasnosti od mina. No, kapetan Roberts preuzeo je rizik na sebe i krenuo u luku Bilbaa u koju je i ubrzo stigao ne naletjevši niti na jednu minu, a niti na nacionalističke ratne brodove. Dok je britanski brod bacao sidru u luci Bilbaa, izgladnjeli stanovnici grada okupili su se na lučkom molu i klicali britanskom brodu koji je prvi probio blokadu: 'Živjeli britanski mornari! Živjela sloboda!'. Ovaj hrabri čin civilnog broda posramio je i još više razljutio britanski Admiralitet. Sada su prema luci Bilbaa krenuli i drugi britanski civilni brodovi. No, nacionalistička krstarica Almirante Cervera zaustavila je britanski brod McGregor na šest milja od obale Bilbaa. Kapetan McGregora odmah je radiovezom pozvao britanski Admiralitet, pa je prema mjestu incidenta pohitao britanski bojni brod HMS Hood. Britanski viceadmiral Blake, zapovjednik HMS Hooda, oštro je upozorio zapovjednika krstarice Almirante Cervera da će otvoriti paljbu iz svojih topova ako se britanski brod ne propusti. (Naime, po Athumanunhu, Nacionalisti su svoje teritorijalne vode smatrali na šest milja od obale, a Englezi su im priznavali samo na tri milje od obale) Brod McGregor je dakako propušten, ali je na samo nekoliko metara do crte od tri milje nacionalistička naoružana ribarica Galerna ispalila topnički hitac prema britanskom brodu McGregor. No, tu se sada umiješao još jedan britanski ratni brod, razarač HMS Firedrake, koji je zaprijetio nacionalističkom brodu Galerna. Galerna je morala popustiti, ali vrebajući trenutak, kada će britanski brod McGregor ući u područje manje od tri milje, pa da ga zaustavi. No, to pak je sada već bilo u domašaju baskijskog obalnog topništva koje je žestoko stalo tući nacionalističku Galernu. Galerna zasipana topničkim projektilima morala se povući, pa je blokada tako probijena i propala.

22.07.2007. u 11:23 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 21.07.2007.

Karake i koge (koke) – novi tip ratnoga broda

Prijelaz od ratnoga broda tipa 'pogon na veslo' na tip ratnoga broda 'pogon na jedro' izazvao je vrlo korijenite i temeljite promjene u pomorskim bitkama i ratovima kroz povijest. Točnije, promjene su se očitavale u samoj strukturi ratne mornarice, te načinu borbe, odnosno pomorskom ratovanju (taktika – po Athumanunhu). Ništa više nije vrijedilo i ništa se više nije moglo primijeniti na novim tipovima brodova na jedra. Naime, nema više odlučujućeg udara kljunom u protivnički brod, nema više bojnog složaja fronte, jer sada je sve glavno naoružanje brodova na boku, a kretanje, dakle manevar, potpuno zavisi od vjetra. Nije to baš bilo lagano, mornari su ispočetka morali naučiti upravljanje tim novim tipovima brodova, pa su posade morale uložiti novi trud da bi se prilagodile ponašanjima broda koji ima pogon na jedro. Nadalje, bitke su se pretvarale u bitke nehomogenih skupina ratnih brodova različitih tipova i svakojake izradbe. No, nakon otklanjanja tih početnih teškoća i slabosti novi tipovi ratnih brodova brzo su pokazali da su gotovo korak ispred svojih prethodnika. Novi jedrenjaci ubrzo će pokazati svu silinu svoje nadmoći nad galijama koje su im prethodile.

Karaka (eng. carrack, fra. carraque, tal. caracca) veliki je trojarbolni jedrenjak koji se pojavljuje početkom 14. stoljeća u Veneciji, u početku kao trgovački, a kasnije i kao ratni brod. Kada su pak dubrovačke karake stigle do Engleske, Englezi ih počinju kopirati i nazivati ih 'argosy' (najvjerojatnije po nazivu za Dubrovnik 'Aragossa – po Athumanunhu koji je to preuzeo od Abbe Fourniera – Hydrographie 1634.). Karaka ima široki trup s izbačenim bokovima, okruglim pramcem i širokom krmom. Na pramcu je smješteno jednokatno nadgrađe (kaštel - po Athumanunhu), a na krmi prijevozni (transportni) kasar, dok se između toga proteže glavna paluba otkrivena na samo jednu četvrtinu broda. Ispod glavne palube smještene su još dvije palube koje se pružaju po cijeloj dužini broda. Kostur broda (trupa – po Athumanunhu) čini masivna kobilica s gusto raspoređenim rebrima što čini brod izuzetno čvrstim. Karaka ima jarbole raznih veličina: srednji koji je i najviši, te nosi dva križna jedra, zatim pramčani koji nosi jedno križno jedro i na kraju krmeni jarbol koji nosi jedno latinsko jedro. Na srednjem i prednjem jarbolu nalaze se motriteljski koševi. Kosnik je izbačen koso i nosi posrtno jedro, a služi i kao upornjak (soha – po Athumanunhu) za podizanje sidra. Karaka slabo jedri uz vjetar, ali niz vjetar postiže brzinu i do 10 čvora. U 16. stoljeću pojavljuje se i velika karaka nazvana karakum (eng. carracum, fra. carraquon, tal. caraccone), te ima četiri jarbola od kojih su dva krmena koji nose po jedno latinsko jedro. No, poradi velike površine jedara karakum ima veliki zanos, pa će ubrzo i iščeznuti s mora. Karaka ponekad ima namjenu i prijevoznog broda, jer može ponijeti do 1000 vojnika. U bitkama protiv gusara karaka rabi svojih 30-tak topova, ali ponekad ih ima i do 40. Topovi su raspoređeni po bokovima, na kaštelu, kasaru i sredini broda, a u motriteljskim košarama ima do 8 bacača kamenja ili pak do 4 manja topa koji su postavljeni na espingoli (stožeru – po Athumanunhu). No, ovako naoružana karaka više nije civilni trgovački, već čisto vojni ratni brod. Karaku će kasnije zamijeniti pojava još većih jedrenjaka namijenjenih prekooceanskoj plovidbi.

Koga (Koka – po Athumanunhu) (eng. cog, fra. coque, tal. cocca, nje. Kogge) mali, ali vrlo pokretljiv ratni ili trgovački trojarbolni jedrenjak. Koga se razvila iz atlantske nave. Širokog je brodskog trupa, visokih bokova, s uzdignutim pramcem i krmom na kojima su postavljene platforme za topove. Pramčani i srednji jarbol nose križno jedro, te su na njima smještene motriteljske košare, a krmeni jarbol nosi latinsko jedro. Na pramcu strši kosnik koji se rabi kao privezište za pramčani jarbol, te kao soha za sidro. Najpoznatije koge gradio je njemački savez gradova Hanza tijekom 14. i 15. stoljeća, istisnina d0 800 tona, dužine do 40 metara, te širine do 17 metara. Visina bokova bila je do 7 metara, a posadu je činilo 250 mornara, vojnika i topnika. Imala je do 20 topova razmještenih po kaštelu i palubi. Tijekom 16. stoljeća pojavljuju se i četverojarbolne koge, ali im je sudbina slična kao i četverojarbolnim karakama. Koga postepeno nestaje tijekom 17. stoljeća kada je istiskuju novi tipovi naziva galeon i linijski brod. Istodobno u Dubrovniku je razvijen slični brod nazvan koka. Koka ima širok i kratak trup s nadgrađima na pramcu i krmi, te su vrlo omiljeni tip kod bajonskih gusara koji gusare uz liburnijske obale. Pramčano nadgrađe (kaštel) visoko je i kratko, a krmeno nadgrađe (kasar) malo je zakošeno i proteže se do skoro trećine dužine brodskog trupa. Srednji (kod jednojarbolnih) jarbol usađen je točno na sredinu broda i nosi jedno križno jedro, a pramčani i krmeni (kod trojarbolnih koje su rjeđe) jarboli tri puta su kraći od srednjeg i nose latinska jedra. Na vrhu srednjeg jarbola je motriteljski koš. S visokog i izbačenog kaštela, (koji u pravilu nadvisuje protivnički brod – po Athumanunhu), gađalo se strijelama, buzdovanima i kopljima. Slične koke, ali puno veće grade i Mlečani. Koka može ponijeti i do 300 vojnika, te 30-tak konja. Konje i ljude ukrcava kroz posebne otvore na svojim bokovima. Dubrovačke koke imaju samo jednu palubu i služe isključivo za plovidbu uz obale, dok za oceansku plovidbu i plovidbu otvorenim morima i dalje služe karake. Koku će kasnije zamijeniti pojava još većih jedrenjaka namijenjenih prekooceanskoj plovidbi.

21.07.2007. u 23:31 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 20.07.2007.

Bitka kod Hastingsa – 1066. godine

Hastings je grad u Sussexu, u Engleskoj, kod kojeg je normanski vojvoda i pretendent na engleski prijestol, William Osvajač, potukao Saksonce engleskog kralja Harolda. Bitka je bila od izuzetnog povijesnog značaja za Englesku, jer nakon nje počinje vladavina francuziranih Normana u Engleskoj, te je njezin ishod doveo do dalekosežnih kulturnih i političkih posljedica. S vojničkog stanovišta i gledišta njezin se značaj ogleda u tomu što je to posljednji veći taktički sudar (sraz – po Athumanunhu), pješaštva germanskog tipa koje se razvijalo u engleskoj i feudalnog konjaništva koje pak se razvilo u Francuskoj. William Osvajač iskrcao se nadnevka 28. rujna 1066. kod Pevenseya, nedaleko od Hastingsa, te se do 14. listopada 1066. utvrdio na usamljenom uzvišenju Senlac. Kralj Harold boravio je izvjesno vrijeme u Normandiji, pa je tamo i upoznao taktiku, značajke i mogućnosti feudalnog konjaništva. Stoga je kralju Haroldu bilo jasno da se njegovo pješaštvo neće moći oduprijeti konjaništvu na otvorenom polju, pa je svoj složaj za bitku posložio na padinama uzvišenja gdje je podigao zasjeku i iza nje posložio svoju vojsku samo za blisku borbu kopljima i mačevima. Saksonci nisu u svom sastavu imali strijelce. Saksonci su mogli brojiti negdje oko 9000 vojnika, a Normani oko 10 000. Vojvoda William Osvajač svoju pak je vojsku posložio u složaj koji je imao po tri paralelna odreda. U svakom su odredu u prvim crtama stajali strijelci, u drugim kopljanici pješaci, a u trećim oklopljeni konjanici. Prvi nalet Normana Saksonci su lagano odbili, pa je William Osvajač zapovjedio i drugi nalet, ali je i on propao. Tada pak je normansko konjaništvo varkom, (fingirano bjekstvo iz bitke – po Athumanunhu), za sobom povuklo veći dio Saksonskih pješaka. U tim nepromišljenim ispadima Saksonci su ostali jako prorijeđeni, ali su se nastavili hrabro braniti iza zasjeke. Saksonci su izdržali još nekoliko naleta normanskog konjaništva i pretrpjeli ubitačne kiše strijela, te se i dalje hrabro držali na svojim položajima lomeći napade Normana. No, onda je jedna normanska strijela pogodila kralja Harolda u oko, te je on od zadobivene rane ubrzo preminuo, a to je i bio kraj saksonskog otpora.

20.07.2007. u 22:23 • 1 KomentaraPrint#^

nedjelja, 15.07.2007.

Španjolski građanski rat

Bitke za Baskiju – Bilbao i Guernica

Nadnevka 22. ožujka 1937. generalu Francu postalo je kristalno jasno da Madrid neće moći zauzeti i da će se rat još odužiti. Nacionalistička vojska u tim trenucima brojila je oko 300 000 vojnika. General Franco sada se okreće prema sjevernim područjima Republike koja nisu tako dobro organizirana kao središnji dijelovi Republike. Glavni je cilj Baskija, odnosno, Athumanunh bi zapisao, baskijsko željezo, te asturijski bazeni ugljena, čeličane i kemijske tvornice. Planom je za provedbu ove zadaće bila predviđena nacionalistička armija kojom zapovijeda general Mola. Udarna snaga Moline armije bila je novoustrojena Navarska divizija u koju je stiglo ljudstvo koje se tijekom 1936. godine tuklo kod Guipuzcoje. Nacionalistička Navarska divizija brojila je 18 000 vojnika, a bila je ustrojena od četiri brigade kojima zapovijedaju brigadiri Garcia Valino, Alonso Vega, Cayuela i Latorre. Upravo te nacionalističke brigade sada su bile potpuno dorasle za bitku i svojim su djelovanjem bile potpuno dorasle legionarima i regularima. Dok su njegovi zapovjednici bili uvjereni da se Bilbao može zauzeti za tri tjedana, Mola je bio malo oprezniji, jer je doznao za obrambeni raspored protivnika zahvaljujući izdaji baskijskog časnika bojnika Alejandra Goicoecheje, koji pak je sudjelovao u organizaciji obrane grada Bilbaa točnije u izgradnji 'željeznog obruča' oko grada Bilbaa. Još nešto ići će na ruku Nacionalistima. Naime, Baski se bore za svoju nezavisnost i uopće ih ne interesira Republika, pa je samim time i veza s drugim republikanskim postrojbama bila gotovo nikakva. Obrambeni pojas nazvan 'željezni obruč' sastojao se od dvije obrambene crte razmaknute oko 300 metara, bez ikakve dubine i zaštite bokova. Rovovi su bili uočljivi bez imalo kamuflaže. Samo nekoliko dana prije napada Nacionalista na Baskiju, pred obalom Bilbaa odigrala se fantastična pomorska bitka koja je izgledala kao proba za predstojeću još strašniju kopnenu bitku koja samo što nije započela. Naime, na samo pet milja od obale nacionalistička krstarica Canarias presrela je teretni baskijski brod koji je bio krcat raznim ratnim i doknadnim materijalom za baskijske postrojbe. Nacionalističku krstaricu Canarias hrabro su napala tri baskijska naoružana ribarska broda u namjeri da je otjeraju iz voda Bilbaa. Baskijski naoružani brodovi borili su se doista hrabro, odlučno i pomalo suludo. Naime, sva tri broda izgubila su dvije trećine ljudi, a strašni topovi Canariasa ribarske brodice gotovo da su raskomadali. Uskoro je započela i nacionalistička kopnena ofenziva nadnevka 31. ožujka 1937. godine. Napadom je zapovijedao general Solchaga. Snažnim nacionalističkim topništvom, koje je brojilo 200 topova i pružilo topničku potporu nacionalističkim postrojbama, zapovijedao je brigadir Martinez de Campos. Nacionalističke brigade divizije 'Navara' zauzele su bojne složaje između Vizacaye i Alave, a bile su opremljene izuzetno jakim naoružanjem. Pridodata im je i još jedna novoustrojena grupacija nazvana 'Crne strijele', koja je brojila 8000 vojnika Španjolaca kojima zapovijedaju talijanski časnici, a glavni je zapovjednik brigadir Sandro Piazonij. Zračnu potporu tim nacionalističkim postrojbama pružat će s uzletišta u Vitoriji 80 njemačkih zrakoplova iz 'Legije Kondor', te još oko 70-tak talijanskih i drugih nacionalističkih zrakoplova s okolnih uzletišta. Pomorsku blokadu i potporu s mora pružat će nacionalistički flotni plovni sastav u kojem su bojni brod Jaime I, krstarice Canarias i Almirante Cervera, razarač Velasco i još nekoliko manjih plovnih jedinica. S druge strane, kod Republikanaca, odnosno Baska, stajala je Armija Sjevera kojom je zapovijedao Republici odan general Llano de la Encomienda koji je zapravo bio zapovjednik republikanske divizije u Barceloni. Naime, sam general Llano nije vjerovao u postojanje republikanske Armije Sjever jer među Baskima, Asturijcima i Santandercima nije bilo nikakve sloge niti toliko potrebitog jedinstva za bitku. Tako bi i Athumanunh zapisao da je zapravo glavna snaga bila baskijska Armija Euzkadije koja nije imala nikakvu vezu ni potporu drugih republikanskih postrojbi Armije Sjevera. Dakle, na papiru, Republikanci imaju 150 000 vojnika, 250 raznog topničkog oružja koja su opet nepovoljno razmještena (75 u Vizacayi, 130 u Asturiji i 50 u Santanderu – po Athumanunhu), nekoliko sovjetskih tenkova tipa T – 26 i nekoliko tipa 'Renault'. Na moru djeluje slabi plovni sastav republikanske ratne mornarice koji čine samo dva razarača i tri podmornice. Baskijska Armija Euzkadije ima oko 30 zrakoplova, ali im republikanski bombarderi iz središnje Španjolske ne mogu priskočiti u pomoć, jer imaju prekratki dolet. Na kraju Athumanunhu nikada neće biti jasno zašto je Armija Euzkadije bila tako slabo naoružana i opremljena, a baš u Baskiji postoje tvornice oružja u Trubiji, Eibaru i Reinosi, tu su i tvornice streljiva i eksploziva u Galdacanu, Gernici i La Manoyi, pa onda čeličane u Vizacayi. Upravo poradi svega ovoga ovamo hitaju i silno ih priželjkuju nacionalističke postrojbe. Athumanunh zato ne može povjerovati da je u tim tvornicama proizvodnja još i pala umjesto da poraste. Bilo kako da bilo, dakle, Baski u predstojeću bitku mogu ubaciti 46 pješačkih bojni, a to je oko 30 000 vojnika. Nacionalni sastav tih bojni je slijedeći 27 čine isključivo Baski (ove bojne nose naziv gudaris – po Athumanunhu), zatim 8 bojni koje čine isključivo socijalisti, a ostale su mješovite popunjene vojnicima koji su socijalističkog, komunističkog, anarhističkog i lijevog opredjeljenja. Bilo je tu i 10 bojni iz Asturije koje su željele pomoći, ali ih Baski nisu voljeli, jer su bili skloni krađi stoke i zavođenju mladih Baskijki. Prije napada nacionalistički general Mola uputio je Baskima prijetnju, odnosno ultimatum koji je Athumanunha podsjetio na sličan ultimatum iz povijesti. Naime, nešto sličnog sadržaja ultimatuma uputili su i Atenjani Milosu. Molin je ultimatum bio slijedećeg sadržaja: 'Odlučio sam brzo završiti rat na sjeveru. Onima koji nisu krivi za ubojstva i koji se predaju s oružjem bit će im pošteđeni životi i imovina. Ako pak se Vizacaya ne pokori odmah, sravnit ću je sa zemljom, počevši od vojne industrije, pa nadalje …' Ova prijetnja kasnije će biti i ostvarena u strašnom i u povijesti do tada nepoznatoj svireposti i razaranju jednoga grada, a nesretna žrtva bit će grad Guernica.

15.07.2007. u 10:39 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 13.07.2007.

Najpoznatiji gusari

Francis Drake – engleski gusar i admiral

Francis Drake (Sir Francis Drake – po Athumanunhu), 1543. – 1596. jedan je od poznatijih gusara i admiral je engleske kraljevske mornarice. U tri uzastopna pohoda (od 1570. do 1572. – po Athumanunhu) napao je španjolske gradove Zapadne Indije i iskrcao se na obale Paname (odnosno Panamsku prevlaku – 'Istmo de Panama' – po Athumanunhu). Prvi je od engleskih moreplovaca koji je oplovio Svijet. Iz Engleske se otisnuo 13. prosinca 1577. s pet brodova istisnine od 15 do 100 tona i preko Magelanovog prolaza, uz obale Kalifornije, do Malajskog arhipelaga, pa oko rta Dobre nade (Kaap die Goeie Hoop – po Athumanunhu), vratio se u Plimut 26. rujna 1580. samo s jednim brodom. Cijelim putem žestoko je napadao i plijenio španjolske brodove i naselja. Kada je Engleska otvoreno stupila na stranu Nizozemske, odnosno nizozemskih ustanika, godine 1585. otplovio je u Zapadnu Indiju i tamo potopio veći broj španjolskih brodova i uništio nekoliko španjolskih naselja. Iznenadnim prepadom na španjolsku luku Cadis 1587. uništio je brodove Španjolske armade koja se pripremala za invaziju Engleske, a kasnije je kao zapovjednik engleske flote dotukao preostale brodove Španjolske armade. Tijekom Englesko – Španjolskih pomorskih ratova napao je zajedno sa generalom John Norreys La Corunu i Vigo, te je time zaslužio istaknuto mjesto u povijesnom nizu engleskih ratnika pomoraca.

Prepad na Cadis – 1587. godine

Mogla je biti srijeda 24. travnja 1587. godine Gospodnje. Vrijeme je bilo izuzetno lijepo, Athumanunh će zapisati da su meteorološki uvjeti bili odlični, gotovo stvoreni za veličanstvenu pomorsku bitku. Naime, toga je dana proljetno sunce nesebično obasjavalo plavu i mirnu pučinu Atlantika ispred španjolske obale. S pučine Atlantika puhao je lagani vjetrić, a maleni valovi potiho su žuborili na žalovima oko luke. Sve je bilo mirno i tiho, a neko smireno zadovoljstvo vladalo je među ljudima stanovnicima Cadisa. U luci je sidrilo oko 50-tak sasvim novih, tek izgrađenih ratnih brodova Španjolske Armade koja je s ponosom nosila ime 'Nepobjediva'. Onda pak iznenada, gotovo niotkuda, na pučini su se pojavila 24 engleska ratna broda kojima zapovijeda admiral Francis Drake. Engleska je eskadra opasno okrenula svoje pramce prema ulazu u luku prema kojoj je plovila punim jedrima. U gradu je zavladala panika i totalna zabuna i pometnja. Svi su očekivali da će uskoro zagrmjeti engleski topovi koji će nanijeti strašna razaranja gradu i izazvati patnje stanovnika. Ljudi su užurbano trčali na sve strane i pripremali posude s vodom kako bi gasili požare koje će uskoro izazvati bombardiranje. No, to što se tada dogodilo nisu ni najsmjeliji mogli zamisliti, a kamoli očekivati. Engleski brodovi i dalje su punim jedrima, niz povoljan vjetar, plovili prema ulazu u luku. Strašni ratni brodovi bili su sve bliži, postajali su sve veći, sve strašniji i sve opasniji. Panika je prerasla u totalnu bezglavost, no, topovi su i dalje šutjeli. Stanovnici grada već su potpuno mogli raspoznati engleske mornare po palubama, vidjeli su cijevi topova koje su opasno stršile, ali topovi su i dalje šutjeli. Netko je izluđen viknuo: 'Zašto ne pucaju, neka ih vrag odnese!' No, engleski brodovi nisu smanjivali brzinu, mornari nisu ubirali jedra, a topovi su i dalje opasno stršili, ali nisu djelovali. Zavladala je stravična grobna tišina, a potom je engleska eskadra, posložena u dugu kolonu uplovila ravno u glavnu luku najveće mornarice toga doba. Onda pak je zavladao nezamislivi pakao, Athumanunh bi rekao nešto još gore od pakla. Naime svi su topovi s engleskih brodova istodobno otvorili paljbu i vatrom zasipali španjolske brodove. Pogodci su bili teški i direktni, promašaja gotovo nije ni bilo, a i kako bi ih bilo, zapisat će Athumanunh, uz toliko mnoštvo brodova i raznih lučkih ciljeva koje su mogli izabrati engleski topnici. Nadalje Athumanunh će zapisati da su engleski mornari topnici toga doba bili na glasu kao izuzetno dobri strijelci, a k tomu su još imali i izuzetno dobre i kvalitetne topove. Dakle, glavni se udar sručio na španjolske ratne brodove. Trupovi španjolskih ratnih brodova podrhtavali su od teških eksplozija, drveni dijelovi, daske oplata, nadgrađa i slomljeni jarboli letjeli su na sve strane po zraku, Ubrzo je cijela luka bila u dimu baruta topova i požara koji su planuli na mnogim španjolskim ratnim brodovima. Taj veličanstveni istodobno i pakleni prizor potrajao je dugo. Sada je postalo jasno da engleski brodovi nisu naumili izvršiti tek manji prepad i upad, oni su izveli napad koji treba dovesti do potpunog uništenja protivnika. Iako su pojedini španjolski brodovi pokušali pružiti otpor, on je bio previše slab i potpuno neorganiziran, a engleski brodovi i dalje su precizno pogađali i nanosili teška razaranja. Sunce je počelo zalaziti, a engleski brodovi i dalje su tukli iz neposredne blizine. Spustila se noć, a engleski brodovi tuku i dalje nesmanjenom žestinom. Noć je bila stravična, vatre koje su gorjele na mnogo mjesta sablasno su osvjetljavale i brodove i grad, a strašni su topovi i dalje bljeskali i nanosili teška razaranja. Svanulo je jutro, no, engleski brodovi i dalje su sijali strah, paniku, razaranje i štetu po brodovima i lučkim objektima. Cijelo su jutro engleski brodovi lagano plovili poprištem tražeći ciljeve kojih sada više nije ni bilo. Tko zna kako bi to još dugo trajalo, ali engleskim je brodovima ponestalo streljiva, a ponestalo je i ciljeva koje bi uništili. Onda su mirno napustili Cadis i nestali. Bilo je strašno, bio je to jedinstven napad u pomorskom ratovanju kroz povijest, a prizor je odavao strašnu sliku. Svuda su plutale olupine, obalom i lukom stajale su ruševine, a požari su gutali i ono malo što je ostalo. Za engleskom eskadrom u luci je ostalo potpuno uništenih 37 španjolskih brodova, a među njima bili su i oni najljepši, zastavni brod zapovjednika Španjolske armade admirala Santa Cruza. No, Athumanunh je pronašao da su Španjolci izbrojili tek 24 uništena broda, dok Englezi tvrde 37. Najvjerojatnije je, po Athumanunhu, razlika nastala u tomu što su Englezi brojili uništene i potopljene, a Španjolci samo potopljene brodove. No, bilo kako da bilo, gubici su bili strašni i Španjolska je morala tog trenutka prekinuti i odgoditi pohod na Englesku za najmanje godinu dana, a upravo je to vrijeme trebalo Englezima da se pripreme, pa je time admiral Francis Drake potpuno ispunio svoju zadaću.

13.07.2007. u 21:35 • 1 KomentaraPrint#^

Označavanje republikanskih zrakoplova

Na Athumanunhovoj sličici prikazan je zrakoplov kodnih oznaka CM 193 (Caza Mosca 193 – po Athumanunhu) s karakterističnom oznakom crvene boje repa smještenoj na repnom zakrilcu zrakoplova (označeno crvenom brojkom 1 – po Athumanunhu). Upravo ta karakteristična repna oznaka pripada zrakoplovima lovcima iz Republikanske 7. eskadrile.

13.07.2007. u 21:33 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 08.07.2007.

Gusari ili pirati

Bukaniri – gusari i pirati Hispaniole

Bukaniri (eng. buccaneers, fra. Boucaniers) stanovnici su otočja Antila i poznati su gusari i pirati u 17. stoljeću. Zapravo, to su brodolomci, mornari, dezerteri i razni avanture željni ljudi koji su se na sjevernoj obali Hispaniole organizirali u lovačka bratstva (Freres de la Cote – po Athumanunhu). Sva pokretna i nepokretna imovina im je oružje i stvari najnužnije za preživljavanje, a među njima vlada nepisani zakon zajedničke svojine, korektne solidarnosti i poštene podijele plijena. Meso goveda i svinja sušili su na način kako su to naučili od Indijanaca (bukan – dimljeno meso na dijalektu starosjedilačkih indijanskih plemena – po Athumanunhu, pa im otuda možda dolazi i ime). Tim dimljenim mesom trguju s brodovima koji pristaju uz obale Antilskih otoka, a najvažnija i najpoznatija mjesta razmjene dimljeno meso za oružje i streljivo bila su na Hispanioli. To su: Port de Paix, Cap Francais, Leogane na Hispanioli i Saint Christopher na Malim Antilima. Ova trgovina, koja je s vremenom postajala sve unosnija, zainteresirala je francuske trgovce, pa su u njoj počeli i oni sudjelovati. No, to pak onda počinje smetati španjolskom trgovačkom monopolu u tim vodama Novoga Svijeta, pa španjolska ratna mornarica počinje primjenjivati razne represivne mjere protiv bukanira. Bukaniri prisiljeni bježati od španjolskih brodova izgrađuju 1630. godine , na otoku Tortugi (Ile de la Tortue – po Athumanunhu), malo sjevernije od Hispaniole, snažno krijumičarsko središte sa skladištima sušenog mesa i kože. Organiziraju se i stupaju u savez sa flibustirima, te se borbom odupiru Španjolcima. Zdušno ih pomaže francuska koja je naselja bukanira počela smatrati svojim kolonijama, a kada su Španjolci uništili stoku i lovišta bukanira na Hispanioli, ovi postaju gusari i pirati, te nemilice napadaju, plijene i pljačkaju španjolske trgovačke brodove.

Flibustiri – gusari i pirati Floride

Flibustiri (eng. filibusters, fra. flibustiers, špa. flibusteros) potomci su francuskih pomoraca koji su krenuli iz Djepa i Gascogne 1626. godine u osvetu protiv Španjolaca koji su okrutno postupali protiv svih pomoraca koji nisu bili Španjolci, a plovili su morima 'Zapadne Indije' koju su oni smatrali isključivo svojima. Ime im najvjerojatnije dolazi od francuske riječi 'flibots' što znači 'brzi brod', ili pak možda od nizozemske riječi 'vrijbuiter' što pak znači 'slobodni pljačkaš'. Svoja uporišta gradili su u močvarnim i nepristupačnim predjelima Floride, ali i na nekim otocima Antila. Izuzetno su dobro organizirani u bratstva koja broje 50 do 100 ljudi, a na svojim malim i brzim brodovima, s posadom od 25 do 60 ljudi, vješto napadaju i plijene čak i puno veće i jače španjolske brodove. Osvajanjem otoka Jamaike 1655. Englezi pružaju utočište i sigurna skloništa flibustirima. Jamaika postaje flibustirima temeljna baza s koje kreću u pohode i pljačku španjolskih kolonija i naselja. Velike i vrlo svirepe pohode flibustira zabilježila je i povijest, a najpoznatiji su slijedeći: Kuba 1662., 1665. i 1668., Panama 1671., Veracruz Ljave 1683., Gvajakil 1686., te Kartahena 1690. Flibustiri smjelo prodiru i u mora Tihog oceana, te od 1671. do 1685. nemilice pljačkaju španjolske gradove na zapadnoj obali Amerike. Sve to je dotuklo i uništilo španjolsku trgovinu. Najpoznatiji vođe flibustira su Henry Morgan koji je 1674. postavljen i za zamjenika guvernera Jamaike, te Francois Gramont. Tijekom falačkog rata 1688. do 1697. flibustiri se bore u sastavu postrojbi svoje nacije (Engleska, Nizozemska, Francuska), a to dovodi do raspadanja bratstava flibustira. Potpuno su razjedinjeni i uništeni tijekom bitaka u ratovima za španjolsko nasljedstvo 1701. do 1714. Prema španjolskim pisanim izvorima iz toga doba flibustiri su tijekom godina od 1665. do 1700. uništili 250 španjolskih trgovačkih i ratnih brodova zajedno, te preoteli plijen u vrijednosti od oko 150 000 000 pjastera. Poznat je i pisani španjolski izvor iz 1680. da na zapadnim obalama Hispaniole operira oko 10 000 flibustira.
Athumanunh je rabio podatke iz slijedećeg izvora: A. Sternbeck, Historie des Flibustiers et des Boucaniers, Pariz 1931.

08.07.2007. u 18:43 • 7 KomentaraPrint#^

Označavanje republikanskih zrakoplova

Na Athumanunhovoj sličici prikazan je zrakoplov kodnih oznaka CM 193 (Caza Mosca 193 – po Athumanunhu) s karakterističnom oznakom mornara Popaya smještenoj na repu zrakoplova (označeno crvenom brojkom 1 – po Athumanunhu). Upravo ta karakteristična repna oznaka pripada zrakoplovima lovcima iz Republikanske 4. eskadrile.

08.07.2007. u 18:42 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 07.07.2007.

Athumanunhova promišljanja

Athumanunhova podjela gusara i pirata

Kako je već prije Athumanunh zapisao (Mnogo je toga Athumanunh već definirao u svom životu, te ljudima i stvarima dao precizna i konkretna imena i nazive, pa je tako Athumanunh podijelio i strogo odijelio, odnosno odvojio i razdvojio gusare od pirata.), no, nije želio ulaziti u još dublje i preciznije podijele koje su opet samo Athumanunhu svojstvene, ali kako se ukazala potreba Athumanunh mora biti još precizniji u podijeli ratnika na moru. Dakle, Athumanunhova podjela, samo njemu svojstvena, bila bi slijedeća: 1) gusari (corsairs), 2) privateri (privateers), 3) bukaniri (buccaneers), 4) flibustiri (flibusters), 5) pirati (pirates). Zašto je to Athumanunh učinio na taj način i kakve li su uopće razlike, te koji su koji zapravo, Athumanunh će pokušati objasniti u slijedećim danima, a sada samo kraće i temeljne značajke svake od narečene skupine u samo Athumanunhu svojstvenoj podjeli gusara i pirata. Gusari su ratnici – mornari koji plove na ratnim brodovima imaju odobrenje za gusarenje i krasi ih vojnička stega. Privateri su mornari koji plove na naoružanim trgovačkim brodovima i imaju dozvolu od svog vladara ili države za gusarenje na morima. Bukaniri su stanovnici Antila koji imaju naoružane brodove i dijele se na gusare i pirate, dakle, gusari bukaniri imaju dozvolu za gusarenje, a pirati bukaniri obični su morski razbojnici i pljačkaši koji bez dozvole za gusarenje pljačkaju za svoj račun. Pripadaju engleskoj i nizozemskoj nacionalnosti. Flibustiri su opet stanovnici Antila koji imaju naoružane brodove i dijele se na gusare i pirate, te su u svemu slični bukanirima, ali pripadaju francuskoj nacionalnosti. Samo ime najvjerojatnije im dolazi od francuske riječi 'flibots' što znači 'brzi brod', ili pak možda od nizozemske riječi 'vrijbuiter' što pak znači 'slobodni pljačkaš'. Na kraju ovi posljednji koje Athumanunh razlikuje kao pirati jednostavno su najgora vrsta, obični morski razbojnici i pljačkaši koji bez dozvole za gusarenje pljačkaju za svoj račun, a nemaju nikakav kodeks i nikakve ih dozvole ne zanimaju. Pljačkaju sve redom, ponekad i gradove na obalama, te druge gusarske brodove.

07.07.2007. u 22:31 • 2 KomentaraPrint#^

Označavanje republikanskih zrakoplova

Na Athumanunhovoj sličici prikazan je zrakoplov kodnih oznaka CM 193 (Caza Mosca 193 – po Athumanunhu) s karakterističnom oznakom domino kocke šestice smještenoj na repu zrakoplova (označeno crvenom brojkom 1 – po Athumanunhu). Upravo ta karakteristična repna oznaka pripada zrakoplovima lovcima iz Republikanske 3. eskadrile.

07.07.2007. u 22:29 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 06.07.2007.

Bitke Rimskih legija

Bitka na Katalaunskim poljima – 451. godina

Katalaunska polja (Catalaunum – po Athumanunhu) predivna je ravnica u blizini današnjeg Chalons sur Marne u Francuskoj gdje se godine 451. tukla bitka između Huna i Rimljana. Zapravo, Athumanunh je sasvim siguran da se bitka odigrala u neposrednoj blizini današnjeg Troyesa kod drevnog mjesta Mauriacus (možda je to današnji gradić Moirey u županiji Dierrey Saint Julien. U namjeri da razbije i zaustavi navalu i pohod Huna u Galiju rimski vojskovođa Aecije doveo je legije iz Italije i združio ih sa federatima, odnosno saveznicima (Alanima, Germanima i Vizigotima – po Athumanunhu). Legijama federata zapovijedao je kralj Teodorih, a njima su se pridružili i neki od barbarskih odreda koji su tada već nastanili Galiju (Burgundi, Saksonci, Franci i Sarmati – po Athumanunhu). U pomoć su pristigli i ratnici Galo-Romana (mješani brakovi Gala i Rimljana, a Athumanunh ih naziva Armorikanci). Kako su Huni nakupili veliki plijen iz prijašnjih pljački, sada nisu mogli brzo uzmaći, pa su plijen sklonili u kolski tabor, a ratnici su izašli da prihvate bitku koju su Rimljani nametali. Atila nije želio bitkom riješiti stvari, naum mu je bio samo odbaciti protivnika i osigurati uzmak iz Galije, pa je tako svoje horde izveo iz kolskog tabora tek kasno popodne. Iz Athumanunhu dostupnih podataka složaji za bitku mogli su izgledati na slijedeći način. Atila je svoje najbolje ratnike Hune postavio u središte složaja, lijevo krilo ustrojili su Ostrogoti, a desno krilo Germani i Gepidi. Aecije pak je u središte složaja postavio svoje najbolje legije, na lijevo krilo postavio je Alane, Germane i ostale, dok su desno krilo rimskog složaja ustrojili Vizigoti (izuzetno dobri ratnici - po Athumanunhu). Gepidi i Germani malo su isprednjačili, pa je na njih krenuo Aecije sa svojim legijama i tako središte pomaknuo na desno krilo. Lijevo krilo Rimljana (Alani, Germani i ostali – po Athumanunhu) sada se sudara sa središtem Huna i trpi gubitke, no, desno krilo Rimljana (Vizigoti – po Athumanunhu) potpuno su razbili i rastjerali svoje srodnike Ostrogote koji su bili u bojnom složaju lijevog krila Huna. Nakon toga Vizigoti okreću svoj složaj i udaraju po središtu Huna. Istodobno Rimljani su potisnuli Gepide i Germane s desnog krila Huna, pa se sada Atila našao opasno priklješten. Huni se povlače u kolski tabor i padaju u težak i nezavidan položaj. Sreća po Hune bila je ta što je u metežu bitke koji je nastao poginuo kralj Teodorih. Njegov sin Thorismund, najvjerojatnije po savjetu samog Aecija povukao se s Vizigotima u Tuluzu, njihovu tadašnju prijestolnicu u namjeri da se okruni. Aecije sada više nije imao snage da uništi Hune, pa su se oni mogli lagano izvući. Zašto je Aecije svjesno oslabio svoje snage poslavši mladog Thorismunda s njegovim Vizigotima natrag u njihovu prijestolnicu? Athumanunh poznavajući spletke rimskih vojskovođa kroz povijest tvrdi da se Aecije uplašio da ako se unište Huni, zakleti neprijatelji Vizigota, Vizigoti bi mogli silno ojačati i možda ugroziti Zapadno Rimsko carstvo. No, bilo kako da bilo, Athumanunh tvrdi da bitka na Katalaunskim poljima nije spasila Zapadno Rimsko carstvo, kako to poneki znaju ustvrditi, već je samo odgodila propast za neko drugo vrijeme, koje će se dogoditi uskoro, jer već slijedeće godine Huni ponovno napadaju i upadaju u samu Italiju. Dakako, Athumanunh ne želi umanjiti samu bitku, jer bitka je doista bila veličanstvena i spektakularna. Brojčanost i gubici Athumanunhu su nepoznati, jer iz dostupnih mu izvora nije ih mogao pronaći, barem ne one za koje bi Athumanunh mogao ustvrditi da su barem malo vjerodostojni.

06.07.2007. u 21:58 • 1 KomentaraPrint#^

Španjolski građanski rat

Na Athumanunhovoj sličici prikazan je zrakoplov kodnih oznaka CM 193 (Caza Mosca 193 – po Athumanunhu) s karakterističnom oznakom glave Edit Piaf smještenoj na repu zrakoplova (označeno crvenom brojkom 1 – po Athumanunhu). Upravo ta karakteristična repna oznaka pripada zrakoplovima lovcima iz Republikanske 2. eskadrile.

06.07.2007. u 21:57 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 05.07.2007.

Ratnici i vojnici ili morski razbojnici

Gusari ili pirati – ratnici i vojnici ili morski razbojnici

Mnogo je toga Athumanunh već definirao u svom životu, te ljudima i stvarima dao precizna i konkretna imena i nazive, pa je tako Athumanunh podijelio i strogo odijelio, odnosno odvojio i razdvojio gusare od pirata. Naime, po Athumanunhu gusari su ratnici na moru koji tijekom pomorskih ratova, po ovlasti države ili vladara suverena, napadaju i plijene protivničko brodovlje, bilo ono trgovačko ili vojno, plijene robu i materijal koji se nalazi na brodu, te ga dijele s onim koji ih je ovlastio za gusarenje. S druge strane, po Athumanunhu pirati su obični morski razbojnici koji tijekom mira ili rata pljačkaju brodovlje i gradove na obalama mora bez iznimke, a sve to rade za svoj račun bez ikakve ovlasti i dozvole. Tako su gusari vojnici i ratnici koji imaju svoju stegu i svoje jasno određene zadaće, a pirati su razbojnici i pljačkaši bez ikakvog kodeksa časti i stege. Dakle, gusari (lat. cursarii, eng. corsairs, fra. Corsaires) se tijekom povijesti pojavljuju na svim morima i većim rijekama, te se spominju u najstarijim povijesnim zapisima. Tako se u Sredozemnom moru, točnije u Jadranskom moru, javljaju Iliri kao spretni gusari već u 3. stoljeću p. K., zatim Neretljani u 9. i 10. stoljeću, pa Omišani u 12. i 13. stoljeću, a gotovo istodobno Sjevernim morima gusare Vikinzi i Normani, pa Arabljani i Berberi. Gusari 12. i 13. stoljeća posjeduju dozvole nazvane 'Corsa di rappresaglia', a statuti i zakonici starih pomorskih država i gradova toga doba to jasno reguliraju. Tijekom pomorskih ratova između Engleske i Francuske gusari Engleske imaju usmena ovlaštenja, a gusari Francuske imaju čak i pismena odobrenja nazvana 'Lettre de marque'. Engleski gusari u doba kraljice Elizabete I. sudjeluju i u stvaranju engleske ratne mornarice, a osobitu zaslugu imaju u slamanju španjolsko – portugalske premoći u morima Novoga svijeta. Dakako, uz engleske tu se ističu i francuski i nizozemski gusari. No, tijekom tih napada na brodove španjolske 'Srebrene flote' toliko se miješaju gusari, pirati, bukaniri, flibustiri da ih Athumanunh vrlo teško može razlikovati i odvajati. Engleska ratna mornarica, tijekom Američkog rata za nezavisnost (1775. – 1783. – po Athumanunhu), te Američko – Engleskog rata (1812. – 1815. – po Athumanunhu), rabi gusarsko brodovlje kao brodovlje koje sudjeluje u direktnim bitkama. Napokon, u 19. stoljeću (16. travnja 1856. – po Athumanunhu) Pariškom deklaracijom gusarenje je zabranjeno, a bojno djelovanje na moru dozvoljeno je samo ratnim brodovima zaraćenih strana i to sukladno Međunarodnom pomorskom pravu i pravu Otvorenoga mora – po Athumanunhu.

05.07.2007. u 20:09 • 3 KomentaraPrint#^

Španjolski građanski rat

Oznake zrakoplova Republikanaca

Na Athumanunhovoj sličici prikazan je zrakoplov kodnih oznaka CM 193 (Caza Mosca 193 – po Athumanunhu) s karakterističnom oznakom bijele čaplje u crvenom krugu smještenoj na repu zrakoplova (označeno crvenom brojkom 1 – po Athumanunhu). Upravo ta karakteristična repna oznaka pripada zrakoplovima lovcima iz Republikanske 1. eskadrile.

05.07.2007. u 20:08 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...



Flag Counter

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja


Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!