Bitka za Madrid – Boadila 3. siječanj 1937. godine
Odmah nakon Božića nacionalističke postrojbe počele su s pripravama za još jedan napad, s ciljem da još jednom pokušaju ovladati cestom Madrid – Coruna. Napad su trebale provesti iste postrojbe koje su se već tukle kod Boadile, ali su sada bile pojačane i popunjene s novacima i falangistima koje su obučili njemački časnici u obučnom kampu Caceresa. Njima nasuprot stajale su republikanske postrojbe koje su preustrojene i reorganizirane u novi Armijski korpus kojim sada zapovijeda general Miaja. Taj republikanski Armijski korpus ustrojen je od pet republikanskih divizija kojima zapovijedaju Nino Naneti Talijan, Španjolac Modesto, te Španjolci Perea, Prada i Jose Maria Galan. Na smjeru glavnog napora i udara nacionalističkih postrojbi bila je Modestova divizija ustrojena od mješovitih brigada kojima su zapovijedali El Campesino, Luis Barcelo, Cipriano Mera i Gustavo Duran. Napad je počeo 3. siječnja 1937. godine. Sa svojom kolonom Barron je napredovao cestom iz Villanueva de la Canada i do 4. siječnja izbio je pred prve kuće Las Rozasa, točnije na prugu Madrid – El Escorial. Desno od njega sa svojom kolonom nastupao je Garcia Escamez, a lijevo Saenz de Buruaga, ali su te dvije kolone naletjele na žilav otpor republikanskih postrojbi koje su branile Pozuelu. Kao dragocjeno pojačanje Republikancima u Pozuelu stigla je internacionalna bojna 'Pariška komuna', a u Las Rozas internacionalne bojne 'Edgar Andre' i 'Thälmann'. Nadnevka 5. siječnja Nacionalisti su započeli novi napad uz topničku pripravu žestokim bombardiranjem Republikanaca iz samovoznog topništva i tenkova. Nakon toga u dva vala krenule su u juriš nacionalističke pješačke postrojbe ojačane tenkovima. Republikanske crte pukle su na mnogo mjesta, a napad nacionalista predvodili su njemački časnici koji su se izuzetno i zanimali za ovakav napad. No, iznenada se na napuklim brešama pojavljuju sovjetski lovci tenkova (oklopna vozila s topovima 37 mm – po Athumanunhu) koji izbacuju iz stroja nacionalističkih 25 lakih tenkova tipa 'Mercedes'. No, to nije riješilo sve muke Republikanaca, jer brigade su izgubile međusobni kontakt i ostale su bez streljiva. General Miaja poslao je na bojišnicu čak i manevarsko streljivo (streljivo koje nema zrno – po Athumanunhu) nadajući se da će njegovi vojnici ostati u rovovima ohrabreni što im puška ipak puca. Unatoč svemu tomu Republikancima je prijetila katastrofa, a onda je Lister dobio zapovijed da se na to kritično mjesto uputi sa svojom 14. interbrigadom. Nacionalisti su i dalje napredovali nezadrživo. Interbojna 'Thälmann' opkoljena je sa svih strana, ali su se Nijemci junački borili i držali svoje položaje ne popuštajući ni za pedalj. Mauri (marokanski regulari) poludjeli su zbog nemoći da potisnu Nijemce iz interbojne 'Thälmann', pa su se zvjerski obračunavali s ranjenima koje su boli bajunetama. No, Nijemci nikako da popuste, a onda su dobili zapovijed da krenu u protunapad. Zapovjednik bojne poslao je poruku: 'Nemoguće! Bojna 'Thälmann' je uništena.' Sablastan susret dogodio se zapovjedniku 1. satnije bojne 'Thälmann' koji je među mrtvim tijelima nacionalista prepoznao svog prijatelja koji je sada služio u 'Legiji Kondor'. Do 9. siječnja nacionalističke postrojbe uz izuzetno visoku cijenu zauzeli su desetak kilometara ceste Madrid – Coruna, a tada se na bojišnici uz 14. interbrigadu pojavljuje i 12. interbrigada Republikanaca. Pripadnici njemačke bojne zatražili su od svog zapovjednika Poljaka po nacionalnosti odmor od dvanaest sati, ali im je Poljak ovako odgovorio: 'Republika je pozvala najbolje u pomoć. To ste upravo vi. No, možda se Republika prevarila u vama?' Na ovu primjedbu Nijemci su iako preko volje krenuli u bitke, a bio je to prvi slučaj u povijesti ratovanja da su njemački vojnici pretrpjeli pogrdu jednog poljskog časnika. Sutradan je 14. interbrigada izvršila protunapad i prodrla natrag sve do Las Rozasa, a 12. interbrigada sve do Majadahonde. Pratili su ih sovjetski tenkovi koje je osobno vodio general Pavlov. Ti sovjetski tenkovi nanijeli su strahovite gubitke nacionalističkim vojnicima koje su gotovo 'pometali' s bojišnice, jer ovi nisu imali odgovor za njih. Bitka je potrajala sve do 15. siječnja kada je opet nastupila pat pozicija. Obije strane opet su se utvrdile i ukopale na dostignutim crtama. Nacionalisti su nevoljko priznali da je otporna moć Republikanaca izuzetno ojačala, a sve su to pripisivali 'stranoj vojnoj pomoći', novom naoružanju i vojničkoj stezi. Obije strane izgubile su zajedno oko 15 000 vojnika, a tada je na crti bojišnici dugoj oko 2000 km nastalo zatišje i primirje. Na toj smrznutoj i zamrloj crti bojišnici sada su stajale samo straže smrznute i stisnute oko svojih zastava tek s povremenim dobacivanjem suprotnoj strani kako kod njih vlada idila i blagostanje. Opet se javio Athumanunhu potpuno čudan i neljudski prkos. Dok su civili u Madridu živjeli doslovno na kruhu, riži i vodi, mnogobrojni kamioni koje su nacionalisti dovukli natovarene hranom, kako bi po padu Madrida nahranili upravo civile, sada su trunuli, a hrana se kvarila. Doktor Junod, neumorni dobrotvorac iz Crvenog križa, uzaludno je nagovarao i jedne i druge da se bar na trenutak dogovore i nahrane nevine civile, ali sve je bilo uzalud. Taj prokleti apokaliptički ljudski ponos nije popuštao, a mnogi u Madridu će upravo poradi toga umrijeti gladni i promrzli.
Post je objavljen 02.06.2007. u 19:09 sati.