Bitka na Jarami – veljača 1937. godine (nastavak)
Nadalje, bitka na Jarami bila je 'vatreno krštenje' republikanskoj novoustrojenoj 15. interbrigadi kojom je zapovijedao mađarski pukovnik Janos Galicz (konspirativno ime Dal). Dal je bio omržen i nevjerojatno nesposoban, prijeke naravi, a Athumanunh bi još dodao pomalo glup čovjek. No, kako to uvijek biva, sreća je bila da su mu suradnici bili izuzetno sposobni ljudi poput engleskog satnika Nathana, načelnika stožera 15. interbrigade, te Francuza Jean Chaintron Barthel, komesara brigade. U toj 15. interbrigadi borilo se čak dvadeset i šest nacija (Englezi, Francuzi, Belgijanci, Škoti, Grci, Rumunji, Mađari, Grci, Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Talijani, Irci, Amerikanci, Kanađani, Albanci, Bugari …) No, bojne od kojih je ustrojena 15. interbrigada bile su slijedeće: 1. bojna 'Saklatvala' je britanska bojna koju čine Britanci, Irci, Welšani, Škoti, Kanađani i Indijci. (samo ime bojna je dobila po indijskom komunistu koji je bio član britanskog parlamenta – po Athumanunhu). Ukupno brojčano stanje te 'britanske' bojne je 600 vojnika, dočasnika i časnika. Nadalje, 2. bojna 'Dimitrov' u kojoj se hrabro bore mnoge nacije s područja Balkana i nekadašnje Jugoslavije. Ukupno brojčano stanje te bojne bilo je 800 vojnika, dočasnika i časnika, a od toga bilo je 160 Grka, dok ostali ravnopravno dijele ostatak brojke. Slijedeća bojna je 3. bojna '6. veljače' koju čine većinom Francuzi i Belgijanci, a brojčano stanje te bojne je opet 800 vojnika, dočasnika i časnika. Na kraju, ali ništa manju hrabrost je pokazala i 4. bojna 'Abraham Lincoln' u kojoj se hrabro bore Amerikanci, Kubanci, i još neke nacije s Američkih kontinenata. Dakako, među njima ima i manji broj pripadnika crne rase, (Athumanunh doista nikoga ne bi želio uvrijediti, ali lakše mu je rabiti izraz 'Crnci'). Brojčano stanje te 'američke' bojne je 550 vojnika, dočasnika i časnika. Opet, Athumanunh mora napisati o još jednoj vrlo tužnoj spoznaji. Poput Nijemaca, Talijana, Španjolaca i Irci su ti koji se bore na dvije strane u Španjolskom građanskom ratu. Na strani Republikanaca bore se pripadnici Irske Republikanske garde pod zapovjedništvom satnika Franka Rayana, a na strani Nacionalista irski su fašisti pripadnici 'Plavih košulja' kojima zapovijeda general Eoin O'Duffy. No, dobro građanski rat sam po sebi je 'skroz na skroz' ironičan, pa 'irska ironija' možda nikoga nije tada ni začudila. Naime, 12. veljače upravo je britanska bojna izdržala najteži udar nacionalističkih postrojbi kojima zapovijedaju Asensio i Saenz de Buruaga. Doista, ako netko brani sedam sati svoje položaje i pri tomu trpi sedam sati strašne topničke vatre i paklene strojničke paljbe, a vojnici su mu većinom, oko tri četvrtine, prvi puta pucali iz puške i još k tomu ne popušta ni za pedalj, Athumanunh ne može, a da ne prizna da je to doista pravo, iskonsko i čisto vojničko junaštvo. Tek kada su Nacionalisti u borbu ubacili i svoje posljednje pričuve, pripadnici britanske bojne polako su počeli pokazivati borbeni umor i zamor i postepeno popuštati, ali tada na lijevo krilo britanske bojne svom svojom snagom grunula je Listerova iskusna i bitkama već vična republikanska 1. brigada. Tek sada razvijaju se veličanstvene, ali izuzetno krvave i teške borbe i bojevi koji bitku učiniše još veličanstvenijom, ali nažalost bitka je skupo plaćena, možda i preskupo. Od 600 vojnika, dočasnika i časnika koji su započeli bitku na kraju ih jedva ostade 225. Iako Athumanunh vrlo dobro zna da je hrabrost svojstvena miljenicima Božjim i jasno mu je da hrabrost nije Božja privilegija, ne može a da ne zapiše: 'Vojnicima nikada nije bilo strano žrtvovanje, jer vojnici znaju da bez žrtve ničega niti nema – ni radosti, ni tuge, ni sreće, ni ljepote …' No, vojnici, dočasnici i časnici britanske bojne u dolini Jarame platili su previsoku cijenu. No, dok je istinska hrabrost pripala vojnicima interbrigadistima, Athumanunh ne smije i ne želi, a ne ispisati i riječi pohvale sovjetskim zrakoplovima i tenkovima koji su hrabro štitili zračni prostor i neumorno rastjerivali nacionalističke zrakoplove i tenkove, a posebice sovjetskim topnicima koji su, unatoč početnoj inicijativi i više nego odličnom zapovijedanju nacionalističkih zapovjednika, na kraju ipak prisilili legionare i marokanske regulare da stanu, utvrde se i 16. veljače prijeđu u obranu.
Post je objavljen 21.06.2007. u 23:40 sati.