Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 30.10.2005.

Operacija 'Barbarosa'

Njemačka 3. SS oklopna divizija TOTENKOPF – Demjanski džep

Tijekom operacije kodnog imena 'Barbarosa' (invazija Rusije u lipnju 1941.) kada je navala zaustavljena u prvom tjednu mjeseca studenog, divizija 'Totenkopf' iz sastava njemačkog 16. zbora, ukopala se na crti između jezera Ilmen i Seliger. Tijekom slijedeća dva mjeseca pripadnici divizije 'Totenkopf' bili su izloženi žestokim napadima postrojbi Crvene armije, ali i užasnim vremenskim uvjetima. Postrojbe CA probile su njemačke crte bojišnice na dubini od 30-tak km sa svake strane njemačkog 16. zbora, te na taj način zaprijetile da će ga opkoliti i uništiti. Zapovjednik 16. zbora general Ernst Busch, sve svoje nade polagao je upravo u diviziju 'Totenkopf' čvrsto vjerujući da će ona izdržati i tako spriječiti nadolazeću katastrofu za 16. zbor. Zapovjednik divizije 'Totenkopf' general Theodor Eicke bio je potišten kada je vidio da su njegovi vojnici razdvojeni kako bi osiguravali odvojene odsječke: pet bojni imalo je zadaću da drži cestu i željezničko čvorište Staru Rusu, a dvije bojne poslane su jugoistočno k Demjansku. Kako je Hitler zabranio bilo kakvo odstupanje, 16. zbor se ubrzo našao raspolovljen, a do 8. veljače i većina divizije 'Totenkopf' bila je u okruženju. U okruženju, na prostoru Demjanskog džepa, našlo se oko 95 000 njemačkih vojnika, a okružilo ih je petnaest sovjetskih divizija. Jednom skupinom bojni divizije 'Totenkopf' zapovijedao je general Eicke, a drugom skupinom bojni divizije zapovijedao je SS Standartenführer Max Simon. Boreći se u surovom klimatskom okružju pripadnici divizije 'Totenkopf' morali su odbijati valove sovjetskih pješačkih napada. Borbe su bile 'divljačke', pa je skupina bojni pod zapovjedništvom Eicka spala na 36 časnika, 191 dočasnika i 1223 vojnika. Da bi stvar bila još gora po pripadnike 'Totenkopf', Sovjeti su ih razbili na male skupine i Eicke je bio u očajnoj situaciji. No, ni sovjetski vojnici više nisu mogli dati nego što su dali. Naime, sovjetski vojnici pokušali su razbiti njemačku obranu dok traje zima, jer znali su da će u trenutku kopnjenja snijega tlo biti toliko razmekšano da će se isključiti svaka uporaba oklopništva. Tako su Sovjeti sve svoje snage potrošili do kraja mjeseca ožujka, pa su stali, te obustavili sve svoje napade. Međutim, pripadnici divizije 'Totenkopf' tek su 22. travnja bili deblokirani. Tako je prošlo sedamdeset i tri dana njihove izolacije. Za izvanredno držanje u Demjanskom džepu Hitler je osobno jedanaestorici pripadnika dodijelio Željezni križ. Međutim, cijena koju su platili pripadnici divizije 'Totenkopf' bila je užasna: od početnog brojčanog stanja 17 000 pripadnika, divizija je spala na svega 6 700 pripadnika koji su uz to bili totalno fizički iscrpljeni, pothranjeni i svaki drugi pripadnik bio je pod stresom. Čak ni nakon tih izvješća 'betežnik' Hitler nije dozvolio povlačenje diviziji 'Totenkopf' već ju je u Demjanskom džepu držao sve do početka kolovoza.

petak, 28.10.2005.

Odgovor na pitanje

Što je to Sonder-Kraftfahrzeug (Sonderkraftfahrzeug) – Sd. Kfz.

Athuamanunh će Vam odgovoriti jednostavno, pa će tako napisati - specijalno vozilo (Moderne vojske i danas imaju specijalna vojna vozila npr. specijalno vozilo veze, specijalno vozilo inženjerije …)

Einheits-Personenkraftwagen - E. Pkw.
Einheits (temeljna jedinica), kraftwagen (terensko vozilo)

Schütz Pz Wg (s Gr W) Schütz Panzer Wagen – streljački = grenadirski, grenadir = strijelac, pješak koji je smješten u oklopnom vozilu i može djelovati iz vozila, ali najčešće se iskrca iz vozila i djeluje pješke uz snažnu vatrenu potporu oklopnog vozila koje ima i PT rakete (POVRS – protuoklopni vođeni raketni sustav). Danas je to mehanizirano pješaštvo koje je ukrcano na suvremene oklopne prevožnjake, a nekada (u nekim siromašnijim vojskama još i danas) je to bilo motorizirano pješaštvo, pješaštvo koje je bilo ukrcano na kamione ili specijalne automobile (terence).
Dakle, da Athumanunh zaključi. Radi se o oklopnim prevožnjacima, a njemački tenkovi u 2. Svjetskom ratu imali su oznaku Pz Kpf W – Panzer Kampfwagen, a Athumanunh bi napisao - Oklopna borna kola, no, Vi ćete lakše razumjeti ako Athumanunh napiše tenk. Dakako, pedantni Nijemci i tenkovima su davali skraćenice poput - Sd. Kfz. troznamenkasti broj.
Na slici lijevo od teksta Vam je Athumanunh prikazao Sd.Kfz.234 'PUMA' Schwerer Panzerspähwagen (to mu je puno ime i prezime i još namjena), Athumanunh će napisati Specijalno vozilo oklopništva teško oklopljeno izvidničko vozilo, ili da skratim, izvidnički tenk, ili još kraće PUMA.

nedjelja, 23.10.2005.

Bitke u afričkoj pustinji

Borbe za Bir Hacheim – 13. zdrug francuske legije stranaca (27. svibnja do 11. lipnja 1942.)

Bir Hacheim bio je na kraju savezničke obrambene crte izgrađene tijekom zatišja u Sjevernoj Africi tijekom 1942. godine. Posadu ovog utvrđenog područja činilo je oko 3700 francuskih legionara ustrojenih u 2., 3. i 13. BLE (Bataillon de Legion Etrangere), a zapovijedao im je iskusni general Marie-Pierre König. Ova postrojba već prije se pod zapovjedništvom brigadira Amilakvaria ovjenčala hrabrošću i slavom u ratu na području Afrike i Sirije. Tijekom četiri mjeseca oko Bir Hacheima odvijale su se samo povremene čarke, a za to vrijeme legionari su iskopali podzemna skloništa, rovove punog profila (oko 170 cm dubine), te su svoja bojna vozila do polovice zakopali u pijesak poradi zaštite od fragmenata rasprsnutih bombi i granata. Minska polja bila su postavljena u tipu 'USMJERITI' što znači da su protivnika prisiljavala da se kreće na prostor u koji je bilo uprto sve raspoloživo naoružanje kružne obrane, gdje se on mogao tuči i na kraju uništiti. Nadnevka 26. svibnja 1942. oko 1600 ophodnja legionara uočila je kretanje velikih protivničkih snaga prema Bir Hacheimu. Generalu Königu odmah je postalo jasno da je počela njemačka navala i da Rommel želi obuhvatiti savezničke položaje s juga. Slijedećeg dana ispred Bir Hacheima izbile su dvije talijanske divizije, a bile su to 102. oklopna divizija Ariete i 101. motorizirana divizija Trieste s ukupno 220 lakih i 50 srednjih tenkova. Talijani su navalili s tenkovima koji su zasipali granatama položaje legionara koji su mirno i stoički čekali i podnosili vatru sve do trenutka kada su im se talijanski tenkovi približili na željenu daljinu. Tada su legionari otvorili žestoku zapriječnu paljbu iz svoja 54 PO topa kalibra 57 mm. Mnogo je talijanskih tenkova pogođeno iz neposredne blizine i razneseno, dok su drugi koji su zastali na minskim poljima postali lake mete za francuske topnike. Sve ovo pokolebalo je talijansko oklopništvo, ali se ipak šest talijanskih tenkova hrabro probilo u unutrašnjost Bir Hacheima, no tu su ih dočekali legionari koji su poskakali na tenkove i pobili posade kroz otvore za motrene i paljbu na tenkovima. (Naime, uvijek kada tenkovi nemaju pratnju pješaštva oni postaju lagani plijen protivničkih pješaka lovaca tenkova koji su namijenjeni za blisku borbu s istima, a to se tu ovaj put dogodilo talijanskim oklopnjacima, po Athumanunhu) U tom napadu Talijani su izgubili 32 tenka, a postalo im je i jasno da se posada Bir Hacheima neće baš tako lako i jeftino dati. U drugoj navali Talijana legionari su bili zasipani zrakoplovnim bombama i topničkim granatama, a talijanskoj 101. diviziji u napadu se sada pridružila i njemačka 90. laka divizija, dok su cijelo vrijeme 'štuke' zasipale položaje legionara razornim bombama. Sada pak su u pomoć legionarima priskočili 'spitfirei' i 'hurricanei' iz sastava Pustinjskih zračnih snaga koji su nakon zračnih bitaka koje su se razvile iznad Bir Hacheima uspjeli otjerati 'štuke'. No, položaje legionara i dalje su zasipale topničke i tenkovske granate. Čitavo to vrijeme legionarska logistika hrabro je noću dopremala opskrbu i zalihu streljiva, hrane i vode svojim kolegama koji nisu ni za centimetar popuštali na svojim položajima. Međutim, to nije moglo trajati unedogled, pa se posljednji opskrbni konvoj za legionare probio noću 7. na 8. lipnja, a od tada na snagu stupa ograničena potrošnja vode. Sve do 9. lipnja iznad glava legionara bjesnile su strašne i teške zračne borbe (oko 80 zrakoplova istodobno) vođene između njemačkih i savezničkih lovaca. Dolje na tlu išao je val za valom napada osovinskog (talijansko i njemačko pješaštvo) pješaštva poduprijet tenkovima iz sastava 15. oklopne divizije. Tog 9. lipnja na mnogim je mjestima obrane Bir Hacheima postalo kritično, jer protivnik je probio minska polja i obranu, pa su se razvile i bespoštedne krvave borbe 'prsa o prsa' između pješaka osovine i legionara. (Hrabrosti nije nedostajalo ni na jednoj ni na drugoj strani, a i 'tradicionalni plašljivci' Talijani ovdje su pokazali izuzetnu hrabrost i volju za poštenom vojničkom bitkom, po Athumanunhu) Legionare je na kraju spasio juriš njihovih oklopnih prevožnjaka tipa BREN sa strojnicama. Međutim, iako su legionari činili čuda i držali se izuzetno hrabro i žilavo, bio je samo trenutak i pitanje vremena kada će na kraju morati popustiti, jer Nijemci i Talijani napadali su opet izuzetno hrabro i silovito. Tako je i bilo na kraju je general König zapovjedio pionirima inženjercima da otvore prolaz kroz vlastita minska polja, pa su se branitelji Bir Hacheima u koloni po jedan, pod borbom, izvukli iz Bir Hacheima. Nakon junačkog otpora izvuklo se i sastalo s brtitanskim vojnicima oko 2600 francuskih legionara.

petak, 21.10.2005.

Podvizi hrabrih vojnika

Gardijska oklopna divizija – grenadirska divizija (Francuska, Belgija rujan 1944.)

Isprva je sve bilo i krenulo dobro, no, kada je pripremno bombardiranje završeno, a oklopne postrojbe počele opkoljavati uzdrmane i dobro moralno poljuljane njemačke vojnike postalo je jasno da baš sve i neće ići tako lako. Tenkovi tipa Sherman iz sastava 2. oklopne gardijske grenadirske bojne sudarili su se s njemačkim panzerima 503. bojne teških tenkova. Nakon kratkog, ali izuzetno žestokog sukoba (dvoboja) tenkova, dvanaest je britanskih Shermana ostalo u plamenu, a ostali su se s teškom mukom povlačili. Lieutenant J. R. Gorman, zapovjednik tenka, uočio je položaj dva njemačka panzera tipa Tiger, te ispalio granatu na najbliži, ali je izbezumljeno i začuđeno vidio da se njegova granata jednostavno odbila od kupole Tigera. Da bi stvar bila još gora zaglavio mu se top. Lieutenant J. R. Gorman nije se uplašio i zapovjedio je svom vozaču da svom silinom udari Shermanom u Tigera. Oba tenka bila su oštećena od siline udara, pa su obije posade otvorile lukove i izašle iz tenkova, ali su i obije posade morale žurno potražiti zaklone, jer je tog trenutka počelo bombardiranje britanskog topništva po mjestu sraza tenkova. Nezastrašen lieutenant J. R. Gorman potražio je drugi tenk, ovaj put to je bio Sherman firefly koji je bio opremljen moćnim topom sedamnaestfuntašem. Lieutenant J. R. Gorman vratio se na poprište i hrabro napao njemačke Tigere. Još dva Tigera izvukla su kraći kraj u dvoboju, a četvrti je žurno uzmakao ispred tenka lieutenanta J. R. Gormana. Za svoj hrabri pothvat Gorman je odlikovan Vojničkim križem.
Bila je to jedna od mnogih hrabrih borbi pojedinaca u operaciji kodnog imena 'Goodwood' koja je unatoč hrabrim pokušajima, većine doista hrabrih tenkista, doživjela katastrofalni poraz i neuspjeh. Iza toga opet su saveznički tenkisti pokazali još izuzetno hrabrih podviga, a naročito su u tome prednjačili tenkisti iz sastava 2. Householdskog konjaništva (2nd Household Cavalry – lako oklopništvo iz sastava veće oklopne postrojbe namijenjeno za izvidničke zadaće). Naravno, to su slavne bitke za dosizanje tri dobro čuvana mosta preko rijeke Somme kodno nazvani Faith (Vjera), Hope (Nada) i Charity (Milosrđe). Dakao Athumanunh neće zaboraviti napisati da su hrabrim tenkistima pomagali još hrabriji pripadnici francuskog Pokreta otpora. No, o tim bitkama neki drugi put.

srijeda, 19.10.2005.

Odgovor

Taktika 'Panzerkeil'

Kako je protutenkovska obrana Sovjetske Crvene armije postajala sve snažnija i sve efikasnija, Nijemci su prisiljeni na promjenu dotadašnje i primjenu nove taktike koju su nazvali 'Panzerkeil'. To je zapravo udar oklopnim klinovima čije čelo čine njemački teški tenkovi i teško samohodno topništvo koji krče vatrom i udarom put njemačkim brzim srednjim tenkovima koji nastupaju iza njih. Međutim, na pravodobno pripremljenu i duboko ešaloniziranu obranu kakvu su imali Sovjeti kod Kurska takva taktika u pravilu mora završiti porazom, a tako je i završila. Nakon poraza kod Staljingrada, a naročito nakon Kurske bitke Nijemci svoju taktiku zasnivaju na obrani. Obrambeni sustav organiziran je i uređen gotovo uvijek u više crta (linija), a u inženjerijskom smislu (preživljavanje) snažno je utvrđen, dok je pričuva (rezerva) privučena bliže prvoj crti kako bi mogla pravodobno udariti i zatvoriti nastalu pukotinu (brešu), te za provedbu protunapada. No, poradi velikih gubitaka od topničke vatre i zrakoplova temeljne snage grupiraju se na drugoj crti, a na prvoj ostaju samo borbena osiguranja.

utorak, 18.10.2005.

Bitke grčko-perzijskih ratova

Bitka kod Plateje 479. p. K.

Nakon poraza kod Salamine perzijski kralj Kserks s flotom je napustio grčke vode, a njegov vojskovođa Mardonije prezimio je s kopnenom vojskom u Tesaliji, kako bi slijedeće godine napokon pokorio kontinentalni dio Grčke. Tijekom proljeća 479. g. p. K. Mardonije je uzaludno pokušavao da Atenjane odvoji od Spartanaca. Bezuspješno je pokušao i Argivljane okrenuti protiv Atenjana. Napokon u ljeto 479. g. p. K Mardonije je odlučio zapodjenuti boj s grčkom vojskom iza rječice Asposa u južnoj Beotiji. No, napokon su izglađene i nesuglasice Atenjana i Spartanaca, pa su njihove vojske ponovno ujedinjene i zapovijeda im spartanski vojskovođa Pauzanije. (Athumanunh će opet upozoriti da je poštovani Herodot opet malo pretjerao s brojčanim stanjem perzijske i grčke vojske, po Athumanunhu sudarit će se oko 40 000 vojnika s perzijske i približno isto toliko (oko 38 000 vojnika) s grčke strane. Naime, Herodot spominje oko 360 000 Perzijanaca i oko 110 000 Grka, ali to su pretjerane brojke za ono doba. Prešavši planinu Kiteron Grci su zauzeli poredak u podnožju planine Kiteron oko grada Eritre. Perzijanci imaju svoj poredak na riječici Aspos. Takav složaj za bitku nikako nije odgovarao Mardoniju jer njegovo konjaništvo tu ne može doći do izražaja, pa Perzijanci započinju razne čarke (male izazivačke okršaje), a dogodio se i jedan veći ispad perzijskog konjaništva, u namjeri da Grke prisile da napuste taj za Grke snažan položaj. Nakon nekoliko dana Pauzanije se morao ipak pomaknuti u platejsku ravnicu na izvore Gargafije ispred grada Plateje, a sve poradi lakše opskrbe vodom i namjernicama za svoju vojsku. Sada se i Mardonije pomiče desno, pa složaje Grka i Perzijanaca dijeli samo rijeka Aspos. No, ništa se nije događalo jer su obije strane čekale da budu napadnute od one druge strane. Međutim, i jedni i drugi ratnici postaju nervozni i nestrpljivi, pa traže bitku od svojih vojskovođa, no, Mardonije i Pauzanije smiruju ih proročanstvom da neće pobijediti oni koji prvi prijeđu rijeku Aspos. Perzijanci neprekidno izazivaju Grke i stalno im ometaju uzimanje vode iz Asposa, a u jednom ispadu zauzeli su izvor Gargafije, pa tako potpuno onemogućili Grcima pristup do pitke vode. Na ratnom savjetu Pauzanije je dobio odobrenje da se povuče još južnije na same padine planine Kiteron, kako bi ponovno zauzeo povoljnije složaje. Povlačenje grčke vojske južnije započelo je nakon dvanaest dana od dolaska na položaje ispred izvora Gargafije i to u tri kolone. Zapadna kolona Atenjani, istočna kolona Spartanci, a središnju čine Korinćani, Akađani, Megarani i drugi. Čim je Mardonije slijedeće jutro vidio da Grci odstupaju, zapovjedio je da se krene za njima. Perzijanci su stigli grčku središnju kolonu na hodnji i razbili je. Na redu je bila istočna kolona u kojoj su bili Spartanci, Atenjani su odmah krenuli u pomoć Spartancima, ali su napadnuti od vazalnih Grka, saveznika Perzijanaca. Spartanci su ostali sami s malobrojnim Tegejcima i na sebe prihvatili glavni perzijski udar, a time i podnijeli glavni napor cijele bitke. (O samom tijeku bitke nema baš dovoljno pouzdanih izvora, ali sigurno je da su se Spartanci okupili i nisu se micali unatoč kišama perzijskih strijela.) Kad je perzijska glavnina stigla, spartanska falanga odlučno se pokrenula i krenula u napad. Teren nije odgovarao perzijskom konjaništvo, pa ono opet ne može izvršiti svoju namjenu. Iako su bili brojniji perzijski vojnici bili su već dobrano zamoreni, a Spartanci su odlučno napadali. U sudaru spartanski ratnici razbili su i potukli Mardonijev izabrani odred, a poginuo je i sam Mardonije. Nakon pogibije Mardonija u redovima Perzijanaca došlo je do pravog meteža i nereda, pa su se povukli natrag u svoj tabor odakle su pružali otpor. Spartanci su napadali na tabor, a pojavom Atenjana pao je obrambeni zid perzijskog tabora, pa je potučena i cijela demoralizirana perzijska glavnina koja se branila u taboru. Bitkom kod Plateje oslobođena je Grčka, Makedonija i Trakija od perzijske invazije. Poginulog Mardonija zamijenio je Artabaz koji nije stigao da se sa svojim snagama angažira tijekom bitke kod Plateja, pa mu je sada samo ostalo da se povuče natrag preko Helesponta (Dardaneli) u Aziju. Istodobno grčka flota potukla je perzijsku flotu kod Mikala istočno od Samosa i to je kraj perzijskih ratova.

ponedjeljak, 17.10.2005.

Bitke grčko-perzijskih ratova

Bitka kod Termopila

Slava bitke kod Termopila legendarna je kao i slava bitke kod Maratona. Međutim, uvijek je pogrešno zatvarati planinske prijelaze pred nadmoćnijim nastupajućim protivnikom. Preko svakog planinskog grebena vodi mnogo putova. Sve ih zaposjesti i motriti ih, vrlo je teško, a sve ih zaštititi i braniti gotovo je nemoguće. Perzijanci bi ionako našli put za obilazak Termopila i bez izdajnika Efijalta.
Ako se planinski greben koristi kao zapreka protivnikovom nastupanju, onda glavne snage treba rasporediti prema putovima koji vode preko grebena tako da se odvojeni protivnikovi odredi koji nastupaju preko planine razbiju i potuku. U bitki kod Termopila izgledalo je da su Grci napravili baš ovu grešku, no, nije bilo baš tako! U stvarnosti je bilo drukčije. Bilo je potpuno nemoguće da Grci iskoriste planinu Etu kao zapreku. Naime, Grci nisu mogli tu prikupiti sve svoje snage i da baš tu zapodjenu odlučujuću bitku. Znali su Grci da ne mogu očekivati od građanske milicije nekoliko malih republika da one pošalju cjelokupne svoje snage daleko od domovine gdje bi bili izloženi opasnostima velike bitke. Usto, veći dio Grka, a prednjače Atenjani, traže odlučan sukob na moru, gdje se on i odigrao.
Prije nego što su dobili bitku kod Salamine, Grci prepuštaju Perzijancima cijelu srednju Grčku, pa čak i prazne sam grad Atenu. Ako se cijela zemlja prepusti protivniku bez otpora to demoralizirajuće djeluje na narod. Zbog toga Grci moraju zaposjesti Termopilski tjesnac htjeli oni to ili ne. Istodobno grčka flota napada perzijsku kod rta Artemiziona. U slučaju pobjede grčke flote bilo je za vjerovati da će Perzijanci odustati od napada kopnom. Obije flote borile su se nekoliko dana bez odlučujućeg rezultata, a na kraju grčka flota odstupa očekujući svježa pojačanja i provodi popravke na svom brodovlju u lukama, što pak je za perzijsku flotu bilo puno kompliciranije. Ovim ishodom zaposjedanje Termopilskog tjesnaca gubi svaki smisao. Maloj vojsci spartanskog kralja Leonide ne preostaje ništa drugo nego da izgine ili da odstupi. Mnogi kritičari kažu da je Leonida trebao odstupiti – kritičari bi sigurno odstupili, ali ne i Leonida! Iako je Leonida po zaprimanju izvješća o nastupanju Perzijanaca svojoj maloj vojsci zapovjedio odstupanje, on je sam s 300 najhrabrijih Spartanaca ostao da zaštiti odstupanje, a samim time i da dokaže svojom žrtvom da je formalno pogrešna obrana klanca ustvari tračak nade za pobjedu. Leonida je, kao što je to uvijek kod velikih vojskovođa, vidio dalje, imao je viziju, uzimao u obzir moralni element rata. Za buduće bitke bilo je jako značajno da se ulazak u Heladu za doklačene barbare ne odigra bez boja. Sami Grci baš tako su i shvatili bitku kod Termopila, a o tome jasno nam govori natpis na grobu Leonide i njegovih 300 Spartanaca:
- Putniče, obavijesti Spartu da smo svih tri stotine izginuli ovdje pokoravajući se zakonima voljene domovine. -

nedjelja, 16.10.2005.

Bitke grčko-perzijskih ratova

Bitka kod Salamine 480. p. K.

Bitka kod Salamine doista je bila odlučujuća bitka drugog grčko–perzijskog rata. U situaciji kada je grčka kopnena vojska mogla još pružiti nesigurnu obranu na Korintskoj prevlaci, grčka flota je morala voditi pomorsku bitku koja će odlučiti ishod rata. Naime, u floti koja se prikupila u Salaminskom tjesnacu nije vladalo jedinstvo oko načina vođenja bitke. Peloponežani su zagovarali boj na otvorenom moru kod Korintske prevlake, a Atenjani pak zagovaraju da se boj protivniku nametne baš ovdje u tjesnacu. Prevagnuo je ugled Atenjana i njihovog zapovjednika Temistoklea, a možda i jačina njihove eskadre (200 trijera – Trijera, triremis – antički ratni brod na vesla, dužina 42 m, širina 5,80 m, visina bokova nad vodom 2, 55 m, dubina gaza 1,80 m. Posadu čini 170 veslača i 30 mornara epibata, građena od jelovine. Bokovi su joj ojačani s 2 – 3 uzdužne grede. Na pramcu se uzdiže trokutno nadgrađe na koje se u bitki postavlja drvena kula – kaštel. Ima tri reda vesala 62 u gornjem redu i 52 u srednjem i donjem redu. Na gornjoj klupi su veslači – talamiti, na srednjoj veslači – zigiti, a na donjoj veslači – traniti. Kao pomoćni pogon služi križni jarbol na sredini broda. Kormilari se s dva vesla na krmi, po jedno na svakom boku broda. Glavno naoružanje je kljun – embolon okovan metalom ugrađen na pramcu ispod vodene crte, te bacačke naprave koje služe za izbacivanje kratkih kopalja.)
Na lijevom krilu grčke flote bila je upravo atenska flota pod zapovijedanjem Temistoklea i ona se naslanja bokom na otok Belbina, u sredini je Korintska flota ispred ulaza u zaljev sa zadaćom da pazi na Egipćane, a na desnom krilu zapovijeda Spartanac Euribijad čija se flota naslanja bokom na poluotok Kinosuru. Jačina grčke flote je oko 300 trijera. Glavnina perzijske flote oko 600 brodova postrojila se u neuredan poredak vrste koji naizgled ima veću potencijalnu snagu, ali zbog bokova grčkih krila koji se oslanjaju na kopno, neće je moći natkriliti ni obuhvatiti. Grcima u prilog ide i smjer vjetra. Lijevo grčko krilo obuhvatilo je perzijsko desno krilo koje su činili glomazni i spori fenićanski brodovi. Fenićani nisu imali nikakvog izgleda u sudaru s grčkim brzim trijerama, a u trenutku abordažnog boja grčkim mornarima priključuju se i njihovi veslači jer oni su slobodni (nisu okovani). Feničani u panici stanu napuštati poredak, pa su u tom metežu naletjeli na vlastito središte, poradi toga panika zahvati i ostale perzijske brodove, što pak je ugrozilo leđa lijevom perzijskom krilu koje čine jonski Grci. U bitki Grci su izgubili 40 brodova, a Perzijanci 200.

nedjelja, 09.10.2005.

Bitke grčko-perzijskih ratova

Bitka kod Maratona (nastavak)

Miltijad je postavio Atensku vojsku u dolini Vrane, na samom ulazu u Maratonsko polje, bočno na put koji je vodio od Maratona prema Ateni. Kako nije imao konjaništvo Miltijad je svoje desno i lijevo krilo naslonio zasjeke planina i svoje strijelce postavio na padine prema dolini. Iako je dolina Vrane sužena padinama planina, za Atensku vojsku ona je bila vrlo široka, pa Miltijad ne može falangi dati potrebitu dubinu. Miltijad se odlučuje da oslabi svoje središte u falangi kako bi ojačao svoja krila koja su trebala udariti na perzijsko konjaništvo. Na lijevom krilu postavio je Miltijad Platejce, a na desno svoje najbolje hoplite kojima je zapovijedao polimarh Kalimah. Perzijanskim je zapovjednicima sve postalo kristalno jasno: ne mogu izaći iz Maratonske ravnice i uputiti se prema gradu Ateni, a da prije toga ne udare na postrojenu Atensku vojsku u dolini Vrane. Kada ne bi tako učinili Atenska bi im vojska mogla udariti u leđa. Među nekim perzijskim zapovjednicima kružila je ideja da se vojska ponovno ukrca na brodove i potraži se drugo mjesto za iskrcavanje i napad na Atenu, no, to bi opet dalo vremena Spartancima da stignu u pomoć Atenjanima. Tri su dana stajale tako Perzijska i Atenska vojska jedna nasuprot druge, a onda su Perzijanci ipak odlučili napasti. Miltijad je pustio perzijske ranike na efikasni domet grčkih strijela (oko 150 koraka), a zatim je svoju falangu pokrenuo u trčeći korak na Perzijance. Namjera Miltijada bila je da se trkom što prije svlada prostor koji su mogli tući perzijski strijelci, ali i poradi povećanja siline udara same falange, jer perzijski strijelci i konjanici nisu dorasli u bliskoj borbi grčkim hoplitima. Slabo atensko središte, u trenutku kada je bilo zapljusnuto kišom perzijskih strijela, zastalo je na trenutak i postalo neodlučno, međutim oba atenska krila nastavila su udar i prije nego ih je perzijsko konjaništvo uspjelo zadržati, atenska su krila izbila ispred perzijskih krila koja su činili strijelci i konjanici. Bitka na krilima povoljno se razvijala u korist Atenjana, pa je Miltijad usredotočio svu svoju pozornost na svoje kolebljivo središte. Miltijad je odlučio da svojim krilima obuhvati najjači dio perzijskog postroja, središte. Perzijsko središte ostavljeno od svoga konjaništva i strijelaca, istodobno obuhvaćeno s dvije strane nije dugo moglo izdržati pritisak Atenjana, pa je i ono naposljetku ustuknulo natrag prema taboru Perzijanaca. Atenjani su proganjali Perzijance, ali je Miltijad ipak zapovjedio da se stane, jer falanga je potpuno izgubila svoj bojni red. Naime, hopliti su vrlo efikasni kada su u zbijenom postroju, ali su itekako ranjivi kada se izgubi ta zbijenost. Prema Herodotu Perzijanci su izgubili oko 6400 vojnika, a Atenjani svega 192. (Athumanunh će zapisati da je Herodot ipak malo pretjerao u perzijskim gubicima, teško je vjerovati da su bili baš tako veliki).

subota, 08.10.2005.

Bitke grčko-perzijskih ratova

Opća je situacija slijedeća: (546. do 449. godina p. K.) grčki gradovi u Maloj Aziji redom potpadaju pod perzijsku vlast, a Perzija pokušava osvojiti i cijelu Grčku. Perzijski ratovi započinju pobunom grčkih gradova u Maloj Aziji oko 500. godine p. K., ali stvarno su zaustavljeni Perzijanci tek u bitki kod Maratona (490. g. p. K. kopnena bitka) i Salamine (480. g. p. K. pomorska bitka). Bile su to prve veličanstvene pobjede Grka nad nadmoćnijim Perzijancima.
Manje-više točne podatke o tim davnim danima možemo pronaći u Delbrikovim opisima Persijkih ratova u njegovom dijelu Historija ratne vještine. No, Athumanunh je ipak sklon vjerovanju da su tu istinski podaci ispremiješani s legendama. Točno je to da je Perzijska vojska prešla Egejsko more i iskrcala se na Maratonskoj ravnici 490. g. p. K. Brojčano stanje Perzijske vojske ne može se točno utvrditi, ali opet će Athumanunh napisati – sigurno je bilo kudikamo veće od brojčanog stanja Grčke vojske. Athumanunh će opet napisati da je Perzijska vojska – vojska profesionalnih vojnika koju čine vrsni strijelci s lukom i konjanici, na vojska Atene (Grčke) je vojska građana, pješaštvo naoružano kopljima (oko 2 m dužine), opremljeno kacigama, zaštitnim nazuvcima i narukvicama, obrambenim štitovima i malim mačevima kao pomoćnim oružjem. Hopliti (poznatiji su pod tim imenom u povijesnim izvorima) su u svojoj taktici rabili tijesno zbijeni taktički postroj – falangu. Falanga je neprekidni niz postrojenih ratnika u nekoliko redova s promjenjivom dubinom (8 ili 12 redova, ponekad je to čak 15 redova dubine, a krajnji je broj 25 redova).

Bitka kod Maratona

Maratonska bitka prvi je veliki sudar u grčko perzijskim ratovima u kojoj su Atenjani pod zapovjedništvom Miltijada 13. rujna 490. g. p. K. na Maratonskom polju potukli Perzijance pod zapovjedništvom Datida i Artaferna. Neuspjeh perzijskog vojskovođe Mardonija da 492. g. p. K. kopnom i morem uzduž trakijske obale izbije do Atike, prisilio je perzijskog cara Darija I. da dvije godine kasnije krene na Atiku direktno preko Egejskog mora. Početkom ljeta 490. g. p. K. perzijska je vojska pračena perzijskom flotom krenula iz Kilikije preko Egejskog mora u namjeri da se iskrca na Atici, a potom napadnu grad Atenu. Atena nije imala pomorsku flotu koja bi se uspješno mogla suprotstaviti perzijskoj floti, ali na kopnu su se stvari mogle odvijati i drugačije. Tu (na kopnu) Atena je dosta jaka i ima kopnene snage koje mogu parirati Perzijancima. Međutim, Perzijanci su izuzetno jaki i dobri vojnici, pa se kod Atenjana javlja neizvjesnost, gdje zapravo dočekati Perzijance i s njima zapodjenuti bitku. Razvila se nimalo ugodna svađa atenskih zapovjednika i vojskovođa oko toga gdje se suprotstaviti Perzijancima – da li da ih dočekaju na samim zidinama grada, ili da im izađu u susret i na otvorenom bojištu zapodjenu bitku. Nakon duge prepirke ipak je prihvaćen prijedlog jednog od 10 atenskih stratega (vojskovođa) Miltijada. Odlučeno je da se krene u susret Perzijancima i prihvati se bitka na otvorenom polju izvan grada. (Athumanunh će dodati da je ta odluka bila vojnički gledano povoljnije rješenje za Atenjane koji su bili kudikamo slabiji u tvrđavskoj vojni od Perzijanaca. Na otvorenom bojnom polju Atenjani su bili taktički superiorniji nad Perzijancima) Atenjani su zatražili pomoć i od Spartanaca, Spartanci su se dakako odazvali, ali ni oni nisu mogli stići odmah, pa su Atenjani krenuli sami (nisu bili baš sami u pomoć im je priskočilo oko 1000 Platejaca) Perzijanci su u svom pohodu zauzeli otoke Rodos, Samos, Neksos, te gradove Karistos i Eretriju na otoku Eubeji. Nakon što su svladali tjesnac Euripos Perzijanci su se iskrcali u ravnici nedaleko grada Maratona. Među Perzijancima nalazio se i grčki svrgnuti tiranin Hipia. Hipia je imao pristalice u Ateni, pa su Perzijanci računali na pobunu tih pristalica. No, do pobune nikada nije došlo, Atenjani su ostali zajedno. Perzijska vojska brojila je oko 10 000 vojnika, a i atenska vojska mogla je biti približno istog broja (makar poneki izvori navode broj od oko 7000 hoplita) Atenskom vojskom naizmjenično svakog dana zapovijeda jedan od stratega, međutim svi stratezi dragovoljno su se odrekli svog reda u korist Miltijada, jer je on imao ranijih iskustava s Perzijancima.

petak, 07.10.2005.

Lepantska bitka (nastavak)

Obije flote krenule su istodobno u napad oko 1030 sati. Prvo su se sudarila desno tursko i lijevo kršćansko krilo. Kako nije poznavao dubine u tim morima Barbarigo se sa svojim brodovima držao dosta daleko od obale, pa je to iskoristio Petrev-paša da zaobiđe i obuhvati, te se dijelom ubaci u pozadinu Barbariginih brodova. Iako uhvaćeni u obuhvat kršćanski brodovi pružaju snažan otpor i imaju više uspjeha u bliskim borbama. Tako je oko 1230 lijevo kršćansko krilo bilo nadomak pobjedi. U međuvremenu sudarila su se i središta, a baš u središtu Turci su imali svoje najbolje brodove i najbolje posade na njima. Ishod bitke je ovdje dugo bio neizvjestan. Razvile su se doista dramatične abordažne borbe za zapovjedne brodove. Nekoliko puta Turci su provalili na Huanovu galiju i stigli do samog reala, ali svaki puta bi pristigli novi kršćanski vojnici s drugih brodova i u teškim bitkama, prsa o prsa, (bilo je tu gušenja i davljenja, klanja i sječe mačevima, žestoki, krvavi, ali čisti vojnički karijer, hrabrosti i vojničkih vrlina nije nedostajalo ni na jednoj strani po Athumanunhu). Teške borbe trajale su sve do trenutka kada su kršćanski vojnici zauzeli turski zapovjedni brod i ubili samog Ali-pašu. Tijekom ogorčene borbe u središtu flota, Uludž Ali, na lijevom turskom krilu pokušao je proboj između kršćanskog desnog krila i kršćanskog središta u namjeri da napadne zaostale kršćanske brodove admirala Cardone, a time bi obuhvatio i samo kršćansko središte flote. Međutim, kršćanski zapovjednici koji su se nalazili u pričuvi shvatili su namjeru Uludž Alia i na vrijeme krenuli u intervenciju. U tom manevru i bitki koja je uslijedila istaknuli su se sicilijanski brodovi. Pravodobni udar Sicilijanaca odvratio je Uludž Alia od daljnje borbe, a kako je on uvidio i da je bitka već odlučena u korist kršćana, s 30-tak svojih galija on napušta borbu vještim manevrom izbjegavanja sicilijanskih brodova koji su mu naprosto 'zajahali' na leđa. Gubici u ovoj, možda jednoj od najkrvavijih pomorskih bitaka do tada, bili su strašni: turska flota izgubila je oko 200 galija od čega ih je oko 117 zaplijenjeno, poginulo je oko 25 000 turskih vojnika i mornara, a 3500 turskih vojnika i mornara palo je u zarobljeništvo. Kršćanski vojnici oslobodili su oko 12 000 okovanih veslača-galijota (pretežito zarobljenih kršćana) s turskih galija. Kršćanska flota izgubila je 15 galija, poginulo je oko 8000 kršćanskih vojnika i mornara, a 2500 bilo ih je ranjeno. Među potonulim kršćanskim galijama bila je i jedna iz grada Kotora kojom je zapovijedao Jerolim Bizantije. Na kraju još jedan podatak, naime, u bitci se na čelu jednog manjeg odreda kršćanskih vojnika hrabro borio Miguel de Cervates Savedra, pisac Don Kihota. Naime Cervantes je bio vrlo ponosan na svoje rane koje je zadobio u Lepantskoj bitci i stalno je ponavljao da bi mu vječito bilo žao da u njoj nije sudjelovao. Lepantska bitka označila je opadanje turske nadmoći u Sredozemnom moru, a bitku su nazvali Singhin Donanma Seferi (bitka uništene flote), a slikovito za nju su govorili da su u toj bitci kršćani iščupali Turcima bradu, ali brada će opet narasti. Na sreću Svjetskoga mira i kršćanskoga življa, ta 'brada' ipak više nikada nije narasla.

nedjelja, 02.10.2005.

Lepantska bitka – 07. listopada 1571. godine

Lepantska bitka vođena je između flote Svete lige (kršćanske države zapadnog Sredozemlja) i turske flote. Bila je to posljednja bitka i posljednji veliki sudar galija u Sredozemnom moru. Do Lepantske bitke došlo je nakon turskog napada na otok Cipar 1570 godine. Na inicijativu pape Pia V. u svibnju 1571. obnovljena je Sveta liga u namjeri da se kršćanski svijet ujedini i suprotstavi turskoj ekspanziji. Kršćansku flotu činili su bojni brodovi slijedećih zemalja: Venecija, Španjolska, Malta, Vatikana i nekih drugih talijanskih gradova. U sastavu Venecijske flote našle su se i neke galije iz hrvatskih gradova Raba, Trogira i Hvara, a bilo je i nekoliko brodova iz grada Kotora. Prikupljanje kršćanske flote trajalo je cijelog ljeta, a završeno je tek krajem kolovoza kada je u Mesinu stigao Huan Austrijski koji je bio određen za zapovjednika kršćanske flote. Turski sultan Selim II. za zapovjednika turske flote postavio je kapudana Ali-pašu, a turska je flota (oko 250 galija) krenula već početkom srpnja u svoj ratni pohod. Umjesto da traži još uvijek razjedinjene flotne sastave kršćanskih brodova koji su plovili prema Mesini, te ih tuče svaki posebno, Ali-paša se upustio u manje važne akcije po istočnom Jadranu. Tako je od 09. do 16. kolovoza bezuspješno opsjedao grad Kotor. Kada je Ali-paša izvješten da se kršćanska flota koncentrira u Mesini, on se prebacuje sa svojom flotom u utvrđenu luku Lepant (Naupaktos) usputno opljačkavši otok Krf. Huan Austrijski pomaknuo je kršćansku flotu 16. rujna i uplovio 06. listopada u Patraski zaljev (Patraikos kolpos), te bacio sidra. Kršćanska flota brojila je 232 galije i 6 galeasa, a na brodovima je pored 44 000 mornara i veslača bilo ukrcano oko 28 000 vojnika. Turci su tada imali 210 galija i 66 galijica na kojima je bilo oko 50 000 mornara i veslača, te oko 25 000 ukrcanih vojnika. Kršćanski brodovi bili su jači po broju topničkih oružja (2,5 : 1), po broju vojnika na brodovima i njihovoj kvaliteti oružja (kršćanski vojnici naoružani su s više vatrenog oružja od turskih. Mnogi kršćanski vojnici imaju arkebuze – prema Athumanunhu to je puška koja više liči na mali top). Ujutro 7. listopada obije flote počele su s manevrima za zauzimanje bojnog složaja. Kršćanska flota zauzela je već uobičajen složaj: poredak vrste s nešto izbačenim krilima. Lijevo krilo kršćanske flote ustrojilo je oko 63 galije pod zapovjedništvom venecijanskog admirala Barbarige, a desno krilo činilo je 64 galija pod zapovijedanjem đenovskog admirala Gian Andrea Doria. Središtem kršćanske flote, 63 galije, zapovijedao je osobno Huan Austrijski, a iza središta u pričuvi nalazio se španjolski admiral Basan s 35 galija. Tijekom zauzimanja bojnog složaja zaostao je sicilijanski admiral Cordona s 8 galija. Kako bi iskoristio snažno topništvo galejasa Huan Austrijski poslao ih je ispred složaja galija i rasporedio ih uzduž cijele bojišnice. Turska flota također se posložila u poredak vrste s izbačenim krilima. Desnim krilom turske flote zapovijedao je serasker Petrev-paša, lijevim krilom od 93 broda zapovijedao je poznati gusar, alžirski begler-beg Uludž Ali. A središtem od 96 broda pak osobno Ali-paša. Turska pričuva od 31 broda kretala se iza središta. Sve je bilo spremno i posloženo za okršaj, pa je okršaj i počeo.

subota, 01.10.2005.

Bitka kod Pharsalusa

Pharsalus je gradić u Tesaliji (Grčka) kod kojeg je 06. lipnja 48. godine p. K. došlo do sudara i bitke u građanskom ratu između vojnika odanih Cezaru na jednoj strani i vojnika odanih Pompeju na drugoj strani. Nakon neuspjeha u bitkama kod Drača Cezar se povukao u Tesaliju u namjeri da objedini snage koje je imao u Makedoniji i Grčkoj. Ohrabren pobjedom kod Drača Pompej je, sa 88 kohorti (oko 45 000 vojnika teških pješaka, oko 3000 konjanika i oko 4200 strijelaca), krenuo za Cezarom. Sudarili su se kod gradića Pharsalusa. Cezar je Pompeju suprotstavio oko 80 kohorti (oko 30 000 legionara, 1000 konjanika i manji broj strijelaca, ali po kvaliteti boljih od Pompejevih). U namjeri da razbije konjaništvo protivnika, kako bi zatim udario u bok i pozadinu protivnika, Pompej je na lijevo krilo svoga bojnog složaja grupirao konjaništvo i lako pješaštvo koje su imale zadaću da prve krenu u borbu. Međutim, Cezar je shvatio namjeru Pompeja, pa je svoje konjaništvo na desnom krilu ojačao sa 6 kohorti koje je izvukao iz trećeg bojnog reda. Pompejevo konjaništvo i lako pješaštvo u početku bilježe uspjeh na lijevom boku Cezarove falange, no, Cezar uvodi još 6 kohorti iz pozadine. Pod udarom tih kohorti Pompejevo konjaništvo prisiljeno je da se povuče u neredu što pak je rezultiralo potpunim uništenjem Pompejevog lakog pješaštva. Protunapad Cezarovog desnog krila povukao je i snage s fronta, pa su tom kombiniranom akcijom Pompejeve falange na lijevom krilu potpuno razbijene. Ubrzo nakon razbijenog lijevog krila popušta i Pompejevo središte, a to je opet povuklo i snage na desnom krilu, pa su i one popustile. Cezarove falange ohrabrene uspjehom na juriš su zauzele Pompejev tabor. Iako se glavnina Pompejevih snaga ipak uspješno povukla, slijedećeg dana one su se morale predati. Pompej se povukao u Egipat, ali je tamo ubrzo ubijen. Bitka kod Pharsalusa najbolja je ilustracija taktike Cezarovog doba, a ta taktika odlikuje se jednostavnošću plana, preciznom provedbom, energičnim završetkom i sudbonosnim rezultatima.

<	listopad, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!