Bitka kod Antiohije – 28. lipanj 1098. godine
Antiohija je antički grad na rijeci Oront kojeg je utemeljio makedonski vojskovođa Seleuk I. Nikator nakon pobjede kod Ipsa 301. godine p. K. i nazvao ga imenom svojega oca (Antioh).
Tijekom Križarskih ratova kod ovog utvrđenog grada došlo je do sraza križarskog i seldžučkog (turskog) konjaništva. Poučeni stečenom lekcijom (iskustvom) iz prethodne bitke kod Dorileje gdje su križarski vitezovi podlegli elastičnoj taktici konjaništva Turaka Seldžuka. Naime, križarski vojskovođe sada traže teren gdje se lako i brzo-pokretno tursko konjaništvo neće moći razviti. Naime u prva dva naleta križarsko konjaništvo izgubilo je oko 700 najboljih vitezova, a mnogi su vitezovi ostali bez konja, pa je sada u trećem naletu, točnije i vojnički rečeno, ispadu iz grada preko mosta i brzim razvojem udesno, u deset paralelnih odreda s velikim intervalima, gdje su pješaci i vitezovi, koji su ostali bez konja u prijašnje dvije bitke, posloženi ispred konjaništva. Križara je moglo biti negdje oko 25 000, ali je samo deseti dio bio na konjima. Tursko je konjaništvo uhvaćeno na terenu koji mu nije nimalo odgovarao, naime, bili su stisnuti između rijeke Oront i planina koje su se protezale sjeverno od grada. Bitka se nakon kraćeg vremena pretvorila u potpuni poraz daleko nadmoćnijih Seldžuka, a kako se to dogodilo nije baš potpuno razjašnjeno u povijesti. Izgleda da je presudno i odlučujuće bilo to što je vladala nesloga i netrpeljivost među seldžučkim nezavisnim kneževima. Međutim, to nimalo nije umanjilo hrabrost i odlučnost križara koji su smjelim i odlučujućim ispadom potpuno iznenadili Seldžuke. Nakon bitke kod Antiohije ona postaje punih 170 godina središte križarske kneževine, a egipatski sultan Bajbras osvaja Antiohiju 1268. godina, a 1517. grad osvajaju Turci Osmanlije. Antiohija je danas turski grad Antakya.
Bitke kod Mantineje
Bitka 418. godine p. K. vođena je tijekom Peloponeskih ratova, a u njoj su Spartanci pod zapovijedanjem Agida II. potukli združene Mantinejce, Agrivljane i Atenjane. Povijesni izvori ne navode provjerene podatke o brojnosti i jačini sukobljenih strana, ali se može zaključiti po drugim povijesnim izvorima da je na svakoj od suprotstavljenih strana moglo biti od 7000 – 8000 vojnika. Bitka se odvijala na blago valovitoj ravnici. Združene falange Mantinejaca, Agrivljana i Atenjana pokušale su obuhvatiti lijevo krilo Spartanskih falangi. U namjeri da ih u tome spriječi Agid II. je svoje ljevokrilne falange rotirao ulijevo, a dvjema lohama (možda bi one danas odgovarale ustroju satnije, po Athumanunhu) s desnog krila zapovjedio je da popune prazninu koja je nastala u središtu poradi rotiranja ljevokrilnih falangi. Međutim, zapovjednici loha nisu shvatili namjeru Agida II. pa je lijevo krilo ostalo odvojeno od središta. Lijevo krilo su tako s lakoćom obuhvatile združene falange, ali je istodobno spartansko desno krilo falangi potuklo lijevo krilo združenih falangi. Uspjeh spartanskog desnog krila povukao je spartansko središte, pa je bitka riješena pobjedom Spartanaca. Spartanci su najprije progonili Mantinejce i Agrivljane, a kad su se okomili na Atenjane ovi su napustili bojište. Gubici Spartanaca iznosili su oko 3000 vojnika dok su združene falange brojile oko 1100 mrtvih, od toga je bilo 200 Atenjana.
Bitka 207. godine p. K. vođena je između Ahejskog saveza pod zapovjedništvom Filopemena i Spartanaca pod zapovjedništvom Mahanide. Na suprotstavljenim je stranama bilo po 15 000 – 18 000 vojnika. Nakon što je zauzeo grad Tegeju Mahanida je krenuo na grad Mantineju. Filopemen je svoje falange rasporedio s obije strane ceste koja je vodila iz Tegeje prema Mantineji. Njegova falanga posložila se iza širokog rova koji se protezao smjerom zapad – istok, desno od nje posložio je građansku konjaničku miliciju, na lijevom krilu stajali su najamnici i lako konjaništvo raspoređeni u dvije bojne crte, a iza i sa strane bio je složaj lakih pješaka. Tako je najjači dio bojišta posjednut manje pouzdanim snagama, a najslabiji i najnezaštićeniji dio posjele su najpouzdanije snage. Mahanida je iz Tegeje krenuo u složaju tri kolone. Tako središnju kolonu ustrojava falanga, a sa strane su najamnici i konjaništvo. Mahanida raspolaže i sa bacačkim napravama (katapultima). Kad je spartanska falanga stigla u visinu protivnika Mahanida je počeo graditi svoj bojni složaj. Dok su falanga i konjaništvo krenuli na protivnika, katapulti su odvojeni na stranu u namjeri da djeluju po protivničkoj falangi. Međutim, Filopemen je preduhitrio Mahanidinu zamisao, pa je poslao svoje lijevo krilo u protunapad. Spartanci su dočekali udar i postigli uspjeh, ali kad su stali proganjati razbijeno lijevo krilo Ahejaca napravili su grešku. Filopemen je pomaknuo falangu nekoliko stotina metara ulijevo, a na tom oslobođenom prostoru prikupio je svoje razbijene dijelove. Spartanska falanga krenula je u napad preko rova gdje je izgubila red i narušila složaj. Na tako narušeni složaj i protivnika u neredu naletjela je ahejska falanga i potpuno potukla spartansku. U rovu je Filopemen osobno ubio Mahanidu. Spartanci su pretrpjeli oko 4000 poginulih i negdje duplo zarobljenih.
Bitka kod Malplaqueta
Malplaquet je selo blizu grada Monsa, u Francuskoj, kod kojeg je tijekom rata za Španjolsko nasljedstvo 11. rujna 1709. godine došlo do bitke združenih postrojbi Austrijanaca i Britanaca koje su brojile oko 110 000 vojnika i 120 topova, a pod zapovijedanjem Molbrooma i Eugena Savojskog i francuskih postrojbi oko 95 000 vojnika i 80-tak topova pod zapovjedništvom maršala Vilara. Naime, Francuzi su u proljeće 1709. godine nastavili rat u namjeri da istroše resurse Austrijanaca i Britanaca, pa da ih prisile na mir. Kad su združeni odredi osvojili grad Tournai i krenuli na utvrđeni grad Mons, francuski odredi zauzeli su položaje tako da protivnik nije mogao okružiti grad. Združeni odredi Austrijanaca i Britanaca morali su krenuti u napad na utvrđene položaje francuskih postrojbi. Združeni odredi Austrijanaca i Britanaca obuhvatili su lijevo krilo Francuza, ali je bitka riješena porazom francuskog desnog krila. Tijekom bitke poginulo je oko 23 000 vojnika Austrijanaca i Britanaca zajedno, te oko 11 000 francuskih vojnika. Francuzi su izgubili grad Mons, ali su sukladno strategiji 'trošenja protivnika' postigli uspjeh, jer već je slijedeće godine odnos snaga bio povoljniji za Francuze.
Bitka kod Mantineje
Mantineja je grad stare Grčke, utemeljen je oko 500. godine p. K. na važnom raskršću putova tadašnje stare Grčke. Grad je nekoliko puta tijekom svoje postojanosti bio razaran i ponovno obnavljan. Kod Mantineje je došlo do tri velike i značajne bitke 418. p. K., 362. p. K. i 207. p. K.
Bitka 362. godine p. K. vođena je tijekom ratova za prevlast grada Tebe na poluotoku Peloponezu, a u bitki sudjeluju gotovo sve vojske tadašnjih grčkih saveza. Prema izvorima koje nudi Diodor na jednoj su strani Spartanci sa svojim saveznicima (Atenjani, Ahejci, Mantinejci… kojima zapovijeda Agesilaj II., te broje oko 20 000 pješaka i 2000 konjanika ), a na suprotnoj strani su Tebanci sa svojim saveznicima (Agrivljani, Mesenci, Tesalci… kojima zapovijeda Epaminonda, te broje oko 30 000 pješaka i 3000 konjanika). No, Athumanunh osobno vjeruje da su te brojke malo pretjerane i napuhane, a naročito u brojnosti konjanika. Tebanci su zauzeli bojni složaj na udaljenosti od oko 3 do 4 km koso od bojnog složaja protivnika. Tebanci su u presložaju pokazivali kao da traže novo mjesto za bojni složaj, no, to je zapravo bila dobro smišljena varka na koju su Spartanci nasjeli poput početnika. Naime, njihovi ratnici posjedali su u namjeri da se odmore do trenutka kada će Tebanci zauzeti novi bojni složaj. Iznanada, Tebanci su se u trku presložili u duboke napadne kolone (50 vrsti) i krenuli u napad. Namjera Tebanaca bila je da se udari na protivnikovo desno krilo prije nego protivnikovo središte udari na njihovo središte koje je bilo slabije. Tebanci štite svoje lijevo krilo konjaništvom (6 vrsti) i lakim pješaštvom. Tebansko središte ustrojeno je od ratnika srednje kvalitete, a složaj ima je povučen unatrag koso. Tijek bitke išao je doista brzo. Tebanski napadni klin zabio se u spartanski složaj i probio ga prije nego su se spartanski ratnici vratili u složaj (sjedili su skinutih oklopa). Međutim, Spartanci su ipak bili vrsni ratnici i ubrzo su se presložili, te pružili izuzetno jak otpor u središtu. Tebanci su pretrpjeli gubitke, a poginuo je i sam Epaminonda. Na desnom krilo tesalijsko konjaništvo bilo je uspješnije od atenskih konjanika, a plan Epaminonde sada je išao prema zamisli, no, njegova prerana pogibija demoralizirajuće je djelovala na tebanske ratnike koji su iznenada popustili, pa je inicijativa prešla na stranu Spartanaca. Bitka je bila neriješena, ali u svojim izvorima Ksenofont je naveo da su obije strane sebi pripisale pobjedu.
Bitka kod Crecy en Ponthieu
Crecy en Ponthieu je naseljeno mjesto u francuskom departmanu Somme kod kojeg su Englezi pod vodstvom svoga kralja Eduarda III. 26. kolovoza 1346. godine potukli francusku vojsku pod vodstvom francuskog kralja Philippe VI. U prvoj bitki stogodišnjeg rata.
Kralj Eduarda III. u namjeri da pruži pomoć i potporu svom posjedu Guyenne u jugozapadnoj Francuskoj, a koji je stalno napadao francuski vojvoda od Normandije (sin francuskog kralja Philippe VI.), iskrcao se po savjetu francuskih emigranata nadnevka 12. srpnja 1346. kod Saint Vaast La Hougue, u Normandiji, na poluotoku Contentin, s 1200 oklopljenih vitezova, 1743 seržana konjanika i 7000 pješaka strijelaca. Engleski kralj je mislio da će samo njegova pojava odvratiti vojvodu od Normandije od napada na njegove posjede u Guyenne, ali se njegov pohod kroz Normandiju pretvorio u pljačkaški karakter. Pošto je opljačkao bogati francuski grad Caen, to je zasmetalo francuskom kralju Philippe VI. Eduard III. namjeravao se vratiti u englesku, ali ga je njegova flota u kojoj uopće nije bilo vojničke stege samovoljno napustila i odjedrila za Englesku. Dok je Philippe VI. Prikupljao svoju vojsku kod Saint Denise, Eduard III. bio je u dilemi: - da li da se vrati u Guyenne, ili da nastavi prema savezničkoj Flandriji. Na kraju je ipak odlučio da krene u Flandriju, no, iako je to bio kraći put bio je i znatno opasniji, ali je u Flandriji Eduard III. bliže Engleskoj. Francuzi su sve mostove na rijeci Seine porušili, pa su Englezi krenuli uzvodno, te 16. kolovoza prešli rijeku kod grada Poissy (blizu grada Saint Germain en Laye). Kralj Philippe VI. uputio je kralju Eduardu III., sukladno tada važećim viteškim pravilima, viteški izazov s pozivom da zapodjenu bitku. No, Eduard III. se oglušio na taj poziv, te nastavio hodnju kroz Pikardiju. Rijeku Somme prešao je gazom kod grada Abbeville, jer su i tu sve mostove porušili Francuzi. Sada su Englezi 24. kolovoza izbili u mjesto Crecy en Ponthieu, a tu su izbili i Francuzi (oko 8000 pješaka). Kralj Eduard III. zaključio je da sada bitku neće moći izbjeći, pa je odlučio prihvatiti bitku, jer teren mu je idealno odgovarao. Slabost Engleza bila je ta da su imali mali broj oklopljenih vitezova (u to doba oklopljeni vitezovi bili su temeljni čimbenici koji su rješavali svaki ishod bitke), ali snaga Engleza je bila u velikom broju strijelaca. Engleski strijelci naoružani velikim engleskim lukom bili su vrlo opasni kada bi zauzeli obrambeni složaj. Upravo na obrambenu taktiku zaigrao je kralj Eduard III. Zemljišni plato kod Crecy en Ponthieu gotovo da je bio idealan za postavljanje engleskih strijelaca, jer šume štite bokove i pozadinu, a nalazi se bočno od puta kojim će se pojaviti francuska vojska. Tako je Eduard III. svoju vojsku podijelio u tri bataille, dvije u prvoj i jedna u drugoj obrambenoj crti, na samom tjemenu platoa. U svakoj bataille središte ustrojavaju konjanici koji su sjahali i borbu će prihvatiti pješke u namjeri da zaštite strijelce. Ispred strijelaca postavljene su zasjeke (oborena su stabla krošnjama okrenuta prema protivniku) Francuzi su se pojavili tek 26. kolovoza oko 1600. Hodna kolona bila im je razvučena, a pješaci umorni od hodnje. Kralj Philippe VI. odlučio je da bitku zapodjene sutradan, ali njegova prethodnica nesmotreno se upustila u bitku istog trenutka. Razvio se veličanstven dvoboj između francuskih (đenovljanski samostrijelci) i engleskih strijelaca. Naime, đenovljanski strijelci idealni su za bitke i dvoboje po gradovima i utvrdama, ali na otvorenom prostoru i to još protiv engleskih strijelaca nisu imali nikakva izgleda, jer domet engleskog velikog luka dvaput je nadmašivao domet đenovskog samostrijela. Tako je i bilo francuski strijelci su desetkovani. Sada pak je francuski vojvoda Charles duc d' Alencon pomislio da su Talijani kukavice i izdajice, pa je sa svojim konjanicima jurnuo kroz složaj strijelaca, no, dočekali su ga engleski konjanici koji su odbili napad. Francuzi su pokušali 16 juriša, ali uzaludno i na kraju se sve pretvorilo u sveopći kaos. Francuski konjanici padali su poput zrelog klasja i nikako se nisu mogli probiti kroz guste i prave tuče engleskih strijela, a ono malo što bi se probilo dotukli bi engleski konjanici u borbi izbliza. Na kraju je ranjen i sam kralj Philippe VI. kojemu je ostalo svega 70 konjanika koji su ga ipak štiteći ga svojim oklopima i štitovima uspjeli odvući s bojišta. Gubitci Engleza bili su gotovo zanemarujući. Englezi su bitku dobili zahvaljujući dobroj kombinaciji svojih strijelaca s osobinama zemljišta i odgovarajućom taktikom, ali je zaprepaštena francuska javnost poraz francuskih vitezova (kojima u to doba gotovo da nije bilo ravnih) pripisala nesposobnosti svoga kralja.
Evo prave siluete KMS Bismarck, Athumanunh priznaje da je napravio pogrešku tijekom one famozne radnje (copy paste), ispričava se svima i zahvaljuje se emilu što je to primjetio. Slika ispod neka ostane kakva jest kao podsjetnik da nitko nije savršen, svi možemo napraviti grešku
HMS Sheffiled – Na udaru vlastitih zrakoplova
Kad je britanski admiral primio izvješće izvidničkog hidroplana o ponovnom otkrivanju Bismarcka, on je odmah na njega uputio krstaricu HMS Sheffiled da uspostavi kontakt, ali ni jedan drugi brod, pa ni nosač Ark Royal o tome nije bio obaviješten. Piloti koji su krenuli u napad s Ark Royala na Bismarck imali su podatak da svaki brod koji otkriju mogu držati za Bismarck. Ipak je obavijest stigla i na Ark Royal, ali prekasno, zrakoplovi su već poletjeli. Unatoč propisima zapovjednik Ark Royala uspostavio je vezu s zrakoplovima i upozorio ih na krstaricu HMS Sheffiled. U magli i oluji, praćeni zavjesom guste kiše, britanski zrakoplovi jurili su prema svom plijenu, vjerujući da u blizini nema nikoga osim Bismarcka. Kada su na radarima ugledali obrise broda bili su presretni uvjereni da će napasti Bismarcka, ne sluteći da je ispod njih zapravo HMS Sheffiled. Da bi stvar bila još gora, tijekom uvježbavanja upravo ti zrakoplovi, za cilj su imali krstaricu HMS Sheffiled koja im je služila kao Bismarck. Uzbuđeni piloti nisu prepoznali vlastitu krstaricu, a da ironija bude još veća KMS Bismarck i HMS Sheffiled uopće si nisu sličili već su se toliko razlikovali da bi svaki laik mogao odmah prepoznati razliku. Zamislite samo: KMS Bismarck ima jedan, HMS Sheffiled čak tri dimnjaka, ali to očito britanski piloti nisu vidjeli. Na palubi HMS Sheffiled mornari su se obradovali naletu zrakoplova misleći da će oni toliko oštetiti KMS Bismarck, da će ga biti lako potopiti. No, umjesto da ih prelete, torpedni zrakoplovi su se odjednom obrušili na njih. Umjesto KMS Bismarcka britanski zrakoplovi napali su vlastitu krstaricu koja je bila samo dvadesetak milja iza KMS Bismarcka. Naglim manevrom krstarica je uspjela izbjeći prvi torpedo, a slijedećih pet torpeda je aktiviralo pri dodiru s vodom (ovo nešto govori i o kakvoći britanskog naoružanja). Na veliku sreću posljednja tri britanska zrakoplova ipak su prepoznala svoju krstaricu, a možda je pomoglo i to da niti jedan top s HMS Sheffiled nije djelovao po zrakoplovima.
Ne prepoznati vlastiti brod, a koji se k tome još i znatno razlikuje od protivničkog ne služi na čast, a niti profesionalizmu pilota britanskih torpednih zrakoplova. Samo sreća i dragi Bog pomogli su im da ne naprave kobnu grešku, a mornarima svaka čast na izbjegavanju torpeda i na ne otvaranju paljbe po prijetećim vlastitim zrakoplovima.
Na slici su identifikacijske siluete brodova, pa se sami uvjerite da li su slični jedan drugome.
Kopnena obrana Visa – 1866. godine tijekom pomorske bitke kod Visa
Sukladno odredbama Bečkog kongresa iz 1814. godina otok Vis ponovno je pripao Austriji. Britanska mornarica napustila ga je prema sporazumu do 19. srpnja 1815. godine. Dakle, obranu otoka Visa sada preuzima Austrija koja je zadržala i znatno pojačala postojeće britanske utvrde, a od 1841. do 1859. izgradila je i dosta novih utvrda. Samu višku luku brani: sa zapadne strane utvrda George s 15 topova, bitnica Mamula s 6 topova, kula Robertson s jednim topom, bitnica Šuperina s 4 topa i kula Benthinks sa 7 topova; s istočne strane nalaze se utvrde bitnice Schmid na poluotoku Sućurju i ima 4 topa, kula Wellington na Jurjevu brdu imala je 2 topa i 4 mužara; u samom gradu Visu nalazi se Gospina utvrda koja ima 8 topova. Komižu brane: utvrda Magnaremi na sjevernoj strani luke s 8 topova; na brdu Perlić je 6 topova; na bilu Svetog Mihovila nalazilo se 4 topa. Utvrde i bitnica u Natpostranju sa 6 topova branile su prilaze lukama Rukavac i Ruda. Na bilu Sveti Kuzma – Sveti Andrija uređeno je obrambeno područje s položajima za 8 topova i 12 bacača raketa. Posada broji 1833 vojnika, dočasnika i časnika. (vojnici i dočasnici pretežito su Hrvati unovačeni u Austrijsku vojsku, no ima i drugih nacionalnosti, časnici su pretežito Austrijanci, no ima i nekoliko nižih časnika Hrvata) Talijanske oklopnjače napale su Komižu i Vis, a drveni brodovi područje Rukavca. Talijani su planirali desant, ali ga nikada nisu iskrcali. Uspjeli su presjeći telegrafski kabel, pomorska bitka vodila se sjeverno od viške luke, a zašto je Tegethofu trebalo tri dana ne znam pouzdano, ali on je u početku mislio da se radi o samo manjoj talijanskoj diverziji, no, kad je dobio točne obavještajne podatke i izvješća podređenih mu zapovjednika, pohitao je prema Visu sa svime što je imao tog trenutka u Puli.
Tijekom 30. svibnja njemačke postrojbe na svim su smjerovima izbile pred crtu mostobrana, no i njemačke su postrojbe imale gubitke, pa je došlo do smjene. Tako je na crtu mostobrana napala njemačka 18. armija, te uzaludno pokušavala probiti obranu mostobrana. Britanske 3., 4. i 50. pješačka divizija hrabro su se držale i nisu popuštale ni za milimetar. Zahvaljujući herojskom otporu britanskih vojnika iz sastava 3., 4. i 50. pješačke divizije evakuacija na moru bivala je sve uspješnija, pa je do 30. svibnja u ponoć evakuirano 54 000 vojnika, a do 31. svibnja još 68 000 vojnika. Kako je sada glavnina i većina snaga BEF prebačena u Englesku, nadnevka 31. svibnja Dunkerque napušta i zapovjednik BEF general Gort sa svojim stožerom. Zapovijedanje nad postrojbama 1. korpusa i svu odgovornost za daljnje izvlačenja sada je pala na generala Aleksandera. U koordinaciji s francuskim postrojbama koje su štitile izvlačenje, general Aleksander zapovjedio je britanskim postrojbama 1. korpusa da skrate bojišnicu što je više moguće, no, pod udar primaknutog njemačkog topništva sada dolaze sva mjesta na kojima se ukrcavaju postrojbe u brodove. Poradi toga ukrcavanje na brodove i evakuacija bila je moguća samo noću. Na smjeru prema gradu Berguesu njemačke postrojbe iznenada su probile obranu i ušle oko 8 km u položaje britanskih postrojbi, ali pravodobnim protunapadima koje su poduzele francuske postrojbe njemačke su se postrojbe morale vratiti. Sada su francuske postrojbe zaposjele položaje za obranu na crti Ghyvelde – Uxem – Bergues i tako skratile mostobran, te se tu pripravile za prihvat britanskih postrojbi 1. korpusa koje su sada mogle napustiti mostobran. Postrojbe britanskog 1. korpusa pod borbama su se izvlačile prema obali sve do 3. lipnja. Tako je 1. lipnja izvučeno 64 000 vojnika, a 2. lipnja još 26 700 vojnika. Bili su to posljednji britanski vojnici koji su se povukli, pa je na obalama Dunkerque sada ostalo još samo oko 93 000 francuskih vojnika koji su branili mostobran. Noću 3. na 4. lipanj izvučeno je 53 000 francuskih vojnika, a onda je britanski razarač Shikari potopio 3 broda na ulazu u luku i time je potpuno zatvorio. Posljednji francuski vojnici (oko 40 000 njih) borili su se još do 09 00 4. lipnja i onda se predali.
Operacija Dynamo bila je uspjeh savezničkih postrojbi u kojem su dobro koordinirane sve tri grane vojske (KoV, RM i RZ), pa su se postrojbe na mostobranu održale ukupno 9 dana umjesto 3 koliko je bilo predviđano. Mornarica pak je umjesto planiranih 45 000 izvukla 198 315 britanskih i 139 911 francuskih vojnika (tu Athumanunh nije pribrojio onih 28 000 logističara koji su izvučeni prije same operacije Dynamo). Francuska ratna, trgovačka i ribarska flota evakuirala je od toga broja 48 474 vojnika (44 538 u Englesku i 3936 vojnika u Le Havre i Chorburg. Iako su sve kopnene postrojbe bile gotovo desetkovane i izgubile cjelokupno teško naoružanje BEF je spašen u cijelosti i kasnije će poslužiti kao jezgro za ustrojavanje novih britanskih armija koje će se vrlo brzo vratiti i zapodjenuti s njemačkim armijama veličanstvene bitke II. Svjetskog rata. Britansko zrakoplovstvo izgubilo je 177 zrakoplova, a njemačko 240 zrakoplova. Od 692 britanska i 168 francuska broda koji su sudjelovali u evakuaciji potopljeno je 29 ratnih (9 razarača, 7 minolovaca i 13 drugih manjih ratnih brodova), te 215 ostalih civilnih plovila.
Istodobno njemačke su postrojbe pojačale svoje djelovanje na bokovima u namjeri da presjeku mostobran i time potpuno okruže savezničke postrojbe koje su branile mostobran koji je sve više ličio na vreću čiji će otvor zauzeti njemačke postrojbe. Snažnom pritisku izložena je 28. svibnja britanska 5. pješačka divizija 2. britanskog korpusa koja je ipak obranila svoje položaje. Na zapadnom boku savezničkih postrojbi bilo je puno teže, a naročito na položajima britanskih 44. i 48. pješačke divizije koje su branile oko 35 km bojišnice, pa su im se njemačke oklopne postrojbe uklinile na više mjesta. Poradi toga noću 29. na 30. svibnja britanske 3. i 50. pješačka divizija savile su svoje crte bojišnice i zauzele nove položaje na crtama obrane gradova Noordschote i Poperinge, a crta prihvata postrojbi koje se izvlače pomaknula se natrag na rijeku Izer koju su pak zaposjele britanske 5. i 42. pješačka divizija, te još dvije brigade iz sastava britanske 48. pješačke divizije. Ostale britanske postrojbe krenule su direktno na crtu mostobrana, ali poradi vrlo loše koordinacije i stožernog rada časnika 3. korpusa zaglavila je 145. brigada iz sastava 48. pješačke divizije i veliki dio postrojbi 44. pješačke divizije. Francuski pak su časnici dvoumili da li da se povlače s rijeke Lys (oni nisu dobili novu zapovijed generala Blanchera, a u staroj je bilo zabranjeno napuštati rijeku Lys), no, na kraju su se ipak odlučili na povlačenje prema rijeci Izer i dalje prema obali. Bili su to dijelovi koji su izbjegli okruženje kod grada Liela (Konjanički korpus, 12 i 32. pješačka divizija). Tijekom 29. svibnja britanske su postrojbe hrabro i žilavo branile svoje položaje, pa su njemačke postrojbe koje su izbile na crtu mostobrana kod grad Veurnea tu i zaustavljene bar na trenutak. Rano ujutro 30. svibnja sve savezničke postrojbe koje su izbjegle okruženje našle su se na crti mostobrana, ali dosta oslabljene i istrošene teškim bitkama. Redoslijed evakuacije bio je slijedeći: prvo se izvlačio britanski 3., pa 2. i na kraju 1. korpus, a francuske postrojbe koje su tek 29. svibnja primile zapovijed za evakuaciju dobile su dio britanskog brodskog prostora. U zračnu bitku za mostobran britansko je zrakoplovstvo uključilo sve što je imalo, a britanska RM pod snažnim je topničkim vatrama trpjela gubitke, ali i dalje izvršavala svoj dio zadaće. Savezničke postrojbe imale su sreću u nesreći da je kod Dunkerque tlo pjeskovito, pa su granate prodirale duboko u tlo i efekt rasprsnutih fragmenata (šrapnela) nije nanosio toliko gubitaka kopnenim postrojbama. Do ponoći 28. svibnja izvučeno je 18 000, a do ponoći 29. svibnja još 47 000 savezničkih vojnika u Englesku.
Noću 27. na 28 svibnja sve savezničke postrojbe povukle su se iza rijeke Lys. Kako su se belgijske postrojbe povlačile sjeveroistočno nastala je velika praznina između njih i britanskih postrojbi, pa je britanska 3. pješačka divizija upućena sa zadaćom da produži bojišnicu britanskoj 50. pješačkoj diviziji. Bojišnica britanske 5. pješačke divizije ojačana je djelom postrojbama britanske 4. pješačke divizije, a britanska 1. pješačka divizija krenula je na samu crtu mostobrana u namjeri da je osnaži. Dok su savezničke postrojbe KoV užurbano provodile preslaganje narečenim manevrima saveznička RM provodila je evakuaciju pod snažnim djelovanjem njemačkog topništva i zrakoplovstva. Plovne rute (smjerovi izvlačenja i evakuacije) kodno nazvane X, Y, Z vodile su uglavnom uz francusku obalu i bile na dometu njemačkog topništva. Najkraća ruta Z bila je i najviše izloženja djelovanju njemačkog poljskog topništva, pa je morala biti napuštena, a ostale dvije rute X i Y bile su noću izložene napadima njemačkih torpednih čamaca. Ti njemački torpedni čamci nanosili su teške gubitke francuskom i britanskom brodovlju. Usprkos silnoj hrabrosti malobrojnih britanskih pilota koji su štitili iz zraka izvlačenje grad Dunkerque bio je stalno napadan od njemačkih zračnih snaga (svakih 10-tak minuta grad je napalo po 30-tak njemačkih zrakoplova). Prvi brod koji je 26. svibnja ukrcao vojnike stigao je u Dover s 33 mrtva i 60 ranjenih, a svi su poginuli ili bili ranjeni nakon ukrcavanja. Slijedećih 6 brodova toliko su bili oštećeni da uopće nisu mogli pristati, a bili su i nesigurni za plovidbu. Poradi svega toga ukrcavanje u luci Dunkerque je napušteno i mjesto ukrcaja seli se na istočni nasip lukobrana. Kako je do 27. svibnja izvučeno jedva 7700 vojnika, saveznički zapovjednici bojali su se najgoreg i počeli strepiti da evakuacija neće uspjeti, jer njihove postrojbe neće moći odolijevati napadima njemačkih postrojbi duže od 2 – 3 dana. Britanski Admiralitet našao se u doista teškoj situaciji, pa je odmah mobilizirano sve što je imalo ličilo na plovilo (civilni motorni čamci, barkase, jedrilice, remorkeri, tegljači, jahte, ribarski brodovi…), a civilnom stanovništvu upućen je apel da se dragovoljno uključi u spašavanje postrojbi kod grada Dunkerque. Odaziv britanskih i francuskih civila bio je zadivljujući, pa je do kraja svibnja kod Dunkerque prikupljeno oko 400-tinjak raznih civilnih plovila. No, noću 27. na 28. svibnja belgijska je vojska kapitulirala i položila oružje. Njemačka 6. armija sada je do 1200 28051941 izbila na obale La Mancha pred crtu mostobrana oko grada Niuporta. Savezničke su postrojbe sada u najtežem mogućem položaju: na mostobranu nema dovoljno snažnih postrojbi koje bi mogle primiti bitku na sebe, a na lijevom je boku praznina širine 15 – 20 km. Zapovjedniku britanskih postrojbi nije preostalo ništa drugo nego da tamo pošalje britansku 4. pješačku diviziju.
Zapovijedanje nad svim snagama koje su se nalazile na mostobranu kod Dunkerque 25. svibnja preuzeo je francuski general Blancher, a provedba operacije izvlačenja povjerena je britanskom admiralu Bertram Ramsayu, te francuskom admiralu Darlanu. Poradi izuzetno brzog prodora njemačkih postrojbi došlo je do pometnje u crtama zapovijedanje između francuskih i britanskih zapovjednika, pa su Francuzi za provedbu operacije Dynamo saznali tek 27. svibnja. Nakon što su njemački tenkovi izbili na rijeku Aa odmah se počelo s organizacijom obrane Dunkerque i mostobrana oko njega. Za prihvat postrojbi koje su se povlačile organizirana je crta Gravelines – Bergues. To je pretežito veoma pogodna i prirodno jaka crta za provedbu obrane. Istočno od grada Spycker štiti je kanal koji je u čitavoj dužini, sve do grada Niuporta, moćna protuoklopna zapreka. Cijelo pak je to zemljište ispred bojišnice i u dubini obrane ispresijecano s više manjih kanala koji gotovo isključuju uporabu tenkova i tehnike, te ih kanaliziraju na postojeće putove koje pak je lako braniti. Ovu narečenu crtu obrane zaposjele su slabije britanske (istočni dio) i francuske (zapadni dio) postrojbe koje su se tu trebale braniti do pristizanja jačih postrojbi koje se povlačile. Istodobno s pripravama na kopnu, britanska ratna mornarica žurno provodi priprave i na moru. Već 20. svibnja počelo je prebacivanje logističkih i neborbenih postrojbi na britansko tlo, pa je do 26. svibnja prebačeno oko 28 000 vojnika logističkih specijalnosti. Francuska ratna mornarica 27. svibnja stavila je britanskoj mornarici na uporabu male civilne brodice koje su sudjelovale u izvlačenju postrojbi. Nakon izbijanja njemačkih oklopnih postrojbi na rijeku Aa Hitler je 24. svibnja zaustavio njihovo daljnje napredovanje sve do 27. svibnja, a u namjeri da se te postrojbe preslože i oporave od pretrpljenih gubitaka, pa i da ih sačuva od novih gubitaka koji bi se mogli dogoditi na močvarnom tlu Flandrije. Göring je uvjeravao Hitlera da će Savezničku evakuaciju spriječiti njemačko zrakoplovstvo (Luftwaffe).
Nakon što su izgubile dva dana njemačke oklopne postrojbe ipak su 27. svibnja uz sudjelovanje ostalih njemačkih postrojbi prešle u napad s namjerom da presjeku savezničke postrojbe i tako ih potpuno odsjeku od mora. Oklopna skupina 'Hoth' napala je iz područja La Bassee – Bethune prema Lielu i Armentieresu kako bi se spojila sa postrojbama 6. armije, te nakon toga okružila i uništila savezničke postrojbe francuske 1. armije. Taj manevar je uspio i veći dio postrojbi francuske 1. armije je okruženo i zarobljeno. No, neke postrojbe francuske 1. armije ostale su van okruženja, pa su po pristizanju na mostobran kod Dunkerquea zauzele obrambene položaje i uspješno štitile ostale postrojbe tijekom izvlačenja. Istodobno i britanska 2. pješačka divizija izgubila je preko polovice svojih bojnih efektiva u bitkama s njemačkom 3. oklopnom i 1. motoriziranom divizijom 27. svibnja. Na sjeverozapadu desno krilo oklopne skupine 'Kleist' napredovalo je prema Ploegsteertu s namjerom da se tu spoji s postrojbama njemačke 6. armije koje su napredovale preko rijeke Iper. Okruženje glavnine BEF međutim nije uspjelo. Razvile su se teške bitke i borbe na bokovima savezničkih postrojbi. Teškim udarima njemačke 3. pješačke divizije odolijevala je britanska 5. pješačka divizija koja je doduše izgubila nešto od svojih položaja, ali je ipak ostala i hrabro se branila na svojoj crti bojišnice. Pokušaj njemačkih postrojbi da zaobiđu lijevi bok 5. britanske divizije nije uspio jer je tu stigla britanska 50. pješačka divizija i zatvorila, te produžila bojišnicu do grada Boezinge, te tako osujetila njemačke planove. Tenkovi skupine 'Kleist' probili su crtu obrane britanske 48. pješačke divizije, ali su se iza nje nalazili dijelovi postrojbi britanske 46. pješačke divizije, pa njemački tenkovi nisu uspjeli presjeći britanskim vojnicima odstupnicu. Na smjeru Gravelines – Dunkerque lijevokrilne postrojbe oklopne skupine 'Kleist' prisilile su britansku 68. pješačku diviziju da napusti položaje na rijeci Aa, koja se tijekom noći 27. na 28. svibnja povukla na nove položaje Mardyck – Spycker. Sada su njemačke postrojbe na samo 6,5 km od grada Dunkerque, pa je luka gdje se provodi evakuacija pod snažnom topničkom paljbom njemačkog topništva.
Dunkerque (Denkerk) – operacija Dynamo
Dunkerque je grad, luka i pomorska baza u francuskom departmanu Sjever (Department du Nord) koji se prostire dijelom na kopnu, a dijelom na malim otočićima kod kojeg se tijekom II. Svjetskog rata odvijala operacija kodnog imena Dynamo. Izbijanjem njemačkih oklopnih klinova 21. svibnja 1940. godine na kanal La Manche razdvojene su Savezničke armije na Zapadnoj bojišnici. Njemačka skupina armija A (general Rundstedt) i Njemačka skupina armija B (general Bock) poduzele su stezanje obruča oko okruženih savezničkih postrojbi, te njihovo odsijecanje od mora kod grada Dunkerquea (sjeverozapadna Francuska i Belgija). Njemačke oklopne skupine 'Kleist' (12. i 14. oklopni korpus pod zapovjedništvom generala Kleista) i 'Hoth' (15. i 16. oklopni korpus pod zapovjedništvom generala Hotha) uz snažnu potporu njemačke 4. armije napadale su na crtu mostobrana sa zapada, a napad na crtu mostobrana s istoka provodile su postrojbe njemačke 6. armije. Oklopna skupina 'Kleist' djelovala je uz morsku obalu i 23. svibnja izbila je kod grada Bulogne sir Mer, napala grad Calais i izbila na rijeku Aa između gradova Saint Omer i Gravelines približivši se tako na oko 17 km gradu Dunkerque. Istodobno, njemačka 6. armija probila je crte obrane savezničkih (Engleska, Francuska i Belgija) postrojbi na rijeci Lys kod Curtrea i tako presjekla vezu između belgijskih postrojbi i postrojbi Britanskog ekspedicijskog korpusa (British Expeditionary Force – BEF). Tako je 26. svibnja u 1857 započela operacija Dynamo – operacija izvlačenja snaga francuske 1. armije, francuski konjanički korpus, tri britanska korpusa (BEF), te francuskih 60. i 68. pješačke divizije i 2. motorizirane divizije koji su se našli ukliješteni između njemačkih 4. i 6. armije.
< | rujan, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!