Opća je situacija slijedeća: (546. do 449. godina p. K.) grčki gradovi u Maloj Aziji redom potpadaju pod perzijsku vlast, a Perzija pokušava osvojiti i cijelu Grčku. Perzijski ratovi započinju pobunom grčkih gradova u Maloj Aziji oko 500. godine p. K., ali stvarno su zaustavljeni Perzijanci tek u bitki kod Maratona (490. g. p. K. kopnena bitka) i Salamine (480. g. p. K. pomorska bitka). Bile su to prve veličanstvene pobjede Grka nad nadmoćnijim Perzijancima.
Manje-više točne podatke o tim davnim danima možemo pronaći u Delbrikovim opisima Persijkih ratova u njegovom dijelu Historija ratne vještine. No, Athumanunh je ipak sklon vjerovanju da su tu istinski podaci ispremiješani s legendama. Točno je to da je Perzijska vojska prešla Egejsko more i iskrcala se na Maratonskoj ravnici 490. g. p. K. Brojčano stanje Perzijske vojske ne može se točno utvrditi, ali opet će Athumanunh napisati – sigurno je bilo kudikamo veće od brojčanog stanja Grčke vojske. Athumanunh će opet napisati da je Perzijska vojska – vojska profesionalnih vojnika koju čine vrsni strijelci s lukom i konjanici, na vojska Atene (Grčke) je vojska građana, pješaštvo naoružano kopljima (oko 2 m dužine), opremljeno kacigama, zaštitnim nazuvcima i narukvicama, obrambenim štitovima i malim mačevima kao pomoćnim oružjem. Hopliti (poznatiji su pod tim imenom u povijesnim izvorima) su u svojoj taktici rabili tijesno zbijeni taktički postroj – falangu. Falanga je neprekidni niz postrojenih ratnika u nekoliko redova s promjenjivom dubinom (8 ili 12 redova, ponekad je to čak 15 redova dubine, a krajnji je broj 25 redova).
Bitka kod Maratona
Maratonska bitka prvi je veliki sudar u grčko perzijskim ratovima u kojoj su Atenjani pod zapovjedništvom Miltijada 13. rujna 490. g. p. K. na Maratonskom polju potukli Perzijance pod zapovjedništvom Datida i Artaferna. Neuspjeh perzijskog vojskovođe Mardonija da 492. g. p. K. kopnom i morem uzduž trakijske obale izbije do Atike, prisilio je perzijskog cara Darija I. da dvije godine kasnije krene na Atiku direktno preko Egejskog mora. Početkom ljeta 490. g. p. K. perzijska je vojska pračena perzijskom flotom krenula iz Kilikije preko Egejskog mora u namjeri da se iskrca na Atici, a potom napadnu grad Atenu. Atena nije imala pomorsku flotu koja bi se uspješno mogla suprotstaviti perzijskoj floti, ali na kopnu su se stvari mogle odvijati i drugačije. Tu (na kopnu) Atena je dosta jaka i ima kopnene snage koje mogu parirati Perzijancima. Međutim, Perzijanci su izuzetno jaki i dobri vojnici, pa se kod Atenjana javlja neizvjesnost, gdje zapravo dočekati Perzijance i s njima zapodjenuti bitku. Razvila se nimalo ugodna svađa atenskih zapovjednika i vojskovođa oko toga gdje se suprotstaviti Perzijancima – da li da ih dočekaju na samim zidinama grada, ili da im izađu u susret i na otvorenom bojištu zapodjenu bitku. Nakon duge prepirke ipak je prihvaćen prijedlog jednog od 10 atenskih stratega (vojskovođa) Miltijada. Odlučeno je da se krene u susret Perzijancima i prihvati se bitka na otvorenom polju izvan grada. (Athumanunh će dodati da je ta odluka bila vojnički gledano povoljnije rješenje za Atenjane koji su bili kudikamo slabiji u tvrđavskoj vojni od Perzijanaca. Na otvorenom bojnom polju Atenjani su bili taktički superiorniji nad Perzijancima) Atenjani su zatražili pomoć i od Spartanaca, Spartanci su se dakako odazvali, ali ni oni nisu mogli stići odmah, pa su Atenjani krenuli sami (nisu bili baš sami u pomoć im je priskočilo oko 1000 Platejaca) Perzijanci su u svom pohodu zauzeli otoke Rodos, Samos, Neksos, te gradove Karistos i Eretriju na otoku Eubeji. Nakon što su svladali tjesnac Euripos Perzijanci su se iskrcali u ravnici nedaleko grada Maratona. Među Perzijancima nalazio se i grčki svrgnuti tiranin Hipia. Hipia je imao pristalice u Ateni, pa su Perzijanci računali na pobunu tih pristalica. No, do pobune nikada nije došlo, Atenjani su ostali zajedno. Perzijska vojska brojila je oko 10 000 vojnika, a i atenska vojska mogla je biti približno istog broja (makar poneki izvori navode broj od oko 7000 hoplita) Atenskom vojskom naizmjenično svakog dana zapovijeda jedan od stratega, međutim svi stratezi dragovoljno su se odrekli svog reda u korist Miltijada, jer je on imao ranijih iskustava s Perzijancima.
Post je objavljen 08.10.2005. u 19:17 sati.