Upad u Narvik – borba razarača ( Pomorske bitke II. Svjetskog rata )
Britanci raspolažu s podacima da je u Narviku usidreno samo šest njemačkih razarača, pa britanski kapetan Warburton-Lee okreče svoju skupinu od četiri razarača: HMS Hardy, HMS Hawock, HMS Hotspur i HMS Hunter, s namjerom da u luci Narvika potopi njemačke razarače. Kada su Britanci uplovili u zaljev Narvika, shvatili su da je tu čak deset velikih njemačkih razarača i veći broj prijevoznih i opskrbnih plovnih jedinica njemačke ratne mornarice. Kapetan Warburton-Lee izvješćuje admirale Forbesa i Whitwortha o novonastaloj situaciji, pa mu ovi u pomoć šalju bojnu skupinu s krstaricom HMS Penelope i još četiri razarača. Znajući da će pojačanje morati dugo čekati, kapetan Warburton-Lee odlučuje se za samostalno djelovanje pri tom računajući na zaokupljenost njemačkih brodova iskrcavanjem ljudstva i opreme. Oko 2100 pod zaštitom mraka britanski razarači oprezno plove prema luci Narvika gdje stižu oko 0400 ujutro. Premda ništa ne sluteći Nijemci su svoje razarače rasporedili raštrkano u luci, jer su se bojali zračnih napada, ali nikako nisu očekivali napad s mora. Oko 0430 britanski razarači otvaraju snažnu paljbu i lansiraju torpeda na posve iznenađene Nijemce. U prvom udaru potopljen je njemački zapovjedni brod razarač KMS Wilhelm Heidkamp, a malo kasnije potonuo je i razarač KMS Anton Schmit, dok su još tri razarača teško oštećena. Zadovoljan učinkom kapetan Warburton-Lee zapovijeda uzmak iz luke, ne znajući da u jednom od sporednih zaljeva tijekom noći nisu uočili tri njemačka razarača. Njemački razarači alarmirani napadom Britanaca, a kako sami nisu napadnuti, imali su dovoljno vremena da se pripreme za uzvrat. Izlazeći iz zaljeva britanski razarači zaokupljeni su potapanjem još šest njemačkih opskrbnih brodova, pa nisu primijetili njemačke razarače. U fjordu Ofoten tri njemačka razarača jednostavno su se prepriječila britanskim. Sada su iznenađeni Britanci, a Nijemci gađaju izvanredno. HMS Hunter odmah je potopljen, a pod teškom paljbom našao se i zapovjedni razarač HMS Hardy na kojem ima jako puno poginulih, poginuo je i sam kapetan Warburton-Lee. Teško je oštećen i treći britanski razarač HMS Hotspur. Unatoč vrlo teškom položaju u kojem su se našli Britanci su doista odgovorili i više nego hrabro. Uzvratili su paljbu po njemačkim razaračima i uspjeli ih prisiliti na manevar, a usput su potopili opskrbni brod Ravensfeld koji je bio natovaren sa streljivom. Hrabrost Britanaca pokazala se i u tome što su usput i teglili teško oštećen HMS Hotspur, a koji je iako teško oštećen naprosto zasipao njemačke brodove topovskim salvama. Ipak nadmoć Nijemaca bila je jača, pa su se Britanci morali izvući.
Iako su mogli teško zaglaviti u luci Narvika, Britanci su slobodno mogli biti zadovoljni učinjenim. U Narviku Britanci su potopili dva velika njemačka razarača, sedam prijevoznih i opskrbnih brodova, a znatno su oštetili veći broj drugih njemačkih plovnih jedinica. Što pak bi se bilo dogodilo da je uspjela stići krstarica HMS Penelope sa svojim razaračima, nikada nećemo znati, ali sigurno bi Nijemci doživjeli nešto što se može okarakterizirati kao katastrofa. Bravo za britanske mornare!
Takvim razvojem situacije ponovno dolazi do teških borbi 1. lipnja između postrojbi 1. proleterske divizije i postrojbi 7. SS divizije za nadzor i prevlast nad cestovnom komunikacijom Mlinište – Glamoč. Na kraju postrojbe 1. proleterske divizije uspjele su zadržati pod nadzorom tu komunikaciju sve do 2. lipnja kada se VŠ preko nje prebacio u smjeru Kupreškog polja, a postrojbe 1. proleterske divizije i dalje su mu uspješno u pokretu štitile odstupnicu. Nakon ovoga njemačko zapovjedništvo zapovijeda slijedeće: postrojbe 7. SS divizije dobile su izričitu zapovijed da razbiju postrojbe 1. proleterske divizije istočno od cestovne komunikacije Glamoč – Mlinište. Postrojbe 373. divizije, 2. bojna 13. SS pukovnije, 1. pukovnija Brandenburg, 54. brdska izvidnička bojna i jurišna oklopna bojna dobile su zapovijed da razbiju i slome otpor postrojbi 9. dalmatinske divizije koja se našla okružena na Vijenac planini. Preostale postrojbe 13. SS pukovnije dobile su zadaću da se prebace prema Ribniku i da očiste područje oko Rore, Obršina i Mliništa. Dok su postrojbe 1. proleterske divizije vodile žestoke borbe i bojeve s postrojbama 7. SS divizije 3. lipnja, te svojim otporom štitile povlačenje VŠ, noću 3. na 4. lipanj VŠ je prebačen sovjetskim i savezničkim zrakoplovima u Bari, a potom iz Baria na otok Vis britanskim ratnim brodovima. Noću 5. / 6. lipanj 1. proleterska divizija odvojila se od borbenog dodira s postrojbama 7. SS divizije i prebacila se na područje Kukavice, Vukovsko i Ravno. Tijekom razvoja bojne situacije sve postrojbe NOVJ koje su bile okružene iako su pretrpjele gubitke nisu doživjele uništenje i odlučujuće udare koji bi ih uništili, pa su se uz pogodnosti terena, u pogodno vrijeme i pogodnim manevrima izvukle iz okruženja.
Prva faza Drvarske operacije time je bila završena i ona nije ostvarila svoj temeljni cilj, a to je bilo uništenje VŠ NOVJ. Poradi svega toga njemačko zapovjedništvo pristupilo je preslaganju svojih postrojbi na slijedeći način: 7. SS Prinz Eugen divizija dobila je zadaću da koncentrično nastupa preko planinskih lanaca između Unca i Sane prema crti Bosansko Pterovac – Drvar – Prekaja, 1. pukovnija Brandenburg nastupa od Bosanskog Grahova prema Tičevu i Prekaji, a sve ostale postrojbe imaju zadaću da zauzmu Glamoč i zatvore smjerove koji izvode na komunikaciju Resanovci – Drvar – Bosanski Petrovac – Ključ, a sve u namjeri da se onemogući izvlačenja postrojbi NOVJ iz planinskih masiva između Unca i Sane. Na drugoj strani VŠ je preslagao i svoje postrojbe, pa je tako zapovjeđeno 1. proleterskom korpusu da odmah prebaci svoju 3. krajišku brigadu iz Glamoča zapadno od komunikacije Glamoč – Mlinište i tu zatvori smjerove koji vode prema Drvaru, a 6. lička divizija dobila je zadaću da istočno od cestovne komunikacije Prekaja – Drvar – Oštrelj uz potporu 1. i 13. brigade iz 1. proleterske divizije zatvori smjerove i spriječi prodor njemačkim postrojbama u planinske masive koji su se nalazili između Unca i Sane. Istodobno 5. korpusu zapovjeđeno je da uz potporu dijelova 39. divizije onemogući protivnika da se probije preko Ribnika do Potoka, a s postrojbama 4. divizije onemogući protivniku prodor iz smjera Bihaća u planinske masive Srnetice. Postrojbe 8. korpusa imale su zadaću da onemoguće protivniku prodor prema Glamočkom polju. Dakle, namjera VŠ sada je iz ovoga jasno vidljiva, a to je: postrojbama 1., 5. i 8. korpusa zadržavati snage protivnika, nanositi im gubitke, pa u trenutku kada se glavnina njemačkih snaga angažira na prodoru u planinske masive Srnetice, Klekovače, Vijenca, Šatora i Crne Gore, iznenadnim djelovanjem 1. proleterske divizije prema Kupreškom polju izvrši glavni prodor. Nakon toga postrojbe 5. korpusa trebale bi izvršiti prodor prema Sanici, 9. divizija prodorom na zapad do cestovne komunikacije Lapac – Knin, a 6. lička divizija prema području gdje se nalazila i prije početka operacije. Borbe su se rasplamsale već 27. svibnja uz obostrano preslaganje snaga, a tijekom 28. svibnja vodile su se žestoke bitke na svim smjerovima, a sve su postrojbe težile i željele izvršiti svoje zadaće. Njemačko zapovjedništvo pozorno je pratilo kretanje VŠ i stalno je težilo njegovom okruženju i uništenju, a to dakako nije moglo promaći VŠ. Tako je noću 29./30. svibnja VŠ napustio Potoke i prebacio se u Preodac pod Šator planinom. Iste noći i glavnina 1. proleterske divizije krenula je istočno od cestovne komunikacije Mlinište – Glamoč gdje je izbila 30. svibnja. Glavnina 39. divizije izvršila je prodor preko planinskog masiva Srnetice i iznenada se pojavila kod željezničke postaje gdje je iznenadila i razbila manje njemačke snage koje su se tu našle. Sve su ostale postrojbe nadirale ili zatvarale dobivene smjerove. Tijekom 30. svibnja njemačke su snage i dalje koncentrično nadirale, a zapovjedništvo 2. oklopne armije tek je 31. svibnja uočilo da je VŠ izvršio novi manevar, te da će njemačke postrojbe udariti u prazno. Tako je i bilo, a nova preslaganja koja će izdati njemačko zapovjedništvo dolaze suviše kasno, jer zaustavljanje njemačkih postrojbi koje su već bile razvijene i u nastupanju tražilo je vremena koje se više neće moći nadoknaditi. Noću 31. svibnja na 1. lipnja, prebacivanjem VŠ s 3. krajiškom brigadom iz Predoca u Mlinište, započinje treća faza operacije, a ujedno i završna. Tijekom toga prebacivanja iznenada su se sudarile postrojbe 3. krajiške brigade i 13. SS pukovnije, pa je došlo do veoma žestokih borbi, a VŠ je prisiljen da se povuče natrag u područje Poljica. Sada će se opet desiti nešto što će njemačko zapovjedništvo navesti na pogrešan zaključak. Naime, kako su njemačke postrojbe iz smjera Rora 1. lipnja izgubile bojni dodir s postrojbama 3. krajiške brigade, pa neuspjeli prodor VŠ prema Mliništu i na kraju spajanje u području Poljica dijelova 7. SS divizije i 373. divizije, nametao se logički zaključak da su postrojbe NOVJ razbijene na dva dijela. Njemačko zapovjedništvo očekivalo je da se VŠ još uvijek nalazi u području Mliništa, pa je izvidničkoj bojni iz sastava 7. SS divizije zapovjeđeno da odmah krene smjerom Mrkonjić – Berište – Mlinište, a 13. SS pukovniji da odmah poduzme nastupanje u smjeru juga.
Nastavak Drvarske operacije
Da bi na sebe vezali postrojbe NOVJ kako one ne bi pritekle u pomoć VŠ u Drvaru, njemačke postrojbe pješačke, brdske i motorizirane u 0500 25051944 prešle su istodobno u opći napad iz smjerova Srba, Suvaje, Bihaća, Bosanske Krupe, Banja Luke, Mrkonjić grda, Vijenca, Jajca, Livna i Knina prema Drvaru. Toga dana odmah su se razvile ogorčene i uporne borbe na obadvije strane. Tako je 2. lička brigada koja je zatvorila smjer iz Srba prema Drvaru, uz kronično pomanjkanje streljiva, ipak nakon žestokih borbi uspjela zaustaviti bojne skupine 373. divizije. Njemačka 92. motorizirana pukovnija vodila je žestoke okršaje s 6. krajiškom brigadom. Do večeri postrojbe 92. motorizirane pukovnije probile su obranu 6. krajiške brigade u području Vrtoča, ali su morale stati i tu pričekati jutro. Na smjeru iz Bosanske Krupe postrojbe 8. krajiške brigade zaustavile su postrojbe 1. domobranske lovačke pukovnije i ojačanu 54. izvidničku bojnu, te postrojbe njemačke 1. brdske divizije. Oklopna jurišna bojna 2.oklopne armije stigla je iz Banja Luke do Sitnice prije nego je 13. krajiška brigada zauzela položaje. Ta je bojna odbacila nakon duže borbe bojnu 13. krajiške brigade i još jednu bojnu 13. proleterske brigade i zaposjela dominantne uzvisine u području Čađavice. Postrojbe 7. SS divizije Prinz Eugen nakon žestokih okršaja s postrojbama 13. proleterske brigade zaustavljene su na crti Mračaj – Šipovo – Popuže – Durmitor planina. Izvidnička bojna 369. legionarske divizije koja je prodrla preko Koričine zaustavljena je i odbačena natrag u Livno od postrojbi 3. krajiške proleterske brigade. Na smjeru Livno – Bosansko Grahovo došlo je do sudara s postrojbama Livanjsko – Duvanjskog (danas Tomislav grad) NOP-a, a postrojbe Grahovsko – peuljskog NOP-a zaustavile su nadiranje kolone 1. pukovnije Brandenburg. Na smjeru Bihać – B. Petrovac – Drvar 92. motorizirana pukovnija uputila je jaku pobočnicu koja je uspostavila vezu s ojačanom 1. lovačkom domobranskom pukovnijom kod Krnjeuše. Glavnina 92. motorizirane pukovnije sukobila se u Drvaru sa slabijim dijelovima 6. ličke divizije i Prateće bojne VŠ. Pojava iza leđa, dijelova postrojbi 92. motorizirane pukovnije, popustili su otpori koje su pružale postrojbe 8. brigade ojačanoj lovačkoj 1. domobranskoj pukovniju. Dijelovi 92. motorizirane pukovnije spojili su se s padobrancima iz 500. SS padobranske bojne nakon što su potisnuli dijelove 6. ličke divizije. Oko podneva 105. SS izvidnička bojna ušla je u Bosansko Grahovo, a do večeri probila se i u sam Drvar. Naprijed su se tiskale i probijale i postrojbe jurišne bojne 2. oklopne armije iz smjera Banja Luke, te postrojbe 7. SS Prinz Eugen divizije. U dolini rijeke Sane spojili su se dijelovi 7. SS Prinz Eugen divizije i jurišne bojne 2. oklopne armije. Nadnevka 26. svibnja Savezničko zrakoplovstvo u više je navrata napalo i djelovalo po nastupajućim njemačkim postrojbama, a u cilju potpori postrojbama NOVJ.
Istodobno je od zapovjedništva 1. proleterskog korpusa i 5. korpusa zatraženo da odmah zatvore i čvrsto drže pod nadzorom sve smjerove koji vode iz smjera Bihaća, Livna, Jajca i Mrkonjićgrada prema Drvaru. Zapovjedništvo 8. korpusa izdalo je zapovijed bojni 1. brigade 9. divizije koja se nalazila u Bosanskom Grahovu (oko 25 km od Drvara) da se odmah uputi u Drvar. Druga bojna 3. ličke proleterske udarne brigade koja se nalazila u Resanovcima (oko 12 km od Drvara), samoinicijativno je krenula u Drvar i to je bila zapravo prva od operativnih postrojbi NOVJ koja je pritekla u pomoć VŠ. No, još prije, negdje oko 0730, samoinicijativno i trčeći cijelim putom (oko 2 km) pripadnici Časničke škole, iako slabo naoružani (pištolji i nešto lakih strojnica) žestoko su udarili padobrancima s leđa, te ih odbacili natrag na desnu obalu Unca, te im tako onemogućili bočni napad prema pećini. Negdje oko 1100 2. bojna 3. ličke udarne proleterske brigade napala je padobrance u području Trninića brijega i potisnuli ih natrag u grad, a pri tomu su ostvarili vezu i s pripadnicima Časničke škole. Tijekom spuštanja drugog vala padobranaca (oko 1200) VŠ je napustio pećinu i krenuo prema selu Ataševac. Istodobno pojavljuju se sada već i bojne 6. i 3. ličke proleterske brigade koji odmah napadaju padobrance uzduž Unca i Vrtoča. Koncentričnim napadima 3. ličke brigade i pripadnika Časničke škole padobranci su potisnuti na Šobića glavicu (kota 520) gdje su oni organizirali kružnu obranu. Noću je pokušan napad na Šobića glavicu, ali poradi žilave obrane, pomanjkanja minobacačkog streljiva i loše uspostave veze između partizanskih postrojbi padobranci su se održali na Šobića glavici. Poradi opasnosti od njemačkog zrakoplovstva koje će se pojaviti svitanjem dana i opasnosti od prodora njemačkih postrojbi koje su nadirale iz smjera Srb – Drvar i Bihać – Bosanski Petrovac, partizanske postrojbe napustile su Drvar. Njemački padobranci iz 500. SS padobrasnke bojne pretrpjeli su gubitke od ukupno 400 poginulih, ranjenih i nestalih.
Raspored i složaj postrojbi NOVJ
Vrhovno zapovjedništvo (VŠ) postrojbi NOV (Narodnooslobodilačke vojske) i POJ (Partizanskih odreda Jugoslavije) uoči desanta nalazi se u Drvaru u pećini koja je udaljena oko 200-tinjak metara od Mandića mosta na rijeci Unac. Ostale ustanove VŠ, savezničke vojne misije, članovi Nacionalnog komiteta i AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije), kao i članovi CK KPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije) i SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije) smjestile su se u samom gradu Drvaru. U selu Šipovljani (oko 2 km od Drvara) nalazi se partizanska Časnička škola, a sve njih bojno osigurava Prateća bojna VŠ koja u svom sastavu ima četiri satnije od kojih je jedna protuzrakoplovna, jedan tenkovski vod (2 tenka) iz sastava 1. proleterskog korpusa, te jedan konjanički eskadron. Nedaleko Drvara nalazi se 1. proleterska divizija koja je raspoređena: 1. krajiška brigada kod Glamoča (Bosna), a 1. i 13. krajiška brigada kod Šipova, Čađavice i Mliništa (Bosna). Partizanska 6. proleterska divizija koja je raspoređena oko Donjeg Srba (Hrvatska), a Partizanski 5. korpus (4., 10. i 39. divizija) razmjestio se na širokoj bojišnici od Bihaća preko Banja Luke do Jajca. Partizanska 9. divizija iz sastava 8. korpusa razmjestila se i zatvorila smjer prema Drvaru koji je vodio iz Livna.
Provedba desanta na Drvar
Plan njemačkog zapovjedništva o uništenju VŠ temeljio se na iznenadnoj uporabi zračnog desanta na sam grad Drvar, a čija bi se obrana neutralizirala snažnim bombardiranjem. Iako su priprave za desant provedene u najvećoj tajnosti, one ipak nisu ostale nezamijećene od strane partizanskih postrojbi, pa su ove poduzele dodatna bojna osiguranja, ali sam nadnevak i vrijeme provedbe desanta ipak nisu otkrivene i na kraju desant je ipak postigao iznenađenje. U 0635 do 0700 25. svibnja 1944. godine pet njemačkih zračnih eskadrila žestoko je bombardiralo grad Drvar. Odmah nakon njih točno u 0700 zrakoplovi prevožnjaci ispustili su prvi val od 314 padobranaca. U 0710 sletjele su i prve zrakoplovne jedrilice, pa se broj padobranaca i jedriličara popeo na ukupno 730. Prvi i snažan otpor padobrancima i jedriličarima pružili su protuzrakoplovne strojnice prateće bojne VŠ i tenkovski vod 1. proloterskog korpusa. Njemačko zapovjedništvo na aerofotosnimcima uočio je da se u području kote 520 Šobića glavica nalazi veći broj bunkera i rovova, pa je pogrešno zaključeno da se tu nalazi VŠ. Tako je Šobića glavica postala glavni cilj padobranaca i kodno je nazvana 'Citadela' dok je stvarno mjesto (pećina) VŠ ostalo nešto izvan interesa padobranaca. Ipak oko 100 partizana pod direktnim zapovijedanjem VŠ zauzelo je obrambene položaje na prilazima pećini. Već oko 0900 njemački padobranci zauzeli su grad Drvar, ali njihovi pokušaji da se probiju na desnu stranu rijeke Unca nisu bili uspješni. To se nije dogodilo ni nakon spuštenog pojačanje (oko 180 padobranaca) u 1200 sati, jer je obrana pripadnika prateće bojne VŠ bila uporna i nesavladiva. Odmah nakon bombardiranja VŠ je ostao bez veze sa svojim postrojbama, jer su sve telefonske žice bile prekinute. Poradi toga iz VŠ su poslati teklići prema Časničkoj školi i zapovjedništvu 6. proleterske divizije s zapovijedima da odmah napadnu padobrance u Drvaru.
Njemački plan i priprave za provedbu operacije 'Rosselsprung'
Priprave za provedbu operacije 'Rosselsprung' mjesecima prije provodile su se u najvećoj tajnosti, s poduzetim nizom mjera i djelatnosti u namjeri da se postrojbe NOVJ dezinformiraju i da se postigne potpuno iznenađenje. Operaciju 'Rosselsprung' isplanirao je stožer njemačke 2. oklopne armije, a zapovijedanje nad svim postrojbama tijekom operacije povjereno je stožeru 15. brdskog korpusa čije je sjedište bilo u Kninu. Plan je predviđao da zračnodesantne postrojbe izvrše zračni desant u području Drvara, zarobe ili unište VŠ i savezničke vojne misije koje su se nalazile uz VŠ, dok bi sve pješačke, brdske i motorizirane postrojbe krenule u koncentričan (kružni) napad prema Drvaru. Zadaća je ispresijecati područje koje su nadzirale postrojbe NOVJ i spojiti se s desantom kod Drvara. U operaciji 'Rosselsprung' angažirana je njemačka 500. SS padobransko-lovačka bojna koja je ojačana s dvije satnije njemačke 1. zračnodesantne pukovnije, specijalnim vodom iz divizije Brandenburg, skupinom četnika (koji su služili kao prevoditelji i vodiči), te specijalnom skupinom Zawadil. To je sveukupno bilo oko 900 vojnika. Njemačka 500. SS bojna bazirala je u Matruškoj Banji kod Kraljeva (Srbija), a odatle je tijekom 21. do 24. svibnja prebačena kamionima na uzletište Ečka kod Zrenjanina (Srbija), Lučko kod Zagreba, Cerklje kod Brežica (Slovenija) i Zalužani kod Banja Luke (Bosna). Prema Drvaru nastupat će: ojačana pukovnijska skupina 373. divizije iz područja Donji Srb (Hrvatska), druga bojna skupina 373. divizije smjerom iz Lapca (Hrvatska) prema Kulen Vakufu (Bosna) s namjerom da na sebe veže postrojbe 6. proleterske divizije, njemačka 92. motorizirana pukovnija iz smjera Bihać prema Bosanskom Petrovcu, domobranska 1. pukovnija 2. lovačkog zdruga i njemačka 54. brdsko izvidnička bojna iz smjera Bosanske Krupe, ojačana njemačka 2. oklopno jurišna bojna iz sastava 7. SS divizije iz Banja Luke, njemačka 13. SS pukovnija ojačana s izvidničkom bojnom iz sastava 7. SS divizije iz smjera Mrkonjić Grad i Jajce (Bosna), ojačana izvidnička bojna njemačke 369. legionarske divizije iz smjera Livna (Bosna), njemačka 1. pukovnija Brandenburg (bez 3. bojne) potpomognuta četnicima iz smjera Knina. Prvih dana borbe četnici su služila samo kao vodiči, a kasnije u borbu su se uključili aktivno Bosanski Krajiški četnički korpus, četnički 1. bosanski korpus Gavrilo Princip, te 501. i 502. Korpus Dinarske četničke oblasti (sveukupno četnički su korpusi brojili oko 2000 četnika). Njemačko zrakoplovstvo na raspolaganje postrojbama operacije 'Rosselsprung' stavilo je oko 100 bojnih zrakoplova.
Drvarska operacija – Desant na Drvar
Operaciju kodnog imena 'Rosselsprung' (Konjićev skok) provela je Njemačka vojska tijekom II. Svjetskog rata na području Zapadne Bosne od 25. svibnja do 5. lipnja 1944. godine s namjerom da se uništi zapovjedništvo (Vrhovni štab) koji se nalazio u gradu Drvaru i istodobno oslabe postrojbe NOVJ (Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) koje su bile razmještene oko VŠ. U neizvjesnosti gdje će Saveznici otvoriti novu bojišnicu u Europi Njemačko zapovjedništvo nije isključivalo mogućnost da to bude Balkanski poluotok, a u tom slučaju postrojbe NOVJ bile bi izuzetno opasne za njemačke postrojbe i igrale bi ključnu ulogu za Saveznike. Poradi toga odlučeno je da se uništenjem VŠ postrojbe NOVJ barem na trenutak obezglave i dezorganiziraju.
Plan Drvarske operacije
Smeđi: 1 – 1. pukovnija Brandenburg i četnici, 2 – dvije bojne skupine 373. divizije, 3 – 92. motorizirana pukovnija, 4 – 1. domobranska pukovnija i 54. izvidnička bojna, 5 – 2. oklopna jurišna bojna, 6 – 13. SS pukovnija, 7 – 369. legionarska divizije (ojačana bojna)
Narančasti: 1 – partizanski NOPO Grahovljansko peuljski, 2 – 6. proleterska (lička) divizija, 3 – partizanski NOPO Drvarsko petrovački i partizanska 4. divizija, 4 – 1. proleterska divizija, 5 – 1. proleterska divizija, partizanski NOPO Janjski
Borbe na BenHetu – australski tim za obuku
Tijekom svibnja 1969. godine bojna pokretnih udarnih snaga vijetnamskih 'brđana Mike' napadnuta je i teško potučena od postrojbi sjevernovijetnamske vojske negdje duboko u džungli brdskoga područja Južnog Vijetnama (središnja visoravan). Pripadnici bojne uzmaknuli su neorganizirano i u neredu za sobom ostavljajući ranjene i prepuštajući ih zloj sudbini koja ih je čekala u rukama neprijatelja. Pokušaj njihovog potonjeg izbavljivanja pripovjest je o junaštvu jednog čovjeka. Njegovo ime bilo je Keith Payne, a bi je pripadnik Tima za obuku Australske vojske (Australian Army Training Team, Vietnam – AATTV), a temeljna mu je zadaća bila savjetovanje terenskih postrojbi i vojske Republike Južnog Vijetnama (ARVN), te paravojnih vijetnamskih snaga. Payne je bio zapovjednik 212. satnije u 1. bojni Mike Force uvojačenih vijtnamskih brđana, koja je bila razmještena u pokrajini Pleiku, na tromeđi Laosa, Kambodže i Vijetnama. Tijekom travnja i svibnja postrojbe sjeverno vijetnamske vojske pojačale su svoje aktivnosti u tom području, pa je pod opsadu došlo selo BehHet. Selo BenHet, kada bi palo u ruke sjeverno vjetnamskim postrojbama, zapravo bi bilo vrata za ubacivanje u Južni Vijetnam. Selo BenHet opsjedala je 24. pukovnija NVA, a iz Laosa joj se trebala pridružiti i 66. pukovnija NVA. Satnije 1. bojne 211. (Tolly), 212. (Payne) i 213. (Montez) dobile su zadaću da presretnu 66. pukovniju NVA. Paynova 212. satnija imala je svega 89 slabo uvježbanih i opremljenih vojnika 'brđana'. Nadnevka 18. svibnja cijela je 1. bojna 'Mike' helikopterima prebačena do lanca brežuljaka devet km jugozapadno od sela BenHeta. Četiri dana kasnije 5. bojna 'Mike' helikopterima je prebačena četiri km južno od Paynove 212. satnije 'Mike'. Slijedećeg jutra bojne su se spojile i prva je krenula 211. Tolleyeva satnija koja je izravno naletjela na protivnika, te prisiljena na uzmak. Zatim je pokušala 213. Montezova satnija, ali i ona se provela slično. Iste noći stigla je zapovijed da 1. bojna Mike Force uz potporu 5. bojne Mike Force pod svaku cijenu makne protivnika s planinskog bila. Napadu kopnenih snaga prethodio je zračni udar, ali kada su satnije krenule u napad naišle su na žestok otpor, a precizna i usredotočena paljba među 'brđanima' napravila je teške gubitke. Ubitačna paljba četiriju strojopuški i raketa, te paljba minobacača sjeverno vijetnamske vojske bili su više nego pogubni za pripadnike Mike Force. Da bi stvari bile još gore jedna sjeverno vjetnamska satnija uklinila se između prednjih satnija i Tolleyeve 211. satnije. Ubrzo je 211. Tolleyeva satnija bila izolirana od ostatka bojne, a napori i pokušaji drugih dviju da je deblokiraju nisu polučili nikakve rezultate. Posebnu i nevjerojatnu hrabrost i odvažnos pokazao je Payne. On je neprestano bio u pokretu i trčao iz zaklona u zaklon stalno bodreći svoje vojnike i djelujući po protivniku iz sveg oružja koje mu se našlo pod rukom. Onda je granata pala između Paynea i njegovog veziste (radist). Dok je nesretnom 'brđaninu' granata raznjela glavu Payne je ranjen krhotinama u glavu, a i oružje mu je izbijeno iz ruku. No, on je odmah dohvatio najbližu strojopušku M60 i njome odlučno nastavio djelovati po protivniku koji se na trenutak pokolebao. Ubrzo sjeverno vjetnamski vojnici ponovno navale, a poluuvježbani vojnici 'brđanskih plemena' jednostavno su se dali u panični bijeg. Payne je trčao sjekući im smjerove poprijeko i uspio ih zaustaviti i s njima organizirati novu crtu obrane na približno od oko 150 m od planinskog bila. Sve u svemu situacija je bila katastrofalna: Payne, Montez, Latham, Forbes (topnički koordinator) i James (zapovjednik bojne) bili su ranjeni. Nekoliko vojnika je poginulo, a više desetaka ih je ranjeno. Mnogi su ranjenici ostali ostavljeni na milost i nemilost neprijatelju, za mnoge vojnike nije se ni znalo gdje su. Payne je zatražio da ode sam iza protivničkih crta i spasi što veći broj vojnika koji su tamo ostali. Začudo dobio je dopuštenje! Krenuo je sam jer nije poznavao jezik svojih vojnika 'brđana', a svi prevoditelji su nestali, pa je zaključio da će se sam najbolje snaći. Payne je krenuo naoružan strojnicom i radiouređajem. Nitko više nije vjerovao da će se živ vratiti. Payne je začudo skupio veći broj izgubljenih i zaostalih vojnika, te veći broj ranjenika, ali je i sam bio na granici fizičke iscrpljenosti. Kad je Payne odlučio da sa svojom skupinom krene natrag čekala ga je gorka spoznaja. Naime, 1. bojna Mike Force povukla se i kretala se natrag prema 5. bojni Mike Force. Payne je odlučio krenuti za bojnom i krečući se u cik cak na čelu svoje male skupine, nakon 1000 m teško prohodne džungle u 0325 25. svibnja izveo svoju skupinu na sigurno. Za svoj pothvat Payne je odlikovan Viktorijinim križem.
Bitka za bazu KheSanh – 26. marinska pukovnija
Od siječnja 1968. godine američka 26. marinska pukovnija američkog Marinskog krila nalazila se pod opsadom dviju divizija sjeverno vijetnamske vojske u bazi KheSanh. Marincu su dobro proučili i naučili lekcije iz boja za francusku bazu DienBien Phu gdje su francuske snage poražene od vijetnamskih, jer su francuske postrojbe propustile spriječiti vijetnamske postrojbe da rasporede svoje teško topništvo oko njihove baze. Marinci iz baze KheSanh bili su odlučni da ne ponove istu grešku Francuza, pa su zaposjeli neke dominantne uzvisine okolo svoje baze. Ta zaposjedanja dominantnih uzvisina kasnije će im omogućiti da paljbeno djeluju po protivnbiku i motre na njegove smjerove približvanja bazi. Jedan od najvažnijih brežuljaka bio je 881 S, a s njega se lijepo pružao vidik na smjer 9, a upravo njega marinci su žurno zaposjeli. Cestom u bazu više nisu stizale nikakve zalihe, pa je opskrba poduzimana iz zraka. Isprva američki zrakoplovi slijetali su u samu bazu KheSanh, ali kasnije poradi jake PZO paljbe vijetnamskih postrojbi moguća su bila samo izbacivanja opskrbnih sredstava iz zraka. Do marinaca na zaposjednutim visovima moglo se stići jedino helikopterima, a svaku zaposjednutu uzvisinu držala je po jedna marinska satnija. Tako je brežuljak 881 S držala satnija I (India), te zapovjedništvo i dva voda iz satnije M (Mike). Paljbenu i vatrenu potporu pružala joj je desetina MB 81 mm (minobacači) i NT 106 mm (netrzajni topovi), te desetina H 105 mm (haubica), a to je sveukupno bilo oko 400 vojnika. Od 18. do 20. siječnja zapodjenute su žestoke 'čarke' oko brežuljaka koji su nadvisivali bazu. U tim 'čarkama' gore su prošli Vijetnamci. Nadnevka 21. siječnja napadnuta je sama baza KheSanh, a brežuljak 881 S ostavljen je na miru. Ipak, minobacači s brežuljk 881 S cijeli su dan djelovali po napadačima. (Kako nije bilo vode, a cijevi minobacača bile su prevruče, zapovjeđeno je marincima da mokre po njima, ne bi li ih bar tako ohladili) Baza je ponovno napadnuta i 22. siječnja, ali ovaj je put paljba dolazila iz dva smjera i izvora iz Laosa: topovi 130 i 152 mm i rakete 122 mm ruske proizvodnje. Lansirane salve koje su padale na bazu bile su od po 30 granata i raketa istodobno. Ovaj put minobacači 120 mm vijetnamskih postrojbi zasuli su i kotu 881 S. Do početka veljače satnija India imala je oko 150 KIA i 6 srušenih helikoptera. Takvi teški gubitci lako su mogli dovesti do pada položaja na koti 881 S, ali su marinci pronašli rješenje. Marinci s kote 881 S počeli su sredinom veljače provoditi operaciju pod kodnim nazivom 'Super Gaggle'. Evo o čemu se tu radilo. Na dogovoreni signal minobacači s kote 881 S ispalili bi mine punjene bijelim fosforom na položaje PZO vijetnamskih divizija, a ubrzo bi četiri marinska zrakoplova A – 4 (skyhawks) napala te položaje, a ti zrakoplovi po povratku ispustili bi gusti bijeli dim nad položajima marinaca s kote 881 S. Nakon njih doletjeli bi helikopteri CH – 46 koji su na brzinu iskrcali zalihe i svježe vojnike, a pokupili mrtve i ranjene. Iako su vijetnamske postrojbe i u tim uvijetima otvarale paljbu ona je bila znatno neučinkovitija. Marinci s kote 881 S i dalje su motrili na sjeverno vijetnamske napade i po njima otvarali snažnu paljbu, pa je krajem ožujka opsada postupno prestala. Satnija India imala je strašne gubitke (samo 19 marinaca ostalo je od prvotnih 200 koji su zaposjeli brežuljak 881 S, isto ili slično je prošla i satnija Mike koja je podupirala satniju India) Bila je to visoko plačena cijena koja je na kraju ipak dovela do uspjeha.
Boj za DakTo – 173. Zračno-desantni zdrug
Pripadnici (padobranci) američkog 173. Zračno-desantnog zdruga, pomalo suludo, obožavali su upuštati se u okršaje s protivničkim postrojbama. Shodno takvom nepromišljenom i doista agresivnom stavu svih pripadnika američkog 173. Zračno-desantnog zdruga, postrojba je znala pretrpjeti velike gubitke. Tijekom lipnja 1967. 173. Zračno-desantni zdrug upustio se u bojeve s regularnom vojskom Sjevernog Vijetnama u brdskom području Južnog Vijetnama oko DakToa. Vojnici Sjevernog Vijetnama tu su se dobro ukopali i utvrdili, a nakon niza napada pripadnika 173. Zračno-desantnog zdruga brojčano stanje postrojbe znatno se smanjilo. Gubitci su bili znatni pa je zdrug dobio zapovijed da se izvuče iz borbe i odmori se u gradu TuyHou. Kada su Sjeverno Vijetnamske postrojbe počele nagomilavati snage u pokrajini Kontum uzduž kambodžanske granice u to područje zrakom je prebačena američka 4. bojna 503. pješačke pukovnije kako bi onemogućila nagomilavanje Sjeverno Vijetnamskih snaga. Prvi padobranci u to područje stigli su 1. studenog, a već 6. studenog uspostavili su bojni dodir s protivnikom u blizini BenHeta.Tijekom cijele noći sjeverno vijetnamski vojnici napadali su priklještenu američku 4. bojnu na koti 823 , a s dolaskom jutra padobranci su mogli odahnuti jer se na protivnika sručilo helikoptersko topništvo i zrakoplovi F – 100. Pripadnici 4. bojne nakon toga su povučeni, a zamijenili su ih padobranci iz 1. bojne, a njima su se 12. studenog pridružili i padobranci iz 2. bojne 503. pješačke pukovnije. Nadnevka 12. studenog padobranci su se pripremali za napad na kotu 875, a zadesila ih je i katastrofa. Naime, pretrpjeli su 'prijateljsku vatru', jedna je bomba iz zrakoplova F – 100 greškom je pala na njih, te je pri tomu ubila 20 padobranaca. No, unatoč tomu postrojba se nije slomila već je nastavila snažno napadati dobro utvrđene bunkere i zakone protivnika i do 22. studenog uz znatne gubitke zauzela je sve utvrđene položaje protivnika. Tako su bojne 173. zračno – desantnog zdruga pokazale neuništivi duh padobranaca, dok bi se druge postrojbe tu sigurno slomile.
Marinske pukovnije – Hue siječanj – veljača 1968. godine
Tijekom provedbe operacije 'Tet' postrojbe sjevernovijetnamske vojske i Vijetkonga zauzele su grad Hue, staru carsku prijestolnicu Vijetnama i vrlo važan grad u tom području. S namjerom da ga preotmu i povrate prve su krenule američke postrojbe marinaca iz baze PhuBaji kojima je zapovijedao brigadni general Lahue. Prva je krenula satnija A 1. bojne 1. marinske pukovnije s namjerom da provede nasilno borbeno izviđanje grada Hue. No, ova je satnija ubrzo snažno napadnuta od protivnika, pa joj je u pomoć krenuo dio marinskih snaga pod zapovjedanjem pukovnika Marcusa Gravela koji se kroz kanal PhuCam probio u grad. No, te su snage stigle samo do mosta Nguyen Hoang gdje su zaustavljene. Do 4. veljače stiglo je još marinaca koje je vodio brigadir Stenley Hughes iz 1. marinske pukovnije. U tim borbama marinci su po prvi put suočeni s drugačijim načinom borbe od do tada naučene u Vijetnamu. Borba se vodila izbliza, 'oči u oči', često je prerastala u borbu 'prsa o prsa', a marinci su s morali krčiti put i izvlačiti jednog po jednog protivnika iz dobro utvrđenih zgrada, koje su opet bile jako i znalački utvrđene. Marincima je potporu pružalo nekoliko tenkova tipa M48 i nešto bojnih gusjeničara tipa 'Ontos' koji su na sebi nosili po šest netrzajnih topova. Najteže su se borbe vodile za staru utvrdu i trajale se sve dokraja veljače, dok se Vijetnamci nisu povukli iz te utvrde.
Pokretne riječne snage - CanGiouc 19. lipanj 1967. godine
Američke Pokretne riječne snage (Mobile Riverine Force – MRF), ustrojene su tijekom lipnja 1967. godine, te su one odmah poduzele intenzivno djelovanje protiv postrojbi Vijetkonga koje su bile u delti Mekonga. Baza Pokretnih riječnih snaga 18. lipnja premještena je na sidrište u sjecištu rijeka SoiRapa i VanCoa, a bitnica samovoznih topova 155 mm razmjestila se u staroj tvrđavi točno nasuprot sjecišta narečenih rijeka. Zemljište na tom području pruža malo zaklona, pa se američke postrojbe kreću u raspršenim postrojima u skokovima od jednog zaklona do drugog. Napad čamaca planiran je tako da se oni iznenada pojave u vodenim tokovima u trenutku plime, a bojna taktika je podjela zemljišnog prostora na veliki broj međuciljeva, zona i faznih crta. Pokretne riječne snage poradi toga bile su osposobljene za brzu promjenu smjera napad, a to je bila taktička prilagodljivost koja će se kasnije pokazati kao korisna. Pješačke satnije 2. zdruga, te 3. i 4. bojna 47. pješačke pukovnije sudjelovale su 19. lipnja u cijelom nizu okršaja u Can Gioucu, a najkrvaviji je bio onaj koji je vodila satnija A 4. bojne. Satnija A ušla je u okršaj sa postrojbama Vijetkonga kod objekta kodno nazvanog broj 18. Satnija A nepromišljeno je uletjela u rovoski položaj postrojbi Vijetkonga i primjerno tomu je i nastradala. Svi časnici, zapovjednici vodova iz satnije, poginuli su odmah na početku okršaja, a do kraja okršaja izgubila je ukupno četrdeset vojnika (KIA). Ipak do 2000 19. lipnja satnije 3. i 4. bojne 47. pješačke pukovnije kombiniranim paljbama pješačkim, topničkim, mornaričko-topničkim, helikopterskim, te nizom zračnih udara, nanijelke su osjetne gubitke postrojbama Vijetkonga. Slijedećeg dana postrojbe Vijetkonga stale su uzmicati pod stalnim pješačkim paljbama američkih postrojbi. Satnije B i C 3. bojne 47. pješačke pukovnije došle su u bojni dodir sa postrojbama Vijetkonga u RachGiongOngu. Unatoč topničkim i zračnim udarima postrojbe Vijetkonga održale su se na svojim položajima. Tijekom noći preživjeli vojnici Vijetkonga jednostavno su otplivali rijekom, a ujutro američke postrojbe nalazile su na prazne i napuštene položaje i tek na kojima nailazile na sporadičan otpor Vijetkonga koji se povlačio. Gubitci Vijetkonga procjenjeni su na oko 250 vojnika ukupno, dok su američki ostali tajna.
Kota 63 – 196. laki pješački zdrug 22. do 25. studenog 1967. godine
Potkraj studenoga 1967. godine američki 196. laki pješački zdrug bio je potpuno spreman zapodjenuti boj sa postrojbama sjevernovjetnamske vojske koje su se nalazile u dolini QueSon, a pored tih postrojbi tu se još nalazilo i nekoliko postrojbi Vijetkonga. Najbliža protivniku bila je bojna skupina 'Dorland' koju su činile dvije strjeljačke satnije svaka po 100-tinjak vojnika, dvije manje oklopne postrojbe i još četiri tenka M48 pod zapovjedništvom bojnika Gilberta N. Dorlanda. Ta bojna skupina je oko 0710 23111967 došla u bojni kontakt s protivnikom na koti 63. Ubrzo se razvila žestoka borba, pa je bojnik Dorland pozvao tenkove u pomoć, a istodobno je i zatražio topničku potporu iz baze koja je bila 7 km južnije od kote 63. Dorland je bitku vodio vrlo dobro usmjerujući što više paljbe po protivniku, a ubrzo mu je u pomoć stigla i satnija B 3. bojne 21. pješačke pukovnije koja je dopremljena helikopterima. Tenkovi su visokoeksplozivnim nabojima precizno uništavali bunkere. Do noći američke postrojbe pronašle su 60-ak mrtvih sjevernovijetnamskih vojnika, a do 25. studenoga broj se popeo na 151 KIA, dok su američke postrojbe imale 7 KIA i 50 WIA.
Boj za SuoiTre 19. do 21. ožujak 1967. – američka 25. pješačka divizija
Tijekom ožujka 1967. godine zapovjednik 3. zdruga 25. pješačke divizije nazvane 'Tropic Lighting' (Tropski bljesak), brigadir (colonel) Marshall garth, zapovijedio je 3. bojni 22. pješačke pukovnije da izgradi, ustroji i organizira 'paljbenu bazu' nedaleko zaselka SuoiTre. Sve se to odvijalo u sklopu operacije 'Junction City' s namjerom da se Hanoj uvjeri da to područje nije više sigurno za postrojbe Vijetkonga. Temeljna zadaća takve baze bila je da se organizira paljbena potpora provedbom zračnopokretnih napada helikopterima koji prevoze pješačke bojne i topnička oružja 105 mm na odabrane točke. Baza koju će organizirati Garth nazvana je 'Gold', a od samog njezinog početka ona se doista pokazala izuzetno 'vrućom'. Tijekom 19. i 20. ožujka sve je bilo mirno, čak idilično, ali ujutro 0630 21031967 Vijetkong je iznenada napao. Odmah je zatražena topnička potpora iz najbliže baze za paljbenu potporu. Unatoč snažnoj topničkoj paljbi Vijetkong nije popuštao, pa je ubrzo zaprijetila opasnost da baza 'Gold' padne. Zatražena je i zračana potpora, a oklopna bojna hitala je u pomoć napadnutoj bazi, ali napad Vijetkonga i dalje nije popuštao. Do 0840 pao je vanjski prvi kraj kružne obrane baze, a vojnici Vijetkonga bili su nadomak zapovjednom mjestu baze na domašaj ručne granate (20 – 30 m). Ipak oko 0900 stiglo je oklopno pojačanje i baza se održala, a ponajprije jer su svi inženjerijski radovi na preživljavanju (utvrđivanju) učinjeni propisno: zakloni, rovovi i prometnice poveznice unutar baze iskopani su u poljskom punom profilu, a sama je baza bila u dometu topništva iz drugih susjednih baza.
Dolina LaDrang – 1. konjanička (zračnopokretna)
Američka 1. konjanička (zračnopokretna) divizija osposobljena je za ubacivanje svojih pripadnika na bojište helikopterima, a zapovjednik u Vijetnamu tijekom bitke u dolini LaDrang bio joj je general bojnik Harry Kinard. Snaga te američke divizije leži u njezinoj brzini i paljbenoj moći, a temeljna taktička postrojba joj je 'Orlov let' koji je ustrojen od šest helikoptera tipa UH – 1 C naoružanih raketama i mini topovima, te sedam helikoptera tipa UH – 1 D namijenjenih za prijevoz vojnika. Tijekom pokušaja sjeverno vijetnamske vojske da Južni Vijetnam presječe na dva dijela uporabljena je upravo 1. konjanička sa zadaćom da to spriječi. Prvotno je 1. konjanička bila potpora južno vijetnamskoj vojsci kod Pleikua. No, kada je u 1730 23. listopada sjeverno vijetnamska vojska udarila na kolonu koja je dolazila kao pojačanje, pozvano je američko konjaništvo. Žurno reagirajući, helikopteri su prvi krenuli u boj i unijeli pomutnju među sjeverno vijetnamske postrojbe koje su uzmaknule. Nakon toga 1. konjanička krenula je u progon protivnika koji je uzmicao. Tijekom slijedećih dvanaest dana većina postrojbi konjaničkog 1. zdruga rasporedila se i uhvatila se u koštac s protivnikom zapadno od Pleikua. Koncept zračne pokretljivosti tu je pokazao svoju pravu vrijednost: helikopterske ophodnje utvrdile su bojni raspored protivnika, pa je uporabljena snažna i efikasna paljbena moć po protivniku. Nadnevka 3. studenog postrojbe divizijskog zdruga dovezene su helikopterima po izuzetno snažnoj paljbi na prednji kraj obrane zdruga. Američki 1. zdrug iz boja za LaDrang povučen je 9. studenog nakon što je nanio osjetne gubitke protivniku (oko 200 KIA, 180 WIA, te zapljena velike količine naoružanja i opreme). Njega je zamijenio 3. zdrug (1. i 2. bojna 7. konjaničke pukovnije), a potporu pruža 2. bojna 5. konjaničke pukovnije. Do tog je trenutka divizija djelovala jugoistočno od PleiMea, a 14. studenog 1. bojna 7. konjaničke pukovnije krenula je u čišćenje uzduž osnovice planinskog lanca ChuPonga. U 1017 započelo je bombardiranje kao priprava napada, a neposredno nakon toga izvršen je zračni napad. Helikopteri su stigli u područje prizemljenja (LZ) kodno nazvane X – zraka, a vojnici su se odmah lepezasto razvili u bojni složaj da zaštite prednji kraj obrane. No, ubrzo su se našli u paljbi sjeverno vijetnamskih vojnika, pa je i nekoliko helikoptera s vojnicima oboreno. Do sredine popodneva postalo je sasvim jasno da se konjaništvo bori s nadmoćnijim protivnikom koji je uz to vrlo odlučan u borbi. Boj je potrajao cijelu noć, a ujutro do 1000 15. studenog zračni su udari i helikoptersko topništvo izbacili sjeverno vijetnamske vojnike s položaja. Do 0930 16. studenog američke postrojbe 1. konjaničke su uzmaknule i pri tomu pretrpjele gubitke od oko 200 KIA, a gubici sjeverno vijetnamskih postrojbi bili su barem tri puta veći. Bitka kod LaDranga pokazala je da zračno konjaništvo može izdržati dodir s protivnikom i dulje nego se do tada mislilo, a može i brzo reagirati u svim mogućim okolnostima.
Oznake nekih američkih postrojbi u Vijetnamu
1 – 11. konjanička, 2 – 24. korpus, 3 – 23. pješačka divizija, 4 – 1. brigada veze, 5 – 44. sanitetska brigada, 6 – 18. inženjerijska brigada, 7 – 18. brigada vojne policije, 8 – 15. topnička regimenta
LongTan 17. i 18. kolovoz 1966. – 6. bojna Australske kraljevske pukovnije
Pokrajina PhuocTuy bogata je uzgojem riže i vojnički gledano to je stražnji ulaz u grad Sajgon, pa je poradi toga bila vrlo važno područje tijekom rata u Vijetnamu. Snažno podupirani od postrojbi Sjeverno vijetnamske vojske, pripadnici Vijetkonga bili su vrlo aktivni i izveli su veći broj akcija u tom području, a posebno oko gradova BiaRij i VungTaua. Tu su se nalazile dvije satnije 6. bojne Australske kraljevske pukovnije. Nadnevka 18. kolovoza 1966. te satnije izdržale su granatiranje tabora od postrojbi VC nadnevka 17. kolovoza, a bojna je razvila akciju 'idi i pronađi' kodnog naziva 'Charlie'. Ta je akcija 'diggerima' (američki vojnici tako su nazivali australske vojnike) donjela službenu pohvalu američkog predsjednika. Evo kako je to bilo. Satnija D pod zapovjedništvom bojnika Harrya Smitha krenula je i ušla na plantažu kaučuka u blizini LongTana. Užasno vruće poslijepodne sve je više odmicalo, a znojni i umorni australski vojnici u košuljama natopljenim znojem, iznenada su nabasali na skupinu pripadnika VC. Australci su otvorili paljbu i likvidirali pripadnike VC, te nastavili hodnju dalje ne sluteći da će uletjeti u zasjedu koja im je bila postavljena malo dalje na jednoj čistini na polovici plantaže. Bojnik Smith razvio je svoju satniju na slijedeći način: 11. vod na čelo, 10. vod ulijevo, a 12. vod i zapovjedna skupina iza. Ubrzo se 11. vod našao u nevolji, jer je čelom udario u snage VC koje su postavile zasjedu. U žestokoj paljbi poginuo je zapovjednik voda, pa je zapovijedanje preuzeo narednik Bob Buick. Zapovjednik 10. voda poručnik Graham Kendall odmah je svoj vod poveo u pomoć napadnutom 11. vodu. Istog su trenutka Vjetkongovci su se pripremali napasti s boka 11. vod, kako su vojnici 10. voda iznenada izbili pred njih oni su se instiktivno, bez zapovijedi, spustili na kokljena i otvorili ubitačnu puščanu paljbu po napadačima. Iznenađeni Vijetkongovci nakon pretrpljenih gubitaka povukli su se, ali 'diggere' iz 10. voda sada je napao drugi val Vijetkongovaca. Vojnici iz 11. voda i dalje su ostali izolirani, ali se još nisu nalazili u bezizlaznoj situaciji. Vojnici 11. voda oporavili su se od prvotnog šoka, pa su razmjenjivali paljbu s napadačima, a tijekom te razmjene paljbe lošije su prošli Vijetkongovci. Iako su astralski vojnici bili 'čvrsti' vojnici ispred njih su se nalazile tri protivničke pukovnije (D445., 27. i 45. pukovnija) i brojile su oko 3000 vojnika regularnih vojnika Sjeverno Vijetnamske vojske i Vijetkonga. Iako je borba bila žestoka, ipak se sve svelo na sporadične razmjene paljbe, te na pokušaje jednih i drugih da iskušaju drugu stranu. Bojnik Smith je odlučio 12. vod poslati naprijed i žurno je zatražio topničku paljbu po položajima Vijetkongovaca. Za samo nekoliko minuta Australsko kraljevsko topništvo uputilo je prve granate od 105 mm po položajima Vijetkonga. Dok su Vijetkongovci bili zauzeti paljbom topništva, 12. vod spojio se s 10. vodom koji se počeo izvlačiti, ali još je uvijek problem ostao 11. vod. Vojnici 12. voda ipak su se probili do 11. voda, te se uzajamno i postojano naizmjenično pokrivajući paljbom počeli izvlačiti. Nadomak australske baze satnije A i B organizirale su se za borbeni prihvat satnije D, a Vijetkongovci uvjereni da se uzmak satnije D pretvorio u bjeg, bezglavo i nepromišljeno jurnuli su za njima. No, dočekala ih je sređena, točna i ubitačna zapriječna paljba satnija A i B. Ubitačna topnička vatra i pješačka paljba australskih vojnika razbili su 'skroz na skroz' pukovnije Vijetkonga, a poraz je bio još bolniji jer su tri puta manje australske snage potpuno uništile snažne Vijetkongovske pukovnije.
CIDG program – Vijetnam 1961. – 1971.
Tijekom rata u Vijetnamu Središnje gorsko područje (Središnja visoravan) bilo je od strategijske važnosti i značaja, pa je tako naklonost stanovništva tog područja također bila značajna i važna. U tom području obitavali su 'brđani' (gorštaci, montagnards) koji su bili godinama diskriminirani od strane južnovijetnamskih vlasti (Sajgonski režim), pa su oni bili plodno tlo i zreli za infiltraciju snaga VC (Vijetkonga). Da bi ih pridobili na svoju stranu Amerikanci su tamo poslali svoje Posebne (specijalne) snage koje su uz velike financijske o vojne resurse trebale pridobiti 'brđane' na svoju stranu. Odred američkih 'zelenih beretki' i južnovjetnamskih posebnih snaga (LLDB) ulazio bi u selo brđana i uz nuđenje novca i drugih pogodnosti provodio vojnu izobrazbu s 'brđanima'. Ta kampanja poznatija je pod imenom CIDG (Civilian Irregular Defense Groups), a njezini polaznici (brđani) nazivani su 'cidgeesi'. Ophodna djelovanja 'cidgeesa' protiv postrojbi VC (FNL) dala je početne uspjehe i oni su ubrzo postali učinkoviti vojni operativci protiv postrojbi Vietkonga. Većina 'cidgeesa' bili su pripadnici plemena Rhada, ali bilo je i etničkih Kambodžana, Kineza, Nunga, pa i nekih pripadnika vjerskih sljedbi. Najveći problem bio je te etničke skupine udružiti u jednu postrojbu, jer je između njih stalno dolazilo do trvljenja i nesnošljivosti (slično se događalo i američkim zelenim beretkama s južnovjetnamskim LLDB-ima. Pripadnici CIDG 'cidgeesi' sudjelovali su u znatnom broju operacija, primjerice projekt 'Grčko slovo': operacije Delta, Omega, Sigma i Gama. Kasnije su se iz programa CIDG razvile Pokretne udarne snage kodno nazvane 'Mike' opet su se istaknule tijekom provedbi operacija nazvanim 'Blackjack'. Upravo postrojbe 'cidgeesa' nanjele su značajnije gubitke postrojbama VC (FNL) tijekom provedbe operacije 'Tet' kod NaTranga. Početkom 1970. godine Program CIDG je okončan, a postrojbe 'cidgeesa' uključene su u južnovjetnamsku vojsku, ali time je i njihova bojna učinkovitost naglo pala. Program CIDG predstavlja uspjeh američkih Posebnih (specijalnih) postrojbi tijekom pridobivanja civilnog vjetnamskog pučanstva na svoju stranu, dok na drugoj strani vlasti Južnog Vijetnama nisu pokazale zainteresiranost i nisu imale nikakvog udjela.
Tijekom napada na obližnja zračna uzletišta i zračne baze BijenHo i TanSonNjut uništeno je više desetaka zrakoplova i helikoptera koji su bazirali na zemlji. Gotovo ista situacija zbivala se i u 2. korpusnoj zoni (središnja visoravan), te u 4. korpusnoj zoni (delta Mekonga). U području grada uništen je tabor specijalnih američkih postrojbi, u zrak je dignuto skladište streljiva, te provedeno više diverzantskih napada na vojarnu američke 4. pješačke divizije. U delti Mekonga uništena su tri divizijska zapovjedna mjesta i jedno zapovjedno mjesto korpusa, a više je manjih gradova oslobođeno od američko-sajgonskih posada. Ipak nakon nekoliko dana teških i ogorčenih borbi postrojbe FNL morale su se povući iz gradova, jer su bile izložene stalnom bombardiranju i pritisku nadmoćnijih američkih postrojbi. Iako su se povukle, postrojbe FNL i dalje su iz okolice ugrožavale grad Sajgon, pa je poradi toga američko zapovjedništvo krajem ožujka poduzelo operaciju snagama jačine pet divizija s namjerom da se razbiju postrojbe FNL u okolici Sajgona i u području delte Mekonga. Operacija se provodila uz punu potporu 400 zrakoplova bombardera i oko 1000 helikoptera, ali su američko-sajgoinske postrojbe udarile u prazno. Naime čim su primijetile koncentraciju jačih protivničkih snaga, postrojbe FNL povukle su se u područje vijetnamsko-kampućijske granice, te se osigurale jakim zaštitnicama. Provedbom operacije postrojbe FNL ostvarile su većinu planiranih ciljeva, a američko-sajgonski plan pacifikacije Vijetnama je propao, jer je većina posada u tzv. 'strateškim' naseljima bila uništena, a veliki broj komunikacija i objekata na njima je bio porušen, pa su se američko-sajgonske snage bile prisiljene povući u veće gradove. Američka koncepcija 'pretraži i uništi, zauvijek je propala, pa su amerikanici bili prisiljeni na novu koncepciju ratovanja koju su nazvali 'raščisti i osiguraj'. Iz operacije 'Tet' naučene lekcije imalo je i zapovjedništvo FNL kojemu je postalo jasno da se dobro utvrđeni objekti ne mogu zauzeti bez znatnijih gubitaka, a gradovi koji se osvoje ne mogu se duže držati pod nadzorom u uvjetima odnosa snaga koji su tada vladali. Prema podacima postrojbi FNL američke i satelitske snage tijekom operacije 'Tet' pretrpjele su velike gubitke (oko 80 000 poginulih i ranjenih vojnika), a prema podacima američkih postrojbi tijekom operacije 'Tet' postrojbe FNL također su pretrpjele velike gubitke (oko 40 000 mrtvih i ranjenih).
Tijek provedbe operacije 'Tet'
Neposredno pred početak provedbe operacije sve postrojbe FNL ubacile su dio svojih snaga u gradove koje su trebale napasti. To ubacivanje manjih snaga provedeno je uspješno i raznoliko bez obzira što su postrojbe američko-sajgonskog režima raspolagale najsuvremenijim elektronskim sredstvima za promatranje i izvide. Tako su npr. snage FNL u gradove ulazile podzemnim tunelima, kanalizacijom, preobučene u odore postrojbi sajgonskih vojnika, u pogrebnim povorkama, u skupinama seljaka koji su vozili povrće na gradske tržnice i slično. Provedba operacije (ofenzive) 'Tet' počela je sukladno planiranom u 0300 31011968 istodobnim napadima na 50-tak gradova i garnizona, 100-tinjak posada i 10-tak zrakoplovnih i pomorskih baza. Od većih su gradova napadnuti Sajgon, DaNang, NaTrang, Hue i FanRang i skoro svi važniji provincijski gradovi kao i mnogobrojni značajniji objekti u selima kao i veće posade van naseljenih mjesta. Žestoku su napadnuta sjedišta korpusa, divizijska i brigadna zapovjedna mjesta američko-sajgonskih postrojbi. Postrojbe FNL u iznenadnim jurišima i borbom 'prsa o prsa' potpuno su iznenadile i zbunile posade sajgonske vojske, a prije ubačene snage FNL iznutra su zauzimale ključne objekte i time znatno olakšale prodor postrojbi izvana i doprinosile brzom raspadu protivničke obrane. Postrojbe FNL (Amerikanci ih nazivaju Vietcong po iskrivljenom izvornom vijetnamskom ViÇt Nam CŮng SŁn) raspolagale su vrlo preciznim podacima o aktivnostima i rasporedu protivnika, pa su vrlo smjelim i drskim, ali istodobno i hrabrim i odvažnim napadima oslobodile mnoga manja naselja i zauzele mnoga uporišta američko-sajgonskih postrojbi. U ruke postrojbi FNL (Vietconga) pale su znatne količine naoružanja i vojne opreme kojim su se odmah naoružavale novoustrojene postrojbe. Tako je u skladištima kod zrakoplovnog uzletišta TanSonNjut zaplijenjeno oko 5 000 američkih jurišnih pušaka. Brojna zapovjedna mjesta i središnjice veze američko-sajgonskih postrojbi bila su potpuno uništena. Istodobno je ojačan pritisak na američku bazu u KeSanu, a uporište br. 9 LangVej u kojem je bila specijalna američka bojna potpuno je uništeno. Oko 1500 vojnika Vietconga razbilo je postrojbe sajgonskog režima koje su se branile u drevnom carskom gradu Hue, a sajgonska 1. divizija potpuno je uništena i prestala je postojati. Američko zapovjedništvo u Sajgonu bilo je 'skroz na skroz' zbunjeno, a niža zapovjedništva pak su bila totalno paralizirana, jer su istodobno napadnuta sva uporišta na prostoru od 100 km. Američko je zapovjedništvo odmah u područje grada Hue helikopterima prebacilo četiri 'konjaničke' bojne (američke postrojbe koje nastavljaju tradiciju slavnih američkih postrojbi s divljeg zapada, ali umjesto konja one sada jašu na helikopterima – Athumanunhovo izvorno pojašnjenje, a jednom Vam kasnije i njih Athumanunh opiše detaljnije i stručnije), a dva dana kasnije u pomoć im je poslana i 1. padobranska brigada 101. zračno desantne divizije i 1. brigada zračno pokretne divizije. Međutim postrojbe Vietconga žilavo su se branile u svakoj kući i svakom manjem mjestu koje je okruživalo grad Hue, ali su se pred nadmoćnijim američkim snagama morale povući u stari carski dvorac i tvrđavu koja ga je okruživala. Tu su se vojnici FNL uspjeli braniti sve do sredine veljače kada su se izvukle uspješno iz grada. U bitkama za ponovni povrat garad Hue američke postrojbe pretrpjele su gubitke od oko 2500 poginulih vojnika, a od američkih bombardiranja porušeno je oko 75 posto zgrada u gradu i poginulo je oko 3700 civila. Najsnažniji udari tijekom operacije 'Tet' provedeni su na grad Sajgon koji je napalo oko 2000 vojnika FNL i to na oko dvadesetak mjesta u gradu (američka ambasada, predsjednička palača, radio postaja Sajgon, sjedišta stožera, više policijskih postaja, četiri hotela u kojima su stanovali američki časnici. Tako je 200 vojnika Vietconga vrlo brzo i smjelo prerezalo žičanu ogradu na američkoj ambasadi, likvidirala američke marince iz osiguranja, upali u zgradu, pokupili dio arhive i još brže nestali. Tijekom cijele ove akcije štitili su ih snajperisti s krovova kuća koje su okruživale zgradu ambasade.
Ofenziva 'TET'
Tijekom trogodišnjeg rata u Vijetnamu 31. siječnja 1968. godine postrojbe FNL (Front nacionalnog oslobođenja) poduzele su napadajne operacije koje su kodno nazvane 'TET'. (Tet je dan kada počinje vijetnamska Nova godina – Mjesečeva nova godina, a to su vijetnamski tradicionalni i vjerski blagdani koji traju više dana u znaku općeg narodnog veselja. U to doba mjere sigurnosti bile su znatno oslabljene, režimski sajgonski vojnici, pa i neki američki vojnici veselili su se zajedno s narodom na ulicama.) Američke postrojbe do tog su trenutka provodile operacije 'pretraži i uništi', ali one nisu dale baš neke značajnije rezultate, jer su postrojbe FNL prinudile američko-sajgonsko zapovjedništvo da ustroji mnoge baze, uporišta garnizone i zračna uzletišta za čije su osiguranje angažirane brojčano jake postrojbe. Zapovjedništvo FNL zapovjedilo je demonstrativne napade uzduž 17. paralele kako bi se tamo vezale što jače i brojnije američko-sajgonske postrojbe i time skrenula pozornost protivnika s priprava za operaciju 'Tet'. Istodobno uz granicu s Laosom i Kambodžom (Kampućija), te u delti Mekonga došlo je do koncentracije i razvoja postrojbi DR Vijetnama (Sjeverni Vijetnam). Planom operacije za istu je izdvojeno oko 150 000 vojnika FNL i vojske DRV (Demokratska Republika Vijetnam). Početak napada bio je 0300 31011968, a predviđeni ciljevi bili su: - nanijeti protivniku što veće gubitke u ljudstvu i tehnici, razviti narodni otpor, naročito u gradovima, gdje je bio snažan režimski i američki nadzor, te da se oslobodi što veći prostor naročito na visoravnima i u delti Mekonga. Objekti i ciljevi napada bili su zapovjedna mjesta, zrakoplovne baze i uzletišta, stožeri i administrativna mjesta režimskih snaga, logističke baze i pomorske luke. Izabrani su objekti napada koji su bili međusobno udaljeni od 10 do 15 km, a kako bi se što više zbunile i razvukle protivničke postrojbe.
Raspored snaga i postrojbi prije početka operacije 'Tet'
Neposredno pred početak operacije postrojbe FNL broje 250 000 vojnika, od čega je operativno (borbeno) angažirano 108 000 vojnika (54 000 vojnika je iz vojske DRV), a svi su ustrojeni u 15 divizija i u gerilske teritorijalno vezane postrojbe. Iako su postrojbe FNL bile razmještene širom područja Južnog Vijetnama, nešto veća koncentracija bila im je u blizini 17. paralele, Središnja vijetnamska visoravan, delta Mekonga i područje grada Sajgona. U zahvatu puta Hue – Ke San angažirano je oko 40 000 vojnika FNL, a direktno za opsadu Ke Sana oko 25 000 vojnika. Naoružanje postrojbi FNL bilo je šaroliko, od trofejnog oružja pa do suvremenog američkog, sovjetskog, kineskog i francuskog podrijetla. U trenutku početka operacije 'Tet' američka vojska u Južnom Vijetnamu ima oko 500 000 vojnika ustrojenih u sedam divizija (dvije divizije osposobljene su i opremljene za provedbu vertikalnog napada), devet samostalnih brigada, postrojbe specijalne namjene, kompletnu 7. flotu koja ima preko 200 najsuvremenijih ratnih brodova, 4500 zrakoplova i helikoptera. Postrojbe sajgonskog režima raspolagale su s oko 750 000 vojnika ustrojenih u jedanaest divizija, četiri brigade, desetak samostalnih pukovnija i bojni, te na stotine raznih posada u gradovima i uporištima. Pored svih tih postrojbi na području Južnog Vijetnama razmješteno je i 54 000 vojnika iz satelitskih zemalja. Najjača borbena skupina američko-sajgonskih postrojbi nalazila se u području sjevera Južnog Vijetnama, baš tamo gdje su zapovjednici FNL i željeli. Sve ove američko-sajgonske postrojbe odmah su se angažirale u borbama protiv postrojbi FNL koje su djelovale oko 17. paralele, a američka obavještajna služba 'nasjela' je na demonstartivne napade vojnika FNL na baze DeNang, Ke San i Hue, pa su američke pokretne pričuve odmah poslane u područje 17. paralele jer se očekivao napad snaga vojske DRV i jačih postrojbi FNL preko 17. paralele. Sve je to stvorilo povoljne uvjete i doslovno išlo na ruku postrojbama FNL koje su se pripremale za provedbu operacije 'Tet'.
Bitka kod Trazimenskog jezera
Trazimensko jezero (Lago Trasimeno) nalazi se u središnjoj Italiji u oblasti Umbria, a kod njega je tijekom II. Punskih ratova 217. godine p. K. došlo do bitke između kartaganske i rimske vojske. Tijekom poduzetih pohoda u Italiju kartaganski vojskovođa Hanibal prešao je Alpe i polovicom rujna 218. godine p. K. spustio se u ravnicu kod Eporedia – Ivrea. Hanibal je raspolagao s oko 28 000 pješaka i oko 6000 konjanika, a plan mu je bio pohod na jug Italije. Nakon bitke kod Ticina, gdje je Hanibal potukao rimsku vojsku, Hanibalu se pridružilo još oko 14 000 galskih pješaka i oko 4000 konjanika. Kako bi zaustavila daljnji prodor Hanibala prema središnjoj Italiji rimska vojska poslala je 4 legije da zatvore smjerove koji su izvodili Gallia cisalpina (Cisalpska Galija) preko Apenina ravno na Rim. Konzul Gaj Flaminije (Gaius Flaminius) postavio je dvije legije (oko 31 000 legionara) kod Arretium – Arezzo, a konzul Gnej Servilije Gemin (Gnaeus Servilius Geminus) dvije legije kod Ariminuma (današnji Rimini) smješten na jadranskoj obali s talijanske strane. Poslavši dio svojih snaga prema Ariminumu Hanibal je u proljeće 217. p. K. s glavninom svoje vojske prešao Apenine. Nakon četiri dana izuzetno teške hodnje kroz močvare rijeke Arna (Rimljani su te močvare držali neprohodnim) Hanibal s glavninom izbija kod Faesulae, neopažen prolazi pored tabora Flaminia koji se nalazio kod Arecija, te nastavio prema Perusi (današnja Peruđa). Ne čekajući dolazak Servilievih legija, Flaminie je sam krenuo za Hanibalom. Hanibalova vojska već je ušla i kretala se dolinom, odnosno sjevernom obalom Trazimenskog jezera prema Peruziji. Hanibalove zaštitnice obavijestile su Hanibala da su dvije rimske legije iza njih, pa je Hanibal odlučio da postavi zasjedu na pošumljenim i strmim padinama iznad sjeverne obale Trazimenskog jezera. Svoje konjaništvo Hanibal postavlja na desno krilo odakle će ono zatvoriti ulaz u dolinu na njegov signal. Gale, balearske strijelce i lako pješaštvo Hanibal smješta u svoje središte, a Iberce i Afrikance šalje na svoje lijevo krilo kako bi oni opet na njegov signal zatvorili izlaz iz doline. Legije Flaminija jako su žurile i neoprezno ulaze u dolinu, bez izvidnica i bez osiguranja hodnje, prolaze pored Hanibalove vojske koja se postavila u zasjedi i ništa ne sluteći produžavaju prema Peruziji. Kad je glavnina rimskih legija stigla do izlaza iz doline, odjednom se na njih sa svih strana sručila kartaganska vojska. Okružene sa svih strana, bez dovoljno prostora za gradnju bojnog složaja, rimske su legije uništene za nešto manje od tri sata. Tijekom te bitke poginuo je i sam konzul Flaminije, rimska prethodnica (oko 6000 legionara) koja je propuštena kasnije je okružena i također uništena, a konjaništvo Servilija koje je pohitalo da pomogne Flaminijevim legijama također je dočekano i uništeno. Tom pobjedom Hanibal je sebi otvorio put u središnju Italiju. U bitki kod Trazimenskog jezera poginulo je 15 000 rimskih legionara, a 10 000 ih je zarobljeno, na drugoj strani Kartažani su imali oko 1600 poginulih.
Nakon tih bitaka nastalo je privremeno i kratko zatišje do 1730 kada je Bliher svoj 2. korpus ponovno pokrenuo u protunapad na Napoleonovo lijevo krilo, dok Napoleon za 1800 planira odlučujući napad svojih postrojbi. Napoleonova garda i grenadiri bili su pripravni za napad na prusko središte bojnog složaja, ali je maršal Nej vratio 1. korpus natrag prema sebi u smjeru Quatre-Bras. Napoleon je sebi ostavio Staru gardu, a Mladu gardu poslao je u pomoć svom 3. korpusu. Kako je oko 1900 Napoleonu sasvim jasno da mu postrojbe 1. korpusa neće izbiti u pozadinu pruskih snaga, on je sa svojom Gardom krenuo u napad na prusko središte u smjeru Lingya, a njegov 4. korpus u bitku je pozvao i svoje posljednje pričuve. Nakon juriša Napoleonove garde i naleta njegovog konjaništva u pruskim je postrojbama nastao nered, te se izgubio bojni složaj. Bliher je sada u bitku osobno poveo sve svoje posljednje pričuve (32 konjanička eskadrona), ali nakon pada s konja zamalo nije pao u ruke Francuzima. Zapovijedanje s pruskim postrojbama preuzeo je Bliherov Načelnik stožera Gnajsenau koji je kasno navečer zapovjedio povlačenje. Prusko povlačenje bilo je vrlo neuredno i nepovezano. Tijekom bitke Prusi su izgubili 16 000 vojnika, a 8000 vojnika jednostavno se razbježalo i izgubilo na bojištu. Na drugoj strani gubitci Napoleonovih postrojbi iznosili su oko 11 000 vojnika. Kako se protivnik brzo razbježao, Napoleonove postrojbe nisu stigle organizirati progon. Istodobno maršal Nej zapovjedio je napad u 1400 16061815 na Quatre-Bras, ali su tada Velingtonu već stigle neke od njegovih najbližih postrojbi, pa je on sada kod Quatre-Bras imao oko 17 000 vojnika. Pokušaj Nejevog 2. korpusa da odbaci protivnika kod Quatre-Bras nije uspio. Gubitci Napoleonovih postrojbi tu su bili oko 4000 vojnika, a britansko-nizozemskih postrojbi oko 4500 vojnika. Kako je Velington obaviješten o pruskom porazu on sada zna da mu prijeti napad svih Napoleonovih postrojbi, pa izdaje zapovijed za povlačenje natrag iz Quatre-Bras na oko 12 km gdje zauzima nove položaje, a maršal Nej i dalje se dvoumi da li da ponovno napadne. Tek kada je Napoleon uputio 6. korpus kojim zapovijeda Lobo prema Quatre-Bras, Nej se odvažio i ušao u grad.
Bitka kod Lignya
Ligny je selo u Belgiji, 40 km južno od Brisela, kod kojeg je 16. lipnja 1815. godine tijekom Napoleonovih ratova došlo do bitke između združenih britansko-nizozemsko-pruskih postrojbi i Napoleonovih postrojbi. Napoleon je želio onemogućiti i spriječiti spajanje, te razdvojiti Prusku vojsku (116 000 vojnika) kojom zapovijeda Bliher od britansko-nizozemskih postrojbi kojima zapovijeda Velingtona, a koje su brojile oko 95 000 vojnika. Tako je 15. lipnja 1815. Napoleon zapovjedio maršalu Neju da s 1., 2. i 3. korpusom (48 000 vojnika i 116 topova) da odmah ustroji i posloži lijevo krilo, te da zauzme raskršće putova u gradu Quatre-Bras. Maršalu Grušiju da s 4. korpusom, te 1. i 2. konjaničkim korpusom (43 000 vojnika i 112 topova) ustroji desno krilo bojnog složaja, da izbije kod Sombreffea i tamo zauzme bojne položaje. Istog dana Velington se nije mnogo zamarao s francuskim napadima na pruske postrojbe Blihera, pa je tek oko 2000 navečer zapovjedio da se njegove postrojbe (dva korpusa, jedanaest konjaničkih divizija i 220 topova) pripreme za hodnju do Quatre-Brasa, gdje su se nalazile samo četiri britanske bojne. Najbliže britansko-nizozemske postrojbe tu su mogle stići tek 16. lipnja, a najudaljenije tek za dva dana, pa je tako Velington zauvijek propustio dragocjeno vrijeme za spajanje s pruskim postrojbama Blihera. No, ni maršal Nej nije iskoristio svoju brojčanu nadmoć kod Quatre-Brasa, a isto tako ni maršal Gruši, pa je Napoleonova vojska (120 000 vojnika i 350 topova) noćila u bivcima 15. / 16. lipanj na području Chatelet – Feris – Franes – Gosselies. Napoleon je bio siguran da se glavnina Veligtonovih postrojbi povukla prema Briselu i ostao u to uvjeren sve do jutra 16. lipnja kada su mu stigli izvidnički podaci koji su govorili o pokretu snažnih protivničkih postrojbi prema gradu Quatre-Bras. Istodobno Bliher je s pruskim postrojbama zauzeo bojni složaj i to tako da je 1. i 2. korpus posložio od Saint Amanda do Lignya, ostavljajući prostor za britansko-nizozemske postrojbe, a svoj 3. korpus posložio je od Sonbrefa do Balatre, te i tu ostavljajući mjesto za 4. korpus koji je hitao u pomoć iz smjera Liježa. Napoleon je u 1400 imao novi plan, a koji je predviđao da Nej zauzme Quatre-Bras, a zatim se okrene i udari u pozadinu pruskim postrojbama, dok bi on istodobno osobno predvodio napad na središnjem dijelu crte bojišnice u smjeru udara svog lijevog krila. Napoleon je u pričuvi ostavio 6. korpus. Kako je obaviješten da se sada ispred Nejevog 2. korpusa nalaze jače protivničke snage (oko 20 000 britansko-nizozemskih vojnika), Napoleon poručuje Neju da on sam zadrži te snage, a svom 1. korpusu kojim zapovijeda Erlon namijenio je udar u prusku pozadinu. Napad na pruski 1. korpus kod Sent Amanda počele su dvije divizije iz sastava Napoleonovog 3. korpusa, a 7. divizija iz sastava Napoleonovog 2. korpusa napala je istoimeni zaselak. Napoleonov 4. korpus napao je na pruski 2. korpus kod Lignya. Konjaništvo maršala Grušija odbacilo je pruske postrojbe na Boignee, a dio postrojbi 4. korpusa probijao se u smjeru Pontorieuxa i Tongrinelle. Bliher je uočio opasnost po svoje desno krilo, pa je s jednom divizijom iz pričuve i 47 konjaničkih eskadrona krenuo u protunapad, ali je Napoleonov 4. korpus odbio pruski pješački napad, a postrojbe Napoleonovog 3. korpusa zaustavile su prusko konjaništvo.
U jutro 14. listopada Lanov korpus iznenada je opet napao usamljen i izoliran zaštitni odred generala Tauentziena, te ga oko 0900 odbacio nanoseći mu velike gubitke. Jedna od Sultovih divizija presjekla je pokušaj proboja postrojbi Karl Friedrich Holzendorff da se spoje s postrojbama kneza Hoenloea. Knez Hoenloe tek sada uočio je da je francuski napad doista ozbiljan, pa uzbunjuje svoj korpus i poziva upomoć i skupinu generala Rihela koja se nalazi kod grada Weimara. Prusko konjaništvo i diviziju generala Juliusa Grawerta Hoenloe je poslao preko Klein-Romstedta na Vierzehnheiligen, a saksonske postrojbe okrenuo je preko Shanckea na Vierzehnheiligen, ali je time napravio neoprostivu pogrešku, jer je sada razvukao svoje korpuse na bojišnici od 5 km. Prusko konjaništvo propustilo je zaštitnice Tauentziena, ali odmah iza njih u punom bojnom složaju pojavile su se Napoleonove postrojbe koje su bile opijene i ponesene bojnim žarom, pa ih je bilo nemoguće zaustaviti. No, pruski konjanici nisu bili kukavice, pa su pokušali nemoguće, ali (vjerujte Athumanunhu kad kaže da je nemoguće zaustaviti postrojbu koja je u punom bojnom naletu kakav je tada imalo francusko pješaštvo) snažna je pješačka paljba natjerala prusko konjaništvo na uzmak. No, ubrzo tu se našla i divizija generala Grawerta, a pred njom su sada bili samo prednji dijelovi francuskog 5. korpusa generala Lana (Athumanunh je uvjeren da je u tom trenutku u gadne nevolje mogao upasti general Lan, ali sreća doista prati hrabre). Knez Hoenloe ne zna uopće kakva je situacija na bojišnici, pa je zaustavio diviziju generala Grawerta i ostale svoje postrojbe, želeći valjda da protivnika navuče na sebe, a istodobno da stvori potrebito vrijeme da mu stigne u pomoć Holcendorfov odred koji je naprosto hitao u tom smjeru žarko željan bitke. No, Athumanunh opet kaže da je to bila još jedna teška pogreška. Naime, nije ni Napoleon bio 'mačji kašalj', pa je to oklijevanje kneza Hoenloea i njemu stvorilo potrebito vrijeme da baš tu pošalje dvije najbliže pukovnije i na taj smjer usmjeri 'jureći' korpus generala Neja koji sa sobom ima i 25 topova. Ipak pravu nadmoć Napoleon je ostvario tek poslije podne kad su stigle postrojbe generala Sulta, a tada je već bilo kasno Prusima da napadnu, jer su uletjeli u strašnu topničku i pješačku paljbu. Sada su se razvile teške, ali veličanstvene i hrabre bitke za Vierzehnheiligen, doista vojnici obiju strana borili su se hrabro i svi su zaslužili da ih povijest bitaka zapamti, a sam Vierzehnheiligen spaljen i razrušen ipak je ostao u rukama napoleonovih vojnika. Opet je knez Hoenloe oklijevao da u bitku uključi sve svoje snage, pa je odlučio sada da čeka skupinu generala Rihela, a to čekanje znalački iskorištava Napoleon koji privlači neometan sve svoje snage na taj dio bojišnice. Kad su Napoleonu stigle i posljednje divizije Naja i Ožroa, te njegovo snažno konjaništvo Napoleon je u 1400 zapovjedio opći napad na cijeloj bojišnici. Prvo su postrojbe generala Ožroa zauzele Iserstadt i probile obranu pruskih postrojbi, ali su veliku muku imali na lijevom krilu sa saksonskim postrojbama koje su se žilavo branile. Na drugom dijelu bojišnice postrojbe generala Sulta napale su i obuhvatile prusko lijevo krilo koje je istodobno napadnuto i frontalnim napadom postrojbi generala Lana i Neja, pa je ono u neredu odstupilo s bojišnice. Sada otpor pružaju jedino saksonske postrojbe na desnom krilu, ali nakon obuhvata i pojave francuskog konjaništva popuštaju i Saksonci. Korpus kneza Hoenloea također je potučen i razbijen, a kod Kapelendorfa sada se pojavljuje toliko očekivana bojna skupina generala Rihela (24 pješačke bojne i 13 konjaničkih eskadrona), ali Rihel nema nikakve zapovijedi od kneza Hoenloea, pa on trećinu svojih snaga ostavlja u pričuvi, a s glavninom (17 pješačkih bojni i 4 eskadrona) kreće u napad na dominantne uzvisine Gross-Romstedta gdje nekako istodobno izbijaju i prvi dijelovi Lanovog korpusa. Francuzi su brzom i ubitačnom paljbom dočekali Rihelovo pješaštvo, ali je onu uz velike gubitke ipak izbilo na dominantne visove i odbilo protunapad francuskog konjaništva. Francuske postrojbe pričekale su svoje glavne snage i onda krenula u snažan protunapad na visove. Tijekom tog napad ranjen je general Rihel, a obezglavljena masa njegovih postrojbi jednostavno se raspala. Knez Hoenloe pokušao je to spriječiti svojim intervencijama, ali to mu nije polazilo za rukom. Glavni krivac za poraz kod Jene je dakako knez Hoenloe koji je svojim oklijevanjem i zakasnjelim odlukama prvo razvukao svoje snage, a zatim ih nije prikupio za odlučniji otpor. Na drugoj strani Napoleon je svojim odlučnim i energičnim zapovijedima vješto i umješno vodio svoje postrojbe i postigao glavni cilj. U bitki kod Jene zauvijek je pokleknula zastarjela linijska taktika pruske vojske pred francuskim novim bojnim postupcima. Prusi i Saksonci u bitki su izgubili 16 000 vojnika i 200 topova, a Francuzi 4000 vojnika.
Bitka kod Jene
Grad na obali rijeke Saale u pokrajini Thüringen (Njemačka) imenom Jena postao je poprište velike bitke tijekom Napoleonovih ratova gdje je Napoleon potukao 14. listopada 1806. godine združenu prusko-saksonsku vojsku koju je vodio knez Hoenloe – Ingenfingen. Napoleon je s brojčano jekom vojskom (160 000 vojnika) krenuo 8. listopada u veliku ofenzivu protiv združene prusko-saksonske vojske na smjeru Gera – Leipzig. Nemajući potrebite podatke o grupiranju protivničkih postrojbi, Napoleon se kreće u nastupno hodnom složaju u tri kolone s dva korpusa. Nakon što je 9. i 10. listopada došlo do sudara Napoleonovih prethodnica sa prusko-saksonskim zaštitnicama kod sela Hofa, Schleiz i Saalfeld, a pri tomu su francuske prethodnice odbacile prusko-saksonske zaštitnice. Time su Napoleonove postrojbe izbile do Gere gdje je Napoleon uočio da je glavnina prusko-saksonske vojske grupirana kod grada Jene. Težeći da odmah nametne boj i zametne bitku Napoleon je cijelu svoju vojsku zaokrenuo ulijevo. Napoleonove glavne snage (Garda i četiri korpusa) kretale su se u smjeru Jena – Weimar, a pomoćne snage (konjaništvo i dva korpusa) na smjeru za napad na protivnika iz pozadine. Sukladno tomu Napoleonove se snage okupljaju 12. i 13. listopada na obali rijeke Saale. Korpusi generala Lana i Ožroa imaju zadaću da osiguraju prostor i dobiju na vremenu za uvođenje u napad Garde i korpusa iz druge crte koju su činile postrojbe generala Neja i Sulta. No, ovi korpusi tu mogu najbrže stići tek 14. listopada oko podneva. Korpus generala Davua isprednjačen ispred složaja kod grada Naumburga osiguravao je prilaz korpusa generala Bernadota i konjaništvu generala Miraa gradovima Donburg i Camburg. Ova iznenadna pojava postrojbi generala Davua kod grada Naumburga prisilila je pruske postrojbe da se tijekom 13. i 14. listopada izvuku od grada Weimar preko grada Freyburga na rijeku Unstrut. Vojska od 18 000 vojnika generala Ernst Rüchela tako se pomaknula od Erfurta do Weimara, a korpus kneza Hoenloe – Ingenfingena zajedno sa zaštitnim odredima (oko 45 000 vojnika) 12. listopada povukao se s desne na lijevu obalu rijeke Saale kod grada Jene. Na tom novom položaju te su snage trebale osigurati bočne pokrete glavnih snaga prusko-saksonske vojske na visoravnima zapadno od grada Jene, a nakon toga i one su se trebale priključiti glavnim snagama prusko-saksonske vojske. Glavnina prusko-saksonskih korpusa (oko 25 000 vojnika) nalazi se u taborima i bivcima kod grada Kapellendorfa i Isserstedta zajedno s prethodnicama generala Bogislawa Friedricha Emanuela Tauentziena kod grada Jene i nešto južnije. Ove prusko-saksonske postrojbe iznenada su napadnute od prethodnica maršala Lana koje su ih prisilile na uzmak. Prelaze preko rijeke kod Donburga i Camburga štite male snage (oko 6000 vojnika). Da bi što sigurnije njegove postrojbe prešle rijeku Napoleon zapovijeda usiljenu hodnju, te znalački uočava značaj Landgrafen berga tamo žurno šalje dvije najbliže divizije koje su ga tijekom noći i zaposjele, a istima se pridružuje i garda i nešto topništva. Postrojbama maršala Lana zapovjedio je da 14. listopada napadnu i zauzmu Closewitz kako bi si tako osigurao prostor za razvoj svoje brojčane vojske. Korpusu generala Sulta zapovjedio je da borbeno razvije i posloži desno od Lana, a korpusu generala Ožroa zapovjedio je da zauzme visoravni kod Jene iz smjera juga. Garda je u pričuvi na platou, a odmah iza nje složaj grade postrojbe generala Neja u samom središtu bojišnice desno od složaja maršala Lana. Knez Hoenloe nije očekivao tog dana nikakve bitke, pa je svoj korpus ostavio u taboru na odmoru i zamislite samo bez ikakvih drugih bojnih mjera (osiguranje, zasjede, izviđaji…). Athumanunh kaže vrlo nesmotreno i glupo od kneza Hoenloea.
Redut
Redut (eng. redoubt, fr. Redoute, njem. Feldschanze) je objekt fortifikacije, utvrda je to otvorena, poluzatvorena ili zatvorena u tipu poljske fortifikacije, najčešće je pravokutnog ili trapeznog oblika gdje je ulaz (grkljan) izrađen na najmanje izloženoj strani, a iz njega se može djelovati po protivniku na sve strane. Obično se sastoji od vanjskog rova, prsobrana visokog profila i unutarnjeg rova, a podešavao se za samostalno pružanje posljednjeg otpora. Izgrađivao se i na međuprostorima tvrđava ili na obrambenim crtama nekog od položaja. U redutu visina prsobrana za pješaštvo iznosila je 1, 70 m, a za topništvo 2, 10 m, dok se debljine istog kreću od 1, 50 m za pješaštvo do 3 m za topništvo. Vanjski rov ispred prsobrana bio je širine do 4 m i dubine do 2 m, a u njega se ponekad postavljaju i zapreke. Unutarnji rov je nešto plići od vanjskog (oko 1, 20 m). Svi nagibi u rovovima i prsobranima ponekad su se i oblagali daskama ili oblicama kako bi se spriječilo urušavanje. Ispadni kutovi kod reduta iznose 120 stupnjeva, a svi ostali kutovi su pod 90 stupnjeva. Redut posjeda najčešće jedna satnija na način da su joj dva voda na položajima (jedan vojnik na jedan metar reduta), dok je treći vod u pričuvi i smješten je u grkljanu reduta odakle vojnici trećeg voda zamjenjuju mrtve i ranjene na položajima. Položaji topništva nalaze se na zadnjoj otvorenoj strani grkljana reduta i naziva se lineta.
U međuvremenu, poradi olakšanja teške situacije kod Bagrationa, Kutuzov je zapovjedio 1. konjaničkom korpusu i strašnim Kozačkim pukovnijama da udare na lijevi bok i pozadinu Napoleonove vojske, a istodobno uputio je 2. korpus da ojača lijevo krilo. Pristizanjem Napoleonovih glavnih snaga oko 1000 ponovljen je napad na Bagrationove redute i oni su ponovno u rukama francuskih postrojbi, ali je knez Bagration sada poslao sve svoje pričuve i pojačanja, te ponovno preoteo Bagrationove redute. Napoleon priprema slijedeći napad, pa ojačava napadnu skupinu 8. korpusa s još oko 400 topova. Sada je promijenjen odnos snaga, dok Bagration ima samo 300 topova ostale su mu postrojbe duplo slabije od Napoleonovih. Razvila se žestoka kanonada koju su izmijenili francuski i ruski topnici oko Bagrationovih reduta, a francuske su postrojbe tek nakon osmog pokušaja ponovno zauzele Bagrationove redute i pri tomu pretrpjele strašne gubitke. Na drugoj strani teške gubitke imale su i Bagrationove postrojbe, ali je Bagration ipak s ostacima svojih postrojbi krenuo na još jedan juriš oko 1130 s namjerom da ponovno preuzme Bagrationove redute, ali je u tom napadu knez Bagration smrtno ranjen. Ruske postrojbe sada su prisiljene povući se na druge položaje istočno od Semjonovskog potoka, a dva pokušaja francuskog pješaštva da ih otjeraju s tih novih položaja nisu uspjela, ali su ipak zauzeli selo Semjonovskoje. Napoleonovo topništvo postavilo se na obali Semjonovskog potoka, a glavni napor sada je usmjeren na utvrđenu bitnicu Rajevskog i to s tri smjera. Nekako istodobno, oko 1200 iznenada se pojavilo rusko konjaništvo na lijevom boku francuskih složaja i tamo izazvalo metež i pomutnju, pa je Napoleon prisiljen obustaviti napad na bitnicu Rajevskog i zapovjediti Boarneu da vrati svoju diviziju koja je već prešla rijeku Koloču. Sve ovo, a poglavito napad ruskog konjaništva izgleda da je spasilo ruske postrojbe, jer je Napoleon morao presložiti svoje postrojbe i tijekom toga je izgubio dva sata, a taman je toliko vremena bilo potrebito Barklaj de Toliju da prebaci svoj 4. pješački i 2. konjanički korpus u područje bitnice Rajevskog. Nakon što je otklonjena opasnost za lijevo krilo, Napoleon je oko 1400 sati zapovjedio obuhvatni napad na bitnicu Rajevskog. Ovdje su također utvrde prelazile više puta iz 'ruke u ruku'. Napokon oko 1600 Napoleonove su postrojbe izbile u pozadinu bitnice Rajevskog i time su ruske postrojbe prisiljene na povlačenje na crtu selo Gorki nešto istočnije od sela Utice. Ponovno su francuske postrojbe htjele potisnuti ruske s tih novih položaja, ali nisu uspjele. Oko 1800 Napoleon je zapovjedio prekid napada, a odbio je prijedlog svojih maršala da angažira gardu, jer nije želio istrošiti svoje posljednje pričuve bez sigurnog uspjeha. Tako je bitka kod Borodina, vojnički gledano, ostala neriješena, iako su obije strane svojatale pobjedu. Napoleon je zapisao i time jasno dao do znanja o ishodu bitke: 'Najstrašnija od svih mojih bitaka koje sam vodio pod Moskvom. Francuzi su se u njoj pokazali dostojni da pobjede, a Rusi su se pokazali dostojni da ostanu nepobijeđeni.'
Na kraju i pored svih svojih ogromnih gubitaka (55 000 ranjenih i poginulih među kojima je i 47 generala) Napoleon nije postigao glavni cilj. Kutuzov koji je također pretrpio teške gubitke (44 000 poginulih i ranjenih među kojima je i 23 generala) ipak je uspio očuvati svoje glavne snage od uništenja i pri tomu znatno oslabiti Napoleonove postrojbe, a sve to će biti vidljivije u kasnijim bitkama. Kako je obaviješten o obostranim velikim gubitcima Kutuzov zna da Napoleon ima još snage jer nije izgubio svoju pričuvu, pa 8. studenog zapovijeda svojim prepolovljenim armijama da se stanu povlačiti prema Moskvi, a već je tada riješen napustiti Moskvu bez bitke, ako ga Napoleon bude slijedio. Njegovo uvjerenje da rat nije izgubljen ako je pala prijestolnica, najvažnije je da postoji vojska koja je očuvala svoje snage. Ovaj je put to njegovo razmišljanje prihvaćeno, pa se s vojskom iz grada povuklo i stanovništvo prema Tarutinu. Nakon kraćih bitaka s ruskim zaštitnicama koje su se brzo povlačile. Napoleon je 14. studenog ušao u potpuno pustu Moskvu. Taj ulazak u pusti grad djelovao je na Napoleona i njegove vojnike doista poražavajuće. Nedugo nakon toga planuli su veliki požari, dijelom su ih izazvali građani Moskve i same gradske vlasti, a dijelom su za njih krivi i nepažljivi francuski vojnici koji su se htjeli ogrijati u gradu. U tom velikom požaru uništeno je 3/4 'vječnog grada', a time je uništen i veliki plijen koji je Napoleon očekivao u Moskvi.
shema - napad na rusku bitnicu Rajevskog i udar Kozaka na lijevo krilo Napoleonovih postrojbi
Bitka kod Borodina
Položaje koje je Kutuzov izabrao za bitku s Napoleonom, vojnički gledano, zatvarali su oba puta koji su od Smolenska vodili prema 'vječnoj' Moskvi. S fronta ti su položaji bili prirodno zaštićeni tokom rijeke Koloča i dubokom jarugom Semjonskog potoka. Najslabiji i najosjetljiviji dio te bojišnice područje je od sela Semjonovskoje do sela Utice gdje je priroda zemljišta omogućavala i obilazak ruskog lijevog krila. Ruske postrojbe u zaštitnici hrabro su se suprotstavile i tim svojim doista požrtvovanim otporom dale su više nego dragocjeno vrijeme koje pak je Kutuzov znalački rabio za organizaciju i slaganje ruskih postrojbi u obrani. Tijekom 5. studenog Napoleonove postrojbe svladale su snažan i žilav otpor ruskih postrojbi u zaštitnici kod sela Ševardino, te je tijekom 6. studenog Napoleon izdao zapovijed za opći napad. Ruska armija pod zapovjedništvom Kutuzova brojila je 110 000 vojnika i 640 topova, a složaj koji je zauzela bio je slijedeći: desno krilo i središte zaposjela je ruska 1. armija (58 700 vojnika) pod zapovjedništvom generala Barklaja de Tolija, lijevo krilo drži ruska 2. armija (34 100 vojnika) pod zapovjedništvom generala Bagrationa. Pričuva je pretežito postavljena iza desnog krila i središta bojnog složaja ruske vojske. Najjači i ključni položaj ruske vojske ima 1. armija koja je zauzela svoje položaje iza rijeke Koloče koja je time postala izuzetno jaka zaprijeka koja je branjena snažnom armijom. (Athumanunh ne bi baš volio tuda napadati, a priječi rijeku koju brani protivnik jedna je od najtežih bojnih radnji). Napoleon je znalački zamijetio da je u tom složaju ruske vojske najslabija točka lijevo krilo i da je ono pogodno da se nad njim izvrši obuhvat. No, kasnije se ipak ponesen uvjerenjem u svoju nepobjedivost, odlučio za frontalni napad s glavnim naporom na selo Semjonovskoje, te na položaj ruske topničke bitnice kojom zapovijeda Rajevski, a pomoćni je napor usmjerio na selo Uticu i Borodino. Napoleonova vojska broji 130 000 vojnika i 587 topova, a zauzela je slijedeći složaj za napad: na desnom krilu nastupa 5. korpus, u središtu je 1. i 3. korpus, te Mirino konjaništvo (snage tri korpusa) u prvoj crti, dok su u drugoj crti središta postrojbe 8. korpusa, na lijevom krilu nastupa armija Boarnea usmjerena prema Borodinu i dijelom postrojbi prema bitnici Rajevskog. Pričuvu Napoleonove vojske čini garda podijeljena na staru (veterani) i novu (novaci) gardu. Sve Napoleonove postrojbe krenule su u napad 7. studenog u 0530 sati nakon kraće topničke priprave. Otpočeo je napad na Borodino i ono je ubrzo bilo u rukama napoleonovih vojnika, a zatim su se razvile teške bitke i borbe za Bagrationove redute (Athumanunh će Vam nacrtati i opisati redut kasnije kada bude pisao o razvoju fortifikacije kroz povijest, no da bi razumjeli to je unutarnja utvrda u sklopu zamka koja je uređena za djelovanje vatrenim oružjem po protivniku na sve strane, a iz reduta posada zamka pruža svoj posljednji otpor protivniku, a posljednji otpor je zapravo trenutak kada obrana postaje očajnička i svi koji sudjeluju u njoj htjeli ne htjeli postaju heroji). No, vratimo se Bagrationovim redutima, dakle u početku napoleonov 1. korpus snažno napada na ove utvrde uz snažnu potporu 100 – tinjak topova, ali ruske dvije divizije koje brane redute nikako nisu popuštale. Oko 0800 Napoleon na te redute šalje 3. korpus i Mirino konjaništvo koje sa sobom dovlače još topništva. No, ovo kao da je malo osramotilo vojnike 1. korpusa, pa su oni ipak uz strašne i krvave gubitke zauzeli ruske Bagrationove redute i prije dolaska pojačanja, ali je general Bagration već oko 0900 zapovjedio protunapad i povratio izgubljene redute.
Združeni odredi austrijsko – ruske vojske zapovijed za napad dobili su 1. prosinca, a nastupanje je počelo 2. prosinca u 0500 sati po gustoj magli kada su napadne kolone stale napuštati svoje tabore i bivke. Nakon više sudara s promjenjivim ishodom, oko 0930 savezničke postrojbe zauzele su Telnice, Sokolnice i Sokolnički zamak. Međutim, sada pristižu svi odredi francuskog 3. korpusa, pa su njegove postrojbe na uzvisinama iznad Zlatog potoka uspjele zadržati napredovanje tri puta brojčano jačeg protivnika. Istodobno dok su bitke i borbe na uzvisinama iznad Zlatog potoka poprimale sve veći zamah, na značajnu uzvisinu Pracki kopec izbila je saveznička 4. napadna kolona, a tu se sada nalazi i Kutuzov. Kutuzov je kao iskusni zapovjednik odmah uočio da je uzvisina Prackog kopeca dominantna, te će stoga onaj koji je bude držao gospodariti bitkom. Poradi toga Kutuzov tu želi zadržati postrojbe 4. napadne kolone, ali ni ovaj puta njega se ne sluša, pa je 4. kolona produžila napad izričito po zapovjedi ruskog cara Aleksandra I. Istodobno Napoleon je izdao zapovijed svojem središtu da krene u napad i zauzme Pracki kopec. Malo poslije 0900 sati postrojbe francuskog 4. korpusa zauzele su selo Prace i sudarile su se s iznenađenim prethodnicama savezničke 4. napadne kolone. Svi pokušaji Kutuzova da s dijelom postrojbi povrati Pracki kopec ostali su bez rezultata. Kutuzov sada zna da je ovaj iznenadni francuski proboj ustvari i riješio bitku u korist Napoleona. Oko 1100 postrojbe 4. kolone počele su napuštati bitku i povlačiti se prema Austerlicu, a to je povuklo za sobom i cijelo savezničko lijevo napadajno krilo. Saveznička moćna pričuva nakon sudara s francuskim konjaništvom također je odstupila natrag prema Austerlicu. Istodobno još bijesne bitke na sjevernom dijelu bojišnice gdje su se razvile doista veličanstvene bitke između postrojbi Lana i Bagrationa. Napoleon se s postrojbama uspio učvrstiti na Prackom kopecu, pa je sada zatražio od Davua i njegovog 3. korpusa da poduzme napad na smjeru Telnice – Sokolnice, a od Sulta i njegovog 4. korpusa zatraženo je da udari na bok saveznika prema Ujezdu. Od Garde i grenadira Napoleon je zatražio da nastupaju iza postrojbi 4. korpusa, a od konjaništva Mire zatraženo je da napadne postrojbe Bagrationa na desnom savezničkom krilu. Napad Davua i obuhvat koji su poduzele njegove postrojbe doveo je u težak položaj postrojbe Buksgevdena koji se nalazio u središtu i nije počeo s pravodobnim povlačenjem. U brzo dio tih savezničkih postrojbi biva zarobljen, a dio se našao pod teškom unakrsnom paljbom francuskog topništva. Prisiljeni na brzo povlačenje saveznički vojnici stali su se povlačiti preko zaleđenog jezera Zatčansky ryb, ali led je pod teretom vojnika, konja, natovarenih kola i djelovanja francuskog topništva stao pucati, pa su se na mnogim mjestima nesretni ruski i austrijski vojnici jednostavno utopili u hladnoj vodi jezera. Napoleon je sve svoje postrojbe zadržao na bojišnici, a progon protivnika nastavio je samo Mira s konjaništvom.
Gubitci saveznika iznosili su 27 000 poginulih vojnika (21 000 ruskih i 6 000 austrijskih), a na drugoj strani Francuzi su imali 7 000 poginulih vojnika. Pobjeda Napoleona kod Austerlica spada u jednu od najvećih Napoleonovih pobjeda tijekom Napoleonovih ratova. Nakon poraza kod Austerlica Austrija je 6. prosinca zatražila primirje s Napoleonom, a ruska se vojska povukla u Poljsku.
shema D - francuski 3. korpus zaustavlja udar tri puta jačeg lijevog krila austrijsko - ruske vojske
shema C - Napoleonova glavnina udara na Pracky kopec
shema B - glavnina Napoleonove vojske (središte postroja)
shema A - postroj 5. korpusa (sjeverni dio)
Bitka kod Austerlica
Tijekom Napoleonovih ratova došlo je do sudara združene austrijsko – ruske vojske s francuskom Napoleonovom vojskom nedaleko grada Austerlica (češki Slavkov) 2. prosinca 1805. godine. Nakon što je izbio na područje Beč – Brno, Napoleon je svojoj vojsci zapovjedio da prijeđe u strategijsku defenzivu. No, istodobno je Napoleon namjeravao tuči protivnika kod Olomouca, pa je poradi toga početkom studenog zadržao glavninu svoje vojske (oko 53 000 vojnika) na području Brno – Austerlic. Sukladno tom njegovom planu, Napoleon je svoj 1. korpus uputio u smjeru Jihlava, 3. korpus na rijeku Moravu, a 8. korpus zadržao je kod Beča. Istodobno Napoleon je svojim zapovjednicima zapovjedio da kod protivnika svojim postupcima stvore uvjerenje kako su njihove postrojbe zapravo slabe, a ne bi li time potaknuo protivnika da prijeđe u ofenzivu prije nego li se prikupe sve njihove postrojbe. Na drugoj strani austrijsko – ruske postrojbe podijeljene su u dvije skupine: kod Olomouca nalaze se austrijsko – ruske postrojbe pod zapovjedništvom Kutuzova (86 000 vojnika od čega je 15 000 austrijskih), a druga skupina koja je u pokretu dolazila kroz Mađarsku i bila je pod zapovijedanjem nadvojvode Karla i nadvojvode Johana, a brojila je oko 80 000 vojnika. Namjera im je da se spoje kod Olomouca, a istodobnu tamo hita i ruska 3. armija (45 000 vojnika). Napoleon zna da ako se te skupine spoje bit će vrlo snažne i opasne, ali zna i da im za to treba vremena, te se nikako prije polovice prosinca ne mogu spojiti. Kako Napoleon stalno nudi mir kod saveznika je stvoren lažni dojam da su francuske postrojbe razvučene, umorne i slabe. Na insistiranje ruskog cara Aleksandra I, a uz žestoko Kutuzovo protivljenje tomu, austrijsko – ruske postrojbe prelaze u napad kod Brna. Tako ne čekajući pojačanja počelo je 27. studenog nastupanje austrijsko – ruske vojske u pet napadnih kolona s dva vrlo jaka odreda prethodnice i moćnom pričuvom. Tijekom pokreta prema Brnu prethodnica generala Bagrationa sudarila se kod Viškova s francuskim prednjim konjaničkim odredima i odbacila ih. U strahu da će se Napoleon povući s bojišnice bez bitke, prihvaćen je plan austrijskog generala Weyrothera koji je predviđao obuhvat francuskog desnog krila, te da se ono odbaci od komunikacije Beč – Brno. No, ovaj plan zahtijevao je preslaganje postrojbi saveznika s kraćeg i povoljnijeg smjera na duži i teži smjer preko Austerlica. Tim preslaganjem postrojbe saveznika tek su 1. prosinca stigle pred Pracky kopec i tek su pred večer zauzele složaj za bitku na prostoru od Ujezda do Kovalovica s izraženim težištem na lijevom krilu. Napoleon je nakon sudara kod Viškova uvjeren da predstoji odlučujuća bitka, pa prikuplja svoje postrojbe na desnoj obali Roketnica i Zlatog potoka, te je zapovjedio svojim 1. i 3. korpusu da ostave po jednu diviziju na položajima, a s ostalim divizijama požure u središte složaja. Tijekom noći stigla su i francuska pojačanja, pa sada Napoleonova vojska broji oko 75 000 vojnika. Kako je dobio podatke o pokretima savezničkih postrojbi, Napoleon je sada siguran da predstoji bitka, pa zapovijeda prebacivanje snaga (1. i 4. korpus, garda, grenadiri i konjaništvo) na područje Jirikovice kako bi one sutradan u pogodnom trenutku na Prackom kopecu probile središte savezničkih postrojbi, a istodobno 3. korpus na jugu i 5. korpus na sjeveru trebaju zadržati udar protivničkih krila. Na drugoj strani saveznici ostaju kod prvobitnog plana (obuhvat francuskog desnog krila), ponovno nije usvojen prijedlog Kutuzova koji uporno insistira da se prvotno poduzme izviđaj, pa tek onda napadaj. No, savezničko zapovjedništvo uvjereno je da je Napoleon zauzeo složaj za pasivni oblik obrane. Hm, dočekat će ih iznenađenje!
< | lipanj, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!