Borbe na BenHetu – australski tim za obuku
Tijekom svibnja 1969. godine bojna pokretnih udarnih snaga vijetnamskih 'brđana Mike' napadnuta je i teško potučena od postrojbi sjevernovijetnamske vojske negdje duboko u džungli brdskoga područja Južnog Vijetnama (središnja visoravan). Pripadnici bojne uzmaknuli su neorganizirano i u neredu za sobom ostavljajući ranjene i prepuštajući ih zloj sudbini koja ih je čekala u rukama neprijatelja. Pokušaj njihovog potonjeg izbavljivanja pripovjest je o junaštvu jednog čovjeka. Njegovo ime bilo je Keith Payne, a bi je pripadnik Tima za obuku Australske vojske (Australian Army Training Team, Vietnam – AATTV), a temeljna mu je zadaća bila savjetovanje terenskih postrojbi i vojske Republike Južnog Vijetnama (ARVN), te paravojnih vijetnamskih snaga. Payne je bio zapovjednik 212. satnije u 1. bojni Mike Force uvojačenih vijtnamskih brđana, koja je bila razmještena u pokrajini Pleiku, na tromeđi Laosa, Kambodže i Vijetnama. Tijekom travnja i svibnja postrojbe sjeverno vijetnamske vojske pojačale su svoje aktivnosti u tom području, pa je pod opsadu došlo selo BehHet. Selo BenHet, kada bi palo u ruke sjeverno vjetnamskim postrojbama, zapravo bi bilo vrata za ubacivanje u Južni Vijetnam. Selo BenHet opsjedala je 24. pukovnija NVA, a iz Laosa joj se trebala pridružiti i 66. pukovnija NVA. Satnije 1. bojne 211. (Tolly), 212. (Payne) i 213. (Montez) dobile su zadaću da presretnu 66. pukovniju NVA. Paynova 212. satnija imala je svega 89 slabo uvježbanih i opremljenih vojnika 'brđana'. Nadnevka 18. svibnja cijela je 1. bojna 'Mike' helikopterima prebačena do lanca brežuljaka devet km jugozapadno od sela BenHeta. Četiri dana kasnije 5. bojna 'Mike' helikopterima je prebačena četiri km južno od Paynove 212. satnije 'Mike'. Slijedećeg jutra bojne su se spojile i prva je krenula 211. Tolleyeva satnija koja je izravno naletjela na protivnika, te prisiljena na uzmak. Zatim je pokušala 213. Montezova satnija, ali i ona se provela slično. Iste noći stigla je zapovijed da 1. bojna Mike Force uz potporu 5. bojne Mike Force pod svaku cijenu makne protivnika s planinskog bila. Napadu kopnenih snaga prethodio je zračni udar, ali kada su satnije krenule u napad naišle su na žestok otpor, a precizna i usredotočena paljba među 'brđanima' napravila je teške gubitke. Ubitačna paljba četiriju strojopuški i raketa, te paljba minobacača sjeverno vijetnamske vojske bili su više nego pogubni za pripadnike Mike Force. Da bi stvari bile još gore jedna sjeverno vjetnamska satnija uklinila se između prednjih satnija i Tolleyeve 211. satnije. Ubrzo je 211. Tolleyeva satnija bila izolirana od ostatka bojne, a napori i pokušaji drugih dviju da je deblokiraju nisu polučili nikakve rezultate. Posebnu i nevjerojatnu hrabrost i odvažnos pokazao je Payne. On je neprestano bio u pokretu i trčao iz zaklona u zaklon stalno bodreći svoje vojnike i djelujući po protivniku iz sveg oružja koje mu se našlo pod rukom. Onda je granata pala između Paynea i njegovog veziste (radist). Dok je nesretnom 'brđaninu' granata raznjela glavu Payne je ranjen krhotinama u glavu, a i oružje mu je izbijeno iz ruku. No, on je odmah dohvatio najbližu strojopušku M60 i njome odlučno nastavio djelovati po protivniku koji se na trenutak pokolebao. Ubrzo sjeverno vjetnamski vojnici ponovno navale, a poluuvježbani vojnici 'brđanskih plemena' jednostavno su se dali u panični bijeg. Payne je trčao sjekući im smjerove poprijeko i uspio ih zaustaviti i s njima organizirati novu crtu obrane na približno od oko 150 m od planinskog bila. Sve u svemu situacija je bila katastrofalna: Payne, Montez, Latham, Forbes (topnički koordinator) i James (zapovjednik bojne) bili su ranjeni. Nekoliko vojnika je poginulo, a više desetaka ih je ranjeno. Mnogi su ranjenici ostali ostavljeni na milost i nemilost neprijatelju, za mnoge vojnike nije se ni znalo gdje su. Payne je zatražio da ode sam iza protivničkih crta i spasi što veći broj vojnika koji su tamo ostali. Začudo dobio je dopuštenje! Krenuo je sam jer nije poznavao jezik svojih vojnika 'brđana', a svi prevoditelji su nestali, pa je zaključio da će se sam najbolje snaći. Payne je krenuo naoružan strojnicom i radiouređajem. Nitko više nije vjerovao da će se živ vratiti. Payne je začudo skupio veći broj izgubljenih i zaostalih vojnika, te veći broj ranjenika, ali je i sam bio na granici fizičke iscrpljenosti. Kad je Payne odlučio da sa svojom skupinom krene natrag čekala ga je gorka spoznaja. Naime, 1. bojna Mike Force povukla se i kretala se natrag prema 5. bojni Mike Force. Payne je odlučio krenuti za bojnom i krečući se u cik cak na čelu svoje male skupine, nakon 1000 m teško prohodne džungle u 0325 25. svibnja izveo svoju skupinu na sigurno. Za svoj pothvat Payne je odlikovan Viktorijinim križem.
Post je objavljen 22.06.2005. u 19:45 sati.