Pokretne riječne snage - CanGiouc 19. lipanj 1967. godine
Američke Pokretne riječne snage (Mobile Riverine Force – MRF), ustrojene su tijekom lipnja 1967. godine, te su one odmah poduzele intenzivno djelovanje protiv postrojbi Vijetkonga koje su bile u delti Mekonga. Baza Pokretnih riječnih snaga 18. lipnja premještena je na sidrište u sjecištu rijeka SoiRapa i VanCoa, a bitnica samovoznih topova 155 mm razmjestila se u staroj tvrđavi točno nasuprot sjecišta narečenih rijeka. Zemljište na tom području pruža malo zaklona, pa se američke postrojbe kreću u raspršenim postrojima u skokovima od jednog zaklona do drugog. Napad čamaca planiran je tako da se oni iznenada pojave u vodenim tokovima u trenutku plime, a bojna taktika je podjela zemljišnog prostora na veliki broj međuciljeva, zona i faznih crta. Pokretne riječne snage poradi toga bile su osposobljene za brzu promjenu smjera napad, a to je bila taktička prilagodljivost koja će se kasnije pokazati kao korisna. Pješačke satnije 2. zdruga, te 3. i 4. bojna 47. pješačke pukovnije sudjelovale su 19. lipnja u cijelom nizu okršaja u Can Gioucu, a najkrvaviji je bio onaj koji je vodila satnija A 4. bojne. Satnija A ušla je u okršaj sa postrojbama Vijetkonga kod objekta kodno nazvanog broj 18. Satnija A nepromišljeno je uletjela u rovoski položaj postrojbi Vijetkonga i primjerno tomu je i nastradala. Svi časnici, zapovjednici vodova iz satnije, poginuli su odmah na početku okršaja, a do kraja okršaja izgubila je ukupno četrdeset vojnika (KIA). Ipak do 2000 19. lipnja satnije 3. i 4. bojne 47. pješačke pukovnije kombiniranim paljbama pješačkim, topničkim, mornaričko-topničkim, helikopterskim, te nizom zračnih udara, nanijelke su osjetne gubitke postrojbama Vijetkonga. Slijedećeg dana postrojbe Vijetkonga stale su uzmicati pod stalnim pješačkim paljbama američkih postrojbi. Satnije B i C 3. bojne 47. pješačke pukovnije došle su u bojni dodir sa postrojbama Vijetkonga u RachGiongOngu. Unatoč topničkim i zračnim udarima postrojbe Vijetkonga održale su se na svojim položajima. Tijekom noći preživjeli vojnici Vijetkonga jednostavno su otplivali rijekom, a ujutro američke postrojbe nalazile su na prazne i napuštene položaje i tek na kojima nailazile na sporadičan otpor Vijetkonga koji se povlačio. Gubitci Vijetkonga procjenjeni su na oko 250 vojnika ukupno, dok su američki ostali tajna.
Kota 63 – 196. laki pješački zdrug 22. do 25. studenog 1967. godine
Potkraj studenoga 1967. godine američki 196. laki pješački zdrug bio je potpuno spreman zapodjenuti boj sa postrojbama sjevernovjetnamske vojske koje su se nalazile u dolini QueSon, a pored tih postrojbi tu se još nalazilo i nekoliko postrojbi Vijetkonga. Najbliža protivniku bila je bojna skupina 'Dorland' koju su činile dvije strjeljačke satnije svaka po 100-tinjak vojnika, dvije manje oklopne postrojbe i još četiri tenka M48 pod zapovjedništvom bojnika Gilberta N. Dorlanda. Ta bojna skupina je oko 0710 23111967 došla u bojni kontakt s protivnikom na koti 63. Ubrzo se razvila žestoka borba, pa je bojnik Dorland pozvao tenkove u pomoć, a istodobno je i zatražio topničku potporu iz baze koja je bila 7 km južnije od kote 63. Dorland je bitku vodio vrlo dobro usmjerujući što više paljbe po protivniku, a ubrzo mu je u pomoć stigla i satnija B 3. bojne 21. pješačke pukovnije koja je dopremljena helikopterima. Tenkovi su visokoeksplozivnim nabojima precizno uništavali bunkere. Do noći američke postrojbe pronašle su 60-ak mrtvih sjevernovijetnamskih vojnika, a do 25. studenoga broj se popeo na 151 KIA, dok su američke postrojbe imale 7 KIA i 50 WIA.
Post je objavljen 19.06.2005. u 22:23 sati.