Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

utorak, 31.05.2005.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Nadnevka 12. rujna njemačke 4. i 5. armija još prije zore, a ničim ometane, povlače se na crtu Sijip – Sent Menu, a francuska 3. armija ostala je potpuno nedjelotvorna i sve to mirno promatrala, a francuska 4. armija u trenutku kada je izgubila dodir s njemačkim postrojbama, jednostavno je stala na oko 20 km prije Marne. Kad je prešla rijeku Velu njemačka 3. armija zauzela je položaje na Tijiziju do Sijipa, dok je francuska 9. armija tek navečer pristizala na rijeku Velu i tako bila udaljena od prvih njemačkih crta skoro 8 km. U namjeri da spoji svoju 2. armiju s njemačkom 3. armijom Bilov prikuplja svoje postrojbe na srednjem toku rijeke Vele kako bi tu dočekao njemačku 7. armiju koja je trebala popuniti nastalu prazninu između njegove 2. armije i 1. armije. No, francuske i britanske postrojbe tijekom borbi od 1000 do 1100 12091914 zauzele su prijelaz kod Braisne (Brena), a u 1500 i most kod Fima. Tako je u sumrak njemačka 2. armija (gardijski i 10. korpus, 10 pričuvni korpus i 14. divizija) držala oko 24 km bojišnice, dok je zapadno od nje na 18 km bojišnice razmještena 13. divizija i 25. brigada. U 1430 Žofr je zapovjedio da 6. armija uz potporu britanske armije počne prebacivati svoje postrojbe preko rijeke Oase, da 5. armija uz sudjelovanje britanske armije svojim lijevim krilom prijeđe rijeku Enu. Međutim, francuska 6. armija već je ušla u borbu s njemačkim postrojbama, a francuska 5. armija nastupala je prema glavnini snaga njemačke 2. armije, tako se ni njihovi ciljevi nisu poklapali s Žofrovom zamisli iz zapovjedi. Naime, njemačke armije trebaju manje vremena da im stignu pojačanja i da ona interveniraju na kritičnim mjestima nego vrijeme koje trebaju francuske armije da svoje postrojbe vrate na odlučujuće smjerove. Slijedećeg dana, 13. rujna, svima je bilo jasno da je započela nova bitka, bitka na rijeci Eni. Iako njemačke armije nisu pretrpjele poraz na rijeci Marni, one ipak nisu uništile glavninu francuskih armija kako je prvobitno bilo zamišljeno, pa je time bitka na rijeci Marni prekretnica u Prvom Svjetskom ratu, jer se pokazalo da njemačke armije nisu nepobjedive i svima je postalo jasno da će rat trajati mnogo duže nego što se u početku planiralo. Iako labava pobjeda na rijeci Marni, ipak je dobro došla francuskim i britanskim postrojbama. Naime, demoraliziranim i preplašenim francuskim i britanskim vojnicima odjednom je porastao borbeni moral i želja za bitkom, a poljuljano vojničko samopouzdanje ponovno je vraćeno. Bitka na Marni vodila se na bojišnici od preko 300 km, Francuzi i Britanci angažirali su 55 divizija, te oko 3000 topova, dok su na drugoj strani Nijemci angažirali 51 diviziju i oko 3300 topova. Brojčano to je izgledalo: 986 000 francuskih i britanskih vojnika protiv 900 000 njemačkih vojnika. Iz francuskih izvora Athumanunh je pronašao da su gubici francuskih armija bili slijedeći 18 073 mrtva, 111 963 ranjena i 83 409 nestalih vojnika, a pri tomu je zarobljeno oko 38 000 njemačkih vojnika i zaplijenjeno 160 težih topova. Njemački gubici ostali su tajna i nikada nisu službeno objavljeni.

ponedjeljak, 30.05.2005.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Tek kada je oko 1200 10. rujna saznao da se njemačke postrojbe povlače i da britanske postrojbe idu bez borbe i problema naprijed, Žofr žurno traži od 5. armije da uputi konjanički korpus Kanoa u izviđaj, a da 18. korpus što prije stigne u visinu desnog krila britanske armije. Do kraja dana francuska 6. armija okrenula je svoj front prema sjeveru s desnim krilom kod La Ferte Milona, ali je pri tomu izgubila dodir s Kulkovom glavninom. Britanska armija stigla je približno u visinu s francuskom 5. armijom, ali nije ni pokušavala prijeći rijeku Urk. Desno od Britanske armije konjanički korpus Konoa osiguravao je borbeno 18. korpus, 5. armiju i skupinu pričuvnih divizija sjeverno i južno od Šato Trjerija. Središte francuske 5. armije izbilo je na Marnu, ali ni ono nije imalo borbeni dodir s njemačkim postrojbama. Francuska 9. armija koja je sada na lijevom krilu zaštićena 10. korpusom 5. armije, nakon žestokih okršaja s dijelom njemačke 3. armije izbila je na crtu Verti – Pjer Moren – rječica Somme, dok su francuske 3. i 4. armija i dalje okrenute njemačkim postrojbama kod Verduna. Čim je u 1800 saznao da se njemačke postrojbe povlače ispred francuskih postrojbi 5. i 9. armije Žofr je zapovjedio svim armijama da poduzmu gonjenje protivnika, ali to je već bilo nakon 24 sata od kako su se njemačke armije počele povlačiti. Čim je spoznao da se njemačka 1. armija povlači na sjever umjesto na sjeveroistok Moltke je zatražio od Kulka da odmah što efikasnije zaštiti desni bok, ali kako je praznina između 1. i 2. armije i dalje bila velika Moltke je zapovjedio Kulkeu da se odmah sa svojom 1. armijom podredi Bilovu i njegovoj 2. armiji. Za zatvaranje praznine između 1. i 2. armije Moltke je odredio njemačku 7. armiju, ali njezine prve postrojbe bile su to kadre učiniti tek 12. rujna. Tek 11. rujna Moltke je ipak odlučio da osobno obiđe cijelu bojišnicu i uvidi točno stanje na istoj. Kako se uvjerio da najveća opasnost predstoji na crti njemačke 3. armije Moltke je izdao zapovijed da se 3., 4. i 5. armija preslože, pa je tako sada crta bojišnice 3. armije svedena na samo 20 km. Istodobno zapovjedio je zapovjedniku 7. armije da se sa svojom armijom podredi Bilovu i njegovoj 2. armiji. Do kraja 11. rujna nigdje nije došlo do bojnog dodira francuskih i njemačkih postrojbi, ali je francusko konjaništvo upalo u prazninu koja se nalazila ispred francuske 5. armije i izbilo gotovo pred Sissonne. Kulke je odmah reagirao, pa je uputio svoje dvije brigade kako bi one zauzele važnija raskršća kod Fima i Brena. Istodobno Britanska armija okrenula je svoj front na sjeveroistok pošto je bila zaštićena konjaništvom, ali nije došla u dodir s njemačkim postrojbama. Francuska 6. armija ojačana 37. divizijom prošla je šumu Viler Koterea i svojim čelnim kolonama izbila kod Ene, dok je njezin konjanički korpus Bridua izbio kod Oaze. Istodobno, a pošto je imala prednost pred francuskim postrojbama, njemačka 1. armija neometano i bez problema prešla je Enu i razvila svoja zaštitna krila. Znajući da su desno krilo i središte njemačkih armija još uvijek razdvojeni Žofr je zapovjedio u 1730 da se francuska 6. armija, britanska armija i lijevo krilo francuske 5. armije okome na njemačko desno krilo, da francuske 4. i 9. armija napadnu središte njemačkih armija i njihovo lijevo krilo, te da ga odbace prema sjeveroistoku. Francuska 3. armija trebala je odmah prijeći u napad i presjeći komunikacije između njemačkih armija, a francuska 5. armija, odnosno njezina glavnina postrojbi, pričeka na razvoj situacije i da onda djeluje protiv njemačkih postrojbi koje su se grupirale na sjeverozapadu bojišta ili na sjeveroistoku. Athumanunh će opet napisati da je takav plan bio previše smion, pa čak i da je uspio francuski obuhvat njemačkog desnog krila i odvajanje tih njemačkih postrojbi od mase njemačkih armija, te da su se presjekle komunikacije njemačkim armijama, francuske postrojbe to nisu bile kadre učiniti, jer njemačke armije nisu bile potučene niti ozbiljnije načete, već su se same povlačile. No, bilo kako da bilo, bitka na Marni je već i prije toga bila završena.

nedjelja, 29.05.2005.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Lijevo krilo njemačke 2. armije i desno krilo njemačke 3. armije, istog tog jutra, energičnim djelovanjem odbacili su desno krilo i središte francuske 9. armije, koja je oko podneva preživljavala svoje najteže borbene trenutke. Kako su se generali Foš i Franše D' Epere usuglasili da 10. korpus iz 5. armije privremeno pomogne ugroženoj 9. armiji, general Foš je morao presložiti svoj bojni raspored. Tako je general Foš posegnuo za svojom posljednjom pričuvom – 42. diviziju s lijevog je krila primaknuo središtu jugozapadno od Fer Šanpnoaza, ali je ona u bitku ušla tek predvečer. Postrojbe generala Foša s velikim teškoćama držale su svoje položaje željno očekujući pomoć koja je stizala u obliku 42. divizije. Oko 1300 odjednom su prestali napadi njemačkog gardijskog korpusa, a oko 1700 na cijeloj bojišnici njemačke postrojbe olabavile su svoje pritiske, da bi se na kraju njemačke postrojbe počele povlačiti. Istodobno 1. i 3. korpus francuske 5. armije stigli su do visoravni na južnoj obali Surmelina (Sirmelena), a na istoku francuske 4. i 3. armija uspjele su se oduprijeti njemačkim 4. i 5. armiji. Ujutro Hench je u stožeru 1. armije donio odluku da se njemačka 1. i 2. armija povuku s rijeke Marne. Kad su na Marnu izbile postrojbe Britanske armije Bilov je započeo s povlačenjem. Time se stvara još veća praznina između njemačkih armija, a istu je sada nemoguće popuniti, mada je desno krilo njemačke 1. armije postiglo uspjeh u odnosu na francusku 6. armiju, to nije iskorišteno. Isto tako ni uspjeh desnog krila njemačke 3. armije u odnosu na francusku 9. armiju njemačke postrojbe nisu iskoristile. U 1100 2. njemačkoj armiji stigla je zapovijed da se povuče na desnu obalu Marne i osloni svoje desno krilo na Dorman. Kada je od Kulka dobio obavijest da se 1. armija povlači u 1130 lijevim krilom istočno od Urka, Bilov je obavijestio Vrhovno zapovjedništvo da se i on povlači zbog povlačenja 1. armije, a da je pri tomu prešutio da je on izdao zapovijed za povlačenje pola sata ranije nego što se počela povlačiti 1. armija. No, dok su Bilov i Hench pesimistički pratili povlačenje, Kulk se već u 1030 uznemirio kada je primio obavijest da se i 2. armija povlači, a kako mu Hench nije odobrio zamisao da obuhvati svojim desnim krilom francusku 6. armiju, zapravo je on prisiljen na povlačenje. Tim povlačenjem još se više stvara praznina između njemačke 1. i 2. armije. Evo Athumanunhovog komentara - usprkos tomu što je 1. armija postigla taktičke borbene uspjehe, to nije iskorišteno i njoj je nametnuto povlačenje, a na drugoj strani opet niti francuska 6. armija, a niti Britanska armija, vidjevši da se njemačka 1. armija naglo povlači nisu iskoristile taj iznenadni poklon, pa ničim ne ometaju povlačenje njemačke armije. U povijesti ratovanja ostat će zapisano da se dogodilo 'čudo na rijeci Marni', a evo, sada Vam je Athumanunh rasvijetlio to 'čudo' koje zapravo nije ništa drugo nego bedastoća njemačkih časnika Bilova i Hencha koji nisu iskoristili uspjehe 1. armije. Hench ide još dalje u svojim nepromišljenostima i bedastoćama, pa tako kad je stigao u stožer njemačke 3. armije, a koja je zaprimila zapovijed Vrhovnog zapovjedništva da se pripravi za napad zajedno s njemačkom 4. i 5. armijom Hench uvjerava zapovjednika 3. armije da je to nemoguće napraviti i o tome izvještava Vrhovno zapovjedništvo. Pošto se sada tri njemačke armije povlače, sve je jasniji strategijski njemački poraz na rijeci Marni, ali ni francuski se časnici nisu imali baš čime pohvaliti jer Žofr nema podatak (to je krivnja francuskog konjaništva koje je potpuno pasivno, a temeljna mu je namjena bila borbeno izviđanje, ili vojnički rečeno nasilno izviđanje) da je stvorena velika praznina između njemačke 1. i 2. armije u kojoj je francusko konjaništvo i britanska armija, a da su kojem slučajem uletjele, jednostavno moglo napraviti 'dar mar' njemačkim armijama, ali francuska pasivnost vidi se i kod 4. i 9. armije koje umjesto da se tiskaju naprijed one jednostavno provode defanzivna bojna djelovanja.

subota, 28.05.2005.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Nadnevka 8. rujna francuska 6. armija produžila je svoje lijevo krilo 7. divizijom iz sastava 4, korpusa koja je na bojišnicu brzo stigla vlakom, te autobusima i taxima koji su mobilizirani u Parizu. No napadi francuske 6. armije nisu polučili gotovo nikakve rezultate, jer je tijekom noći Kulke tu rasporedio svoje 3. i 9. korpus. Stanje se nije popravilo ni pristizanjem francuske 8. divizije iz sastava 4. korpusa. Francuske su postrojbe debelo istrošene i umorne, pa je u 1900 8. rujna zapovjeđeno da se prijeđe u obranu, a planirano je i povlačenje. Britanska armija i konjanički korpus Konoa forsirali su Mali Moren, te uspješno odbacili dijelove njemačkog 2. konjaničkog korpusa, ali su stali u 0915 usprkos insistiranju Žofra da stanu tek kad prijeđu rijeku Marnu. Lijevo krilo francuske 5. armije (18. i dio 3. korpusa) odbacilo je njemački 1. konjanički korpus i potisnulo desno krilo njemačke 2. armije koja se tijekom noći povukla u visinu Monmiraja i okrenula frontom prema zapadu. No, središte i lijevo krilo 2. armije s desnim krilom njemačke 3. armije ipak su uspjeli potisnuti središte francuske 9. armije, te odbaciti desno krilo 9. armije južno od Fer Šanpnoaza, ali je pri tom i dalje ostala praznina odo oko 40 km u spoju njemačke 1. i 2. armije. Istodobno između Marne i Meuse (Meze) postrojbe francuskih 3. i 4. armije već su dobrano iscrpljene i jedva odolijevaju napadima njemačkih postrojbi, a u pogibeljnom trenutku za francusku 4. armiju pojavljuje se 15. korpus iz 3. armije koji je doslovno spasio stvar. Navečer Žofr još uvijek ima proturječne i skroz netočne podatke. Naime on je još uvijek uvjeren da je njemačka 1. armija podijeljena i da su njezini 3. i 9. korpus u bitki s francuskom 5. armijom. Zato on izdaje zapovijed da 4. armija angažira cjelokupni 21. korpus u namjeri da iz borbe izbaci cjelokupno njemačko desno krilo. No, ni njemačkom Vrhovnom zapovjedništvu čini se da situacija i nije baš sasvim jasna, pa Moltke donosi odluku da angažira njemačku 7. armiju koja se prikupljala i koncentrirala u Belgiji, izdvaja iz sastava njemačke 6. armije tri korpusa i koncentrira ih u području Meca, a ostatak 6. armije treba se povući iza granice. Time je definitivno napušten plan od 4. rujna kojim se trebalo obuhvatiti desno krilo francuskih armija. No, Moltke se boji da bi i prije toga njegovo desno krilo moglo pretrpjeti poraz, pa ponovno šalje Hencha u stožere 1. i 2. njemačke armije. U stožeru 2. armije Hench je obaviješten da je desno krilo 2. armije obuhvaćeno znatnim francuskim snagama i da se praznina između 1. i 2. armije još više povećala, ali nije odobrio zapovjedniku 2. armije koji je želio zatvoriti ovu prazninu produžavanjem unutarnjih krila 2. armije. Hench je zapovjedio da se snage 2. armije povuku na sjever ako francuske snage prijeđu rijeku Marnu. Kako je noću 8. / 9. rujan od 6. armije Žofr dobio nepovoljne obavijesti, on je uputio jedan korpus s desnog krila 1. armije u pomoć 6. armiji, ali taj korpus najranije tu može stići tek 12. rujna, pa je 37. diviziju iz 5. armije uputio odmah da pojača 6. armiju. Istodobno Žofr je savjetovao zapovjednika 6. armije da izbjegava odlučujuće bitke i da se odmah osloni na obranu snaga Obrane grada Pariza (Pariški utvrđeni tabor). Na desnom krilu birtanske armije, njezin 1. i 2. korpus prešli su rijeku marnu, ali je njezin 3. korpus zadržan njemačkim konjaništvom kod La Ferte su Žuara, pa su i ova dva korpusa zastala. U trenutku kada je lijevo krilo francuske 5. armije izbilo (18. korpus i konjanički korpus Kanoa) na crtu koja se podudarala s britanskim postrojbama, našli su se u famoznoj praznini koja se stvorila između njemačkih 1. i 2. armije, ali francuske i britanske postrojbe zbog svog pretjeranog opreza nisu to iskoristile. Istodobno središte francuske 5. armije (1. i 3. korpus) okrenut prema desnom krilu njemačke 2. armije izgubio je dodir sa svojom glavninom, a desnokrilni 10. korpus 5. armije, pak je podupirao francusku 9. armiju.

petak, 27.05.2005.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Kada je saznao da je na područje Urka stiglo svježe francusko pojačanje, te da francusko lijevo krilo i dalje produžuje na sjever, Kulk samoinicijativno odlučuje da na francuske namjere obuhvata odgovori obuhvatom lijevog krila francuske 6. armije. Zato on privlači svoj 3. i 9. korpus na desnu obalu rijeke Marne i zapovijeda im da se NKO (ne kasnije od) 8. rujna spoje na desnom krilu armije. Vidjevši da su se 3. i 9. korpus 1. armije povukli i 2. armija povlači svoje desno krilo, sjeveroistočno od Monmiraja, u namjeri da tako osigura svoj otkriveni desni bok, a istodobno središtem i lijevim krilom pojačava pritisak na smjeru Monmor (Montmort) – Sezam gdje su angažirane snage 14. divizije iz 7. korpusa koji je armijska pričuva. Opet je od njemačke 3. armije zatraženo da sve to borbeno podrži, jer sada je takvim preslaganjem 1. armije, između 2. armije i 3. armije nastala nebranjena praznina široka oko 40-tak km. Kako su iscrpljeni cjelodnevnim usporavanjem postrojbi britanske armije njemački 1. i 2. konjanički korpusi izvlače se na obalu rijeke Marne. Njemačka 3. armije u želji da podrži svoje susjedne armije (2. i 4. armiju) nesmotreno je u svom središtu stvorila prazninu, ali opet ratna sreća, naime ta se praznina poklopila s istom prazninom koja je nastala na drugoj strani između francuskih 9. i 4. armije. (da su se kojim slučajem tu iznenada pojavile francuske postrojbe to bi bilo kobno i pogubno za njemačku 3. armiju i Athumanunh ni zamisliti ne može što bi se tada dogodilo s daljnjim tijekom bitke, ali ludi i hrabri uvijek su imali sreće, pa je vjerojatno to sada bilo i tu tako) Njemačka 4. i 5. armija nisu se nešto iskazale, osim što su i dalje provodile snažan pritisak na francusku 3. i 4. armiju. Opet malo presjek borbene situacije: Francuske 3., 4. i 9. armija uz potporu desnog krila 5. armije izdržale su sve njemačke pritiske koje su poduzimale njemačke 3., 4. i 5. armija. Središte i lijevo krilo francuske 5. armije zaustavilo se na oko 8 km od Malog Morena i pri tom zaustavljanju izgubljen je bojni dodir s njemačkim postrojbama. Britanska armija i pored slabog otpora njemačkog 2. konjaničkog korpusa nije djelovala baš brzo, te je napredovala samo oko 7 km. Francuska 6. armija, koja je u međuvremenu bila ojačana 61. pričuvnom divizijom iz sastava 4. korpusa Obrane grada Pariza, postupno je nailazila na sve jače njemačke snage koje su sve žilavije pružale otpor. Konjanički korpus Sordea (zapovjedništvo preuzima Bridoux) pojačava bojišnicu razbijene 61. pričuvne divizije i tijekom toga snažno i iznenada se sudara s njemačkim postrojbama koje čine njemačku pobočnicu desnog krila. Kako je stekao uvid da se njemačka 1. armija povlači na sjever Žofr 7. rujna u 1545 zapovijeda: sve postrojbe na lijevom krilu moraju slijediti protivnika i izvršiti obuhvat njemačkog desnog krila. Istog dana uvečer kod njemačkih je postrojbi slijedeća situacija: njemačka 1. armija sa svojih 5 pješačkih i 1 konjaničkom divizijom vodila je bitke s francuskih 7 pješačkih divizija, konjaničkim korpusom i konjaničkom divizijom zapadno od Urka na bojišnici od oko 23 km. Njemački 2. konjanički korpus zadržavao je cijelu britansku armiju koja ima 6 pješačkih i jednu konjaničku diviziju. Njemačka 2. armija sa 7 pješačkih i jednom konjaničkom divizijom na bojišnici od oko 35 km bije se sa francuskom 5. armijom i 3 divizije iz 9. armije, a to je ukupno 14 pješačkih i 3 konjaničke divizije. Njemačka 3. armija napada na bojišnici od oko 50 km, lijevom skupinom 3 pješačke divizije na desno krilo francuske 9. armije koja tu ima 5 pješačkih i jednu konjaničku diviziju, te desnom skupinom od 2 pješačke divizije napada na dvije pješačke divizije francuske 4. armije. Njemačka 4. armija sa svojih 8 pješačkih divizija napala je na 6 francuskih pješačkih divizija francuske 4. armije na bojišnici od oko 40 km. Njemačka 5. armija sa svojih 8 pješačkih divizija vodi borbe s 7 pješačkih divizija francuske 3. armije na bojišnici od oko 25 km. Tako je u najkritičnijem trenutku bitke general Moltke nesmotreno prepustio inicijativu njemačkim zapovjednicima armija, a za njegovom inicijativom naprosto je vapilo stanje koje se događalo na spoju njemačke 1. i 2. armije.

četvrtak, 26.05.2005.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Čim je Kulk shvatio da je njegov 4. pričuvni korpus napadnut jačim francuskim snagama i još k tome je odbačen sa svojih položaja, on je odmah zapovjedio svojem 2. korpusu da se prebaci s lijeve na desnu obalu rijeke Marne, a ujutro tu zapovijed šalje i svom 4. korpusu, dok 3. i 9. korpus, te 2. konjanički korpus zadržava na Velikom Morenu. Istodobno njemačka 2. armija preslaže se okrećući svoj front prema gradu Parizu, a 3. armija zaostaje na dan hoda iza ostalih postrojbi. Kada su 6. rujna francuske 9. i 5. armija, te britanska armija započele s napadnim djelovanjima, sve njemačke postrojbe desnog krila tek su se počele užurbano preslagati s temeljnim osloncem na njemački 9. korpus koji se brani kod Esternea i 7. korpus koji se brani kod Monmiraja. Žurno prebacivanje postrojbi njemačke 1. armije preko Marne bojno je prikrivao 2. konjanički korpus koji je nastupao prema južnom dijelu šume Kresi (Crecy), dok je istodobno 1. konjanički korpus provodio izviđaj smjerom La Ferte Goše – Nangis. Kako su lijevo krilo i središte francuske 5. armije napali Klukovo izbačeno lijevo krilo (9. i 3. korpus), te ga ugrozili obuhvatom, zapovjeđeno je da se ti korpusi povuku na područje Malog Morena. Sada pak francuska 9. armija i desno krilo 5. armije snažno napadaju njemačku 2. armiju, koja je dosta ispred u odnosu na njemačku 3. armiju, te je tako 2. armija potpuno nezaštićena na lijevom boku. General Bilov pak je potpuno iznenađen jer je on svim svojim korpusima zapovjedio progon protivnika uvjeren da su to samo francuske zaštitne postrojbe, no, zapravo je došlo do sudara glavnih snaga. Sreća po njemačke postrojbe bila je ta što je general Bilov odmah zatražio pomoć njemačkog 12. korpusa koji je hrabro krenuo s desnog krila njemačke 3. armije, pa iako je bio razvučen na oko 25 km, postrojbe 12. korpusa na vrijeme su stigle i pomogle ugroženom gardijskom korpusu odbacivši tijekom toga desno krilo francuske 9. armije na rječicu Somme. Francuska 6. armija opasno je i dalje ugrožavala njemačko desno krilo na rijeci Urk, sjeverno od rijeke Marne, pa je Kulk prisiljen tamo uputiti svoj 4. korpus. Istodobno britanska je armija u šumama Armenvilije (Foret d' Armenvilliers) odbacila njemački 2. konjanički korpus, te na zahtjev generala Žofra okrenula svoj front u smjeru Monmiraja. Francuska 4. armija uspješno je presjekla put njemačkoj 4. armiji jugozapadno od Vitri le Fransoaa (Vitry le Francois), pa je zapovjednik njemačke 4. armije zatražio pomoć njemačkog 19. korpusa iz sastava 3. armije. Sada njemačka 3. armija svojim postrojbama podupire 2. armiju i 4. armiju, a to od nje zahtjeva napor djelovanja u dva divergentna smjera (Athumanunh priznaje da djelovati u takvim uvjetima nije nimalo lako ni vojnicima ni zapovjednicima). Njemačka 5. armija potisnula je lijevo krilo francuske 3. armije, a središte i lijevo krilo, nakon njihovog početnog uspjeha, sada je protunapadom vratila na početne položaje. Sada je zapovjednik francuske 3. armije prisiljen uputiti svoj 15. korpus u pomoć 5. korpusu na lijevom krilu. Razvoj borbene situacije bio je slijedeći: Njemačke armije postigle su prednost na spojevima 9. i 4., te 4. i 3. armije. Ovo se nimalo ne dopada generalu Žofru, pa on ojačava francusku 4. armiju 21. korpusom koji se iskrcao kod Vasija (Wassy) s jedinom zadaćom da pod svaku cijenu zaštiti desni bok francuske 9. armije. Noću 6. / 7. rujan general Moltke šalje svim njemačkim postrojbama upozorbu da je počela francuska ofenziva.

srijeda, 25.05.2005.

Njemačka 3. planinska divizija – Narvik, lipanj 1940. godine

U jutro 9. travnja 1940. njemački ratni brodovi iskrcali su 139. planinsku pješačku pukovniju i zapovjedništvo 3. planinske divizije u norveškoj luci Narvik. Bio je to početak operacije koja će ostati zapamćena po izvrsnoj njemačkoj bojnoj inicijativi i smionosti, a pokazat će i neoprostivu glupost Saveznika. Otpor norveške posade luke Narvik bio je zanemariv, te je general bojnik Eduard Dietl prihvatio predaju iste. Dietlu je bilo zapovjeđeno da drži luku i osigura željezničku prugu prema neutralnoj Švedskoj, a koja se rabila za prijevoz željezne rude. Dietl je ipak više bio zaokupljen utvrđivanjem položaja svoje postrojbe budući da je bio odvojen od drugih njemačkih postrojbi, a nije ni imao teže naoružanje. Tako je položaj koji je zauzela 139. planinska pukovnija bio krajnje izložen. Naime, Britanska Kraljevska ratna mornarica blokirala je luku Narvik i svakog su se trenutka mogle iskrcati snažne savezničke pješačke postrojbe, a istodobno na potporu Luftwaffe glede opskrbe nije se moglo računati poradi izuzetno lošeg vremena. Nadnevka 16. travnja 1940. godine postrojbe njemačke 3. planinske divizije rastjerale su norveške postrojbe uzduž željezničke pruge koja je vodila do švedske granice, pa su sada mogle i računati na dopremu zaliha iz Švedske. Prije toga 14. travnja u zaljevu Narvika iskrcale su se savezničke postrojbe pod zapovjedništvom general bojnika Mackesyja. Britanski ratni brodovi 23. travnja snažno su zasuli brodskim topništvom luku Narvik, pa je njemački general Dietl morao zapovjediti uzmak iz luke. Iako je znao da je brojčano slabiji odlučio se prevariti Saveznike o svojoj jakosti, pa je zapovjedio da se pruža otpor. Taj neočekivani njemački otpor doista je uvjerio Saveznike da su njemačke postrojbe jače nego što su stvarno i bile. Tako i poradi toga, Saveznici su tek sredinom svibnja poduzeli oprezne napade. Dietelovim vojnicima nedostajalo je zimske odjeće i sve više ponestajalo hrane i streljiva, pa se on odlučuje, ako mu u međuvremenu ne stigne pojačanje i opskrba, na povlačenje u Švedsku. Saveznici su poduzeli još jedan juriš na 3. planinsku diviziju 27. svibnja, ali su se uplašili nadiranja njemačkih postrojbi s juga, a i njihove su postrojbe istrošene upornom obranom Dietla tada već bile u jadnom stanju, pa su se 8. lipnja počeli izvlačiti iz luke Narvik koju su iznenađene njemačke postrojbe bez borbe koju su očekivale ponovno zauzele zahvaljujući Dietlovoj varci.

ponedjeljak, 23.05.2005.

Njemačka 7. zračnodesantna divizija – Eben Emael 10. svibanj 1940. godine

Rano u jutro 10. svibnja 1940. godine jedanaest njemačkih zračnih jedrilica tipa DFS – 230 tegljeno je prema belgijskoj granici. U njima se nalazi dva časnika i 83 vojnika pripadnika njemačkog jurišnog odreda 'Granit'. Zadaća im je da zauzmu utvrdu Eben – Emael za koju se pretpostavljalo da je nesavladiva. Ova je utvrda štitila najvažniji odsječak Albertova kanala i činilo ju je 64 betonska uporišta u kojima su razmještena razna topnička oružja (teški, protuzračni i protutenkovski topovi). Cijela je utvrda okružena minskim poljem i žičanim ogradama.Njemačka obavještajna služba smatrala je da se u utvrdi nalazi posada belgijske vojske koja broji 1200 vojnika, a zapovjednik je bojnik Jottrand. Belgijsko zapovjedništvo uvjereno je da je utvrda nesvladiva, pa bi protivnik koji bi je želio zauzeti trebao uporabiti najteže topništvo ili je dugo opsjedati. No, nikada im na pamet nisu padali padobranci, odnosno njemački pripadnici 7. zračnodesantne divizije. 'Granit' je bio dio veće postrojbe 'Koch', a temeljna namjena bilo im je zauzimanje ključnih mostova tijekom napada glavnih snaga. Svi pripadnici skupina 'Granit' Namjenjene za zauzimanje utvrde Eben-Emael nosili su pored svojeg osobnog naoružanja i posebne kumulativne eksplozivne naboje koji su bili namjenjeni za stvaranje otvora u uporišnim točkama utvrde. Poradi poteškoća koje je imao zrakoplov koji je teglio jedrilice, samo se devet jedrilica spustilo na plato Eben-Emaela u 0520 sati, a među tih devet nije bila jedrilica u kojoj se nalazio zapovjednik skupine Rudolf Witzig. Poradi dopusta belgijska posada brojila je oko 700 vojnika, a iznenađeni spuštanjem njemačkih jedrilica samo su pojedine uporišne točke utvrde povremeno otvarale paljbu na njemačke vojnike. Zapovjedanje nad skupinom 'Granit' preuzeo je narednik Helmut Wenzel, pa je po njegovoj zapovjedi u prvih, ali i ključnih dvadeset minuta postavljen eksploziv na čelične kupole koje su izgledale nesvladive. Na svim tim čeličnim kupolama eksplozivni naboji načinili su potrebite otvore za ulaz u iste. Bojnik Jottrand zapovjedio je da se po samoj utvrdi izvede topnički udar s namjerom da se napadači izbace iz utvrde, ali bilo je prekasno. Oko 0830 kroz strahovitu protuzračnu paljbu na prostor Eben-Emaela spustila se osamljena njemačka jedrilica, a u njoj je bio zapovjednik skupine 'Granit' koja je sada bila kompletna, pa je on zapovjedio da se napadnu svi belgijski otporni punktovi. Međutim, belgijska posada izvela je pješački protunapad, ali uz pomoć zrakoplova tipa 'Štuka' njemački padobranci slomili su taj juriš i uspjeli se održati. Belgijski vojnici napustili su vanjske dijelove utvrde, te se povukli i utvrdili u unutarnjim djelovima utvrde. Witzig se bojao novog protunapada, pa je oko sebe okupio sve svoje vojnike. No, belgijski vojnici nisu pokušali novi protunapad, a ujutro se ispred utvrde pojavilo njemačko pješaštvo koje je bez problema ušlo u utvrdu i slomilo svaki otpor i volju za borbom belgijske posade. Bojnik Jottrand prisiljen je na predaju. Skupina 'Granit' imala je šest mrtvih i dvadeset ranjenih pripadnika, a akcija zauzimanja 'nesvladive' utvrde pokazala se kao izuzetno dobro planirana i provedena, pa je vjerojatno to jedna od najsmjelijih zračnodesantnih operacija tijekom II. Svjetskog rata.

nedjelja, 22.05.2005.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Ujutro 5. rujna oko 0900 sati svim je njemačkim armijama izdana Opća direktiva u kojoj je pojašnjenje ovog plana. Kako njemačka 1. i 3. armija nisu izvršile zapovijed Vrhovnog zapovjedništva, a Moltke vidi da je desno krilo strategijskog postroja njemačkih armija u pogibeljnoj opasnosti, pa još kad je od Kulka dobio izvješće da je 1. armija u bojnom dodiru s tri britanske divizije u području Coulommiresa, a stižu mu i izvješća da se u smjeru Pariza užurbano preslažu francuske postrojbe, Moltke u stožer 1. armije 5. rujna šalje pukovnika (oberstleutnant) Hencha s izričitom zadaćom da 1. armiju zadrži i odmah je vrati na desnu obalu rijeke Marne. Kako se francusko lijevo krilo nikako ne može stabilizirati, a sve to poradi stalnog pritiska njemačkog desnog krila i brzog odstupanja britanske armije, Žofr je prisiljen planirati povlačenje francuskih 3., 4. i 5. armije čak preko rijeke Sene i Aube i da organiziraju obranu na crti Bar de Luc – Pariz, no, s time da sve armije krenu u protunapad čim se francuska 5. armija izvuče iz opasnosti okruženja. Žofor traži od 6. armije da odmah krene prema Parizu i da pod svaku cijenu tamo stigne prije njemačkih postrojbi, te traži od ministra rata da mu snage obrane Pariza podredi kako bi se lakše organizirala obrana i zapovijedanje. Birtanskoj armiji šalje zamolbu da se konačno prestane povlačiti i organizira se za obranu u području Nogent sur Senne. Zapovijeda francuskoj 3. armiji (5., 6. i 15. korpus, tri pričuvne divizije, konjanička divizija i četiri eskadrile) pod zapovijedanjem generala Saraja, da odmah ojača obranu Verduna i da se makne od te tvrđave, a francuskoj vladi predlaže da se odmah evakuira iz Pariza. Francuska 6. armija odmah je poslušala zapovijed i izvukla se iz bojnog dodira s njemačkom 1. armijom, te se presložila i zauzela položaje za obranu grada Pariza. Francuska 5. armija (zapovijedanje je preuzeo general Franse d' Epere) prešla je Marnu u području Šato Tjerija i nastavila se povlačiti uz održavanje veze s konjaništvom prema Britancima i desno od sebe s novoustrojenom francuskom 9. armijom (9. i 11. korpus, 42. divizija i 9. konjanička divizija) kojom zapovijeda general Foš. Na desnom krilu 3. armija također je poslušala zapovijed i ostavljajući dio snaga kod Verdena povlačila se dalje od utvrde održavajući vezu s francuskom 4. armijom (2., 12., 17. i 21. Korpus) kojom zapovijeda general Langl de Kari. Doista ovakvo preslaganja francuskih armija postupno je sve više ličilo na udubljeni oblik koji je bio pogodan za obuhvat njemačke 1. armije koja je daleko naprijed izbacila svoj raspored. No, sada i njemačka 1. armija iznenada mijenja svoj smjer, pa se stvara nova situacija. Žofr je odmah obavijestio generala Galijenija, zapovjednika obrane Pariza, da njegove postrojbe mogu biti uporabljene u smjeru Meauxa, a 6. armiji zapovjedio je da odmah napadne i ugrozi desni bok njemačkoj 1. armiji, ta da time pruži potporu britanskoj armiji koja se pripravila za obranu na rijeci Seni. Kako su sada sve savezničke armije zauzele povoljne položaje za izvedbu protunapada, Žofr je izdao zapovijed da se 6. rujna ujutro otpočne s napadom na svim crtama bojišnice, ali je bitka na Marni stvarno započela već 5. rujna u popodnevnim satima kada je njemački 4. pričuvni korpus iz sastava 1. armije naletio, u pokušaju da izvidi situaciju na zapadu, na jake snage francuske 6. armije koje su ga odbacile na rijeku Ourcq (Urk).

petak, 20.05.2005.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Na rijeci Marni (Marne)

Marna je rijeka u Francuskoj desna pritoka rijeke Sene duga 525 km, a tijekom I. Svjetskog rata na njoj će se odigrati dvije velike bitke.

Prva bitka na Marni (05. do 13. rujan 1914. godine)

Tijekom graničnih bitaka u I. Svjetskom ratu Saveznici su na Zapadnoj bojišnici pretrpjeli niz neuspjeha. Izgubili su grad Namir, prisiljeni su evakuirati Miluz (Mulhouse) i povukli se iz Nansija, te zatim i s rijeke Marne. Istodobno pet njemačkih armija nadire kroz Francusku i ugrožava Pariz sa sjeveroistoka. Zapovjednik francuskih snaga general Žofr odlučuje se na odstupni manevar s ciljem da na svojem lijevom krilu stvori potrebitu snagu i moć svojih postrojbi koje bi bile kadre za obuhvat njemačkog desnog krila, a istodobno na ostalim crtama bojišnice savezničke bi postrojbe na sebe vezale i trošile njemačke snage. Tako je zapovjeđeno francuskim posadama u utvrdama Belfor, Epinal i Tul da na sebe vežu što brojnije njemačke postrojbe i upornom ih obranom zadrže, a ostalim postrojbama zapovjeđeno je povlačenje na crtu Verdun – Sent Kanten. Na lijevom krilu, od britanskih i francuskih postrojbi ustrojena je 6. armija (7. i 4. korpus, 45. divizija i još četiri pričuvne divizije, konjanički korpus generala Sordeta i 3 eskadrile). Namjera je da te snage tuku u obuhvatnim manevrima njemačko desno krilo, no, to se nije ostvarilo jer su njemačke armije potisnule francusko lijevo krilo. Nadnevka 26. kolovoza njemačka 1. armija (2., 3., 4. i 9. korpus, 4. pričuvni i 2. konjanički korpus) pod zapovijedanjem generala Kluka tuče britanske postrojbe kod Kata i Landresija, a kod Kambrea odbacuje francuske postrojbe. Umjesto da se zaustavi na rijeci Somi i organizira obranu, britanski maršal Frenč i prelazi rijeku Oasu (Oise). Tim nepromišljenim manevrom britanskog maršala stvorena je velika nebranjena praznina između francuskih 5. i 6. armije. Nakon neuspjelog pokušaja francuske 5. armije (1., 3., 10. i 18. korpus, dvije pričuvne divizije, konjanički korpus Konoa (Conneau), uz potporu 76 teških topova i 6 eskadrila) pod zapovijedanjem generala Lanrezaka kod grada Sent Kantena, francuski zapovjednik Žofr prisiljen je zapovjediti daljnje opće povlačenje. No, njemačka 1. armija koja proganja francusku 5. armiju iznenada mijenja svoj smjer i okreće se prema rijeci Seni i nastavlja prema Kompjenju, a njemačko Vrhovno zapovjedništvo prebacuje se u Luxemburg i to odobrava, ali nema potpuni uvid u stanje na bojišnici. Tako general Moltke zapovijeda generalu Kulku da nastupa u ešeloniranom složaju iza njemačke 2. armije (gardijski, 7. i 10. korpus, 7. i 10. pričuvni korpus, te 1. konjanički korpus) kojom zapovijeda general Bilov . No, 1. armija već je složila ešalonirani složaj, ali se nalazi ispred 2. armije i general Kulke ne može izvršiti zapovijed. General Kulke poradi toga prelazi 3. rujna rijeku Marnu kod La Ferte sous Jouarre i Šato Tjerija i izbija na crtu Rebais – Monmiraj, a time je potpuno izložio svoj desni bok iz smjera Pariza. Francuski zapovjednici zamijetili su to odmah, pa ubrzano okreću i poreslažu svoje armije, a njemačko Vrhovno zapovjedništvo uopće na to ne reagira. (Athumanunhu nikada nije bilo jasno zašto bar nisu upozorili 1. armiju da se francuske armije ubrzano preslažu na njezinom desnom boku!?) Tek tijekom dana Moltke je uvidio da se 1. armija nalazi u pogibelji, pa žurno zapovijeda njemačkoj 3. armiji (12. i 19. korpus, te 12. pričuvni korpus) kojom zapovijeda general Hauzen da nastavi pokret prema rijeci Seni u smjeru grada Troyes. Istodobno njemačkoj 1. i 2. armiji zapovjeđeno je da svoje bojišnice okrenu na zapad (1. armija između Oase i Marne, a 2. armija između Marne i Sene), a nakon toga da odmah napadnu francusko desno krilo iz pozadine i potuku ga. Njemačkoj 4. armiji (8. i 18. korpus, 8. i 18. pričuvni korpus i 4. konjanički korpus) pod zapovjedništvom generala Vitemberškog, te 5. armiji (5., 6., 13. i 16. korpus, 5. i 6. pričuvni korpus, te 4. konjanički korpus) pod zapovjedništvom prijestolonasljednika Vilhelma zapovjeđeno je da probiju francusko središte i nastave nastupanje kako bi omogućile njemačkoj 6. armiji (21. korpus, 1., 2. i 3. bavarski korpus, 1. pričuvni bavarski i 3. konjanički korpus) pod zapovjedništvom bavarskog prijestolonasljednika Rupperchta, te 7. armiji (14. i 15. korpus, te 14. pričuvni korpus) pod zapovjedništvom generala Heringena prijelaz preko Mozela (Moselle).

četvrtak, 19.05.2005.

Pukovnija Brandenburg – njemačka posebno obučena postrojba Abwehra

Abwehr, njemačka obavještajna i protuobavještajna organizacija, koju je vodio admiral Wilhelm Canaris, do 1939. godine, ustrojila je posebnu postrojbu kojom zapovijeda satnik (stabshauptmann) von Hippel. Ta postrojba poznatija pod imenom pukovnija Brandenburg bila je ustrojena od dragovoljaca koji su živjeli uz granicu ili u inozemstvu, pa su izvrsno vladali stranim jezikom i poznavali običaje susjednih država. Toj postrojbi namijenjena je ključna uloga u provedbi strategije Blitzkriega: - zauzimala je vitalna željeznička čvorišta, raskrižja, tunele i mostove. Bili su to izvrsno uvježbani komandosi koji bi zauzetu lokaciju držali sve dok se ne bi pojavilo njemačko oklopništvo. Odigravši značajnu ulogu tijekom invazije Poljske 1939. godine, Canarisovi 'Brandenburžani' bili su temeljito uvježbani za svoje slijedeće ratne zadaće: - napad na Nizozemsku, Belgiju i Luxemburg.

Lukavstvo u Francuskoj 1940. godine

Nizozemska je predstavljala znatan izazov za komandose poradi svojih bezbrojnih mostova preko nizozemskih rijeka i kanala. Njemački napad na Nizozemsku otpočeo je 10. svibnja, ali su 'Brandenburžani' u Nizozemsku ušli još noću 9. svibnja. Zastavniku (leutnant) Waltheru bilo je zapovjeđeno da zauzme važan željeznički most kod Gennapa na rijeci Maasu, usred neutralne Nizozemske. 'Brandenburžani' su smislili lukavstvo: - bit će odjeveni u njemačke odore, ali će se ponašati kao zarobljenici, a sprovodit će ih ih nizozemski nacisti preodjeveni u odore Nizozemskog kraljevskog oružništva. Zarobljenici su imali skriveno oružje. Sedam 'zarobljenika' i dva 'čuvara' pojavilo se na mostu deset minuta prije početka njemačkog napada. Zastavnik Walther je dao signal i 'zarobljenici' su napali stražarska mjesta na mostu, te ih uništili i neutralizirali. Međutim stražarsko mjesto na drugoj strani mosta ostalo je u rukama Nizozemskog oružništva, pa je ubrzo došlo do razmjene žestoke paljbe. Tri 'Brandenburžana u toj su paljbi ranjena, ali su 'čuvari' preodjeveni u nizozemske odore stali trčati prema drugoj strani mosta. Nizozemci vidjevši ljude u svojim odorama na trenutak su se pokolebali i prestali s paljbom, a to je bilo dovoljno 'Brandenburžanima' da bace na njih granate i domognu se stroja za paljenje eksplozivnih naboja postavljenih na mostu. Istodobno na mostu su se pojavili njemački tenkovi koji su ga bez većih poteškoća počeli prelaziti. Druga uspjela varka 'Brandenburžana' bila je tijekom sprječavanja otvaranja vratnica ustave u Nieuportu, čime je onemogućeno plavljenje nizine rijeke Ysere, a koje bi otežalo napredovanje njemačkim tenkovima. (Nešto slično tome, ali tada je plavljenje uspjelo dogodilo se tijekom I. Svjetskog rata) Važne crpne postaje nalazile su se na južnoj obali rijeke Ysere pokraj mosta na cesti Oostende – Nieuport. Nadnevka 27. svibnja njemačka vojska bila je nadomak Ooestendeu i Belgija je bila pred kapitulacijom. 'Brandenburžani' su zarobili autobus belgijske vojske, pa se skupina poručnika (oberleutnant) Graberta preodjenula u belgijske odore, te se pomiješali u masu civila i vojnika koji su se kretali prema mostu. Južnu obalu rijeke držali su britanski vojnici koji su most pripravili za rušenje. Kad se autobus preodjevenih 'Brandenburžana' približio mostu, britanski vojnici su posumnjali i otvorili paljbu. 'Brandenburžani' su iskočili iz autobusa i potražili zaklone. Kad se spustila noć poručnik Grabert i još jedan dočasnik prepuzali su most i presjekli žice koje su vodile do eksplozivnih naboja postavljenih za rušenje mosta. Dospjevši na drugu stranu poručnik Grabert i dočasnik otvorili su paljbu, a to je bio signal i ostalim 'Brandenburžanima' da strojopuščanom paljbom navale na britanske vojnike. Nakon kraćeg okršaja 'Brandenburžani' su stekli nadzor nad crpnim postajama i cijelim neoštećenim mostom, te su u miru mogli dočekati svoje tenkove.

srijeda, 18.05.2005.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Ujutro 26. kolovoza 1914. godine počela je bitka snažnim napadima postrojbi ruskog središta, ali i njemačkih postrojbi na krilima. Proboj ruskih postrojbi u središtu samo je išao u prilog njemačkim planovima. Prodor ruskih 15. i 23. korpusa zadržan je snažnim otporom njemačkog 20. korpusa, pa su snage ruskog 23. korpusa prisiljene na uzmak prema Najdenburgu, a istodobno njemački 1. pričuvni i 17. korpus kod Rothfiessa potukli su ruski 6. korpus i odbacili ga dalje na jug. Njemački 1. korpus tek predvečer izbio je pred ruski 1. korpus kod Uzdaua. Hindenburg je zapovjedio 1. korpusu da odmah zauzme grad Uzdau i produži napad dalje, dok je 20. korpusu zapovjedio da svojim južnim krilom preko grada Najdenburga udari u sam bok ruskog središta. Oko 1100 sati 27. kolovoza njemački 1. korpus zauzeo je grad Uzdau i produžio napad prema gradu Zoldau, a istodobno je njemački 1. pričuvni korpus stigao nadomak Vartenburga, a 17. korpus produžio je napad prema Ortelsburgu. Ruski zapovjednik Samsonov nema uvid u situaciju i ne zna kakvo je stanje njegovih krilnih (1. i 6. korpus) korpusa, on produžava napad sa 13., 15. i 23. korpusom na njemački 20. korpus. Ovo odgovara u potpunosti Hindenbergu, pa on zapovijeda 1. korpusu da zauzme grad Najdenburg, a 20. korpusu šalje u pomoć landversku diviziju Goltz, dok 1. pričuvni i 17. korpus produžavaju napad na crti Allenstein – Pasnehajm. Zapovjednik ruske 2. armije Samsonov povlači skroz krivi potez jer ne zna gdje su mu krilni korpusi. Naime, on je uvjeren da su njegovi krilni korpusi na mjestima gdje bi trebali biti, no nije tako. Njegov 15. korpus i jedna divizija iz sastava 23. korpusa i dalje uporno drže crtu Hohenstein – Milen – Grossgardienen, a 13. korpusu koji je zauzeo Allenstein zapovijeda da izdvoji jednu brigadu i uputi je u pomoć 15. i 23. korpusu. Tek 27. kolovoza zapovjednik ruskog Sjeverozapadnog fronta zaključio je da je Samsonova 2. armija ugrožena, pa on zapovijeda zapovjedniku ruske 1. armije da pojača napredovanje na svom lijevom krilu i pomogne 2. armiji. No, sve je to sada prekasno i uzalud. Nadnevka 28. kolovoza njemački 1. korpus izbio je pred grad Najdenburg, a postrojbe njemačkih 1. pričuvnog i 17. korpusa nezaustavljivo nastupaju prema gradu Willenbergu. Tek sada i Samsonov shvaća da mu prijeti okruženje, pa zapovijeda 13. korpusu da zauzme složaj kod grada Muschakena i okrene svoj front prema Najdenburgu kako bi se ostale postrojbe mogle tuda izvlačiti. Poradi slabe veze ruski 13. i 15. korpus povlačiti su se počeli tek oko podneva 29. kolovoza, a tada su već postrojbe njemačkog 1. pričuvnog i 17. korpusa bile ispred grada Willenberga, te ga 30. kolovoza i zauzele. Time je i završeno okruženje glavnine ruske 2. armije (13., 15. i 23. korpus). Nadnevka 29. kolovoza jedna je gardijska divizija 2. ruske armije očajnički pokušala probiti obruč, ali u tome nije uspjela. Hindenberg očekuje intervenciju ruske 1. armije, pa ostavlja samo 1. i 17. korpus da drže obruč, a 1. pričuvnom i 20. korpusu, te landverskoj diviziji Goltz zapovijeda da se utvrde kod Allensteina i dočekaju postrojbe ruske 1. armije. Zapovjedniku 17. korpusa Makenzu zapovjedio je da štiti bok i pozadinu 8. armije na rijeci Alle, ali ovaj ne sluša zapovijed i samoinicijativno napada ruske okružene korpuse u želji da ih uništi. No, samo puka sreća i inertnost ruskih zapovjednika 1. armije spasila ga je od uništenja. Naime, Hindenberg vidi da je 1. armija spora i inertna, pa izdvaja snage 1. korpusa koje spašavaju 17. korpus od totalnog uništenja. Istodobno zapovjednik 1. armije razvija svoje korpuse na slijedeći način: 2. i 4. korpusu zapovijeda da izbiju na crtu Projsisch Ajlau – Bartenstein – Bischofstein, konjaničkom 2. korpusu da izbije pred grad Wormditt, ali su te zapovijedi izvršene tek 29. kolovoza. Međutim sve je već bilo previše kasno, jer su njemačke postrojbe 30. i 31. kolovoza uništile ruske okružene snage.
E, a sada o gubitcima. Athumanunh je usporedio i njemačke i ruske izvore, pa dok u njemačkim stoji da su zarobili 92 000 ruskih vojnika i izbrojili 50 000 mrtvih ruskih vojnika, a za svoje gubitke govore da su 10 posto od ruskih. Na drugoj strani ruski izvori navode 70 000 zarobljenih, ranjenih i poginulih zajedno. Bilo kako da bilo gubitci su uvijek za sve vojske strašni i katastrofalni.

ponedjeljak, 16.05.2005.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Okruženje glavnine 2. ruske armije kod Tannenberga

Bitka koja je vođena između ruske 2. armije i njemačke 8. armije odigrala se tijekom mjeseca kolovoza 1914. godine kod grada Tannenberga, a vodila se u okviru bitke kod Gumbinena kada je ruska 1. armija (3., 4. i 20. korpus, četiri pričuvne pješačke divizije, pješačka brigada i pet konjaničkih eskadrona) prisilila njemačku 8. armiju (1., 17. i 20. korpus, 1. pričuvni korpus, 3. pričuvna pješačka divizija, tri landverske brigade i 1. konjanička divizija) na uzmak prema gradu Insterburgu. Istodobno je ruska 2. armija (14 pješačkih divizija i 4 konjaničke divizije), na vrlo širokoj crti bojišnice (100 km), od Augustowa do Mlawe, poduzela napadnu operaciju prema crti Seeburg – Jeziorany. Pošto je pravodobno uočio da njegovoj 8. armiji prijeti okruženje u istočnoj Prusiji, njezin zapovjednik, odlučio se na povlačenje zapadno od rijeke Visle. Načelnik stožera njemačke vojske Moltke zapovjedio je 8. armiji da napadom na rusku 2. armiju zadrži njezino nastupanje do pristizanja njemačkih pojačanja (dva korpusa i jedna pješačka divizija) koje su izvučene sa Zapadne bojišnice i bile upućene na Istočnu. Pasivno držanje ruske 1. armije, koja je previše oprezno i previše polako nastupala, omogućilo je Nijemcima da glavne snage 8. armije prebace u područje Allenstein – Olsztyn, te da otuda udare u lijevi bok ruskoj 2. armiji, dok su istodobno slabije snage 8. armije (pješačka i konjanička divizija) zadržavale nastupanje ruske 1. armije. Nadnevka 22. kolovoza 1914. godine za novog zapovjednika njemačke 8. armije postavljen je Hindenburg, a za njegovog načelnika stožera postavljen je Ludendorf. Obojica su stigla 24. kolovoza na bojišnicu. Zahvaljujući kompletnoj zapovijedi za napad ruske 2. armije pronađene kod poginulog ruskog časnika, izvidničkim podacima, kao i aljkavosti i bahatosti ruskih časnika koji su otvoreno komunicirali radio vezom, njemački časnici shvatili su doslovno sve ruske namjere. Ruska 2. armija nije produžila svoj napad prema Rastenburgu poradi spajanja sa postrojbama 1. ruske armije, već je samostalno krenula u obuhvat (širine 50 km) u smjeru Allensteina i Ostroda s namjerom da presječe smjerove odstupanja njemačkoj 8. armiji. Upućivanjem svog desnokrilnog 2. korpusa u sastav 1. armije zapovjednik 2. armije napravio je još jednu pogrješku. Naime, bespotrebno je ojačao 1. armiju, a oslabio vlastitu 2. armiju. Tako su oslabljene postrojbe ruske 2. armije izbile 23. kolovoza na crtu Johannisburg – Pisz – Ortelsburg – Najdenburg – Zoldau. Hindenburg i Ludendorf uočili su međuprostor (100 km) između ruskih 1. i 2. armije, te su odlučili da svoje snage upute u dvostruki obuhvat ruske 2. armije. Navečer 25. kolovoza Hindenburg zapovjeda 1. korpusu da uz sudjelovanje desnokrilnih divizije 20. korpusa napadne ruski 1. korpus u smjeru Uzdaua i time otvori put prema Najdenburgu. Glavnim snagama 20. korpusa i pričuvnoj 3. pješačkoj diviziji zapovjedio je da na sebe vežu jake ruske snage na crti Mühlen – jezero Damerau, a 1. pričuvni i 17. korpus trebaju napasti usamljeni ruski 6. korpus kod Bischofburga i odbace ga prema Ortelsburgu. Stožer ruskih armija uočio je brzo preslaganje njemačkih postrojbi 8. armije, ali je to pogrješno protumačio i shvatio. Tako je ruskim 13., 15. i 23. korpusu zapovjeđeno da razbiju njemačke snage na crti Allenstein – Osterodea, a 6. korpusu da ostane kod Rastenburga, dok je 1. korpus određen za osiguranje krila i bokova glavnim snagama.

nedjelja, 15.05.2005.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Uvod u bitke I. Svjetskog rata

… cvijet britanske, francuske i njemačke mladeži potpuno je i zauvijek uništen u blatu rijeke Somme, na sjeveru francuske, za samo pet mjeseci užasnih i krvavih, a na kraju vojnički gledano nepotrebnih bitaka. Britansko je Vrhovno zapovjedništvo nepotrebno zapovjedilo masovne pješačke juriše na utvrđena njemačka strojnička gnijezda i time jednostavno poslalo u smrt desetke tisuća mladih života. Kakve li samo gluposti nije zapamtila povijest bitaka, ali bitka na rijeci Somme bila je kruna gluposti: naime, trebalo je samo osvojiti nekoliko stotina metara granatama preoranog i totalno beskorisnog zemljišta, a cijena je bila strašna – 60 000 mladih vojnika …

Po ogromnim dimenzijama, intenzitetu, surovosti, rušilačkom i uništavajućem djelovanju rat koji je trajao od 1914. – 1918. godine potpuno je nadmašio i uveliko zasjenio sve prethodne ratove koji su se vodili u povijesti do tada i 'opravdano' je dobio epitet totalnog sukoba zaraćenih strana. U pripravama za vođenje rata po prvi put učesnici su svi društveni slojevi i faktori (vojni, politički, ekonomski i ini), a u njegovoj provedbi angažirane su sve snage i izvori zemalja učesnica totalnog sukoba. Kao i u svim prijašnjim ratovima i u ovom je ratu temeljna okosnica oružana borba, ali pored nje pojavljuju se i novi vidovi i oblici (politička, ekonomska, moralna, psihološka…), a sve se one jednostavno isprepliću i prožimaju jedna drugu, pa to više nije samo vojnički sukob, nego je to opće društveni sukob. Bitke, bojevi i borbe vode se na kopnu, moru, ali i u zraku, pa je sukob po prvi puta u povijesti vođen u tri dimenzije. Bitke se podjednakom žestinom odvijaju na tri kontinenta (Europi, Aziji i Africi), gotovo na svim velikim oceanima i na svim svjetskim morima. Po broju angažiranosti vojnika uključenih u direktne sukobe to je rat velikih vojničkih masa. Na početku rata 1914. pod oružjem je 20 000 000 vojnika ustrojenih u 367 pješačkih i 71 konjaničku diviziju, da bi 1918. ta brojka iznosila 30 000 000 vojnika pod oružjem ustrojenih u 608 pješačkih i 37 konjaničkih divizija. No, još 70 000 000 ljudi u direktnoj je službi za potrebu onih 30 000 000 vojnika pod oružjem (sanitet, administrativne i tehničke struke i službe). Zbog pomanjkanja muške radne snage na najteže poslove (proizvodnja streljiva i ratne opreme) mobilizirane su stotine tisuća žena, a u sukobe je uključeno i starosjedilačko (domorodačko) stanovništvo iz kolonija. Tako je pod oružjem Velika Britanija imala 900 000 domorodačkih vojnika, a Francuska 400 000 domorodačkih vojnika. Rusija, Francuska i Italija ustrojavaju i posebne dragovoljačke postrojbe od starijih osoba koje nisu podlijegale vojnoj obvezi, a Njemačka, Austro-ugarska i Bugarska ustrojavaju postrojbe od stanovnika zemalja koje se nalaze pod njihovom krunom. Tijekom Prvog Svjetskog rata u izravnim borbama poginulo je i umrlo od zadobivenih rana 9 442 000 vojnika, a kolateralna šteta (stradavanje nedužnih civila od bojnih djelovanja, bolesti i iznemoglosti) iznosila je 10 000 000 civila. Ranjeno je i još dugo je trpjelo posljedice ratnih djelovanja 18 000 000 ljudi. Od toga broja u Europi je poginulo 86,7 posto, u Aziji 9,9 posto, a na ostalim kontinentima 3,4 posto. Količine pripravljenog streljiva i ratnog doknadnog materijala brzo su se potrošile, a rat je tražio sve više i više. Rat se nije dobivao samo na bojišnici, već i duboko u pozadini logističkih kapaciteta. Sve zaraćene zemlje prinuđene su svoje proizvodne kapacitete potpuno podrediti ratnim zahtjevima i potrebama. Na kraju rat je stajao oko 200 milijardi tadašnjih dolara, a što je bilo 10 puta više od svih ratova do francuske građanske revolucije, zaključno s rusko-japanskim ratom. U prve tri godine dnevno je trošeno oko 123 milijuna dolara, da bi u posljednjoj godini rata ti iznosi dostizali 224 milijuna dolara. Najveća razaranja pretrpjela su područja u kojima se godinama odvijala pozicijska (rovovska) bitka.

subota, 14.05.2005.

Pravih vojnika svega je četrdeset

Na poziv cara Zrinski povede svoje banderije i husare u Ugarsku gdje se okupljala kršćanska vojska za obranu Beča kojem su zaprijetili Turci. U čakovečkoj utvrdi ostalo je samo četrdesetak vojnika pod zapovjedništvom zastavnika Jurice kako bi čuvali grad.
Jedanaestog lipnja godine gospodnje u šest sati ujutro, uz udaranje u talambase silna turska vojska okružila je grad. Sultanov poglavar naumio je oko podneva ući u grad, ali …
Primijetivši pohod Turaka, dotad mirni seljaci Međimurja, ostave svoje radove u polju i pohitaju u utvrdu da pomognu posadi. Jurica otvori oružarnice i naoruža nekoliko stotina pristiglih seljaka. Bližilo se podne, sunce je peklo kroz zavjesu prašine, dima i teškog zadaha baruta, krvi i paljevine. Turci kuljaju preko letećih mostova na bedeme grada i padaju, pokušavaju ponovno, ali opet neuspjeh. Čakovec i njegovi branitelji se ne daju i ne popuštaju. Ali-paša je pozelenio i bjesni na svoje čauše, šalje po svježa pojačanja. Kasno popodne Turcima stižu svježa pojačanja, a braniteljima grada nestaje daha, mnogi su već pali, a navale traju i dalje.
- Gospodine zastavniče, zlo! Ne može se više, ljudi padaju …- svaki čas dolijeće zadihani potčasnik Marko.
- Mora se Marko, mora! Neka se seljaci drže na bedemima, a husare mi dovedi ovamo na branič kulu! Daj Marko šalji ih tamo gdje je najteže! – vikao je Jurica jakim glasom – Držite se ljudi! Samo živi mogu protiv Turaka, inače propadosmo i mi i grad!
Tog trenutka zrno pogodi Juricu u kacigu, krv mu zali obraz, ali on se održi na nogama, te potrči na branič kulu gdje se vodila najteža bitka. Na jednog Hrvata tu je bilo po tri Turčina. Jurica uleti u bitku, tukao se hrabro i goropadno, tvrd, hitar i izazovno hrabar, samo u košulji prljavoj i crnoj od znoja i gareži baruta. Turci vidjevši ga polude, navaljuju sa svih strana, ali i husarija vidjevši Juricu, posljednjim atomima snage, udara, tuče žestoko i odbija nalete redom.
- Naprijed! Na most, ovamo! – bodrio je Jurica malobrojne hrvatske husare.
Predvečer turski napad popusti i oni se umorni povuku u tabor. Brzo Turci zaspu, ali oko dva sata u noći, turski se tabor zatrese od topovskih plotuna i paljbe pušaka. Nebo iznad turskog tabora se zacrveni, a čadori planu. Vika i jeka borbe probude i samog turskog pašu. Mamuran, pozelenio i ljut on dočeka čaušbašu Rustam-bega.
- Kauri provalili iz grada! Poklali straže i rastjerali janjičare topovima. Uhvatili Veli-agu janjičarskog i objesili ga na toranj grada. Sam šejtan im pomaže, Alaha mi! – u strahu će Rustam-beg.
- Kakav šejtan, vaš neposluh i nemar! Spavate, a šačica nevjernika već nas danima drži za gušu! Sahit-begu glavu ću na kolac, a i tebi ako mi do jutra ne otvoriš vrata grada! – kiptio je Ali-paša.
- Sve smo napravili kako ste zapovjedili gospodine zastavniče. Straže smo poklali i uhvatili janjičarskog agu, eno ga, visi na zvoniku uz zastavu. – zadihano je izvještavao desetnik Marko.
- Dobro je Marko, povedi ljude na odmor! Do jutra smo mirni, a onda da izdržimo do podneva kada bi trebao stići sam ban Zrinski sa svojim banderijima, pa neka onda oni završe ovo što smo mi počeli. – nasmije se zastavnik Jurica.

petak, 13.05.2005.

Bitka za Lenjingrad

Glavne snage sovjetske 67. armije forsirale su i nasilno prešle rijeku Nevu u području sela Marino, a pomoćne kod sela Dubrovke. Sovjetska 2. udarna armija duboko i opasno se uklinila u bojni složaj njemačke 227. pješačke divizije. Nijemci su poduzeli protunapade 91. i 96. pješačkom divizijom, ali nisu polučili nikakve rezultate. Kada su u bitku uvele svoje pričuve sovjetska 2. udarna i 67. armija spojile su se 18. siječnja 1943. u Radničkom naselju br. 5. Time je Lenjingrad deblokiran nakon 16 mjeseci teške blokade, a oslobođen je i grad Šliseljburg. Iako je njemačko teško topništvo i dalje snažno tuklo grad iz 2000 cijevi (ima i kalibra 406 mm), a njemačko zrakoplovstvo stalno bombardiralo željezničku prugu od Poljane do Šliseljburga (ta pruga se sada naziva 'put pobjede') sovjetska opskrba uporno je i stalno dolazila i stizala u Lenjingrad. Lenjingradski, Volhovski i 2. pribaltički front nadnevka 14. siječnja 1944. godine poduzele su ofenzivna djelovanja s namjerom da se odbace i unište njemačke armije ispred Lejingrada. Njemačka grupa armija Sjever, kojom zapovijeda feldmaršal Kihler, (40 divizija, 4 brigade i 20 samostalnih bojni) žilavo brani svoje duboko ešalonirane bojne položaje. Sovjetska 2. udarna armija napada u smjeru Ropše, postrojbe Volhovskog i 2. pribaltičkog fronta napadaju smjerom prema Novgorada i Staroj Rusi, a istodobno su i svi ruski partizanski odredi (13 partizanskih brigada s oko 35 000 vojnika) pojačali su svoja bojna djelovanja u pozadini njemačkih postrojbi. Njemački 3. korpus u području Orainbaumskog mostobrana pruža sovjetskoj 2. udarnoj armiji izuzetno žilav otpor koji je popustio tek kad se u bitke i bojeve uključila i sovjetska 42. armija. Iako je zapovjednik njemačke 18. armije pravodobno primaknuo svoju pričuvu bliže bojišnici, ona nije mogla spriječiti 2. udarnu i 42. armiju da oslobodi 19. siječnja 1944. godine Krasnoje Selo. U području Ropše uništeni su dijelovi postrojbi njemačkih 3. i 50. korpusa. Istodobno postrojbe Volhovskog fronta oslobodile su grad Novgorod, a do 1. ožujka 1944. sovjetske su armije izbile ispred grada Narva, Pskova i Opočke.
Tijekom blokade Lenjingrada, sovjetski vojni inženjerci uz pomoć stanovnika grada izgradili su pod stalnom paljbom 4000 raznih bunkera, 24 000 prepreka od betona (betonski tetraederi), iskopano je oko 626 km rovova i borbenih prometnica, podignuti su protutenkovski nasipi (eskarpe i kontraeskarpe) u dužini od oko35 km, a izgrađeno je i 17 000 raznih skloništa. Ukupno je porušeno i do temelja izgorjelo oko 3000 stambenih zgrada, 7000 zgrada je teško oštećeno, a 9000 drvenih kuća porušili su sami Sovjeti kako bi ih koristili za ogrjev. Razrušeno je oko 44 km vodovoda i 75 km kanalizacije, a s radom je bilo prisiljeno prestati 840 raznih tvornica. Samo od iscrpljenosti i gladi umrlo je oko 620 000 stanovnika Lenjingrada. Na kraju Lenjingrad je zbog svoje hrabre obrane proglašen gradom herojem, a u SSSR je utemeljena i medalja za hrabrost koja je nazvana – Za obranu Lenjingrada.

utorak, 10.05.2005.

Bitka za Lenjingrad

Poradi neprestanih njemačkih zračnih napada na 'ledeni put', a i poradi toga što se na Ladoškom jezeru led počeo topiti (30. prosinca 1941. godine temperatura je bila 1 stupanj Celzija), pa je ponovno otežana opskrba grada Lenjingrada. No, sada je stanje ipak nešto povoljnije jer je oslobođen grad Tihvin, a ubrzo je i temperatura ponovno pala, pa se jezero ponovno smrznulo. Sada pak je sovjetska inženjerija izgradila put preko leda koji je imao četiri kolovozne trake, po dvije u svakom smjeru. Tako je već 22. i 23. prosinca u Lenjingrad stigao konvoj s oko 80 tona hrane i drugih živežnih potrepština. U gradu je odmah povećano dnevno pripadanje kruha, a iz grada pored ranjenika počelo se evakuirati i djecu i žene. Tako je do polovice siječnja 1942. godine iz grada evakuirano oko 500 000 djece i žena, a do studenog iste godine još jednom toliko. Na Volhovski fron stiže svježa sovjetska 2. udarna armija, te 59. armija, pa je napad produžen 7. siječnja 1942. godine. Dok je sovjetska 2. udara armije probila njemačku obranu i prodrla na dubinu od oko 75 km, sovjetske 4., 52. i 59. armija to nisu uspjele, pa se ubrzo nakon pristizanja njemačkih pojačanja (5 divizija) sovjetska 2. udarna armija našla u okruženju. Zarobljen je zapovjednik 2. udarne armije general Vlasov koji je pristao na suradnju s Nijemcima, ali su se neki dijelovi 2. udarne armije uspjeli samoinicijativno probiti iz okruženja. Početkom proljeća 1942. u Lenjingradu je dnevno na raščišćavanju ruševina radilo oko 300 000 ljudi. To je urodilo uspjehom, pa je već sredinom travnja osposobljen gradski promet, vodovod i kanalizacija, a i 50-tak ratnih proizvodnih pogona. Polovicom lipnja 1942. godine proradio je i naftovod ispod površine Ladoškog jezera, a postavljen je i podvodni električni kabel, pa je Lenjingrad ponovno opskrbljen naftom i strujom. Nakon što su zauzeli grad Sevastopolj 1. srpnja 1942. godine, na Lenjingradsku bojišnicu stiže njemačka 11. armija kojoj je zapovjednik feldmaršal Manstain, a ustrojena je od 6 divizija i ima potporu teškog topništva. Međutim dok se 11. njemačka armija pripremala za konačni napad na Lenjingrad, postrojbe Volhovskog fronta 27. srpnja 1942. iznenada su napale položaje njemačke 18. armije i probile obranu na širini od 8 i dubini od 12 km. Njemačka 11. armija morala je odustati od napada na Lenjingrad i pomoći ugroženim dijelovima 18. armije. Sovjetsko zapovjedništvo zapovjedilo je 18. prosinca 1942. godine generalu Govorovu, koji zapovijeda armijama Lenjingradskog i Volhovskog fronta, da uz potporu postrojbi Baltičke flote, Ladoške flotile 13. i 14. zračne armije razbije njemački 26. korpus (5 pješačkih divizija) koji se brani na snažno utvrđenim položajima s duboko ešeloniranim položajima južno od Ladoškog jezera. Ispred Vrhovnog sovjetskog zapovjedništva zadaću da organizira napad dobio je Vorošilov. Za napad su određene slijedeće sovjetske armije: 67. armija (7 pješačkih divizija, 7 skijaških i 3 oklopne brigade), 2. udarna armija s dijelovima 8. armije (9 pješačkih divizija, 2 skijaške i 3 oklopne brigade). Sovjetski napad počeo je 12. siječnja 1943. godine po vrlo jakoj hladnoći (minus 25 stupnja Celzija) u 0930 sati uz vatrenu potporu 4500 topova i zračnu potporu od oko 900 zrakoplova.

ponedjeljak, 09.05.2005.

Bitka za Lenjingrad

Položaj Lenjingrada još je teži kad njemački 39. i 1. oklopni korpus izbijaju pod grad Volhov, te su time presjekli jedinu željezničku prugu kojom je išla opskrbe od Ladoškog jezera prema gradu. Sovjetske postrojbe sada su prisiljene na put opskrbe koji je oko 500 km duži, pa su u samom Lenjingradu uvedene drastične mjere štednje. Tri puta je smanjena opskrba kruhom, pa su stariji, iznemogli ljudi i djeca počeli umirati od gladi. Najteže je ipak bilo sa streljivom kojeg je bilo za jedva mjesec dana, nestalo je struje i ogrijeva, a kanalizacija se začepila. Srećom po Sovjete, sredinom studenog Ladoško jezero se smrznulo, pa je preko leda izgrađen tzv. 'put života' kojim je opskrba ponovno počela stizati u napaćeni grad. Prvi konvoj za napaćeni Lenjingrad 'putom života' preko zaleđenog jezera probio se u grad nadnevka 22. studenog 1941. godine donoseći toliko potrebitu hranu, a iz grada tom su prilikom evakuirani najteži ranjenici. Ratni brodovi sovjetske Baltičke flote povukli su se na rijeku Nevu, a njemačko teško topništvo i zrakoplovstvo nastavilo je nemilice tući Lenjingrad. Sovjetsko zapovjedništvo potpuno je svjesno teške situacije, pa zapovijeda sovjetskim 4., 52. i 54. armiji da odmah pod svaku cijenu oslobode grad Tihvin, te izbiju na rijeku Volhov. Tu Volhovsku – tihvinsku izbočinu brane njemački 1., 38. i 39. korpus, a to je ukupno 14 divizija s oko 140 000 vojnika i 200 tenkova. Prije pobrojane sovjetske armije bile su samo nešto jače u topništvu i pješaštvu, ali ukupno gledajući to su podjednake snage. Prva je u napad krenula 11. studenog 1941. godine sovjetska 4. armija po vrlo dubokom snijegu naletjevši na ogorčen i žilav otpor njemačkih postrojbi. Ipak nakon teških borbi snage sovjetske 4. armije 9. prosinca 1941. godine oslobodile su grad Tihvin. Sovjetska 52. armija napad je započela 1. prosinca uz potporu 54. armije koja pak je u napad krenula 3. prosinca 1941. godine. Obije ove sovjetske armije do kraja prosinca uspjele su izbiti na rijeku Volhov, te organizirale mostobran na lijevoj obali rijeke Volhov. Nakon uspjeha tih sovjetskih armija, sovjetsko zapovjedništvo 17. prosinca 1941. godine zapovjedilo je da se od tih armija ustroji Volhovski front kojim je zapovijedao general Mereckov, a temeljna mu je zadaća da podupre Lenjingradski front u deblokadi grada Lenjingrada.

nedjelja, 08.05.2005.

Bitka za Lenjingrad

Sovjetski Sjeverni front (skupina armija) na Karelijskoj prevlaci i na rijeci Lugi, na koju su se povukle i neke sovjetske postrojbe iz sastava Sjeverozapadnog fronta, zatvorio je prilaze gradu Lenjingradu. Sovjetska Baltička flota oslanjajući se na Lenjingradsku pomorsku bazu, zauzela je obrambeni složaj na moru riješena da brani grad u Nevskom zaljevu s mora, a istodobno je 9 brigada pomorskog pješaštva, 262 topnička oružja s brodova i iz utvrđenih obalnih forova (utvrda) pojačalo obranu samoga grada. Ladoška ratna flotila branila je Ladoško jezero i osiguravala vezu između sovjetskih 7. i 23. armije. Finska Jugoistočna armija nadnevka 31. srpnja 1941. godine na Karelijskoj prevlaci napala je sovjetsku znatno slabiju 23. armiju i do 1. rujna potisnula ju je natrag na sovjetsko – finsku granicu, pa će tu crta bojišnice i ostati do kraja 1944. godine. Nakon napada njemačke Sjeverne napadačke skupine 8. kolovoza i njemačke Južne napadačke skupine 10. kolovoza probijena je crta bojišnice sovjetskih postrojbi Luške operativne skupine (4 pješačke divizije, 3 divizije posljednje obrane Lenjingrada i samostalna brdske brigada). Dok su njemačke Sjeverna i Južna napadačka skupina postigle uspjeh i izbile do Čudova i Krasnogvardejska, napad njemačke središnje napadačke skupine nije uspio jer je sovjetska 34. armija uz potporu dijelova sovjetske 11. armije iz područja Staraje Ruse izvela protuudar, probila crtu bojišnice i time ugrozila pozadinu Sjeverne i Južne napadačke skupine. Njemačkim postrojbama stiže kao pojačanje 39. oklopni korpus iz sastava Grupe armija Centar, pa je Južna napadačka skupina produžila napad i izbila 25. kolovoza na obale Ladoškog jezera. Njemački 39. oklopni korpus slomio je otpor sovjetske malobrojne 49. armije (oko 10 000 vojnika), te je zauzeo grad Šliseljburg i time prekinuo kopnenu vezu Lenjingrada s ostatkom Sovjetskog Saveza. Međutim, sovjetske postrojbe koje su se branile u Slucko – kolpinskom utvrđenom rajonu uspjele su zaustaviti daljnji prodor postrojbi njemačkog 39. oklopnog korpusa. Prva skupina divizija uspjela je zauzeti Krasnogvardejsk i 17. rujna izbila kod Streljne na obale Finskog zaljeva, ali u sam grad Lenjingrad nije imala snage za ulazak. Druga skupina njemačkih divizija uopće nije postigla uspjeh jer je zaustavljena na rijeci Nevi, na kojoj se bojišnica i stabilizirala. Njemačke postrojbe Grupe armija Sjever pretrpjele su velike ljudske gubitke (oko 190 000 poginuli), pa je njemačko zapovjedništvo odustalo od zauzimanja Lenjingrada, već je isti tučen topništvom i zrakoplovstvom s namjerom da se sovjetske postrojbe time primoraju na predaju. Nadnevka 23. kolovoza ustrojen je Lenjingradski front (skupina amrija) koji su ustrojile sovjetske 8., 23., 42. i 55. armija, te Nevska operativna skupina, 2. korpus PZO, 7. zrakoplovni lovački korpus, Baltička flota i Ladoška flotila. U okruženju grada (na 2850 kilometara četvornih) našlo se pored ovih sovjetskih postrojbi i 2 544 000 stanovnika grada, oko 100 000 izbjeglica iz Pribaltika, te oko 343 000 stanovnika manjih naselja oko Lenjingrada. U gradu je bilo hrane za samo 35 dana, a opskrba je bila moguća samo preko Ladoškog jezera i zračnim mostom. Početkom rujna njemačke postrojbe tuku grad s topništvom kalibra 240 mm i dnevno na grad pada oko 6000 zapaljivih projektila, pa su u gradu česti požari, velika razaranja i veliki ljudski gubitci.

subota, 07.05.2005.

Bitka za Lenjingrad

Još krajem lipnja 1941. godine Sovjetsko vrhovno zapovjedništvo zapovjedilo je zapovjedniku sovjetskog Sjevernog fronta (skupina sovjetskih armija) generalu Markianu Mihajloviću Popovu da organizira svoje armije za obranu na rijeci Lugi masovnim izgradnjama fortifikacijskih utvrda. Početkom lipnja sovjetska vojska započela je graditi utvrđene položaje koji su bili uređeni za kružnu obranu Lenjingrada. Ubrzo je završen Karelijski utvrđeni rajon, a istodobno ubrzano su se provodili fortifikacijski radovi na izgradnji Krasnogvardejskog i Sulcko – Kolpinskog utvrđenog rajona. Za direktnu obranu samoga Lenjingrada izgrađen je vanjski obrambeni pojas koji se protezao crtom Petrov dvorac – Pulkovo, a unutarnji pojas protezao se neposredno rubom gradskog predgrađa. Iako je tijekom srpnja i kolovoza na tim radovima svakodnevno bilo angažirano oko 500 000 stanovnika Lenjingrada, planirani fortifikacijski radovi nisu bili završeni do ponovnog njemačkog napada na grad koji je započeo tijekom rujna. Istodobno s provedbom radova na utvrđivanju i izgradnji fortifikacijskih objekata ustrojavale su se i postrojbe za obranu grada. Tako je od dragovoljaca iz Lenjingrada ustrojeno 10 divizija posljednje obrane grada, 15 topničko – strojničkih utvrđenih bojni, 6 lovačkih pukovnija, te oko 200-tinjak partizanskih odreda. Unutrašnja obrana grada podijeljena je na 7 sektora obrane. Hitlerovom direktivom broj 34 od 30. srpnja 1941. zapovjeđeno je svim njemačkim postrojbama Grupe armija Sjever da se Lenjingrad mora zauzeti pod svaku cijenu kako bi se konačno uspostavila veza s finskim postrojbama, da se prekine veza SSSR-a s vanjskim svijetom preko Murmanska i na kraju da se te njemačke postrojbe izvuku i pomognu u napadu na Moskvu. Sukladno tome Grupa armija Sjever ustrojila je Sjevernu napadnu skupinu sastava 5 pješačkih divizija koja je trebala provoditi napad smjerom Krasnogvardejsk – Krasnoje Selo. Srednju napadnu skupinu sastava 3 pješačke divizije koje su trebale napadati putom Luga – Lenjingrad i Južnu napadnu skupinu sastava 7 divizija koje su trebale provoditi napad smjerom Novgorod – Čudovo. Ova južna skupina trebala se je spojiti s finskim postrojbama. Zračnu potporu njemačkim kopnenim postrojbama treba pružati 8. zračni korpus.

petak, 06.05.2005.

Bitka za Lenjingrad

Uvod

Grad Lenjingrad utemeljen je 27. svibnja 1703. godina pod imenom Sankt Peterburg, tijekom I. Svjetskog rata preimenovan je u Petrograd, a nakon pobjede Oktobarske revolucije nosi ime Lenjingrad. Danas mu je ponovno vraćeno prvo povijesno ime Sankt Peterburg.
Tijekom II. svjetskog rata od srpnja 1941. do kolovoza 1944. godine uspješno ga brane Sovjetske kopnene, pomorske (Baltička flota, Ladoška i Onješka riječna flotila) i zračne snage. Na smjeru prema Lenjingradu, a sukladno planu Barbarosa, napadaju njemačke armije ustrojene u Grupu armija Sjever (16. i 18. armija, te 4. oklopna skupina sastava: 3. oklopna, 3. motorizirana i 17. pješačka divizija). Zračnu potporu pruža im njemačka 1. zračna flota. Iz Finske prema Lenjingradu nastupa 8 finskih pješačkih divizija. Svima zapovijeda njemački feldmaršal Leb. Sredinom srpnja 1941. godine sovjetske postrojbe zaustavile su napredovanje njemačkih postrojbi na crti rijeka Luga – Iljmensko jezero, a finske divizije zaustavljene su na crti Tajpale – Viborg.

četvrtak, 05.05.2005.

Boj za Čakovec

… Knez svrne pogledom po svojim ljudima. Okrene se seljacima pješacima koji su načičkani na bedemima tvrdoga grada Čakovca. Dočeka ga i sretne stotinu upitnih pogleda u kojima se zrcalila zebnja i rastao grč. Sve su palisade i branič kule načičkane kopljima, štitovima, bombardama i drugim oružjem. Tu je sada sve što se na brzinu prikupiti moglo, a koliko je samo tih mirnih međimurskih seljaka težaka pristiglo na poziv bana i kneza svojega. Ostavili su svoje plugove na njivama plodnim i sitnu djecu u potleušicama svojim, pa iako nisu vični oružju došli su na poziv bana Zrinskoga kojeg silno poštuju i vjeruju mu na njegovu bansku riječ. Odjednom na travnate livade Buzovca izbiju turski janjičarski odredi koji su pristigli iz Nađkaniže i odmah počnu slagati svoj bojni red uz zaglušujuću buku zurli i talambasa. Svi se pogledi ponovno zaustave na hrvatskome banu i knezu Čakovca Nikoli Zrinskom. Zrinski samo puhne kroz nos i pogladi svoje lijepe smeđe brkove, te dubokim glasom umiri svoje ljude: 'Ja ću s konjaništvom van grada na Trnavu i budite bez brige neće Turčin dalje! Zastavniče neka trubači trube zbor, prikupi mi moje banderije!' Stasiti časnici u crvenim odorama otprate bana do svojih satnija koje su se užurbano strojile i zauzimale bojni red. Bila su to dva hrvatska banska banderija, postrojbe zlaćanih husara izvrsno opremljenih i dobro uvježbanih za bitke s turskim odredima. Za nekoliko časaka u kratkom galopu, pod zlatno plavom banskom zastavom izlete banski banderiji van grada i svoja bojna krila rašire prema Turcima koji su samo to i čekali. Vidjevši ih, Turci poput poplave navale na banske zlaćane husare uz nepodnošljivu viku i ciku, no, banski husari mirno sjašu i iz svojih samokresa otvore paljbu po turskim prvim redovima. Strašna se tuča sruči na janjičare i mnogi od njih padnu pokošeni. Husari brzo uzjašu na konje i izvuku svoje britke sablje kojima stanu vitlati zrakom i u žestokom se konjaničkom karijeru zalete prema turskim bojnim redovima. Bitka se otegla do pred sam smiraj dana, a husari ni za pedalj popuštali nisu. Travnjak je već bio prekriven tijelima mrtvih Turaka, a onda u tili čas zrno pogodi konja banu Zrinskom. Veliki zelenko se zanese, zanjišti i tresne prsima u razrovanu zemlju travnjaka. Zrinski se vješto dočeka na lijevo rame, te se hitro prevrne ne ispuštajući sablju iz ruke. U trenutku njegovi ga zlaćani husari okruže želeći ga zaštititi tijelima svojim. Među seljacima koji su čuvali bedeme grada nasta zebnja i zavlada težak muk: Ta Zrinski je pao! 'Ovamo bane moj, jašite!' – odnekud se tu stvori mlađahni husarski zastavnik Jurica. Skoči on hitro sa svoje njemačke kobile i pomogne banu Zrinskom da uzjaše. Turci zaurlaju vidjevši da će im izmaknuti bogati plijen, pa se okome na Juricu. No, ban Zrinski se u okretu okomi na njih i sabljom posiječe dvojicu Anadolaca, a tada se tu stvore husarski satnik Vlatko s još nekolicinom svojih husara koji rastjeraju Turke. Jurica spretno skoči u sedlo iza Vlatka, a Zrinski ponovno krene naprijed. Njegovi ga banovci ponovno ugledaju da jaše, te se brzo okupe oko njega i poput klina zabiju se u pomiješane redove Turaka. Sada se tu stvori Budak beg Sandžački, propne konja i skrene Zrinskom pozornost na sebe dovikujući mu na hrvatskom: 'Hej, hej! Kako ti je ime junačino?!' Zrinski mu snažnim glasom odgovori: 'Ime mi je Zrinski, beže!' Pozdravi mi Ali pašu vojvodu svojeg i njega pitaj za mene!' – nasmije se Zrinski i ponovno stane okupljati svoje crvene banovce i zlaćane husare…

ponedjeljak, 02.05.2005.

Desant na Siciliju

Postrojbe britanske 8. armije ojačane kanadskim postrojbama, te američka 1. i 3. divizija uz snažnu su zračnu potporu na cijeloj bojišnici napale obrambene njemačke i talijanske crte. Nadnevka 3. kolovoza talijanske su postrojbe neorganizirano napuštale svoje položaje i bježale u Južnu Italiju, dok su njemačke postrojbe i dalje pružale snažan i žilav otpor. Nakon tri dana teških i ogorčenih borbi britanske postrojbe kružnim djelovanjima uspjele su zauzeti grad Centuripe, a američke postrojbe grad Caroniu na sjevernoj obali otoka Sicilije. Nadnevka 5. kolovoza birtanske 5. i 50. divizija ušle su u grad Kataniju, a slijedećeg dana nakon krvavih šest satnih borbi američke postrojbe zauzele su grad Troinu. Nakon što je slomila žilav otpor njemačkih postrojbi u utvrđenom gradu Adranu 78. divizija zauzela ga je i time prekinula dodir i vezu njemačkih 15. motorizirane i Herman Göring oklopne divizije. Američka svježa 9. divizija zamijenila je u borbi američku umornu 1. diviziju poradi bržeg nastupanja, no, njemačka 15. motorizirana divizija pružila joj je žilav i zadržavajući otpor. Njemačka oklopna divizija Herman Göring uspješno pak je zadržavala brze prodore britanskih postrojbi. Na smjeru, na kojem se branila njemačka 29. motorizirana divizija još je sporije nastupala američka 3. divizija. Noću 7. / 8. kolovoz američka 3. divizija uspjela je ubaciti jednu svoju bojnu, kod Santa Agate di Militelo, iza leđa njemačkim postrojbama, ali su se one brzo snašle i presložile, te su pod borbom uspjele očuvati svoju bojišnicu. Sada se bojišnica protezala crtom sjeverne padine Etne – raskršće Randazzo – rječicom Zappulla do mora. Da bi svladali upornu obranu njemačke 29. motorizirane divizije Amerikanci su noću 11. / 12. kolovoz kod Brola ubacili jednu bojnu njemačkoj 29. motoriziranoj diviziji iza leđa, ali je ta američka bojna skoro cjelokupna uništena. S nadnevkom 9. kolovoza njemačke su postrojbe uz snažne zaštitnice počeli napuštati Siciliju. Savezničke postrojbe napreduju oprezno i sporo svugdje nailazeći na žilave otpore njemačkih manjih postrojbi koje su se nalazile u zaštitnici povlačenja s otoka. Tek 13. kolovoza američke su postrojbe uspjele zauzeti raskršće Randaco i time izbile na crtu Fijumefreddo – Brolo. Kako bi presjekli njemačkim postrojbama odstupnicu Amerikanci su iskrcali noću 15. / 16. manje postrojbe u područje Falcone, ali te su snage stigle prekasno jer su se njemačke zaštitnice već sve izvukle. Britanske pak su postrojbe ubacile 40. komando odred između sela Ali i Scaletta, ali i te su snage stigle prekasno jer su se i tuda već izvukle njemačke postrojbe iz zaštitnice. Nadnevka 17. kolovoza američke su postrojbe ušle u grad Mesina, a za njima su se pojavile i britanske. Unatoč snažnoj savezničkoj mornarici i još snažnijem zrakoplovstvu, njemačke su postrojbe izvukle sa Sicilije ukupno 60 000 vojnika, 47 tenkova, 94 topnička oružja, 10 000 raznih motornih vozila i oko 17 000 tona raznog ratnog materijala. Talijanske postrojbe izvukle su 62 000 svojih vojnika i 227 raznih motornih vozila. Savezničke postrojbe nakon 38 dana borbi zauzele su cijeli otok Siciliju i pritom uništile 7 talijanskih divizija, 2 obalske brigade, jednu obalsku grupaciju i potpuno sve mornaričke utvrđene rajone. Ne računajući dezertere, Talijani su izgubili 130 000 vojnika, a Nijemci 32 000 vojnika od čega je 24 000 poginulih. Saveznici su izgubili 35 000 vojnika.

Kraj

<	svibanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!