Poradi neprestanih njemačkih zračnih napada na 'ledeni put', a i poradi toga što se na Ladoškom jezeru led počeo topiti (30. prosinca 1941. godine temperatura je bila 1 stupanj Celzija), pa je ponovno otežana opskrba grada Lenjingrada. No, sada je stanje ipak nešto povoljnije jer je oslobođen grad Tihvin, a ubrzo je i temperatura ponovno pala, pa se jezero ponovno smrznulo. Sada pak je sovjetska inženjerija izgradila put preko leda koji je imao četiri kolovozne trake, po dvije u svakom smjeru. Tako je već 22. i 23. prosinca u Lenjingrad stigao konvoj s oko 80 tona hrane i drugih živežnih potrepština. U gradu je odmah povećano dnevno pripadanje kruha, a iz grada pored ranjenika počelo se evakuirati i djecu i žene. Tako je do polovice siječnja 1942. godine iz grada evakuirano oko 500 000 djece i žena, a do studenog iste godine još jednom toliko. Na Volhovski fron stiže svježa sovjetska 2. udarna armija, te 59. armija, pa je napad produžen 7. siječnja 1942. godine. Dok je sovjetska 2. udara armije probila njemačku obranu i prodrla na dubinu od oko 75 km, sovjetske 4., 52. i 59. armija to nisu uspjele, pa se ubrzo nakon pristizanja njemačkih pojačanja (5 divizija) sovjetska 2. udarna armija našla u okruženju. Zarobljen je zapovjednik 2. udarne armije general Vlasov koji je pristao na suradnju s Nijemcima, ali su se neki dijelovi 2. udarne armije uspjeli samoinicijativno probiti iz okruženja. Početkom proljeća 1942. u Lenjingradu je dnevno na raščišćavanju ruševina radilo oko 300 000 ljudi. To je urodilo uspjehom, pa je već sredinom travnja osposobljen gradski promet, vodovod i kanalizacija, a i 50-tak ratnih proizvodnih pogona. Polovicom lipnja 1942. godine proradio je i naftovod ispod površine Ladoškog jezera, a postavljen je i podvodni električni kabel, pa je Lenjingrad ponovno opskrbljen naftom i strujom. Nakon što su zauzeli grad Sevastopolj 1. srpnja 1942. godine, na Lenjingradsku bojišnicu stiže njemačka 11. armija kojoj je zapovjednik feldmaršal Manstain, a ustrojena je od 6 divizija i ima potporu teškog topništva. Međutim dok se 11. njemačka armija pripremala za konačni napad na Lenjingrad, postrojbe Volhovskog fronta 27. srpnja 1942. iznenada su napale položaje njemačke 18. armije i probile obranu na širini od 8 i dubini od 12 km. Njemačka 11. armija morala je odustati od napada na Lenjingrad i pomoći ugroženim dijelovima 18. armije. Sovjetsko zapovjedništvo zapovjedilo je 18. prosinca 1942. godine generalu Govorovu, koji zapovijeda armijama Lenjingradskog i Volhovskog fronta, da uz potporu postrojbi Baltičke flote, Ladoške flotile 13. i 14. zračne armije razbije njemački 26. korpus (5 pješačkih divizija) koji se brani na snažno utvrđenim položajima s duboko ešeloniranim položajima južno od Ladoškog jezera. Ispred Vrhovnog sovjetskog zapovjedništva zadaću da organizira napad dobio je Vorošilov. Za napad su određene slijedeće sovjetske armije: 67. armija (7 pješačkih divizija, 7 skijaških i 3 oklopne brigade), 2. udarna armija s dijelovima 8. armije (9 pješačkih divizija, 2 skijaške i 3 oklopne brigade). Sovjetski napad počeo je 12. siječnja 1943. godine po vrlo jakoj hladnoći (minus 25 stupnja Celzija) u 0930 sati uz vatrenu potporu 4500 topova i zračnu potporu od oko 900 zrakoplova.
Post je objavljen 10.05.2005. u 19:54 sati.