Boj za Čakovec
… Knez svrne pogledom po svojim ljudima. Okrene se seljacima pješacima koji su načičkani na bedemima tvrdoga grada Čakovca. Dočeka ga i sretne stotinu upitnih pogleda u kojima se zrcalila zebnja i rastao grč. Sve su palisade i branič kule načičkane kopljima, štitovima, bombardama i drugim oružjem. Tu je sada sve što se na brzinu prikupiti moglo, a koliko je samo tih mirnih međimurskih seljaka težaka pristiglo na poziv bana i kneza svojega. Ostavili su svoje plugove na njivama plodnim i sitnu djecu u potleušicama svojim, pa iako nisu vični oružju došli su na poziv bana Zrinskoga kojeg silno poštuju i vjeruju mu na njegovu bansku riječ. Odjednom na travnate livade Buzovca izbiju turski janjičarski odredi koji su pristigli iz Nađkaniže i odmah počnu slagati svoj bojni red uz zaglušujuću buku zurli i talambasa. Svi se pogledi ponovno zaustave na hrvatskome banu i knezu Čakovca Nikoli Zrinskom. Zrinski samo puhne kroz nos i pogladi svoje lijepe smeđe brkove, te dubokim glasom umiri svoje ljude: 'Ja ću s konjaništvom van grada na Trnavu i budite bez brige neće Turčin dalje! Zastavniče neka trubači trube zbor, prikupi mi moje banderije!' Stasiti časnici u crvenim odorama otprate bana do svojih satnija koje su se užurbano strojile i zauzimale bojni red. Bila su to dva hrvatska banska banderija, postrojbe zlaćanih husara izvrsno opremljenih i dobro uvježbanih za bitke s turskim odredima. Za nekoliko časaka u kratkom galopu, pod zlatno plavom banskom zastavom izlete banski banderiji van grada i svoja bojna krila rašire prema Turcima koji su samo to i čekali. Vidjevši ih, Turci poput poplave navale na banske zlaćane husare uz nepodnošljivu viku i ciku, no, banski husari mirno sjašu i iz svojih samokresa otvore paljbu po turskim prvim redovima. Strašna se tuča sruči na janjičare i mnogi od njih padnu pokošeni. Husari brzo uzjašu na konje i izvuku svoje britke sablje kojima stanu vitlati zrakom i u žestokom se konjaničkom karijeru zalete prema turskim bojnim redovima. Bitka se otegla do pred sam smiraj dana, a husari ni za pedalj popuštali nisu. Travnjak je već bio prekriven tijelima mrtvih Turaka, a onda u tili čas zrno pogodi konja banu Zrinskom. Veliki zelenko se zanese, zanjišti i tresne prsima u razrovanu zemlju travnjaka. Zrinski se vješto dočeka na lijevo rame, te se hitro prevrne ne ispuštajući sablju iz ruke. U trenutku njegovi ga zlaćani husari okruže želeći ga zaštititi tijelima svojim. Među seljacima koji su čuvali bedeme grada nasta zebnja i zavlada težak muk: Ta Zrinski je pao! 'Ovamo bane moj, jašite!' – odnekud se tu stvori mlađahni husarski zastavnik Jurica. Skoči on hitro sa svoje njemačke kobile i pomogne banu Zrinskom da uzjaše. Turci zaurlaju vidjevši da će im izmaknuti bogati plijen, pa se okome na Juricu. No, ban Zrinski se u okretu okomi na njih i sabljom posiječe dvojicu Anadolaca, a tada se tu stvore husarski satnik Vlatko s još nekolicinom svojih husara koji rastjeraju Turke. Jurica spretno skoči u sedlo iza Vlatka, a Zrinski ponovno krene naprijed. Njegovi ga banovci ponovno ugledaju da jaše, te se brzo okupe oko njega i poput klina zabiju se u pomiješane redove Turaka. Sada se tu stvori Budak beg Sandžački, propne konja i skrene Zrinskom pozornost na sebe dovikujući mu na hrvatskom: 'Hej, hej! Kako ti je ime junačino?!' Zrinski mu snažnim glasom odgovori: 'Ime mi je Zrinski, beže!' Pozdravi mi Ali pašu vojvodu svojeg i njega pitaj za mene!' – nasmije se Zrinski i ponovno stane okupljati svoje crvene banovce i zlaćane husare…
Post je objavljen 05.05.2005. u 21:53 sati.