Pravih vojnika svega je četrdeset
Na poziv cara Zrinski povede svoje banderije i husare u Ugarsku gdje se okupljala kršćanska vojska za obranu Beča kojem su zaprijetili Turci. U čakovečkoj utvrdi ostalo je samo četrdesetak vojnika pod zapovjedništvom zastavnika Jurice kako bi čuvali grad.
Jedanaestog lipnja godine gospodnje u šest sati ujutro, uz udaranje u talambase silna turska vojska okružila je grad. Sultanov poglavar naumio je oko podneva ući u grad, ali …
Primijetivši pohod Turaka, dotad mirni seljaci Međimurja, ostave svoje radove u polju i pohitaju u utvrdu da pomognu posadi. Jurica otvori oružarnice i naoruža nekoliko stotina pristiglih seljaka. Bližilo se podne, sunce je peklo kroz zavjesu prašine, dima i teškog zadaha baruta, krvi i paljevine. Turci kuljaju preko letećih mostova na bedeme grada i padaju, pokušavaju ponovno, ali opet neuspjeh. Čakovec i njegovi branitelji se ne daju i ne popuštaju. Ali-paša je pozelenio i bjesni na svoje čauše, šalje po svježa pojačanja. Kasno popodne Turcima stižu svježa pojačanja, a braniteljima grada nestaje daha, mnogi su već pali, a navale traju i dalje.
- Gospodine zastavniče, zlo! Ne može se više, ljudi padaju …- svaki čas dolijeće zadihani potčasnik Marko.
- Mora se Marko, mora! Neka se seljaci drže na bedemima, a husare mi dovedi ovamo na branič kulu! Daj Marko šalji ih tamo gdje je najteže! – vikao je Jurica jakim glasom – Držite se ljudi! Samo živi mogu protiv Turaka, inače propadosmo i mi i grad!
Tog trenutka zrno pogodi Juricu u kacigu, krv mu zali obraz, ali on se održi na nogama, te potrči na branič kulu gdje se vodila najteža bitka. Na jednog Hrvata tu je bilo po tri Turčina. Jurica uleti u bitku, tukao se hrabro i goropadno, tvrd, hitar i izazovno hrabar, samo u košulji prljavoj i crnoj od znoja i gareži baruta. Turci vidjevši ga polude, navaljuju sa svih strana, ali i husarija vidjevši Juricu, posljednjim atomima snage, udara, tuče žestoko i odbija nalete redom.
- Naprijed! Na most, ovamo! – bodrio je Jurica malobrojne hrvatske husare.
Predvečer turski napad popusti i oni se umorni povuku u tabor. Brzo Turci zaspu, ali oko dva sata u noći, turski se tabor zatrese od topovskih plotuna i paljbe pušaka. Nebo iznad turskog tabora se zacrveni, a čadori planu. Vika i jeka borbe probude i samog turskog pašu. Mamuran, pozelenio i ljut on dočeka čaušbašu Rustam-bega.
- Kauri provalili iz grada! Poklali straže i rastjerali janjičare topovima. Uhvatili Veli-agu janjičarskog i objesili ga na toranj grada. Sam šejtan im pomaže, Alaha mi! – u strahu će Rustam-beg.
- Kakav šejtan, vaš neposluh i nemar! Spavate, a šačica nevjernika već nas danima drži za gušu! Sahit-begu glavu ću na kolac, a i tebi ako mi do jutra ne otvoriš vrata grada! – kiptio je Ali-paša.
- Sve smo napravili kako ste zapovjedili gospodine zastavniče. Straže smo poklali i uhvatili janjičarskog agu, eno ga, visi na zvoniku uz zastavu. – zadihano je izvještavao desetnik Marko.
- Dobro je Marko, povedi ljude na odmor! Do jutra smo mirni, a onda da izdržimo do podneva kada bi trebao stići sam ban Zrinski sa svojim banderijima, pa neka onda oni završe ovo što smo mi počeli. – nasmije se zastavnik Jurica.
Post je objavljen 14.05.2005. u 21:50 sati.