Arhangel
29.11.2005., utorak
"Egzorcizam Emilly Rose"
Egzorcizam Emilly Rose jedan je od filmova koji ovih dana igraju u našim kinima. Nije osobito medijski promoviran, pa među gledateljstvom uglavnom prolazi nekako nezapaženo. Riječ je o prosječnom redateljskom uratku, prilično dobre glume i manjkavog scenarija, što možda i nije mana jer je riječ o adaptaciji knjige pisane prema istinitom događaju vrlo nesvakidašnje tematike sa otvorenim zaključkom. Film, iako pojam egzorcizma u naslovu sugerira tako, nema prevelike sličnosti, izuzev teme, sa poznatim "Egzorcistom", svojevrsnim klasikom kojeg je pogledao svaki ljubitelj sedme umjetnosti. Priča ovog djelca govori o suđenju katoličkom svećeniku negdje u zabiti srednjeg zapada u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je bio optužen za ubojstvo iz nemara. Kroz to se suđenje retrospektivno pripovijeda slučaj djevojke Emilly Rose, koja je umrla od iscrpljenosti, a koja je pak bila plod ili psihičke bolesti ili demonskog opsjednuća. Uza sve argumente i mišljenja koja sudionici priče u filmu iznose, ovaj film daje zaključiti da je spomenuta djevojka umrla od iscrpljenosti uzrokovane opsjednućem; demonskim opsjednućem. Posebno intrigantna tema vezana uz ovaj film je činjenica da je sniman prema istinitom događaju, što je na kraju filma i navedeno. Imena, vrijeme i mjesto radnje u ovoj su ekranizaciji, naravno, promijenjeni. Riječ je o filmskom opisu događaja koji je početkom sedamdesetih godina minuog stoljeća potresao njemačku javnost, kada je od iscrpljenosti preminula djevojka Annelise Mischell, nad kojom je bio vršen obred egzorcizma od strane zakonitih crkvenih vlasti, prema točno preciziranom postupku i obredu. O tom sučaju je kasnije napisana i knjiga, koja je dostupna i na hrvatkom jeziku. Iako je taj slučaj, kako smo spomenuli, potresao njemačku javnost, ostao je svojevrsni misterij, a naša ga domaća javnost nije mogla upoznati sve do najnovijeg vremena, radi poznatih društvenih (ne)prilika u kojima smo živjeli u propaloj zajedničkoj nam državi, u kojoj su bile cenzurirane sve vijesti koje su imale religijski sadržaj. Spomenuti je slučaj izazvao niz polemika te potaknuo neka stara pitanja, koja su u suvremeno doba, slijedom modernog načina mišljenja i života, nekako ostala po strani, počela biti smatrana zastarjelima, nazadnima, pitanjima koja čak graniče sa bajkama. Ključno pitanje u tom kontekstu je, naravno, pitanje opsjednutosti demonima, a samim time i pitanje opstojnosti demona. Opstojnost demona zasvjedočena nam je ne samo u kršćanskim kanonskim spisima, već i u izvankršćanskim religijama. Tijekom povijesti je pitanje opsjednuća često bilo poistovjećivano sa simptomima psihičkih bolesti, ali je nesumnjivo, kako to slučajevi u najnovijoj povijesti pokazuju, da se pitanje stvarnog opsjednuća ne može isključiti niti zanemariti. Egzorcizam je molitveni obred kojim se zaziva Boga da snagom svojega svetog Duha u ime Isusa Krista istjera zloduha, demona, vraga iz osobe za koju se vjeruje da je opsjednuta nadprirodnim silama. Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine, tj. kodeks crkvenih zakona, donosi propise o utvrđivanju opsjednutosti prije nego se pristupi samom obredu. Za taj je obred potrebno prikupiti dokaze i svjedočanstva, dozvolu opsjednutog da se nad njim/njom izvrši obred, te dozvola mjesnog biskupa. Načelno obred može izvršiti svaki valjano zaređeni svećenik, ali je to pravo u praksi pridržano za to od biskupa posebno određenim klericima. Taj je obred poznat još od biblijskih vremena; u samim je evanđeoskim tekstovima zasvjedočeno Isusovo nastupanja kao istjerivača demona - egzorcista. Rana je Crkva imala službu egzorcista, ali ne samo u izvanrednim slučajevima opsjednuća, već prilikom svakog slavljenja sakramenta krštenja i potvrde, kada se pristupnika sakramentu pitalo da se odrekne vraga. Ostatke tog tzv. malog egzorcizma nalazimo i danas u istim obredima kada se pristupnike, odnosno njihove roditelje i kumove u njihovo ime, pita da se odreknu vraga. Obrednik o egzorcizmu u uvodnim napomenama opisuje simptome opsjednutosti te daje upute za sam obred. Ključno je psihičku bolest ne smatrati opsjednutošću. Opsjednuta je osoba, za razliku od psihički bolesne, u lucidnim trenicima svjesna svoje opsjednutosti. U trenucima iskazivanja opsjednutosti radikalno mijenja ponašanje, ton, boju, frekvenciju i visinu glasa, sadržaj govora, boju lica koje poprima grimase, osoba se često grči, mišići doživljavaju privremenu atrofiju, naglo raste krvni tlak i broj otkucaja srca u jedinici vremena, šire se očne zjenice. Opsjednuta osoba u tim trenucima ne podnosi posvećene predmete; križ, posvećenu vodu i sol, ikone i ostale posvećene slike, ne podnosi navještaj Svetog Pisma, molitve Bogu, Bogorodici, anđelima i svecima, opsjenuta osoba govori jezicima koje inače ne poznaje, zna tajne koje joj nikada nisu i ne bi bile povjerene, intimne podatke o drugim osobama, huli na Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i sl. U spomenutom je filmu ovaj fenomen prilično vjerno prikazan. Utjecaju Zloga svi smo podložni, ali koketiranje sa magijom, bijelom ili crnom, bavljenje spritizmom, zazivanje mrtvih, gatanje, bavljenje urocima, misterijski kultovi i sotonizam plodno su tlo da se osoba nađe u prilici da zlodusi, vjerovali mi u njih ili ne, utječu na naše živote u tolikoj mjeri da se može govoriti o opsjednuću. Pojave i interes vezane uz magiju u našem su društvu zadnjih desetljeća uzele maha do neslućenih razmjera. S druge strane, slučajnosti i nesreće u našim životima, psihičke bolesti, depresije ili demotiviranost, prirodne fenomene ili vlastite poslovne, stručne ili emocionalne neuspjehe ne treba okalo pripisivati zlodusima, već svojim vlastitim slabostima, grijesima, jednostavno; autonomiji svijeta. Obred egzorcizma je sastavljen od molitvi, čitanja biblijskih tekstova i zaklinjanja demona da napusti opsjednutog u ime Kristovo. Obred se ponavlja dok demon ne napusti osobu. Novi Rimski obrednik za egzorcizam više ne pretpostavlja da se demona pita za njegovo ime. Važno je ne odgovarati na pitanja koja demon iz opsjednute osobe postavlja prisutnima, niti padati na njegove provokacije, ne reagirati burno na njegova nedjela niti uzvraćati na uvrede, već s vjerom u Isusa Krista i Njegovog Duha ustrajati u borbi protiv Zloga. Stoga je film «Egzorcizam Emilly Rose», usprkos svojim manama, dobra prilika da se ljudi današnjice, i na takav način, osvjedoče o snazi Zloga koji je u najnovije vrijeme većinu nas uvjerio kako zapravo ne postoji. Najbolje oružje za borbu protiv demona daje nam sv. Petar potičući nas, među ostalim, u svojoj poslanici: "Oprite mu se čvrsti u vjeri!" [Q]Pitanje blogerima: Vjerujete li u postojanje demona/sotone kao osobnih natprirodnih sila i mogućnost da opsjednu čovjeka?[/Q] |
25.11.2005., petak
Harry Potter i čežnja za Svetim
Proteklih je tjedana u kinima diljem milog nam i jedinog planeta najnovija ekranizirana epizoda planetarno popularnog «Harryija Pottera» zabilježila nezapamćen interes, interes kakav je sve teže ostvariti u novijoj filmskoj povijesti, u kojoj godišnje na globalno tržište biva izbačeno na stotine uradaka iz svijeta sedme umjetnosti. Milijuni djece i mladih bezglavo su pojurili do prodajnih mjesta kupiti svoju ulaznicu za predstavu filma, filma koji su do trenutka pisanja ovog teksta pogledali deseci milijuna gledatelja svih uzrasta. Ne treba ni govoriti koliko je taj film do sada novaca zaradio, i koliko će se dolara, funta, eura i novčanica svih vrsta, boja i oblika sliti u blagajnu njegovih producenata, kino distributera, glumaca, scenarista i redatelja. Mediji, pa i ovi naši domaći, u svojim trač rubrikama već izvješćuju da je mlađahni glumac koji u filmskom serijalu tumači glavni lik, Harryja Pottera, već postao najbogatiji teenager u Velikoj Britaniji, zahvaljujući spomenutoj ulozi u već četiri ekranizirane epizode ovog serijala. Jasno je da je engleska spisateljica koja je spomenuti lik izmislila i o njemu serijski piše romane zavidnog broja stranica prepoznala tržišni trenutak, kao i producenti koji su se odlučili za snimanje ovog projekta, koji se pokazao tako financijski uspješnim. Kakav je taj trenutak i što je ono što je u njemu pripremilo plodno tlo za ideju koju nosi lik Harryja Pottera?Na prijelazu milenija kojeg smo onako bučno proslavili prije nekoliko godina, svijet u kojem živimo mijenjao se brže i više nego ikada prije u povijesti. Ta promjena je danas sve intenzivnija i sve uočljivija, te se tako jasno opaža kako na osobnom, tako i na obiteljskom, te na društvenom lokalnom i globalnom planu. U ovo vrijeme postmoderne i krajnjeg individualizma u prvom je planu ideja individualnosti, samoostvarenja i slobode; ukratko, ideja koja nužno zahtjeva radikalan prekid sa bilo kojim elementom koji bi bio baština prošlosti i načina razmišljanja koji je ta prošlost promovirala i neprestano pokušavala usaditi u svaki novi naraštaj. Geslo današnjeg vremena moglo bi se svesti na tvdnju da mi je dozvoljeno ama baš sve, da na sve imam pravo ukoliko to ne ugrožava isto pravo drugoga. Jedan od najslikovitijih i najradikalnijih primjera ostvarivanja takvog «prava», koji je otišao do krajnosti, je slučaj nekog njemačkog poslovnog čovjeka koji se podvrgnuo nizu plastičnih operacija želeći biti - tigar! O tome smo slučaju mogli čitati i u našim domaćim tiskovinama i gledati prilog jedne domaće televizijske kuće. Kako i ne bi, kad čovjek u svojoj slobodi ima «pravo» pretvoriti se u tigra! S druge strane u naše se vrijeme sve vrijednosti tretiraju kao proizvodi na stalažama veletrgovina; izaberemo koje hoćemo i s njima činimo što hoćemo; a onda ih bacimo u smeće kad nam prestanu biti potrebne. Starih vrijenosti/robe na tim stalažama sa kojih trpamo proizvode u našu košaru, poput povjerenja, bračne vjernosti, obitelji, dosljednosti, transparentnosti, iskrenosti, tolerancije, ljubavi, opraštanja, prijateljstva, sebedarja, itd., više nema. Zamijenile su ih neke nove «vrijednosti». Na tim policama više nema niti vjere, sadržaja onostranog, transcedentnog, mističnog, ljudskim osjetilima nedohvatljivog, ali, s druge strane, onoga što ljudsko srce itekako naslućuje da je tu, da je stvarno i istovremeno zadivljujuće. Upravo mistično, otajstveno; to je ono što ljudska narav prepoznaje, jer je u nju samu, u tu našu narav, upisana čežnja da se upotpuni u tome mističnome, u tome što nije od i poput ovoga svijeta. To nije ništa drugo nego naša čežnja za vječnošću usred ove prolaznosti, usred ove uronjenosti u vrijeme i prostor u kojem nije moguće stati bar na trenutak. Ta čežnja za tajanstvenim obuzima ljudsko srce te ono neprestano traži onaj dio sebe koji će ga ispuniti. Zato je svaki čovjek bitno religiozno biće, ali ne iz straha zbog smrtnosti ili zla, već zbog vlastite naravi koja traži ispunjenje u Apsolutnome, u onoj stvarnosti koji nadilazi ovo empirijsko, opipljivo, dohvatljivo. Čovjekovo srce teži mističnome, otajstvenome, onome skrivenome povrh očima vidljivoga, iza koprene stvarnosti u koju smo uronjeni koja je nerijetko tako mučna. Zato je čovjek biće koje nadilazi samoga sebe, uzdižući se onkraj ovoga pojavnoga. A upravo je ovo naše vrijeme otelo iz okružja čovjekovog sadržaje koji su mu otvarali put prema ostvarenju te Čežnje, sadržaje koji su zadovoljavali tu njegovu glad za onostranim, za mističnim, otajstvenim. Ti sadržaji, vezani, naravno, uz religiju, nisu više na tržištu vrijednosti za kojima bi mi, suvremeni kupci, posegnuli. Ti se sadržaji danas tretiraju kao stvar prošlosti, stvar koja je, kao, onemogućavala individualnost ili ograničavala slobode, pa se pokušavaju u medijima prikazati kao nešto zastarjelo, otrcano i nazadno, kao nešto što pripada muzejima, arhivima, čak kao nešto što je predmet ismijavanja, osobito kod onih koji za tim vrijednostima i dalje pružaju ruke. Iz naše je okoline, iz našeg je života prefidno uklonjeno sve što bi nam ukazivalo na tu našu Čežnju i na put prema njezinom ostvarenju; pojam svetog profaniziran je do u beskraj, sve je podloženo zaradi i beskrajnom uživanju i komoditetu, zabavi do besvijesti kako bi se zatomilo taj naš osjećaj beznađa u svijetu bez Svetoga bez kojeg se ne ostvarujemo u punini. Čak je i iz svijeta onih koji nastoje ustrajati u kakvom - takvom obliku religioznosti, tog jedinog ispravnog puta prema Svetomu koji nas ispunja do kraja, uklonjeno puno toga što bi imalo izraz mističnog; preostale liturgije i pobožnosti pozapadnjačeni su i profanizirani do krajnjih granica, pretvoreni u sterilne happeninge koji su postali servisi za uslišavanje želja, a ne mjesta susreta sa Svetim, onostranim, mističnim, mjesta susreta sa Bogom u kojem je jedino ispunjenje naše naravi. Namjesto toga je kao «pravo» samoostvarenje promovirana bezgranična individualnost i sloboda, koje su nerijetko krinke i pokrića za svaku vrstu nastranosti, sve kako bi se kroz industriju zabave zaradilo ogroman novac i manipuliralo ljudima provocirajući njihovu glad za uživanjem kao zamjenom za samoostvarenje u Svetom, mističnom, onostranom. Zato je kao bijedni, lažni nadomjestak za sveto i mistično promovirana bajka i magija. U želji da se čovjeku ipak da prostor za sveto, promovira se nazovi-mistično, u kojemu je čovjek, kao neki čarobnjak sa čarobnim štapićem u ruci, baš kao Harry Potter, vlasnik i gospodar onostranog, što ga ne nadilazi, nego čime vlada, upravlja, manipulira. Tu žeđ sa svetim, onostranim, za samoostvarenjem, pokušava se zatomiti bajkom o Harryju Potteru, žeđ za duhovnim prevariti new age idejama koje nas opet žele pretvoriti u masu pukih konzumenata, bez prava na vlastiti identitet. Čežnja čovjeka za sobom vodi ostvarenju jedino kroz susret sa istinskim Svetim; kroz susret sa Bogom. Svaka čast i književnosti i filmu, ali ideje čarobnjaštva i magije kakve su tamo zastupljene nikako ne mogu zadovoljiti ovu našu čežnju za Svetim, koja počiva duboko u našim srcima. |
19.11.2005., subota
Rat i mir
Spominjemo se tragedije hrvatskog grada Vukovara koja je upravo nad jučerašnji dan prije 14 godina podlegao stravičnim napadima agresora, a što je životima, zdravljem, obiteljskim tragedijama i tužnim sudbinama, kao i uništenom i opljačkanom imovinom platilo na tisuće građana ovog lijepog grada na Vuki i Dunavu. O boli koja je podnesena u tom krvavom piru ne može se mirno govoriti bez da zastane glas u grlu; ta je bol prevelika i preduboka. Nije Dunav ljubio nebo niti je bio lijep i plav onoga dana kada su u Grad na njegovoj lijevoj obali te tužne i tragične jeseni 1991. upali četnici, paravojne postrojbe i nekadašnja JNA, nakon što su ga mjesecima zasipali granatama najrazličitijih kalibara, nakon što su mjesecima ubijali, ranjavali, izgladnjivali i mrcvarili njegovo stanovništvo, razarali njegove zgrade, škole, muzeje, crkve, parkove i ulice. Vukovar je toga 18. studenog bio grad ruševina po kojemu su tumarali pijani vojnici u sivomaslinastim uniformama bivše jugo-vojske, tražeći preživjele civile i branitelje, koje su, potom, ili pogubili na Ovčari, ili protjerali na slobodni dio hrvatskog teritorija. Istog dana u hrvatsko ravnokotarsko selo Škabrnju, u zadarskom zaleđu, pod okriljem iste JNA, upali su lokalni četnici iz obližnjeg sela Biljane Donje i okolice, te su stali redom izvlačiti hrvatske civile iz njihovih domova i klati ih kao janjad. Mlađi i otporniji su uspjeli pobjeći pod okriljem mraka, onako pješice, bez ičega sa sobom, spašavajući gole živote; bježalo se prema obližnjem mjestu Gorici, a zatim dalje prema Biogradu na moru. U selu su ostali stari i nemoćni, koji nisu mogli bježati, ili koji nisu htjeli napustiti svoje kuće koje su tolika desetljeća mukotrpno gradili. Svi su ti ljudi koje su JNA i četnici zatekli u kućama pobijeni. Od njihovih dojučerašnjih susjeda. I danas, 14 godina kasnije, mislimo na sve poginule u ratu za našu slobodu, osobito na Vukovar i Škabrnju. Njihovo časna uspomena nikada neće izblijediti iz srca onih koji imaju dušu, koji znaju duboko ljubiti život, ljubiti ljude i visoko cijeniti pravdu, istinu i slobodu. Mnogi su se, istina, okoristili smrću spomenutih žrtava; dok mnogi pravi branitelji oboljevaju od PTSP-ja i oduzimaju si živote, nezaposleni su i bez redovitih primanja, prezreni i odbačeni, dotle su neki drugi «branitelji» zasjeli u najprve fotelje i žive na državnim «jaslama», tj. na mukotrpno zarađenom novcu poreznih obveznika. Zaista, naši istinski branitelji najsličniji su Isusu Kristu; suobličuju se s Njime odbačenim nakon toliko dobra koje je učinio. Rat je davno završio. Dolaze neka nova vremena. Vukovar i Škabrnja su obnovljeni, kao i tolika druga sela i gradovi. Zemlja liječi rane. U ratnom vihoru protjerani ljudi vraćaju se na svoja ognjišta. Još kad bi samo bilo posla za dostojan život svih. Vraćaju se i naši susjedi koji su u ratu bili na suprotnoj strani. Postavimo si pitanje; jesmo li zaliječili rane u svojim srcima? Bol gubitka će uvijek razdirati srca onih koji su izgubili svoje najmilije, ali što ako se u ta ista srca uvukla i mržnja!? Mržnja koja uništava čovjeka, koja ga čini sličnim neprijatelju koji mu je pobio obitelj i zapalio kuću… Teška su ovo pitanja i o njima valja dugo i duboko kontemplirati, imati uho otvoreno na zov Božji koji je uvijek isti i dosljedan; «Oče oprosti im, jer ne znaju što čine!» Može li se oprostiti tolika bol i Vukovara i Škabrnje, i tolikih žrtava minulih ratova!? Gledati ljude iz susjednog sela i razmišljati jesu li baš oni zapalili tvoju kuću, ubili tvojega staroga djeda na vratima tvoga doma!? Gdje je tu pravda? Istina? Gdje su kosti onih koji još nisu nađeni i dostojno pokopani? Zašto njihovi ubojice još šetaju slobodni? Ovo su pitanja u kojima čovjek nadilazi samog sebe; pitanja o kojima nam je razmišljati u perspektivi Krista Raspetog. Kao što je On bio raspet i nevin među razbojnike ubrojen, toliku bol pretrpio i umro groznom smrću, takva je i perspektiva žrtava ovoga rata. Za toliko dobro plaćeno im je zlom; ubijanjima, paleži, tugom i progonstvom; grobom. Ono u čemu su svi koji su u proteklom ratu slični Kristu jest upravo ta činjenica trpljenja, neizmjernog trpljenja. Sada je poziv Božji jasan; nasljedovati ga do kraja; do onog uzivika na križu; Opraštam!!! To oproštenje nipošto nije zaboravljanje; povijest se ne može niti smije zaboraviti, jer tko je zaboravlja biti će prisiljen ponovti ju! Ali s prošlošću se miri, pomirenje vrši radi sadašnjosti, radi budućnosti; radi dobra koje je pohranjeno u srcima tolikih palih za Domovinu, koji nam s Neba poručuju: Oprostite! I ne zaboravite! Upravo smo po oproštenju zaista Djeca Božja, različiti od onih koji su nas granatirali, klali i sakatili; po oproštenju smo razapeti s Isusom kako bismo s Njime dočekali i zoru slavnog uskrsnuća. U tome i jest bit oproštenja; biti dijete Božje. Pitanje blogerima: Jeste li/Možete li oprostiti agresorima? |
14.11.2005., ponedjeljak
Sjećanje i identitet
U procesu globalizacije kojemu smo svi izvrgnuti puno se toga mijenja i naši životi više ne bivaju isti, kako na društvenom, tako i na obiteljskom i na osobnom planu. U svijetu u kojem samo «mijena stalna jest» u ovo more ljeta sidro nije moguće baciti, niti na jedan dan, niti na jedan tren. Sve teče, sve se mijenja. Svijet i naši životi u ovo se vrijeme mijenjaju brže no ikad prije, i već sutra puno toga nije isto kao što je danas. To je mijena kojoj ne možemo izmaknuti. Svijet se zadnjih desetljeća promijenio više nego ikad prije. Ali možda, možda i u toj mijeni nožemo zadržati, sačuvati nešto što nas čini svojima, originalnima, jedinstvenima, i kao kulturu, i kao narod, i kao osobe.Zaista nije jasno zbog čega smo i kao društvo i kao pojedinci, većina od nas, u zadnjih desetljeće i pol sa Zapada pokupili samo najgore manire; ni u kom slučaju osjećaj za ispravno vrednovati svoje, za oplemenjivati postojeće i graditi novo, a poštivati tuđe i drugačije. Kao da je pod naletom globalizacije u svijest većine od nas, iz svih društvenih slojeva, ugrađen jedan novi čip koji kao da nas programira da sustavno obezvređujemo i zanemarujemo izvornu baštinu koju su nam tolika stoljeća namjerila, a da u sve vidove života, i društvenog i individualnog, ugrađujemo jedan princip koji životu daje usmjerenje kao u veletrgovinama; u što kraćem roku izaberi upakirani proizvod, plati, nosi, jedanput upotrijebi i; baci! Globalizacija neumoljivo nameće trendove življenja. Kroz te trendove pokušava nam nametnuti i trendove razmišljanja; vrlo plitkog razmišljanja koje ne pita za bit niti moralnu (ne)opravdanost mišljenja, stvari i (ne)djela, već pita samo za cijenu i način uporabe koja služi samo dvjema svrhama; uživati, zabaviti se i; odbaciti, da bi se stvorio prostor za novo i opet novo, prema istom principu. Takav se stav ogleda u upravo svakom aspektu naših života; od rođenja, odrastanja, braka i zasnivanja obitelji, starenja i smrti. Sve nas je zahvatio jedan trend nazovi suvremenosti koja zatire vrijednosti koje valja čuvati. Djeca danas nemaju prilike rasti uz spoznaju novog stvaranja; malo djece danas rijetko ima više od jednog brata ili sestre; malo djece danas ima priliku pratiti mame koje devet mjeseci nose pod srcem novi život; većina obitelji ima jedno ili dvoje djece koja su rođena u kratkom vremenskom roku, i u doba kad već mogu pratiti neke prirodne procese njihove mame više ne rađaju. Zato im je lako pričati o rodama koje donose djecu. Djeca se danas više ne odgajaju u krilu obitelji, koja je njihov prirodni svijet; oni se odgajaju u jaslicama, vrtićima i školama. Roditelji danas, osobito u velikim gradovima, najmanji dio dana provode sa svojom djecom; djeca roditelje uglavnom viđaju kasno navečer kada ovi dođu sa mukotrpnih dnevnih obaveza. Djeca tako odrastaju, a da njih najveći utjecaj nemaju vlastiti roditelji, što bi bilo najprirodnije. Tako se već od rođenja djeca odgajaju i stvaraju svoj svijet u kojem su roditelji tata i mama za navečer ili za vikend; vikend tate i mame. Djeca danas nemaju ni spoznaju rođenja, kao ni spoznaju starenja, smrti ni umiranja. Ona se ne odgajaju uz starije u obitelji, uz djedove ili bake, da bi mogli rasti uz nečije starenje, da bi mogli gledati naborana lica i žuljave ruke, sijede vlasi i posljednje ovozemaljske trenutke djedova i baka. Djeca nemaju prilike odrastati uz prirodni i blagoslovljeni proces starenja i umiranja svojih predaka, jer su najstariji potjerani u staračke domove, da stare i umru daleko od očiju obitelji kojoj bi bili na teret, kojoj bi ugrožavali komoditet življenja u kojem nema mjesta za stare i bolesne koji više ne zarađuju, pa prema tome nisu ni potrebni. Zato djeca ne znaju što je smrt i umiranje i, odgojeni uz televiziju, filmove ili kompjutorske igre, ne posvješćuju sebi veliku vrijednost života. Tužni trenuci, poput posljednjih ispraćaja najstarijih, nipošto više nisu vrijeme intenzivnog ispreplitanja života i smrti, učvršćivanja veza unutar obitelji, posviješćivanja vlastite smrtnosti i prolaznosti, dubokih i dirljivih iskaza osjećaja, često uklopljenih u bogati narodni pjesnički i glazbeni izričaj; posljednji rastanci danas su servis koji obavljaju ljudi koji su za to plaćeni, obavljaju što brže je moguće, kao na nekoj traci, u nekoj kičasto uređenoj dvorani sa lažnim žaruljama koje igraju ulogu nekadašnjih svijeća koje su podsjećale na uskrsnuće i vječni život. Ah, da; sprovodi su danas dosadno opterećenje u danu ispunjenom kupovinom, potrošnjom i novom kupovinom, sve uz kavice i čavrljanja, u danu u kojem nema ni vremena niti želje da se izvoje trenuci za častan i dostojan oproštaj sa namilijima. To su danas brze i dosadne, sterilne i hladne neugodne dužnosti koje se treba obaviti; što brže, to bolje. I svećenici su tamo tek plaćeni službenici koji iz instant-škropilica poprskaju kapljicu i pol svete vodice i ; vozi dalje; novi je na redu! Ni rađanje, ni odrastanje, ni starenje niti smrt; danas nisu vrijedni pažnje. Sve je podređeno zaradi, užitku i komoditetu; biti in, u svemu, moto je koji jamči uspjeh. Živjeti od danas do sutra, prateći najnovije trendove, jedini je prihvateljivi način življenja. Nestanak nekog od nas djece Adamove, rijetko s primjećuje, osobito ako smo stari, bolesni i siromašni. Takvi su na rubu društva, u sobičcima punima bijede, vlage i; tuge u očima. Nema više kamenih kuća i starih kaleta po našim mjestima; zamijenile su ih kičaste betonske viletine novopečenih lokalnih satrapa. Nema konoba u kojima pjeva klapa, nema kemanom ograđenih maslinika i ubranim grožđem nakrcanih tovara koje o povodac vode stari težaci; nema radosne vriske djece po dvorištima, nona u crnini koje pred vratima kuća pletu čarape, nema crnih marama prastarih udovica, nema pjesme žetelaca, nema zvonjave starih zvona koja navješćuju radosti i žalosti, nema sijela niti opijela, nema mrmljanja molitvi u slikovitim malim kamenim crkvicama, nema pjevača koji zvonkim glasovima uljepšavaju liturgiju uz svjetlo voštanica i dim tamjana. Svuda je sada beton, asfalt, depresivni ljudi koji se navečer vraćaju sa posla, i bez da poznaju prve susjede zavlače se u svoje sterilne stančiće u kojima nema ni radosne vriske djece niti starih nona. Oni ne znaju ni što je rađanje, ni odrastanje, ni starenje niti umiranje. Sve je to daleko o njih, daleko od nas, stvar prošlosti koja nije bila laka, ali je bila izazovna, puna boja, zvukova, okusa i oblika; puna života u svim svojim dimenzijama. U što smo se to pretvorili!? |
12.11.2005., subota
Mostovi okruga Madisson
Tko ne poznaje ekonomske (ne)prilike u kojima se ova naša nevoljna i predraga zemljica nalazi već više desetljeća, na prvi bi pogled pomislio da je ovdje kod nas riječ o zemlji enormnog gospodarskog zamaha, u kojem naša Hrvatska postaje svojevrsni ekonomski tigar srednje Europe. Takav se dojam stječe osvrnuvši se na planove aktualne nam Vlade, koja na sve strane pokreće megalomanske graditeljske projekte.Nakon što nam je u vrijeme bivše zajedničke države zapriječena gradnja autoceste od Dubrovnika do Zagreba, trebalo je čekati sljedećih trideset godina da bismo dobili spomenutu autocestu; za sada, doduše, do Splita, sa drastično velikim iznosom cestarine. Ali neka nama naše Dalmatine; tako smo je dugo čekali. S druge strane, spomenuta je autocesta, sa tolikim mostovima, vijaduktima i tunelima, sa svim pratećim objektima, iznimno skup projekt, koji, k tome, nije ni dovršen. Nedostaje vrlo zahtjevna dionica od Splita do Dubrovnika, nisu dovršene sporedne cijevi tunela Sveti Rok i Mala Kapela, nedostaju sadržaji na odmorištima. Osim toga, veliki broj cesta od kojih neke potječu još iz vremena Franje Josipa u prilično je lošem stanju, iako se ne može reći da zadnjih godina Hrvatske ceste nisu na određenim dionicama napravile značajne popravke i rekonstrukcije. Ne može se reći da pomak u cestogradnji, gledano općenito nije značajan, ali stvarne financijske (ne)mogućnosti zemlje, golem vanjski dug, posrnulo tranzicijsko gospodarstvo, uništeni srednji sloj stanovništva, koji je uvijek oslonac i nositelj gospodarske vitalnosti zemlje; sve su to čimbenici koji govore da u projekte koji iziskuju znatna financijska ulaganja, a nisu nužno prioritetni, sada nije mudro ulagati, već ih ostaviti kao planove za budućnost koja neće biti toliko opterećena ovako traumatičnim stanjem u nacionalnoj nam ekonomiji. Stoga je projekt nastavka gradnje autoceste sve do Dubrovnika i dalje do crnogorske granice, na kojem se već radi, hvale vrijedan. Mudar je i potez gradnje autoceste do Siska, koji će konačno povezati hrvatsku Baniju i zapadnu Bosnu sa središnjom Europom preko Zagreba. Ali zaista nije jasno koji je sadašnji gospodarski prioritet spajanja hrvatskog kopna sa poluotkom Pelješcem!? Predviđeni most, koji bi tako fizički spojio dva dijela hrvatskog teritorija, dulji od dva i pol kilometra, stajati će desetkemilijuna eura! A čemu sve to baš sada? Jasno je da je neprirodno stanje fizičke izdvojenosti krajnjeg hrvatskog juga, kojeg od ostatka zemljice nam dijeli Neum, koji pripada susjednoj državi Bosni i Hercegovini, ali zar nije bilo moguće da se učinkovito riješi prolazak kroz Neum na relaciji Zagreb - Sarajevo!? A da se pitanje gradnje tako velikog mosta do spomenutog poluotoka riješi u neka sretnije vremena. Koliko li se samo stanova, dječjih vrtića i škola može izgraditi za taj silni novac, koji će ovu prezaduženu zemlju tako puno stajati! U takvim je okolnostima gradnja takvog mosta u ovom trenutku prava besmislica. Kada je Dubrovačka Republika prepustila Turskome Carstvu utvrde Neum u Neretvanskom i Herceg-Novi u Bokokotorskom zaljevu, učinila je to samo zato da ne bi izravno graničila sa Venecijanskim posjedom Dalmacije i Kotora. Stari dubrovčani nisu ni slutili koje će to probleme stvarati naraštajima 400 godina kasnije, tj. nama danas. Nakon austro-ugarske okupacije i aneksije BiH tadanje su granice nekadašnjeg turskog pašaluka BiH postale administrativne granice prema Hrvatskoj, koja je također bila dio Dunavske Monarhije. U prvoj Jugoslaviji Hrvatska zapravo nije ni postojala, niti administrativno, pa njenih granica nije ni moglo biti, izuzev onih Banovine Hrvatske iz 1939., koje su se bile protegle duboko u Bosnu. U socijalističkoj Jugoslaviji nametnute su granice Hrvatske i BiH po uzoru na one iz doba Austro-Ugarske; tako je Neum ponovno postao bosansko-hercegovački, ali je Herceg-Novi naivna i prosrpski orijentirana komunistička vlast iz Sarajeva 1947. prepustila Crnoj Gori, u razmijenu za bijednu šumu u planinama južnog Sandžaka. Tako se Neum našao u sastavu Bosne i Hercegovine, nakon što se ova država 1992. osamostalila od Jugoslavije, čime je priznata u granicama koje je imala kao administrativne u bivšoj državi do te godine. Tako se hrvatski teritorij na jugu našao rasplovljen Neumom na dva dijela. Hrvatska nije jedina država na svijetu sa izdvojenim dijelom teritorija, ali svakako to prdstavlja problem. Državne su nam granice takve kakve jesu, i svi su izgledi da će ih u vremenima koja nadolaze biti nemoguće izmijeniti, čak ni u području tako malog gradića kao što je Neum. Bilo kakav pokušaj nasilnog mijenjanja granica na ovim prostorima redovito je završavao rijekama prolivene krvi nevinih, nakon čega su stvari uvijek završavale tamo odakle su i počele. Zato pitanje granice u Neumu valja riješiti bilaterarnim sporozumom u duhu dobrosusjedskih odnosa sa BiH, uz gradnju mosta do Pelješca kad Hrvatska iziđe iz ove krize na političkom, gospodarskom, financijskom i svakom drugom planu. Gradnja tog mosta sada, za koji neki stručnjaci tvrde da će zbog duljine i visine biti opasan, možda jest primamljiv i kolosalan projekt, ali je preuranjen i bacanje novaca koji mnogima može osigurati egzistenciju i prosperitet. |
10.11.2005., četvrtak
(Is)pričavanje
Nije moguće služiti dvojici gospodara; uz jednoga ćeš uvijek pristajati, a drugog prezirati! Bila bi to parafraza evanđeoskog teksta. Nije moguće sjediti na dvije stolice istovremeno! Nije moguće u jedno sastavljati dvije sasvim kontradiktorne stvarnosti; toplo s hlanim, vatru s vodom, dobro sa zlim, tamu sa svjetlom. Takve kontradiktorne stvarnosti nužno isključuju jedna drugu, i nema te logike u svemiru koja bi učinila da istovremeno, na istom mjestu i u istom smislu, dvije takve stvarnosti koegzistiraju. Svakom razumnom čovjeku je to, valjda, jasno; da npr. istovremeno ne može biti dan i noć na istom prostoru.Jednako tako, na ovim našim stranama mnogim ljudima, a osobito političarima, što krupnog, što sitnog zuba, u ideološkom i praktičnom redu takve kontradikcije nisu jasne, pa se neprestano trude spajati nespojivo, u maniri najprevrtljivijeg bizantskog licemjerja, da ne kažemo; balkanske zatucanosti. A takve je lako prepoznati i, onima koji i malo misle svojom glavom, prokazati. Tako je aktualni gradonačelnik Osijeka, koji se rado voli nazivati pravaškim vođom, odlučio zbližiti grad kojem je na čelu sa jednim gradom u, vidi čuda; Izraelu. Naravno, na takvu su ideju Izraelci najprije s gnušanjem odmahnuli rukom, da bi našeg Đapića, iz puke pristojnosti, ipak primio, vjerojatno netko od tamošnjih portira u nekoj od državnih institucija. Tako neslavno propade pokušaj da se naš pravaški vođa afirmira kao u svijetu priznati političar na krilu umjerene desnice. Nesumnjivo je da je spomenuti Gradonačelnik zadnjih godina, barem izvana, napravio znatan odmak od ideologije koju je tako zdušno zastupao devedesetih; ideologije koja je veličala propalu ideju ustaštva, koja je bila osuđena i od Boga i od svakog normalnog čovjeka. Dobro se sjećamo kako je spomenuti Gradonačelnik, redovito odjeven u crnu košulju, «pokazivao koliko su visoki slavonski kukuruzi», pozdravljajući svoje istomišljenike fašističkim pozdravom preuzetim od Musollinijevog režima u Italiji, koji je, zahvaljujući ustašama, koje je Đapić donedavna veličao, okupirao gotovo svu hrvatsku obalu i priključio je propaloj ideji obnovljenog Rimskog Carstva na Sredozemlju. Takva je ideologija, kakvu je sadašnji osiječki gradonačelnik zastupao, kao i dio stranke kojoj je bio na čelu, sigurno svagdje na svijetu označena kao nacističko-fašistička, i jasno je da za nju nema mjesta u demokratskom i normalnom društvu(ovu ideologiju važno je NE poistovijetiti sa željom Hrvata za svojom državom u obje Jugoslavije!). Naravno, simpatije koje je Đapić gajio prema spomenutom režimu sa ovih prostora iz vremena Drugog svjetskog rata, nisu prošle nezapaženo, kako se vidi, ni u međunarodnim političkim krugovima, pa radilo se i o beznačajnom političaru kakav je naš Anto Đapić. Jasna je stvar da je upravo država Izrael osobito pomno pratila političke poglede onih političara koji su s nostalgijom gledali na režim koji je u smrt poslao bezbrojne Židove i sve druge kojima, prema naci-ustaškom planu, nije bilo dozvoljeno postojati, budući da je očito da su takvi «umovi» smatrali da moraju ispraviti «Božju grešku», koji, po toj logici, baš i nije napravio dobro, lijepo i sveto djelo stvorivši Židove, Srbe, Rome, nepodobne Hrvate i sve kojima broj krvnih zrnaca nije odgovarao slici koju su zamislili ideolozi naci-ustaškog režima. Svi su ti ideolozi, pa i Gradonačelnik koji ih je simpatizirao (simpatizira!?), kao slučajno (?) previdjeli činjenicu da im se je Bog, u čije ime su se tako često busali u prsa, utjelovio upravo kao jedan mali; Židov! Ma koliko god se netko trudio promijeniti sliku sebe i svojih političkih uvjerenja u očima drugih, pristajanje uz profašističke ideje iz prošlosti na identitetu takvih uvijek ostavlja neizbrisivi trag. A takve su ideje nepomirljive sa idejama demokracije, humanosti i poštenja, s idejom ljubavi koja prihvaća sve ljude, bez obzira na rasu, boju kože, vjeru, naciju, kulturni ili politički identitet. Zato je politika koju je donedavno proklamirao današnji osiječki Gradonačelnik, ma koliko ju proklamirao (ne)diskretno ili indirektno, nespojiva sa bilo kakvim političkim angažmanom u međunarodnim političkim odnosima. Te su dvije stvarnosti nespojive, ma koliko ovaj naš lik trudio postati demokrata i humanist, ma koliko god izbijeljivao svoje do jučer crne košulje. Ne može se koketirati sa idejama naci-ustaštva s jedne, te glumiti gradonačelnika zrele demokracije koji se bratimi s izraelskim gradom, s druge strane. To se dvije toliko kontradiktorne stvarnosti, da su jednostavno nespojive, kao što je nespojivo uklapanje spasonosnog križa Kristova s jedne, u ustaški znak «U» s druge strane, kao što je nespojivo svjetlo s tamom, dan sa noću, dobro sa zlom. Zadnja vijest da se Đapić u Izraelu ipak ispričao zbog ustaških zločina iz Drugoga svjetskoga rata teško će pridonijeti porastu njegova rejtinga, pogotovo što je prilično vidljivo da je ta isprika iznuđena pritiskom koji se stvorio oko tog planiranog posjeta. Ne sumnjajući u iskrenu želju bilo koga da promijeni svoju ideologiju u stav mira, tolerancije i ljubavi prema svima pod kapom nebeskom, ostajemo pri evanđeoskoj istini da se dobro stablo po plodovima prepoznaje, a zlo po zlima. Ostaje nam vidjeti. |
08.11.2005., utorak
Osuda zbog stava
Predrag Matvejević, profesor na rimskom sveučilištu Sapienza, književnik svjetskoga glasa, etnički Hrvat rodom iz Mostara, osuđen je proteklih dana na uvjetnu kaznu radi, kako rekoše, klevete Hrvatskog društva književnika (HDK). Matvejevićev "grijeh" bio je u tome što je, prije nekog vremena, javno ustvrdio da su, među ostalima, i članovi navedene književne udruge, tijekom rata u prvoj polovici devedesetih na tlu bivše Jugoslavije, huškali na taj suludi rat. Neosporno je da je Matvejevićeva tvrdnja vrlo ozbiljna i teška, ali, s druge strane, uvjetna kazna jednom književniku i sveučilišnom profesoru zbog iznesenog vlastitog mišljenja preozbiljan je pokazatelj da se u našem društvu demokratske vrijednosti nisu ustalile, i da su upravo poput zgrade na staklenim nožicama, koja se u svakom trenutku može srušiti, bez obzira što je tako dugo i tako mukotrpno građena.Matvejevićev stav o minulim zbivanjima na našim pribalkanskim bespućima nikada nije bio tajna. Posebno je jasno iznio svoje mišljenje na prošlogodišnjoj emisiji Nedjeljom u dva, kada je bez dlake na jeziku progovorio o uzrocima tragedija na tlu bivše zajedniče državne tvorevine, koja je jedva desetak godina nadživjela njezinog tvorca, održavatelja i diktatora Tita. Matvejević se nesumnjivo pokazao kao čovjek vrlo širokih pogleda, uvjereni pacifist, čovjek dubokih humanističkih stavova. Rođen u multietničkoj sredini Mostara, poprimio je utjecaje svih kultura, naroda, jezika i vjera koje se na tom prostoru susreću, isprepliću i, nerijetko, sukobljavaju, zahvaljujući nerazumijevanju i uskogrudnosti dijela njihovih nositelja. Stoga Matvejević ni u kojem slučaju nije bio podoban stršljenovima među političarima iz sva tri bosansko-hercegovačka naroda, koji su sve oko sebe, osim sebe samih, tako zdušno gurali u bratoubilački i osvajački rat prije gotovo desetljeće i pol. Kada je početkom devesedesetih godina proteklog stoljeća u Jugoslaviji eksplodiralo bure baruta neriješenih nacionalnih pitanja, koje je tako dugo tinjalo, bilo je teško oduprijeti se navali proključalih nacionalnih strasti, često praćenih mitomanijom o vlastitoj povijesti i željom za izravnavanjem računa iz Drugog svjetskog klanja. Matvejević je bio jedan od onih intelektualaca koji se nisu dali uvući u političko-nacionalne književne klanove, osobito ne u pro-jugoslavenske ili, nedajbože, pro-srpske. S druge strane, prema interpretaciji tadašnjih pro-hrtavski orijentiranih književnih i pseudoknjiževnih krugova, Matvejević je ostao premlak u odnosu na nacionalni naboj koji je tada prožimao i našu, hrvatsku naciju, te je, nakon niza pritisaka, otišao u inozemstvo, najprije u Pariz, a zatim u Rim. Taj književnik je jednostavno odbio bilo kakva svrstavanja, čime se zamjerio mnogima kojima je bilo nepojmljivo da netko njegovog ranga početkom desedesetih nije zauzeo jasan i glasan stav u svezi nacionalnog i političkog pitanja zaraćenih država na tlu nekadašnje Jugoslavije. Zauzimanje takvog glasnog stava u okolnostima hrvatsko-bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini Matvejević je očito smatrao pristajanjem na stranu tog prljavog sukoba, te je njegov afirmativni stav izostao. Njegova izjava na spomenutoj televizijskoj emisiji kako su «Hrvatski i Srpski jezik zapravo ipak jedan jezik, zbog prevelike sličnosti», govori o njegovom dubokom uvjerenju kako je rat na ovim prostorima bio bratoubilački, u kojem se on nije mogao svrstati ni uz jednu stranu po nacionalnom ključu, već je mogao pristati samo na stranu žrtava, ma s koje god strane one dolazile. Takvo Matvejevićevo razmišljanje očito je bilo predrastično suprotno stavu velike većine njegovih kolega iz svijeta književnosti, koji su, velikim dijelom, osobito na srpskoj stani, raspirivali nacionalnu mitomaniju i mržnju prema svima koji nisu dijelili osvajačke planove vlastitih političkih vođa. Sjetimo se samo da je i Radovan Karadžić smatran srpskim «književnikom», a da ne govorimo o Dobrici Ćosiću i njemu sličnim ideološkim promicateljima velikosrpske politike. S druge strane, i među hrvatskim je intelektualcima bilo stršljenova koji su smatrali da se klin klinom izbija, pa su u ratno i poratno vrijeme nastupali sa sličnom retorikom. Tako se Matvejević nije ukalpao u kalupe ni jedne ni druge strane. Kada se bolje razmisli, Matvejevićeva izjava o ratnim huškačima iz kruga hrvatskih književnika jest generalizirana i preteška ocjena, ali u zbilji i nije tako daleko od istine, u odnosu na manji dio miljea na koji se odnosila. Ako je takva ocjena bila razlogom da se spomenutog književnika makar i uvjetno osudi, kakvu li će tek sudbinu doživjeti oni koji zaista objektivno, iskreno i argumentirano progovore o stvarnim ranim huškačima s ove naše strane Drine!? U tom je kontekstu ubojstvo Milana Levara u Gospiću prije nekoliko godina vrlo poražavajuća naznaka. Boli li, možda, (ne)istina izrečena na Matvejevićeva usta, pa ih sada treba ušutkavati, osobito sada kada je na Haaškom sudu "pokajnik" Ivica Rajić otvoreno progovorio o hrvatsko-bošnjačkom ratu u BiH!? Vrijeme će pokazati... |
07.11.2005., ponedjeljak
Pariz, to srce demokratske Europe
Bačva puna baruta eksplodirala je ovih dana u predgrađima Pariza i nekoliko većih francuskih gradova! Sintagma je to koja možda ponajbolje opisuje zbivanja u glavnom francuskom gradu, a koja su ovih dana punila novinske stupce i zazuzimala udarne vijesti na svim svjetskim informativnim emisijama. Već desetak dana gledamo prizore gorućih automobila, škola, poštanskih ureda, dječjih vrtića, opljačkanih trgovina, odrede specijalne policije u kacigama i sa štitovima u rukama s jedne, i gomilu mladića maskiranih lica s druge strane. Prizori su to koji podsjećaju na scene koje već desetljećima pratimo u izviješćima iz Palestine i Izraela, kao i drugih kriznih područja svijeta, te je utoliko teže povjerovati da je u ovom slučaju zapravo riječ o prijestolnici svih Francuza i onih koji se, slovom tamošnjeg zakona, tako moraju tretirati, mada stvarno pripadaju drugoj rasi, etniku ili kulturnom krugu iz kojeg su došli njihovi imigrantski očevi i majke. Kako je onda moguće da je zemlja koja obećava, kao što je jedna Francuska i njeni prebogati gradovi, postala poprište sukoba policijskih i snaga tolikih nezadovoljnika koji, kako nam rekoše, mahom pripadaju imigranstkom miljeu unutar francuskih granica, miljeu koji broji, pretpostavlja se, milijune pripadnika mahom mlađe populacije!? Pa danima pratimo izvješća o rušilačkom vihoru nasilja u kojem, za sada, kako nam serviraše, stradavaju automobili i državni objekti u stotinama i tisućama, i tom pohodu se ne nazire kraj!? Što je uzrok svemu tome? Je li to slika Europske Unije kojoj toliko težimo i kojoj se toliko nadamo? Izgleda li tako pravno i socijalno najuređenije društvo na svijetu; ta silna zapadna Europa? Gdje su korijeni takvim (ne)prilikama?Ogroman gospodarski razvoj koji je zapadni svijet postigao zadnje stoljeće i pol rezultat je ekonomske politike tamošnjih vlada kroz navedeno vrijeme s jedne, te agresivne kolonijalističke politike s druge strane. Takav je razvoj bio dijelom uvjetovan društvenim odnosima u tom dijelu svijeta, gdje su političari iz iskustva vlastitih zemalja naučili da dikaturama i totalitarizmima na putu razvoja nema mjesta. Osim toga, to su zemlje koje nisu stoljećima stenjale pod čizmom turskih, mletačkih, austro-mađarskih i drugih osvajača, kao što jeto bio slučaj sa našom nevoljnom Hrvatskom. Ekonomski rast i razvoj demokracije nakon Drugog svjetskog rata omogućio je zapadnoj Europi daljnje ekonomsko jačanje, društveni razvoj i početak integracijskih procesa. Ti su ljudi shvatili, za razliku od nas na Balkanu, da su međusobne podjele, međunacionalna i međuvjerska netrpeljivost zapravo samo put u nove sukobe i ratove, jedan začarani krug koji jednom treba biti prekinut. Bio je to model zapadnoeuropske demokracije u kojem je pojedincu dozvoljeno sve ukoliko poštuje temeljna ljudska prava. Takav je gospodarski, razvoj zadnjih desetljeća doveo do značajnog porasta životnog standarda, a društveni je razvoj doveo do visokog stupnja svijesti o osobnoj slobodi i individualnoj autonomiji. Sve je to dovelo do, s jedne strane, do tada neviđenih društvenih sloboda, a s druge strane do raskida sa tradicionalnim poimanjem obitelji i društva. Tako se dogodilo da je u većini zapadnoeuropskih zemalja došlo do enormnog rspadanja brakova i depopulacije, uzrokovane raspadanjem obitelji i načinom života koji je isključivo težio za zaradom, osvarenju osobnih ambicija i sloboda. Takav društveni i ekonomski razvoj bio je plodno tlo koje je privuklo nebrojene imigrante, mahom iz bivših kolonija na tlu Afrike i Azije. Tako se i Francuska našla preplavljena Marokancima, Alžircima, Nigerijcima i svim onim etničkim skupinama koje su u opisanim blagodatima Francuske vidjele priliku za bijeg iz siromaštva u vlastitim zemljama i mogućnost da i sami uživaju u visokom standardu zapadnoeuropskog čovjeka. Ti su imigranti sa ssobom donijeli i svoju kulturu i mentalitet, tako da se dogodilo da je u predgrađima primjerice Pariza francuski jezik bio u manjini. Gospodarski razvoj na prijelazu milenija Francuze je privukao u tercijarni i kvartarni sektor prvređivanja (uprava, menagment, obrazovanje, usluge…), dok je primarni i sekundarni sektor (građevina, teška industrija i sl.) zapošljavao uglavnom doseljenike. Ali nisu svi baštinili tekovine tog razvoja. Imigranti su teže dolazili do bolje plaćenih poslova, živjeli su u siromašnim predgrađima, slabih mogućnosti za obrazovanje i napredak. Kriminal svake vrste nailazio je plodno tlo u takvim sredinama. Tako su tamnoputi imigranti u svojoj novoj domovini baštinili malo od životnog standarda svojih bjelačkih starosjedilaca. K tome je francuski zakon svakog rođenog na tlu Francuske tretirao kao Francuza, što je znatnoj imigrantskoj manjini, i njihovim potomcima, okrnjivalo kulturni i nacionalni identitet iz kojeg su potekli. Osim toga, omalovažavanje i stigmatiziranje «obojenih» od strane bjelačkih starosjedilaca, getoiziranje imigranata, nebriga vlasti, nezaposlenost, slabe pleće i kriminal, policijska represija nad njima, osobito od strane još uvijek aktualnog ministra policije Sarkozyja; bila je to situacija koja je samo «čekala» iskru koja bi zapalila tako dugo taloženi barut. A iskra je bila ubojstvo dvojice «obojenih» mladića koje je francuska policija likvidirala prilikom neke od mnogobrojnih policijakih potjera; nepotrebno, kako se čini. Rezultate opisanog stanja promatramo u informativnim emisijama svaki dan. Najnovija je vijest ubojstvo jednog francuskog umirovljenika, na ulici, dok je bio u razgovoru sa susjedom. Planuli su automobili i u Bruxellesu i Berlinu, nije li to znak daljnje eskalacije sukoba! Tako porazne rezultate loše politike niza francuskih vlada, pa i ove aktualne, nije moguće riješiti novim policijskim pritiskom, već korijenitim državnim, društvenim i gospodarskim zahvatima. Jasno je da nije Europska Unija baš zemlja meda i mlijeka, kako je mnogi žele prikazati. Da ste Arapin ili Afrikanac u pariškom predgrađu ovih dana, osjetili biste to na vlastitoj koži. Doslovno. |
05.11.2005., subota
Sretan stoti rođendan!
Vlastiti stoti rođendan zaista je obljetnica koju rijetko tko među nama živima ima priliku proslaviti. Proživjeti čitavo stoljeće pojava je vrijedna pažnje, osobito kada je riječ o bardu hrvatskog pjesništva Dragutinu Tadijanoviću (1905.). Taj živahni i lucidni starčić, rukava uvijek prepunog dosjetki i šala na vlastiti i na račune drugih, proživio je čitav vijek na ovim našim stranama. A bijaše to vijek krvaviji nego bilo koji drugi, na prostoru Europe koji ni jedan rat u prošlosti nije mimoišao, koji je osjetio svaki totalitarizam koji je vladao u tom burnom vremenu. Osobito nije bilo lako pjesničkom duhu, koji je pozvan stvarnost iščitavati dublje nego prosječan čovjek, koji je pozvan promišljati čovjekovo postojanje u punini. A sve to ispuniti, i k tome ne biti uvučen u ralje dnevnopolitičkih zbivanja, što je ovdje kod nas bilo osobito opasno, značilo je biti s jedne strane izoliran, a opet, s druge strane beskrajno slobodan, i svoj. Našem je Tadiji sve to uspjelo. I on je, grešan čovjek kao bilo tko od nas, čitavo prohujalo krvavo stoljeće, ostao postojan i dosljedan peru, pun životne radosti. U slučajnom susretu na jednom skupu prije nekog vremena, stari je Tadija Arhangelu i njegovoj prijateljici prokomentirao: «Sjednite, ruke su vam hladne… Pa ćemo o tome pjemu napisati!» Tadijanović je drugovao sa mnogim antologijskim ličnostima hrvatske kulture dvadesetoga stoljeća, a osobito mu je drago sjećanje na Ivana Gorana Kovačića, kojemu je sam Tadija predložio da imenu doda i ime Goran, kako bi se razlikovao od Kovačića starijeg. Bila je to prva pojava imena Goran u Hrvata. Zanimljivo bi bilo pročitati Tadijine memoare i ući malo u sjećanja tog vremešnog starčića, svojevrsne žive povijesti zadnjih stotinu godina. U tom bi se sjećanju našlo puno toga, od osobnih priča i događaja, strahova, nadanja, planova, radosti, razočarenja; svega onoga što prati jedan ljudski život. Tu bi bila i tuga za nedavno preminulom pjesnikovom voljenom suprugom. Bilo bi tu i sjećanja na događaje koji su obilježili i nacionalnu nam povijest; od careva Franza Josepha I i Karla IV Habsburga, kralja Aleksandra i Stjepana Radića, preko vremena Pavelića i Tita, sve do zbivanja koje pamtimo i mi mlađi. Kako li se tek osjeća stogodišnjak koji je većinu života proveo u Zagrebu, a u isto je vrijeme živio u čak pet država, te preživio oba svjetska rata, kao i nedavni nam Domovinski rat! Sve je to ta stara pjesnička duša preživjela i duboko proživljavala. S druge strane, kako to kod nas već biva, oko Tadijanovića su se ovih dana okupili političari sitnog i krupnog zuba, te svi oni likovi iz javnog života koji za sebe drže da ovoj naciji nešto znače. Pa su se sa satrim dobrim Tadijom fotografirali, grlili i ljubili, nadajaću se, valjda, da će i na tom stogodišnaku ubrati pokoji bod popularnosti. Ili da će upiti štogod dugovječnosti od tog starčića. Zaista je to bijedno, ali vjerujem da ih je Tadija itekako dobro pročitao i da već u rukavu ima kakvu šaljivu pjesmicu i na njihov račun. Dragom nestoru hrvatskog pjesništva dvadesetog stoljeća; Dragutinu Tadijanoviću, želimo obilje svakog Božjeg blagoslova, zdravlja duha, duše i tijela, obilje stvaralaštva i, kad za to bude vrijeme, miran prijelaz u Nebesku Domovinu! Sretan rođendan, Pjesniče!!! |
02.11.2005., srijeda
Dan živih
Samo dan nakon blagdana Svih Svetih, kršćani zapadne tradicije slave bladan Svih vjernih preminulih, poznatiji kao Dušni dan ili Dan mrtvih. Zapravo je prastari običaj, sve do najnovijeg vremena bio, da se upravo na na ovaj blagdan, a ne na dan Svih Svetih, posjećuju grobovi naših najmilijih. No, kako su Svi Sveti državni praznik, ustalila se praksa da se groblja posjećuju upravo na taj dan, što je dovelo do nelogičnosti u svetkovanju jer se na blagdan Svetih, proslavljenih na Nebu, naših zaštitnika i prijatelja kod Stvoritelja, zapravo posjećuju grobovi i tuguje za našim milima i dragima. A upravo je današnji dan, Dan vjernih preminulih, trenutak molitve i sjećanja na one koji više nisu s nama na tjelesno vidljiv način, dan molitve za sve koji su potrebni ugledati Lice Gospodnje u mjestu mira i spokoja. Zato je Dušni dan čas za molitvu i meditaciju o vječnosti u kojoj vječno sada donosi preminulima neizmjernu radost. To su trenuci kada, zagledani u grobni kamen, razmišljamo o uskrsnom jutru kada je Krist slavno ustao iz groba na vječnu slavu.Svijeće koje ovih dana palimo znak su upravo tog uskrsnuća Krista Pobjednika. On, koji je u tijelu svom ovu našu ljudsku narav ponio na križ, istu je tu našu ljudsku narav čudesno preobrazio u neraspadljivost uskrsnuvši iz groba. Nije to bila utvara, prikaza niti nosferatu, već duša Kristova u tijelu koje više nije bilo podložno zakonitostima vremena i protežnosti. Zato je uskrnuli Gospodin, sve do uzašašća na Nebo, jasan i prepoznatljiv, mio i topao kao i uvijek, sa svojim učenicima razgovarao, jeo, pio, veselio se, a istovremeno bio u dimenziji koja nadilazi opipljivo, ovozemaljsko. Njegova je duša bila oslobođena propadljivog tijela, a zaodjenuta uskrsnulim, tijelom preobraženim Duhom, mogla jasno, na svim razinama percepcije, komunicirati sa svojim učenicima, koji su još bili s ovu stranu prolaznosti. Zato je Dan vjernih preminulih dan nade za kršćane. To je nada koja ne postiđuje, nada utemeljena u slavnom obećanju Kristovog uskrsnuća, u kojem je uskrsla i ova naša, moja i tvoja, ljudska narav. Zato je Kristovo uskrsnuće anticipacija, baštinjenje već sada one stvarnosti uskrsnuća na kraju vremena, kad vrijeme stane, kad povijest prestane, kad nastupi eshaton, vrijeme slavnog dolaska onog istog našeg Gospodina Isusa koji je one večeri u Galileji prešao u svoju dimenziju, našim, i očima apostola, nezamjetljivu iz perspektive ovostranosti. Iako su brojne godine za nama od kada su rijeku života prešli naši namiliji, sjećanje na njih nikada ne blijedi. Sve dok i naši dani ne dođu svojemu zalasku, Dan mrtvih biti će dan sjećanja, a ujedno i dan nade. Sve one suhe kosti ispod tolikih grobnih ploča i humaka za nas neće nikada biti tek bijedni zemni ljudski ostaci, već poruka nade pohranjena na Nebesima. Ljubav koja nas veže sa našima najmilijima nikada ne prestaje, grobna ploča za ljubav nije prepreka, ljubav uvijek ostaje, mada su naši ljubljeni prešli s onu stranu života. Naše cvijeće i svijeće na grobovima znak je naše ljubai i našeg poštovanja prema njima, ali i znak nade u vječnost koja tinja u svima nama, nade koju godine i vrijeme koje tako neumoljivo teče, nikada ne gasne. Tako neka svijetli sjajna nada u našim srcima, kao što postojano tinjaju svijeće na nebrojenim grobovima ovih dana. Dok se spušta noć, svijetla svijeća postaju jasnija, izrazitija, pokazujući i svima, na obje obale rijeke života, da most ljubavi koja nas veže nikada nikakve oluje neće srušiti, da je naš susret s onu stranu života stvarnost, a ne tek pusta tlapnja. I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer, jer prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh; silazi s Neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti jer, prijašenje uminu. Tada onaj što sjedi na prijestolju reče: »Evo, sve činim novo!» I doda: » Napiši; ove su riječi vjerne i istinite!» I još mi reče: «Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode zabadava. To će biti baština pobjednikova. i ja ću njemu biti Bog, a on meni sin» (Otkrivenje 21, 1-7) |