Arhangel

23.12.2005., petak

Božić u nama

Pisac Gabriel Garsia Marquez povukao se iz javnog života zbog zdravstvenih problema. Svojim je prijateljima poslao oproštajno pismo. Sjeti se ovih riječi i zadrži ih za svoje snove!

«Kad bi Bog na samo jedan trenutak zaboravio da sam samo lutka (marioneta) u jednom (kazališnom) komadu i poklonio mi komadić života najvjerojatnije ne bih rekao sve ono što mislim, ali definitivno bi mislio sve ono što bih rekao.
Vrednovao bih stvari, ne zbog onog koliko vrijede, već zbog onog što znače, što predstavljaju. Spavao bih malo, sanjao mnogo više, shvaćao bih da za svaku minutu što zatvorimo oči, gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bih kad bi se drugi zaustavili, bio bih budan dok bi drugi spavali, uživao bih, kao u ukusnom sladoledu od čokolade, slušajući ih dok mi pričaju. Kad bi mi Bog poklonio komadić života, najobičnije bi se odjenuo i potrbuške prostro na suncu ostavljajući otkriveno ne samo svoje tijelo, već i svoju dušu.
Moj Bože, kad bih imao jedno srce, napisao bih svu mržnju na komad leda i čekao svitanje zore. Zalio bih svojim suzama ruže da osjetim bol njihova trnja i sočan poljubac njihovih latica.
Moj Bože, kad bih imao komadić života… ne bih dozvolio da prođe jedan jedini dan, a da ljudima ne kažem da volim , da ih volim. Uvjerio bih svakog čovjeka i svaku ženu da su moji najdraži i živio bih zaljubljen ljubav.
Ljude bih naučio koliko griješe ne zaljubiti se kad ostare, a da i ne znaju da zapravo stare onda kad prestanu zaljubljivati se. Djetetu bih poklonio krila, ali bih ga pustio da sam nauči letjeti. Starije bih naučio da smrt ne dolazi starošću, već zaboravom.
Mnogo sam stvari naučio od njih, ljudi… Naučio sam da cijeli svijet želi živjeti na vrhu planine, a da nisu svjesni da se prava sreća krije u načinu uspinjanja. Naučio sam kako kad po prvi put jedno novorođenče svojom malenom šakom stisne prst svog oca, drži ga stisnutim zauvijek. Shvatio sam da jedan čovjek ima pravo gledati drugog s visoka samo onda kad mu treba pružiti ruku da ustane. Mnoge su stveri što sam ih naučio od njih i znam da, kad bi ih spakirao u kovčeg što ga nosim sa sobom, umro bih nesretan.
Reci uvijek ono što osjećaš i učini ono što misliš!
Kad bih znao da će danas biti zadnji dan da te vidim kako spavaš, snažno bih te zagrlio i zamolio Boga da mi dozvoli da budem čuvar tvoje duše. Da znam da je ovo zadnji put da te vidim kako izlaziš kroz vrata, zagrlio bih te i poljubio i ponovno te pozvao da ti dam još više. Da znam da je ovo zadnji put da ti čujem glas, snimio bih svaku tvoju riječ da je iznova mogu slušati u beskraj. Kad bih znao da su ovo zadnje minute da te vidim, rekao bih ti koliko te volim i ne bih pretpostavljao da to ionako znaš.
Uvijek postoji jedno novo sutra i život nam daje druge prilike da stvari napravimo kako treba, ali mislim da griješim jer danas je ono što ostaje i volio bih ti reći koliko te volim i da te nikad neću zaboraviti. Sutra nije sigurno ni za koga, ni mlade, ni stare. Danas bi mogao biti zadnji dan da vidiš osobe koje voliš. Zbog toga ne čekaj više! Učini to danas, jer ako sutra nikad ne dođe, sigurno ćeš žaliti za danom u kojem nisi našao vremena za jedan osmjeh, jedan zagrlja, jedan poljubac i da si bio prezauzet da i ostvariš zadnju želju.
Gledaj da imaš blizu, uz sebe one koje voliš, reci im na uho ono što im je potrebno da čuju, voli ih i lijepo se odnosi prema njima, nađi vremena da im kažeš: «Žao mi je», «Oprosti mi», «Molim te», «Hvala», i sve one lijepe riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko te se neće sjećati zbog tvojih skrivenih, tajnih, neizrečenih misli. Zatraži od Gospodina Boga snagu i sposobnost da ih izraziš!»[/


Dragim prijateljima; svima koji ove riječi čitaju; svima koji vas vole i koje volite, neka je blagoslovljeno sveto porođenje Isusovo i mlado ljeto koje nam dolazi…

Vaš Arhangel
- 10:56 - Komentari (18) - Isprintaj - #

22.12.2005., četvrtak

Zemljo, otvori se!!!

Kada vaše dijete jednoga dana dođe kući i pohvali vam se kako ga/ju je pozdravio prijatelj, učitelj, poznanik, prolaznik na ulici, stranac u tramvaju, na način kako je to objasnio gospićki sudac Branko Milanović; vaše dijete, za Ime Božje, hitno odvedite liječniku! Zašto? Jer «pozdrav», kako proizlazi iz tvrdnje spomenutog sudca, praktički jednak klasičnom stisku ruku, može biti i; guranje prsta u tuđi anus!!! Toliko o zdravom razumu.
Dragi prijatelji! Živimo u neobičnoj i presmiješnoj zemlji. Ova ironična tvrdnja više je razočaravajuća i izraz očaja nad stanjem (ne)svijesti i besvijesti ove nacije, nego tek neuspjeli pokušaj da se bude duhovit. Katastrofalna društvena situacija dosegnula je samo dno i ponekad se čini da više nema opačine i sablazni koja nas može iznenaditi; ali uvijek, ama baš uvijek, nađe se izopačeni um koji one koji i malo misle svojom glavom i drže do dostojanstva svake ljudske osobe, do kraja prenerazi. Bože, pa zašto baš nama, zašto kod nas!? U zemlji koja se hvali sa dvotisućljetnim kršćanskim korijenima i osamdeset postotnim izjašnjavanjem građana o kršćanskom svjetonazornom opredjeljenju!?
Prije nešto više od pola godine afroamerička košarkašica Ilisha Jarett napustila je Gospić i Hrvatsku, gdje je do tada igrala u gradskom košarkaškom klubu. Razlog tako drastičnom činu nije bio sportske naravi, ili želja za rodnom grudom preko Atlantika, već optužba te djevojke da ju je silovao lokalni gospićki satrap Joso Mraović.
Nesretna Ilisha u suzama je, pred novinarima, napustila našu zemlju, a o njenom su se slučaju raspisali dovoljno hrabri domaći mediji. Nije bilo lako reći istinu o mjesnom moćniku kao što je Mraović, koji ima veze, očito je, i u lokalnoj vlasti, nadzemlju i podzemlju, gospodarstvu i; sudstvu, kako se pokazalo. Taj je Mraović tipičan primjer hrvatske politike s kraja prošlog stoljeća, koja je omogućila lokalnim kriminalcima, hoštaplerima, nasilnicima, silovateljima i nakaradnim pedofilima da se domognu novca koji nisu zaradili i položaja koji nisu zaslužili i za koji nisu sposobni. Uvjet za to bio je da budu podobni lokalnim garniturama vlasti, ili dio tih vlasti, osobito u područjima koja su bila daleko od institucija središnje državne vlasti, ili ratne zone u kojima je bilo lako uvesti zakon jačega. A ironično je da takvima majka priroda očito nije dala na jednom drugom planu, pa su svoje frustracije pokušali zadovoljiti uporabom prsta (!!!).
Naš je «muškarčina» Mraović poslije optužbi spomenute košarkašice odlučno demantirao da je s tom curom imao ikakav kontakt. Kako i ne bi, kad mu je strahovlada koju je uveo omogućila manipuliranje; od medija do suda u Gospiću. Znao je taj silovatelj da je sudac u Gospiću već spomenuti Branko Milanović, koji se već prije bilo proslavio osudom Srbina Svetozara Karana, kojemu je u obrazloženju presude na 12 godina zatvora napisao kako «Optuženi sa svojim precima i Osmanlijama 500 godina vrši genocid nad Hrvatima»! Jasno je da je gospićki Kadija Milanović notorni nacist i rasist, kojemu bi najblaža kazna bila skupa ga, (ne dogodilo se), sa Mraovićem objesiti u sred Gospića za; mežunožje, kad im već do uporabe tih organa tako puno stalo.
Ne treba ni govoriti da sudac Milanović nije ni saslušao žrtvu Mraovićeve nastranosti, a presuda je bila; vidi čuda; oslobađajuća! Tako je silovatelj bio nagrađen slobodom, koju, nikad nije ni bio izgubio jer u pritvoru gotovo da nije ni bio. Obrazloženje oslobađajuće presude jednako je katastrofalan udar na zdrav razum kao i obrazloženje u slučaju presude Svetozaru Karanu jer ovdje, prema nacistu Milanoviću, silovanja nije ni bilo budući da «Nisu upotrijebljeni spolni organi… prst i anus nemaju svojstva spolnosti!»
Pa ljudi moji; mi živimo u zemlji u kojoj sudci oslobađaju silovatelje, u kojoj u zatvor strpavaju zbog osmanlijskih napada prije pet stoljeća, u kojoj ubojica onih dviju djevojaka u Makarskoj za «nagradu» od suda dobije mogućnost školovanja u Beču, jer je izjavio da mu je «žao» (tata mu je, sasvim slučajno, makarski moćnik)!!! Gdje ovo vodi!? Čija su djeca sigurna; u školi, na putu do škole, u mjesnom košarkaškom klubu!? Alo!!! Pa ni na divljem zapadu nije bilo goreg gaženja ljudskih prava; prava na život i prava na dostojanstvo!!! Kod nas je, kako stvari stoje, važno imati novac i veze, i možeš ubijati i silovati i budi bez brige! Tragično…
Zamislite da je Ilisha Jarett vaše dijete, da su u makarskoj BMW-om divljački pregažene djevojke Andrijašević i Erceg vaše kćeri! Zamislite kako biste se osjećali da su njihovi silovatelji i ubojice na slobodi, da nisu proveli ni dana u zatvoru, da su oslobođeni samo zato jer su lokalni strapi, jer su pokrali milijune novca koji ste vi zaradili desetljećima se ustajući ujutro u pet i radeći po cijeli dan, a sada ste ostali bez posla ili imate mirovinu od 1200 kn nakon trideset godina rada! Zamislite se malo…
Kada žena tvrdi da je silovana; silovana je! Ovaj post krik je za Ilishu Jaret i sve silovane, zlostavljene i pretučene djevojke i žene, osobito one za kojih traume nitko i ne zna… Zamislimo se malo...
- 12:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.12.2005., utorak

Biser u ogrlici kršćanstva; Grkokatolici u Hrvatskoj

Iz našeg kišom okupanog grada zaputismo se autobusom novom autocestom put sjevera, u Zagreb. Putem smo uživali u prizorima prvim snijegom prekrivenih ličkih šuma, iznad kojih su se moćno uzdizali u bjelinu zaogrnuti vrhovi Velebita. Glavni grad nas je dočekao okupan posljednjim zrakama dnevnog sunca; stara metropola bila je sva u predbožićnom sjaju i onoj užurbanosti njegovih stanovnika koji su očito bili usred neke od mnogobrojnih kupovina božićnih darova i drugih potrepština vezanih uz nadolazeće dane, zbog kojih se ionako tanahna svota u novčaniku brzinom svjetlosti smanji i do blagdana Sveta Tri Kralja potpuno nestane.
Poslije kraćeg đira po užem centru grada, krenuli smo prema cilju našeg pohoda metropoli; popeli smo se do Gornjeg grada i iza kule Lotrščak našli se pred crkvom svetih Ćirila i Metoda i grkokatoličkim Bogoslovnim sjemeništem uz nju. Tamo smo proveli prekrasna dva dana, upoznajući nove prijatelje i slaveći Boga u kršćanskom katoličkom zajedništvu različitosti obreda; rimskog i bizantskog.
Kršćanstvo se, šireći se svijetom, svojim izvanjskim obilježjima; liturgijskim prostorom, odjećom, liturgijskim priborom, zatim glazbenim izričajem i načinom iskazivanja časti Bogu, inkulturirtalo u sredine u kojima je uhvatilo korijena. U tom su kontekstu nastale i liturgijske obitelji, tj. različiti načini slavljenja euharistije; rimski, bizanstki, zapadnosirijski, istočnosirijski, koptski, etipaski, armenski itd. Osnova ovih obreda je zapravo ista, a sastoji se od uvodnog dijela u kojem se iskazuje slava Bogu, navještaja Svetog Pisma, propovijedi, posvete darova kruha i vina, pričesti te zaključnog blagoslova. Svi su ovi misni dijelovi u različitim kulturama obilježeni njihovim specifičnim pjevanjem, crkveni su prostori odraz tih kultura, kao i misno ruho, kaleži, plitice i dr. Sve su to različiti načini slavljenja istog misterija euharistije. Nekad je, do biskupa Maksimilijana Vrhovca, na tlu Zagrebačke (nad)biskupije postojao zagrebački obred prema kojem se slavila katolička misa.
Jasna je stvar da je na sve ove osobitosti različitih kultura utjecala i klima, zemljopisne karakteristike podneblja u kojemu su se razvijale, a, naravno, i povijesna zbivanja koja su im davala svoj osobiti pečat.
Na ovom našem hrvatskom tlu stoljećima su se miješali različiti kulturni utjecaji europskog istoka i zapada, Mediterana sa srednjom i podunavskom Europom, alpskog sa dinarskim kulturnim krugom. Ti se utjecaji kod nas ogledaju u različitosti mentaliteta i načina življenja i razmišljanja, bogatstvu različitosti narodnih nošnji i običaja, profane i sakralne arhitekture, jelovnika, glazbenog i likovnog izričaja i niz drugih vidova svakodnevnog života. Ti su utjecaji osobit plod i burnih povijesnih zbivanja koja su se neprestano kovitlala na ovom našem tlu.
Tako su kod nas, kao i u nekim drugim dijelovima Europe, oduvijek postojali i oni kršćani koji su, iako nisu prakticirali slavljanje mise prema standardnom obredu u Katoličkoj Crkvi; onom rimskom, u zajedništvu s rimskim papom. Nazivamo ih Grkokatolicima.
Grkokatolička Crkva je dio opće, Katoličke Crkve, ali se unutar nje ravna prema vlastitom crkvenom pravu (Eccllesia sui iuris), što joj daje neke organizacijske, disciplinske i liturgijske osobitosti. Sav je teološki nauk i podložnost papi unutar Grkokatoličke Crkve zajamčena, što Grkokatoličku Crkvu čini specifičnim dijelom Katoličke Crkve. Sličan status kao grkokatolička Crkva, unutar katoličke Crkve imaju i neke druge crkve na istoku, kao npr. Kaldejska Katolička Crkva u Iranu i Iraku, Maronitska Crkva u Siriji i Libanonu, Armenska Katolička Crkva u Armeniji itd.
Katolika bizanstkog obreda (Grkokatolika) uvijek je bilo u Hrvatskoj i oni su liturgijskom bogatstvu i crkvenom životu u našoj domovini dali nemali doprinos. Značajan se događaj zbio u Marči kod Čazme 1611. godine kada je znatan dio do tada pravoslavnog življa, pod episkopom Simeonom Vratanjom, prešao na katoličanstvo, pridruživši se Grkokatolicima. Tijekom 17. stoljeća u Ukrajini su milijuni pravoslavnih prešli na katoličanstvo, postavši grkokatolicima. Dio Ukrajinaca doselio je u Hrvatsku poslije oslobođenja Slavonije od Turaka, tako da danas u Hrvatskoj, osima Grkokatolika koji su nacionalno Hrvati, imamo i Grkokatolika koji su pripadnici Ukrajinske nacionalne manjine. Grkokatolika u Europi još ima u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Mađarskoj, Srbiji, Makedoniji, Grčkoj, Ukrajini, Rusiji, Bjelorusiji… Za vrijeme boljševičke vlasti u Ukrajini Staljin je bio ukinuo tamošnju Grkokatoličku Crkvu, biskupe i svećenike dao pogubiti ili utamničiti, a njihove crkve i samostane je dao - Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi. Staljin je Grkokatolike smatrao preopasnima zbog njihove podložnosti papi u Rimu.
Grkokatolici u Hrvatskoj služe se bizanstko-slavenskim obredom slavljenja euharistije, gotovo identičnim obredu kojeg koriste i pravoslavni. Liturgijski jezik Grkokatolika u našoj Domovini je hrvatski i staroslavenski, a sjedište biskupije za naše Grkokatolike je u Križevcima, iako biskup (sada je to msgr. Slavomir Miklovš) već odavna stoluje u Zagrebu. Križevačka biskupija/eparhija obuhvaća sve katolike bizantsko-slavenskog obreda na tlu Hrvatske, BiH i Slovenije. Križevačkom biskupu je nadređen zagrebački nadbiskup-metropolit (sada je to msgr. Jospi Bozanić). Križevačka je biskupija osnovana u XVIII. stoljeću, tamošnja je katerdrala posvećena Presv. Trojstvu, a kao konkatredrala služi spomenuta crkva svetih Ćirila i Metoda u Zagrebu, gdje je i Bogoslovno sjemenište za grkokatoličke svećeničke kandidate, koji studiraju teologiju na Filozofskom Fakultetu Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu ili na Katoličkom Bogoslovnom Fakultetu u Vlaškoj ulici i Zagrebu. Najviše Grkokatolika u Hrvatskoj živi u Zagrebu, zatim u Samoboru, na području Žumberka uz granicu sa Slovenijom, zatim u Križevcima i Slavoniji. U Dalmaciji su postojala tri grkokatolička sela u blizini Drniša, za koje je bilo zadužen jedan franjevac iz samostana na Visovcu koji je imao dozvolu slaviti misu po bizanstko-slavenskom obredu. Ta su mjesta u Dalmaciji danas uglavnom napuštena ili se u njima slavi misa po rimekom obredu. Prema popisu stanovništva u Hrvatskoj je 2001. godine bilo tek oko 6500 grkokatolika, što je stravičan pad broja u odnosu na bližu prošlost. Većina od tih šest i pol tisuća grkokatolika u Hrvatskoj su nacionalno Hrvati, ostali su nacionalno Ukrajinci i Rusini. Razlog tom padu su ratna zbivanja U Hrvatskoj, velika netrpeljivost pravoslavaca prema grkokatolicima, ali i nerazumijevanje, pa čak i odbojnost rimokatolika prema toj svojoj katoličkoj braći.
Prema vlastitom crkvenom pravu za Grkokatolike, misu po bizanstko-slavenskom obredu može slaviti bilo koji rimokatolički svećenik, uz dozvolu svojega biskupa. Tako je i blagopokojni papa Ivan Pavao II u više navrata slavio misu prema bizanstko-slavenskom obredu. Bilo koji rimokatolik može promijeniti matični rimski obred i postati grkokatolik; i obratno, te može postati svećenik grkokatoličkog obreda. S druge strane, samo osobe rođene kao grkokatolici mogu se oženiti prije nego se zarede za svećenike. Misle li se zavjetovati za redovnike, nije im dozvoljena ženidba. Samo neoženjeni grkokatolički svećenici mogu napredovati u crkvenoj hijerarhiji.
Grkokatoličke crkve imaju ikonostas; oltarnu pregradu između prostora za vjernike i prostora za oltar na kojemu se slavi misa. U ikonostasu su troja vrata; središnja ili carska te dvoja manja; sjeverna i južna ili đakonska. Misu svećenik slavi okrenut licem prema oltaru, a leđima narodu. Pričašćuje se kvasnim kruhom i crnim vinom. Vjernici primaju pričest pod obje prilike. Ravnaju se prema zapadnom, katoličkom (Gregorijanskom) kalendaru, uz neke osobitosti.
U nadi da će se ova mala hrvatska kršćanska katolička manjina; naši grkokatolici, opstati u budućnosti, jer oni su dragocjen biser našeg naroda i Crkve, naučimo nešto o njima i posjetimo ih tamo gdje ih ima. Dok ih još ima.

Krajem siječnja nastupajuće godine HRT će iz spomenute crkve sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, koja se sada obnavlja, prenositi svetu misu prema bizanstko-slavenskom obredu. Ne propustite pogledati barem dio te ljepote!
- 13:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.12.2005., petak

Nostalgija?

Mi u ovoj našoj presmiješnoj zemljici nikako na zelenu granu što se mnogih pitanja tiče, a posebno kada je riječ o nacionalnoj nam povijesti. A u toj je povijesti zaista mnoštvo materijala koji valja dobro prožvakati i ispravno ga vrednovati, kako bismo iz te povijesti nešto naučili za ovo naše danas. Tu je posebno osjetljivo pitanje Drugog svjetskog rata koji, kako nam se čini, u nekim glavama još nije završio, pa se tu i tamo, osobito zadnje desetljeće i pol, zna pojavljivati nostalgija za nekim sadržajima iz spomenutog vremena koji pripadaju ne baš blistavim dijelovima te naše povijesti. Zato je o njima potrebno reći par riječi, i to na razumskoj, činjeničnoj, a nipošto na emocionalnoj razini. A to znači: Nešto je bilo kako je bilo, a ne kako se meni sviđa!
Također treba naglasiti da se nipošto jedna negativna pojava u prošlosti ne smije opravdavati drugim negativnim pojavama. Ne može se, primjerice, Jasenovac opravdavati Bleiburgom, niti Bleiburg Jasenovcem, iako ova dva stratišta stoje u međusobnoj vezi.
Tema koju natuknusmo i o kojoj nam je govoriti je ustaštvo; želja nam je nešto reći o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i o nostalgiji koja veliča ove pojave, a koja, kako ćemo vidjeti, nema svoje uporište u istini. A činjenice su sljedeće:

1. Oduvijek su osvajači na osvojenim područjima osnivali tzv. satelitske države, kako bi preko njih učinkovitije vladali pokorenim narodima.
2. Te satelitske države su osvajači naslovljavali na ime prije osvajanja potlačenog naroda, kako bi mu se prikazali kao zaštitnici i osloboditelji.
3. Satelitske države stvarane su voljom osvajača, njihovom su voljom upravljane i, kad više ne bi bile potrebne, dokidane.
4. Hitler, Mussollini i Japan osnivali su satelitske države na osvojenim područjima tijekom Drugog svjetskog rata; Mađarsku, Slovačku, Vichyjevsku Francusku, Talijansku Albaniju, Somaliju, Etiopiju, Mandžukuo, Quislingovu Norvešku…
5. Kao i prije spomenute, osnovana je i NDH, jer je na tom dijelu Europe Italiji i Njemačkoj bilo lakše ostvariti svoje osvajačke ciljeve. Hitler i Mussollini znali su da će Hrvati prihvatiti i banana-satelitsku državu jer su u Kraljevini Jugoslaviji bili zatirani od velikosrpske politike i jer su težili za obnovom svoje države.
6. Pavelić se sa svojom grupom ustaša do 1941. uvježbavao u Italiji, na Liparima, pod zaštitom Mussollinija, koji ga je financirao. Mussolini je prije rata dogovorio sa Pavelićem da će ga u ratu instalirati na vlast u NDH, a da će NDH jadransku obalu ustupiti Italiji.
7. NDH je osnovana čim je na ovim stranama počeo drugi svjetski rat, kao što su osnovane i druge satelitske države kad je na njihov teritorij došao osvajač.
8. Mjesec dana po osnivanju Pavelić je Rimskim ugovorima ostvario dogovor sa Mussollinijem i ustupio Talijanima Dalmaciju i ostatak naše obale te Gorski Kotar, Mađarima Baranju i Međimurje. Talijanski Vojvoda od Spoletta određen je da postane kralj NDH pod imenom Tomislav II. Poslije ovog i prvih ustaških zočina, najveća većina Hrvata se priklanja antifašističkom pokretu, u koji je Staljin tek 1943. instalirao Tita.
9. Pavelić je svu vlast; zakonodavnu, izvršnu i sudsku u NDH uzeo u svoje ruke. Nakon dvije godine imenovao je članove sabora, koji se sastao tri puta i nije imao nikakve vlasti.
10. NDH nikada nije uspostavila svoju vlast na čitavom teritoriju koji je obuhvaćala, talijanske i njemačke vojne snage, koje su porezni obveznici u NDH plaćali, radile su što su htjele.
11. NDH je donijela rasne zakone; donijeti rasne zakone nespojivo je sa zdravim razumom i ljudskošću, a da ne govorimo da je nespojivo sa kršćanstvom.
12. NDH je na osnovu rasnih zakona u konc-logorima ubijala i zlostavljala Srbe, Židove, Rome, Hrvate i druge. Da se Isus kojim slučajem utjelovio na tlu NDH u to vrijeme, završio bi smaknut u Jasenovcu. U Jasenovcu je bio zatvoren i vođa HSS-a Vladko Maček.
13. Ne zna se koliko je ljudi stradalo u Jasenovcu; ne manje od 50 000, i ne više od 80 000. Svakako, da je stradao i samo jedan čovjek, bilo bi to puno! Zamislite da je to netko iz vaše obitelji!
14. Pavelić je radio blaženom Alojziju Stepincu o glavi! Kad su Lorković i Vokić, bliski Pavelićevi suradnici, poglavniku 1943. predložili da odstupi s vlasti i da se NDH prikloni zapadnim saveznicima, jer se već vidjelo da će oni dobiti rat, Pavelić je ovu dvojicu dao smaknuti; vlast je ipak draža od svega!
15. Kad je 1945. zagustilo, Pavelić je prvi kidnuo na sigurno, sa sanducima opljačkanog zlata, ostavivši svoj narod i vojsku da strada na Bleiburgu!
16. Da je kojim slučajem Hitler dobio rat, NDH bi bila ukinuta, kao i sve druge satelitske države nastale pod nacističkom zaštitom. Zašto? Jer više ne bi bile potrebne. Osima toga, mi Hrvati smo Slaveni, ili slavenizirani Iranci, a za Slavene je Hitler predvidio; dijelom raseliti iza Urala, dijelom potamaniti, a dijelom pretvoriti u roblje Germana, jer smo «niža rasa».


Neka sada netko još kaže da sve navedeno, a sve je istina; činjenice, ima veze sa pravim domoljubljem i kršćanstvom! I neka nitko ne pokušava «opravdati» Pavelićev režim onim što su kasnije učinili komunisti, jer su oni slična zvjerstva činili, a o njima u nekom od sljedećih postova! Pozivanje na ustaštvo i njegovo poistovjećivanje sa domoljubljem nema veze sa zdravom pameću. A «opravdavanje» ustaških zločina partizanskima još manje!
Arhangel se ponosi što je Hrvat, ali žali zbog nostalgije grupica idiota koji ne znaju našu povijest i veličaju; bilo Pavelića, bilo Tita.
- 10:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

13.12.2005., utorak

Hrvatomjerje

Nacionalni zanos zahvatio je široke slojeve našeg društva i pitanje je kako se othrvati pravoj pravcatoj histeriji koja je zahvatila nas koji smo tu od stoljeća sedmog!? Kako razviti bilo kakav imunitet koji bi nam omogućio ne juriti na kojekakve mitinge istine, psovati i vikati protiv Vlade za koju smo bili dali svoj glas, i protiv Predsjednika, lijepiti plakate, pisati grafite, ljubiti slike čovjeka u zelenoj beretki kojeg nikada većina nas nije upoznala ni vidjela, paliti svijeće za tog istog (živog) tipa, proklinjati i biskupe koji se nisu otvoreno stavili na njegovu stranu, pratiti specijalne vijesti koje govore što je taj uhićeni bivši general doručkovao, noćas sanjao, radio tijekom puta, koliko je puta trepnuom lijevim, pa desnim okom, pa s oba oko, koliko je puta zijevnuo, išao na wc…!? Meni stvarno nije jasno zašto bi se očekivalo i od mene da zapjenjen na pojavak milog nam Premijera počnem psovati da je gamad izdajnička, da je Predsjednik cigan, da je ovo izdaja, sve to i još više, pa da bi me se držalo relevantnim i punokrvnim Hrvatom, «Rvatinom», dapače. Zar mogu; je li mi dozvoljeno biti to što jesam; Hrvat, i bez svega toga!? I tko je tu, kao, relevantan da bi mi to potvrdio!?
Teško je u ovoj situaciji ostati trijezne glave, mirno sagledati situaciju i donijeti ispravnu odluku i u skladu s njom se ponašati. Provala bujice emocija koja se ovih dana dogodila opasna je jer lako zahvati bilo koga, a masom opijenom emocijama najlakše je manipulirati. Tužno je i tragično što se oko slučaja Gotovina ponovno razdvaja Hrvatski narod i što se mnogima manipulira; ponajviše likom i djelom samog Ante Gotovine. Razdvaja se sjever od juga Hrvatske, vlast od naroda, mirna većina i glasna manjina koja našim prilikama daje pečat. Pokušava se Crkvu i biskupe prozivati, kao da bi i oni trebali biti u službi ulice. A dobro se zna da ulica nikada ni jedan problem nije riješila – bez krvi. Zar se sudbina nekog čovjeka može i treba rješavati na ulici!?
U cijeloj je priči umirovljeni hrvatski general Ante Gotovina najveća žrtva. U ovom sveopćem muljanju njegovim likom i djelom toga se čovjeka, zapravo, i ne čuje. Mnogi su se lešinari, kako to kod nas već biva, okupili oko tog čovjeka, ne bi li iz njegove sudbine za sebe prigrabili političke bodove i stekli popularnost u narodu. Bio je tako i sa Mirkom Norcem, a sada su ga svi odbacili i zaboravili, kad više nije potreban za ostvarenje nečijih političkih probitaka! U pustom busanju u prsa i zaklinjanju na ime Ante Gotovine zanemaruje se ono bitno; čovjek. Zanemaruju se njegova ljudska prava, nitko se ne brine da se tom čovjeku osigura dovoljna dokumantacija koja će dokazati njegovu nevinost, u koju nitko ne sumnja. Nitko ne proziva one koji su Anti Gotovini 1998. onemogućili razgovor sa Haaškim sudom u svojstvu svjedoka, koji bi mu omogućio unaprijed dokazati svoju nevinost, kao što je bio slučaj sa admiralom Stipetićem. Isti takvi tipovi sada se vrzmaju oko našeg Gotovine i kunu u njegovo ime, a zaslužni su što se čovjek morao skrivati tolike godine, i što je sada uhićen!
S druge strane, vlasti mudro šute i čekaju da se situacija smiri; situacija koja je polje lova lovaca u mutnom. Te iste vlasti svu su pažnju usmjerile na očuvaje vlastitih fotelja, umjesto da su prstom uprle u one koji su Gotovini onemogućili obranu 1998. godine s jedne, te da su pažnju domaće i svjetske javnosti usmjerile na krvnike Mladića i Karadžića, koji se smiju svjetskoj javnosti iz srbijanskih i bosanskih brda. Tako su naše vlasti velikim dijelom krive što je u svjetskim medijima Gotovina praktički izjednačen sa dvojicom spomenutih krvnika. Nitko u svim silnim mitinzima ovih dana nije ni spomenuo (ne)hvatanje Mladića i Karadžića; histerizirajući oko Gotovine sami stvaramo nepotrebni publicitet i usmjeravamo ga sa pravih krivaca; s obje strane Drine, na nevoljnike poput Ante Gotovine. Zar je dostojno da na prosvjedima za jednog hrvatskog ratnog generala poput Gotovine govore ljudi propalih političkih ambicija, ljudi koji su u mirovini sa 34 godine života i koji voze BMW, hvaleći se da su branitelji!? Zar je hrvatski branitelj netko tko ima na desetke kaznenih prijava u policijskim dosjeima!? Zar je to dostojno Ante Gotovine!? Da mu po trgovima u Zadru kliču pijani balavci u ustaškim kapama!? Njemu, koji je branio Zadar i koji sa sotonskom ideologijom fašizma-ustaštva ništa zajedničkog nema! A Zadar su Pavelić i ustaše Rimskim ugovorima već u proljeće 1943. predali Talijanima! Kao i cjelokupnu hrvatsku obalu, Istru i Gorski kotar! Zar je to potpora našem generalu!?
Tužni su i tragični svi ti događaji. I za Gotovinu, i za sve nas. S jedne su strane u Domovinskom ratu moćnici svijeta izjednačili žrtvu i agresora, a s druge strane mi ispraznim mitinzima tjeramo svoj jal i rivalstvo jedni protiv drugih, ne pomažući Gotovini ni na kakav isparavan način, optužujući jedni druge, posežući za propalim idejama iz prošlosti kojima je mjesto u knjigama na policama arhiva.
Zar sam ja manje Hrvat zato što ukazujem na mutež oko našeg Gotovine i nepotrebnu histeriju u kojoj će i naš general i svi mi ubrati samo gorke plodove vlastite gluposti!? Dok se lešinari oko Gotovine bogate...
- 14:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

07.12.2005., srijeda

40 godina od pomirenja

Dana 16. srpnja godine Gospodnje 1054. u stolnoj crkvi Božanske Mudrosti (Hagia Sofia) u tadašnjem Konstantinopolisu/Carigradu, a današnjem Istambulu u Turskoj, odigrao se događaj koji je korijenito utjecao na tijek europske, pa i svijetske povijesti. Na spomenuti je dan kardinal Humberto de Silva Candida na oltar spomenute katedrale stavio bulu (ukaz) kojom se izopćuje carigradskog patrijarha Mihajla Cerularija iz Crkve i skida sa vrhovnog položaja u bizantskom dijelu Crkve. Humberto je bio u Bizantu sa zadatkom ispitati akte pokrajinskog crkvenog sinoda koji je bio sazvao patrijarh Cerularije, koji su, kako je bilo određeno od starine, morali biti poslani papi u Rim na potpis, kako bi bili zakonski valjani, a što nije bilo učinjeno. Pretjerano samouvjereni, netaktični i goropadni Humberto je potom izišao iz Hagia Sofije, na čijim je vratima simbolično otresao vlastitu obuću na nogama, što se tumačilo svakim prekidom veza sa carigradskom Crkvom, odnosno onim tko ju predstavlja. Ne treba ni spominjati da je patrijarh Mihajlo zadržao svoj položaj i spomenutom kardinalu uzvrato istom mjerom; izopćenjem. Bio je to početak velikog istočnog crkvenog raskola, koji je podijelio Europu i kršćanski svijet na tabore, a ta rana podjele utjecala je na živote niza generacija, te nije zacijelila ni do danas. Upravo mi, koji živimo na ovim prostorima dodira civilizacija europskog Istoka i Zapada tu podjelu i njezine posljedice duboko osjećamo.
Razmjere opisanog raskola nije te 1054. godine bilo moguće predvidjeti. Istina, sukoba i raskola na relaciji Rim – Konstantinopolis bilo je i ranije u povijesti, ali oni su uvijek iznova bivali prevladavani bilo političkim utjecajem papa i bizanstkih careva, bilo crkvenim saborima na kojima je ključnu ulogu redovito imao jasan stav svih strana da je rimski biskup nasljednik apostola Petra, kojem pripada, ako ne vrhovna crkvena vlast, onda barem vrhovna čast, koja bi omogućavala presudan utjecaj na temeljna crkvena pitanja. S druge strane, u vrijeme pohoda kardinala Humberta de Silva Candide Prijestolnici na bosporu, rimski je papa Lav IV. dva mjeseca prije bio umro, a novi je papa Viktor II bio izabran nakon više od pola godine. Stoga nikada nije bilo jasno tko je, ako uopće je, tog kardinala bio ovlastio za izopćenje patrijarha Mihajla, i u čije je ime taj kardinal to učinio. Osim toga, zbunjujuće je i kontra izopćenje od strane patrijarha, jer ovaj nije ni mogao prekinuti crkvene odnose sa Svetom stolicom u Rimu, jer je ova u to vrijeme jednostavno bila – prazna.
Bilo kako bilo, posljedice ovih častohlepnih poteza dvojice visokih crkvenih pastira bile su pogubne za njihova duhovna stada, za narode Europe koji su se sve više svrstavali; bilo u zapadni; latinski, bilo u istočni; grčko-bizanstki tabor. Kulturne i razlike u mentalitetima i političkim nazorima među njima, koje su i ranije postojale, vremenom su bivale sve veće. Konačan biljeg ovom raskolu, kada je on zapravo i zaživio među običnim vjernicima, dalo je sramotno križarsko osvajanje i pljačkanje Carigrada 1204. godine, te uspostavljanje carigradskog latinskog patrijarhata, koji se održao šezdesetak godina, koliko i tada stvorena umjetna državna križarska tvorevina, nazvana Latinsko Carstvo. I dan danas su crkve i Bazilika sv. Marka u Veneciji urešene umjetninama neprocjenjive vrijednosti, ukradenima iz Hagia Sofije. Zapadnjaci su u očima Bizantinaca od tada na poseban način smatrani prevrtljivim licemjerima, barbarima i pljačkašima, izdajnicima izvornog kršćanstva, koji su, k tome, papinstvu pripisali vrhovnu crkvenu vlast, a ne isključivo vrhovnu crkvenu čast.
Kada su Turci konačno 1453. godine dokrajčili stari i slavni Bizant, a carigradsku Hagiju Sofiju pretvorili u džamiju, prerogative tamošnjeg patrijarha preoteo je već 1459. godine patrijarh u Moskvi. Sukob oko vrhovne vlasti u pravoslavlju između Carigrada i Moskve traje i dan danas. Kako su se istočni kršćani (pravoslavni) vremenom sve više međusobno dijelili na samostalne «sestrinske» crkve, istovremeno osnivajući i vlastite nacionalne države, pitanje prevladavanja istočnog crkvenog raskola postalo je još zamršenije.
Zašto sve ovo pišemo? Zato što se na današnji dan (7. XII.), prije četrdeset godina; 7. prosinca 1965. godine dogodio veliki, barem simbolični korak, u zaliječenju rana kršćanskog nejedinstva. Na taj dan su papa Pavao VI. (pontifikat 1963. – 1978.) i carigradski patrijarh Atenagora I. ukinuli međusobna izopćenja iz 1054. godine, nakon što su se međusobno bili susreli i pohodili Crkvu Svetog Groba u Jeruzalemu, gdje su molili pokajanje za oprost grijeha razjedninjenog kršćanstva. Bio je to veliki dan za kršćansku i svjetsku povijest, kada su se, nakon 900 godina, bratski zagrlili papa i patrijarh.
Ni danas, 40 godina nakon toga događaja, jedinstvo zapadne i istočne kršćanske braće nije zaživjelo, iako i jedni i drugi za to jedinstvo neumorno mole. Razlozi su mnogostruki i slojeviti; ponajviše ih postavlja politika, koja uzrokuje sukobe i ratove, i koja se neprestano upliće i u vjerska pitanja, osobito na Istoku, gotovo izjednačavajući vjersko s nacionalnim. Veliki je problem i međusobno slabo poznavanje istočnih i zapadnih kršćana, kao i tragične posljedice rata, razaranja i ubijanja, osobito na ovim našim prostorima. Kad je koji katolik pohodio pravoslavnu, ili pravoslavac katoličku crkvu, samostan, obitelj, misu!?
Ali sve to nije razlog za malodušnost i bezperspektivnost. Molitva, oprost i pomirenje sa samim sobom i sa vlastitom prošlošću, te bolje međusobno upoznavanje i poštivanje u različitostima ključ su utiranja puta prema toliko željenom pomirenju i jedinstvu kršćana. Koliko smo povezani s Bogom, toliko ćemo biti povezani međusobno, koliko poštujemo Boga, toliko ćemo poštivati jedni druge.

- 13:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.12.2005., utorak

I ove nam godine osvanu radosni dan nebeskog zaštitnika najnevinijih; djece; svetog Nikole biskupa. Nebrojeni najmlađi s nestrpljenjem su iščekivali ovo jutro kako bi u sinoć brižno ostavljenim čizmicama čim prije pohitali po darove koje im je tijekom noćnog pohoda ostavio premili Svetac kojeg časti sav kršćanski svijet.
Nikola, biskup južnog maloazijskog grada Myre, danas Kale, na obalama Sredozemnog mora, živio je tijekom IV. stoljeća, te se spominje, među ostalim, kao sudionik jednog od crkvenih sabora održanih u tom vremenu. O njegovom životu malo je pouzdanih povijesnih podataka, izuzev sudjelovanja u spomenutim crkvenim događanjima. Bio je poznat i kao stup pravovjernog kršćanstva, nasuprot brojnim krivovjerjima koja su nijekala da je Isus Krist pravi, utjelovljeni Bog. Do XI. stoljeća tijelo je sv. Nikole bilo pokopano u sarkofagu u tamošnjoj bazilici, da bi pred naletima Turaka- Seldžuka zemni ostaci ovog sveca bili preneseni u talijanski Bari, gdje se i danas nalaze. U nekadašnjoj Myri u Turskoj i dalje stoji trošna bazilika, u kojoj grčko-pravoslavni kršćani imaju pravo jednom godišnje, na današnji blagdan, slaviti svetu Liturgiju.
Nesumnjiva je Nikolina osobna svetost. Rijetko je koji svetac, a osobito koji nije bio i mučenik, u kršćanskom svijetu već tako rano naširoko bio čašćen, osobito kod istočnih kršćana. O malo kojem svecu se ispričalo toliko dirljivih priča, kao što je ispričano o našem Nikoli. Sigurno je da svega toga štovanja ne bi ni bilo kad Nikolin život ovdje na zemlji ne bi bio toliko svet, osobito ako se u obzir uzme činjenica da je njegovu svetost najprije prepozno običan puk, a onda ju je službena Crkva samo potvrdila. Bilo čija, pa niti Nikolina svetost, nije isto što i bezgrešnost. Ali ono što istinske svece razlikuje od nas običnih grešnika je to duboko svetačko kajanje za počinjene grijehe u beskrajnoj ljubavi prema Bogu, koja se ogledala i u njihovoj ljubavi prema čovjeku. Nikola je očito bio sve to, ne samo za ovozemaljskog života, nego i u vječnosti. Inače ga toliki; osobito djeca i mornari, ne bi zazivali kao nebeskog zagovornika i zaštitnika, i nebrojeni uzimali za uzor čovjeka i kršćanina, svećenika i biskupa. Bilo bi idealno kada bi ga kršćani, osobito svećenici i biskupi, više nasljedovali; u vjernosti, dobroti i poniznosti.
Svima koji Nikolino ime nose, neka je sretan i blagoslovljen imendan!
- 13:44 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.12.2005., petak

Sakralni svemirski brodovi

Svjedoci smo da se u našim krajevima zadnjih desetljeća razmahala gradnja sakralnih objekata. To je logična posljedica vremena nakon pada komunizma; sustava koji je pola stoljeća nastojao na najbrutalniji način zatirati svako vanjsko očitovanje religioznosti, a u tom kontekstu i gradnju novih i obnovu starih sakralnih objekata. Zato je bilo nužno, nakon demokratskih promjena koje su uslijedile početkom devedesetih godina prohujalog stoljeća, te rata koji je iza sebe ostavio smrt i razaranja, pristupiti obnovi spomeničke baštine, ponajviše, naravno, crkava, te gradnji novih sakralnih objekata, osobito u novijim gradskim četvrtima u kojima ih prije nije ni bilo, niti su bile planirane, a broj vjernika je porastao. Tako je krenuo svojevrsni boom sakralne gradnje u Hrvatskoj.
Jasno je da svaka vjerska zajednica treba prikladan prostor, ponajprije onaj za bogoslužje. Od najstarijih vremena sveti je prostor bio jasno razgraničen u odnosu na profani, te je i svojim izgledom, uvjetovanim svrhom (čašćenje svetoga), odstupao od svakog drugog svjetovnog prostora, bilo koje namjene. Tako je (bilo) i u kršćanstvu; crkve su se jasno razlikovale od stambenih kuća ili zgrada; bili su to hramovi Gospodnji, kuće Božje kojima je prvotni smisao bio slavljenje Boga u liturgiji koju je slavio narod pod predsjedanjem svećenika i biskupa. Arhitektura starih crkava (oblici tlocrta, plašta zidova, oblici prozorskih otvora, vrata, njihov odnos i položaj, nosivi i građevni elementi i sl.), kao i njihova sakralna opremljenost (ikone, oltari, križevi, krsni zdenci i sl.) uvijek su bili sastavni dio kulturnoga konteksta i vremena u kojem su građeni. Tako je na mediteranu prevladavao kamen kao gradivno sredstvo, kombinacija polukruga i kvadrata kao temeljni arhitektonski oblik, dok je u nordijskim zemljama, primjerice, kao građa prevladavalo drvo i trokutasti oblici oštrih kuteva. Ali jasno je da su sve stare crkve, bez obzira na njihove dimenzije, jasno bile i svojom arhitekturom, položajem, opremnom i ukrasima, a osobito odnosom vjernika prema njima, nešto posve različito od svjetovnog, od «ovozemaljskog», od svakodnevnog. Crkve su bile kuće Božje na zemlji, mjesta nebeskog u ovom svijetu, i to je bilo jasno izraženo njihovom arhitekturom, ukrasima, funkcionalnim liturgijskim predmetima, kao i liturgijom koja se u njima slavila, a koja je sjala mističnošću i veličanstvenošću. Crkve su bile pomno planirana graditeljska i umjetnička ostvarenja, a gradile su se sa sviješću da će trajati stoljećima, zapravo; za svu vječnost. Duboka je bila svijest njihovih graditelja da će njihova djela biti svjedočanstvo njihove vjere i požrtvovnosti za sva vremena, stoga su se mnoge crkve, osobito katedrale, gradile stoljećima. Na njima su radili vrsni majstori, umjetnici koji nisu žalili ni materijala ni truda, kako bi pod njihovim rukama izišlo djelo koje će za sva vremena slaviti Boga i njima samima osigurati put u Kraljevstvo Nebesko. Zato se stare crkve u većini slučajeva biseri graditeljstva, vjere i umjetnosti, svjedoci vremena u kojem se nije žurilo da se što prije sazida nekakva betonska zgradurina, već vremena u kojemu se pomno promišljalo ono što i za koga se radi. Upravo Hrvatska ima taj blagoslov obilovati tolikim graditeljskim i svakovrsnim sakralnim umjetničkim blagom koji su nam stoljeća namjerila; a da nije bilo tolikih ratova, razaranja i tuđinskih vlasti, ta bi baština sigurno bila još bogatija i očuvanija.
U današnje vrijeme se sakralni objekti rade na brzinu. Upravo kao što i živimo; na brzinu. Suvremene crkve nisu više ostvarenja koja se grade na slavu Bogu, već za promidžbu pojedinaca i grupa ili za propagiranje ideja koja nisu u prvom redu vjerske. Kao da je svakom mjestu ili gradiću važno potvrditi svoju nacionalnu i religijsku pripadnost sebi i svima drugima gradnjom glomaznih betonskih tvorevina koje je sve teže prepoznati kao bogoslužne prostore. Sve to više postaju redovito poludovršena preskupa svjedočanstva nazovi prestiža i priprostog nadmetanja među župama, a sve manje ostvarenja vjerničkog duha koji u svojoj sredini želi vjernički prostor dostojan Božje slave i dobrote, ali i poniznosti. Tako se mnoge crkve, kako se čini, ne grade na slavu Božju u prvom redu, već iz puke želje za samohvalom, za nekakvim masovnim kršćanstvom čiji bi vjernici te crkve trebali ispunjati. A one, zapravo, bivaju sve praznije, i duhom molitve, i vjernicima koji mole. Izuzev «vjernika» koji iz običaja posjet crkvu za božićnu misu polnoćku.
Nekako je postalo važno da se u graditeljskom pothvatu gradnje nove crkve proslavi arhitekta koji ju je zamislio, da to djelo bude drastično i posve različito od svakog drugog ostvarenja, u «suvremenim» apstraktnim oblicima, da bude upečatljivo avangardno, sa neobičnim arhitektonskim rješenjima. Tako namjesto crkava po našim gradovima niču mastodontske tvorevine koje je teško definirati što su; dok vam netko ne kaže da je to crkva. Arhitekti tih crkava redovito ne poznaju liturgiju, njezin smisao niti posebnosti, ne poznaju pastoralne niti teološke potrebe prostora, već im prostor za bogoslužje predstavlja prostor za bilo koju profanu upotrebu. Stoga se u takvim crkvama moramo truditi uvjeriti sebe da se nalazimo u crkvama, jer to po sebi u izgledu njihovog nutarnjeg prostora nije očito; te suvremene crkve više liče na koncertne ili konferencijske dvorane nego li na svete prostore, a njihovi oltari prije na štandove, nego li na svete žrtvenike. Oblici i materijali od kojih se takve crkve rade učine da ta (ne)djela na koncu više nalikuju na nekakva skladišta, laboratorije, tvorničke pogone, veleprodajne centre ili svemirske brodove iz SF serija, nego li na kuće Božje na zemlji. Njihovi zvonici, ako se tako mogu nazvati, sličniji su tvorničkim tornjevima ili stražarnicama u vojarnama, nego li zvonicima čija bi nas simetrija i vertikala, kao i zvonjava, trebale podsjećati na Nebo.
Većina suvremenih sakralnih graditeljskih i umjetničkih ostvarenja odbija ljude od vjere, namjesto da ih privlači. Ikona, raspelo, oltar, vitraj ili krstionica koji čovjeka ne potiču na molitvu i uzdizanje duha Bogu nisu ostvarili svoju ulogu posredovanja prema nebeskim vrijednostima, i nije im mjesto u bogoslužnom prostoru, nego u galerijama. Crkva koja liči na skladište ili kemijski laboratorij, crkva koja straši pogled svojim betonskim megalomanskim razmjerima nije dostojna Božje poniznosti niti je prikladno mjesto istinski duhovnog bogoslužja, ona ne potiče ni na sabranost, niti na molitvu. Takva ostvarenja ostati će svjedokom jednog vremena; ovog našeg vremena, koje je bez prave vjere, koja podrazumijeva poniznost, čovjeka pokušalo staviti na mjesto Boga i graditi mu betonsko-čelično-staklene hramove bez i malo duha i topline. Bog i povijest će nas pitati na što smo to naše kršćanstvo srozali...
- 19:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>