Pisac Gabriel Garsia Marquez povukao se iz javnog života zbog zdravstvenih problema. Svojim je prijateljima poslao oproštajno pismo. Sjeti se ovih riječi i zadrži ih za svoje snove!
«Kad bi Bog na samo jedan trenutak zaboravio da sam samo lutka (marioneta) u jednom (kazališnom) komadu i poklonio mi komadić života najvjerojatnije ne bih rekao sve ono što mislim, ali definitivno bi mislio sve ono što bih rekao.
Vrednovao bih stvari, ne zbog onog koliko vrijede, već zbog onog što znače, što predstavljaju. Spavao bih malo, sanjao mnogo više, shvaćao bih da za svaku minutu što zatvorimo oči, gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bih kad bi se drugi zaustavili, bio bih budan dok bi drugi spavali, uživao bih, kao u ukusnom sladoledu od čokolade, slušajući ih dok mi pričaju. Kad bi mi Bog poklonio komadić života, najobičnije bi se odjenuo i potrbuške prostro na suncu ostavljajući otkriveno ne samo svoje tijelo, već i svoju dušu.
Moj Bože, kad bih imao jedno srce, napisao bih svu mržnju na komad leda i čekao svitanje zore. Zalio bih svojim suzama ruže da osjetim bol njihova trnja i sočan poljubac njihovih latica.
Moj Bože, kad bih imao komadić života… ne bih dozvolio da prođe jedan jedini dan, a da ljudima ne kažem da volim , da ih volim. Uvjerio bih svakog čovjeka i svaku ženu da su moji najdraži i živio bih zaljubljen ljubav.
Ljude bih naučio koliko griješe ne zaljubiti se kad ostare, a da i ne znaju da zapravo stare onda kad prestanu zaljubljivati se. Djetetu bih poklonio krila, ali bih ga pustio da sam nauči letjeti. Starije bih naučio da smrt ne dolazi starošću, već zaboravom.
Mnogo sam stvari naučio od njih, ljudi… Naučio sam da cijeli svijet želi živjeti na vrhu planine, a da nisu svjesni da se prava sreća krije u načinu uspinjanja. Naučio sam kako kad po prvi put jedno novorođenče svojom malenom šakom stisne prst svog oca, drži ga stisnutim zauvijek. Shvatio sam da jedan čovjek ima pravo gledati drugog s visoka samo onda kad mu treba pružiti ruku da ustane. Mnoge su stveri što sam ih naučio od njih i znam da, kad bi ih spakirao u kovčeg što ga nosim sa sobom, umro bih nesretan.
Reci uvijek ono što osjećaš i učini ono što misliš!
Kad bih znao da će danas biti zadnji dan da te vidim kako spavaš, snažno bih te zagrlio i zamolio Boga da mi dozvoli da budem čuvar tvoje duše. Da znam da je ovo zadnji put da te vidim kako izlaziš kroz vrata, zagrlio bih te i poljubio i ponovno te pozvao da ti dam još više. Da znam da je ovo zadnji put da ti čujem glas, snimio bih svaku tvoju riječ da je iznova mogu slušati u beskraj. Kad bih znao da su ovo zadnje minute da te vidim, rekao bih ti koliko te volim i ne bih pretpostavljao da to ionako znaš.
Uvijek postoji jedno novo sutra i život nam daje druge prilike da stvari napravimo kako treba, ali mislim da griješim jer danas je ono što ostaje i volio bih ti reći koliko te volim i da te nikad neću zaboraviti. Sutra nije sigurno ni za koga, ni mlade, ni stare. Danas bi mogao biti zadnji dan da vidiš osobe koje voliš. Zbog toga ne čekaj više! Učini to danas, jer ako sutra nikad ne dođe, sigurno ćeš žaliti za danom u kojem nisi našao vremena za jedan osmjeh, jedan zagrlja, jedan poljubac i da si bio prezauzet da i ostvariš zadnju želju.
Gledaj da imaš blizu, uz sebe one koje voliš, reci im na uho ono što im je potrebno da čuju, voli ih i lijepo se odnosi prema njima, nađi vremena da im kažeš: «Žao mi je», «Oprosti mi», «Molim te», «Hvala», i sve one lijepe riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko te se neće sjećati zbog tvojih skrivenih, tajnih, neizrečenih misli. Zatraži od Gospodina Boga snagu i sposobnost da ih izraziš!»[/
Dragim prijateljima; svima koji ove riječi čitaju; svima koji vas vole i koje volite, neka je blagoslovljeno sveto porođenje Isusovo i mlado ljeto koje nam dolazi…