Arhangel
02.12.2005., petak
Sakralni svemirski brodovi
Svjedoci smo da se u našim krajevima zadnjih desetljeća razmahala gradnja sakralnih objekata. To je logična posljedica vremena nakon pada komunizma; sustava koji je pola stoljeća nastojao na najbrutalniji način zatirati svako vanjsko očitovanje religioznosti, a u tom kontekstu i gradnju novih i obnovu starih sakralnih objekata. Zato je bilo nužno, nakon demokratskih promjena koje su uslijedile početkom devedesetih godina prohujalog stoljeća, te rata koji je iza sebe ostavio smrt i razaranja, pristupiti obnovi spomeničke baštine, ponajviše, naravno, crkava, te gradnji novih sakralnih objekata, osobito u novijim gradskim četvrtima u kojima ih prije nije ni bilo, niti su bile planirane, a broj vjernika je porastao. Tako je krenuo svojevrsni boom sakralne gradnje u Hrvatskoj.Jasno je da svaka vjerska zajednica treba prikladan prostor, ponajprije onaj za bogoslužje. Od najstarijih vremena sveti je prostor bio jasno razgraničen u odnosu na profani, te je i svojim izgledom, uvjetovanim svrhom (čašćenje svetoga), odstupao od svakog drugog svjetovnog prostora, bilo koje namjene. Tako je (bilo) i u kršćanstvu; crkve su se jasno razlikovale od stambenih kuća ili zgrada; bili su to hramovi Gospodnji, kuće Božje kojima je prvotni smisao bio slavljenje Boga u liturgiji koju je slavio narod pod predsjedanjem svećenika i biskupa. Arhitektura starih crkava (oblici tlocrta, plašta zidova, oblici prozorskih otvora, vrata, njihov odnos i položaj, nosivi i građevni elementi i sl.), kao i njihova sakralna opremljenost (ikone, oltari, križevi, krsni zdenci i sl.) uvijek su bili sastavni dio kulturnoga konteksta i vremena u kojem su građeni. Tako je na mediteranu prevladavao kamen kao gradivno sredstvo, kombinacija polukruga i kvadrata kao temeljni arhitektonski oblik, dok je u nordijskim zemljama, primjerice, kao građa prevladavalo drvo i trokutasti oblici oštrih kuteva. Ali jasno je da su sve stare crkve, bez obzira na njihove dimenzije, jasno bile i svojom arhitekturom, položajem, opremnom i ukrasima, a osobito odnosom vjernika prema njima, nešto posve različito od svjetovnog, od «ovozemaljskog», od svakodnevnog. Crkve su bile kuće Božje na zemlji, mjesta nebeskog u ovom svijetu, i to je bilo jasno izraženo njihovom arhitekturom, ukrasima, funkcionalnim liturgijskim predmetima, kao i liturgijom koja se u njima slavila, a koja je sjala mističnošću i veličanstvenošću. Crkve su bile pomno planirana graditeljska i umjetnička ostvarenja, a gradile su se sa sviješću da će trajati stoljećima, zapravo; za svu vječnost. Duboka je bila svijest njihovih graditelja da će njihova djela biti svjedočanstvo njihove vjere i požrtvovnosti za sva vremena, stoga su se mnoge crkve, osobito katedrale, gradile stoljećima. Na njima su radili vrsni majstori, umjetnici koji nisu žalili ni materijala ni truda, kako bi pod njihovim rukama izišlo djelo koje će za sva vremena slaviti Boga i njima samima osigurati put u Kraljevstvo Nebesko. Zato se stare crkve u većini slučajeva biseri graditeljstva, vjere i umjetnosti, svjedoci vremena u kojem se nije žurilo da se što prije sazida nekakva betonska zgradurina, već vremena u kojemu se pomno promišljalo ono što i za koga se radi. Upravo Hrvatska ima taj blagoslov obilovati tolikim graditeljskim i svakovrsnim sakralnim umjetničkim blagom koji su nam stoljeća namjerila; a da nije bilo tolikih ratova, razaranja i tuđinskih vlasti, ta bi baština sigurno bila još bogatija i očuvanija. U današnje vrijeme se sakralni objekti rade na brzinu. Upravo kao što i živimo; na brzinu. Suvremene crkve nisu više ostvarenja koja se grade na slavu Bogu, već za promidžbu pojedinaca i grupa ili za propagiranje ideja koja nisu u prvom redu vjerske. Kao da je svakom mjestu ili gradiću važno potvrditi svoju nacionalnu i religijsku pripadnost sebi i svima drugima gradnjom glomaznih betonskih tvorevina koje je sve teže prepoznati kao bogoslužne prostore. Sve to više postaju redovito poludovršena preskupa svjedočanstva nazovi prestiža i priprostog nadmetanja među župama, a sve manje ostvarenja vjerničkog duha koji u svojoj sredini želi vjernički prostor dostojan Božje slave i dobrote, ali i poniznosti. Tako se mnoge crkve, kako se čini, ne grade na slavu Božju u prvom redu, već iz puke želje za samohvalom, za nekakvim masovnim kršćanstvom čiji bi vjernici te crkve trebali ispunjati. A one, zapravo, bivaju sve praznije, i duhom molitve, i vjernicima koji mole. Izuzev «vjernika» koji iz običaja posjet crkvu za božićnu misu polnoćku. Nekako je postalo važno da se u graditeljskom pothvatu gradnje nove crkve proslavi arhitekta koji ju je zamislio, da to djelo bude drastično i posve različito od svakog drugog ostvarenja, u «suvremenim» apstraktnim oblicima, da bude upečatljivo avangardno, sa neobičnim arhitektonskim rješenjima. Tako namjesto crkava po našim gradovima niču mastodontske tvorevine koje je teško definirati što su; dok vam netko ne kaže da je to crkva. Arhitekti tih crkava redovito ne poznaju liturgiju, njezin smisao niti posebnosti, ne poznaju pastoralne niti teološke potrebe prostora, već im prostor za bogoslužje predstavlja prostor za bilo koju profanu upotrebu. Stoga se u takvim crkvama moramo truditi uvjeriti sebe da se nalazimo u crkvama, jer to po sebi u izgledu njihovog nutarnjeg prostora nije očito; te suvremene crkve više liče na koncertne ili konferencijske dvorane nego li na svete prostore, a njihovi oltari prije na štandove, nego li na svete žrtvenike. Oblici i materijali od kojih se takve crkve rade učine da ta (ne)djela na koncu više nalikuju na nekakva skladišta, laboratorije, tvorničke pogone, veleprodajne centre ili svemirske brodove iz SF serija, nego li na kuće Božje na zemlji. Njihovi zvonici, ako se tako mogu nazvati, sličniji su tvorničkim tornjevima ili stražarnicama u vojarnama, nego li zvonicima čija bi nas simetrija i vertikala, kao i zvonjava, trebale podsjećati na Nebo. Većina suvremenih sakralnih graditeljskih i umjetničkih ostvarenja odbija ljude od vjere, namjesto da ih privlači. Ikona, raspelo, oltar, vitraj ili krstionica koji čovjeka ne potiču na molitvu i uzdizanje duha Bogu nisu ostvarili svoju ulogu posredovanja prema nebeskim vrijednostima, i nije im mjesto u bogoslužnom prostoru, nego u galerijama. Crkva koja liči na skladište ili kemijski laboratorij, crkva koja straši pogled svojim betonskim megalomanskim razmjerima nije dostojna Božje poniznosti niti je prikladno mjesto istinski duhovnog bogoslužja, ona ne potiče ni na sabranost, niti na molitvu. Takva ostvarenja ostati će svjedokom jednog vremena; ovog našeg vremena, koje je bez prave vjere, koja podrazumijeva poniznost, čovjeka pokušalo staviti na mjesto Boga i graditi mu betonsko-čelično-staklene hramove bez i malo duha i topline. Bog i povijest će nas pitati na što smo to naše kršćanstvo srozali... |