Tko ne poznaje ekonomske (ne)prilike u kojima se ova naša nevoljna i predraga zemljica nalazi već više desetljeća, na prvi bi pogled pomislio da je ovdje kod nas riječ o zemlji enormnog gospodarskog zamaha, u kojem naša Hrvatska postaje svojevrsni ekonomski tigar srednje Europe. Takav se dojam stječe osvrnuvši se na planove aktualne nam Vlade, koja na sve strane pokreće megalomanske graditeljske projekte.
Nakon što nam je u vrijeme bivše zajedničke države zapriječena gradnja autoceste od Dubrovnika do Zagreba, trebalo je čekati sljedećih trideset godina da bismo dobili spomenutu autocestu; za sada, doduše, do Splita, sa drastično velikim iznosom cestarine. Ali neka nama naše Dalmatine; tako smo je dugo čekali.
S druge strane, spomenuta je autocesta, sa tolikim mostovima, vijaduktima i tunelima, sa svim pratećim objektima, iznimno skup projekt, koji, k tome, nije ni dovršen. Nedostaje vrlo zahtjevna dionica od Splita do Dubrovnika, nisu dovršene sporedne cijevi tunela Sveti Rok i Mala Kapela, nedostaju sadržaji na odmorištima. Osim toga, veliki broj cesta od kojih neke potječu još iz vremena Franje Josipa u prilično je lošem stanju, iako se ne može reći da zadnjih godina Hrvatske ceste nisu na određenim dionicama napravile značajne popravke i rekonstrukcije. Ne može se reći da pomak u cestogradnji, gledano općenito nije značajan, ali stvarne financijske (ne)mogućnosti zemlje, golem vanjski dug, posrnulo tranzicijsko gospodarstvo, uništeni srednji sloj stanovništva, koji je uvijek oslonac i nositelj gospodarske vitalnosti zemlje; sve su to čimbenici koji govore da u projekte koji iziskuju znatna financijska ulaganja, a nisu nužno prioritetni, sada nije mudro ulagati, već ih ostaviti kao planove za budućnost koja neće biti toliko opterećena ovako traumatičnim stanjem u nacionalnoj nam ekonomiji.
Stoga je projekt nastavka gradnje autoceste sve do Dubrovnika i dalje do crnogorske granice, na kojem se već radi, hvale vrijedan. Mudar je i potez gradnje autoceste do Siska, koji će konačno povezati hrvatsku Baniju i zapadnu Bosnu sa središnjom Europom preko Zagreba. Ali zaista nije jasno koji je sadašnji gospodarski prioritet spajanja hrvatskog kopna sa poluotkom Pelješcem!? Predviđeni most, koji bi tako fizički spojio dva dijela hrvatskog teritorija, dulji od dva i pol kilometra, stajati će desetkemilijuna eura! A čemu sve to baš sada? Jasno je da je neprirodno stanje fizičke izdvojenosti krajnjeg hrvatskog juga, kojeg od ostatka zemljice nam dijeli Neum, koji pripada susjednoj državi Bosni i Hercegovini, ali zar nije bilo moguće da se učinkovito riješi prolazak kroz Neum na relaciji Zagreb - Sarajevo!? A da se pitanje gradnje tako velikog mosta do spomenutog poluotoka riješi u neka sretnije vremena. Koliko li se samo stanova, dječjih vrtića i škola može izgraditi za taj silni novac, koji će ovu prezaduženu zemlju tako puno stajati! U takvim je okolnostima gradnja takvog mosta u ovom trenutku prava besmislica.
Kada je Dubrovačka Republika prepustila Turskome Carstvu utvrde Neum u Neretvanskom i Herceg-Novi u Bokokotorskom zaljevu, učinila je to samo zato da ne bi izravno graničila sa Venecijanskim posjedom Dalmacije i Kotora. Stari dubrovčani nisu ni slutili koje će to probleme stvarati naraštajima 400 godina kasnije, tj. nama danas. Nakon austro-ugarske okupacije i aneksije BiH tadanje su granice nekadašnjeg turskog pašaluka BiH postale administrativne granice prema Hrvatskoj, koja je također bila dio Dunavske Monarhije. U prvoj Jugoslaviji Hrvatska zapravo nije ni postojala, niti administrativno, pa njenih granica nije ni moglo biti, izuzev onih Banovine Hrvatske iz 1939., koje su se bile protegle duboko u Bosnu. U socijalističkoj Jugoslaviji nametnute su granice Hrvatske i BiH po uzoru na one iz doba Austro-Ugarske; tako je Neum ponovno postao bosansko-hercegovački, ali je Herceg-Novi naivna i prosrpski orijentirana komunistička vlast iz Sarajeva 1947. prepustila Crnoj Gori, u razmijenu za bijednu šumu u planinama južnog Sandžaka. Tako se Neum našao u sastavu Bosne i Hercegovine, nakon što se ova država 1992. osamostalila od Jugoslavije, čime je priznata u granicama koje je imala kao administrativne u bivšoj državi do te godine. Tako se hrvatski teritorij na jugu našao rasplovljen Neumom na dva dijela. Hrvatska nije jedina država na svijetu sa izdvojenim dijelom teritorija, ali svakako to prdstavlja problem. Državne su nam granice takve kakve jesu, i svi su izgledi da će ih u vremenima koja nadolaze biti nemoguće izmijeniti, čak ni u području tako malog gradića kao što je Neum. Bilo kakav pokušaj nasilnog mijenjanja granica na ovim prostorima redovito je završavao rijekama prolivene krvi nevinih, nakon čega su stvari uvijek završavale tamo odakle su i počele.
Zato pitanje granice u Neumu valja riješiti bilaterarnim sporozumom u duhu dobrosusjedskih odnosa sa BiH, uz gradnju mosta do Pelješca kad Hrvatska iziđe iz ove krize na političkom, gospodarskom, financijskom i svakom drugom planu. Gradnja tog mosta sada, za koji neki stručnjaci tvrde da će zbog duljine i visine biti opasan, možda jest primamljiv i kolosalan projekt, ali je preuranjen i bacanje novaca koji mnogima može osigurati egzistenciju i prosperitet.
Post je objavljen 12.11.2005. u 10:09 sati.