U procesu globalizacije kojemu smo svi izvrgnuti puno se toga mijenja i naši životi više ne bivaju isti, kako na društvenom, tako i na obiteljskom i na osobnom planu. U svijetu u kojem samo «mijena stalna jest» u ovo more ljeta sidro nije moguće baciti, niti na jedan dan, niti na jedan tren. Sve teče, sve se mijenja. Svijet i naši životi u ovo se vrijeme mijenjaju brže no ikad prije, i već sutra puno toga nije isto kao što je danas. To je mijena kojoj ne možemo izmaknuti. Svijet se zadnjih desetljeća promijenio više nego ikad prije. Ali možda, možda i u toj mijeni nožemo zadržati, sačuvati nešto što nas čini svojima, originalnima, jedinstvenima, i kao kulturu, i kao narod, i kao osobe.
Zaista nije jasno zbog čega smo i kao društvo i kao pojedinci, većina od nas, u zadnjih desetljeće i pol sa Zapada pokupili samo najgore manire; ni u kom slučaju osjećaj za ispravno vrednovati svoje, za oplemenjivati postojeće i graditi novo, a poštivati tuđe i drugačije. Kao da je pod naletom globalizacije u svijest većine od nas, iz svih društvenih slojeva, ugrađen jedan novi čip koji kao da nas programira da sustavno obezvređujemo i zanemarujemo izvornu baštinu koju su nam tolika stoljeća namjerila, a da u sve vidove života, i društvenog i individualnog, ugrađujemo jedan princip koji životu daje usmjerenje kao u veletrgovinama; u što kraćem roku izaberi upakirani proizvod, plati, nosi, jedanput upotrijebi i; baci!
Globalizacija neumoljivo nameće trendove življenja. Kroz te trendove pokušava nam nametnuti i trendove razmišljanja; vrlo plitkog razmišljanja koje ne pita za bit niti moralnu (ne)opravdanost mišljenja, stvari i (ne)djela, već pita samo za cijenu i način uporabe koja služi samo dvjema svrhama; uživati, zabaviti se i; odbaciti, da bi se stvorio prostor za novo i opet novo, prema istom principu. Takav se stav ogleda u upravo svakom aspektu naših života; od rođenja, odrastanja, braka i zasnivanja obitelji, starenja i smrti. Sve nas je zahvatio jedan trend nazovi suvremenosti koja zatire vrijednosti koje valja čuvati.
Djeca danas nemaju prilike rasti uz spoznaju novog stvaranja; malo djece danas rijetko ima više od jednog brata ili sestre; malo djece danas ima priliku pratiti mame koje devet mjeseci nose pod srcem novi život; većina obitelji ima jedno ili dvoje djece koja su rođena u kratkom vremenskom roku, i u doba kad već mogu pratiti neke prirodne procese njihove mame više ne rađaju. Zato im je lako pričati o rodama koje donose djecu.
Djeca se danas više ne odgajaju u krilu obitelji, koja je njihov prirodni svijet; oni se odgajaju u jaslicama, vrtićima i školama. Roditelji danas, osobito u velikim gradovima, najmanji dio dana provode sa svojom djecom; djeca roditelje uglavnom viđaju kasno navečer kada ovi dođu sa mukotrpnih dnevnih obaveza. Djeca tako odrastaju, a da njih najveći utjecaj nemaju vlastiti roditelji, što bi bilo najprirodnije. Tako se već od rođenja djeca odgajaju i stvaraju svoj svijet u kojem su roditelji tata i mama za navečer ili za vikend; vikend tate i mame.
Djeca danas nemaju ni spoznaju rođenja, kao ni spoznaju starenja, smrti ni umiranja. Ona se ne odgajaju uz starije u obitelji, uz djedove ili bake, da bi mogli rasti uz nečije starenje, da bi mogli gledati naborana lica i žuljave ruke, sijede vlasi i posljednje ovozemaljske trenutke djedova i baka. Djeca nemaju prilike odrastati uz prirodni i blagoslovljeni proces starenja i umiranja svojih predaka, jer su najstariji potjerani u staračke domove, da stare i umru daleko od očiju obitelji kojoj bi bili na teret, kojoj bi ugrožavali komoditet življenja u kojem nema mjesta za stare i bolesne koji više ne zarađuju, pa prema tome nisu ni potrebni. Zato djeca ne znaju što je smrt i umiranje i, odgojeni uz televiziju, filmove ili kompjutorske igre, ne posvješćuju sebi veliku vrijednost života.
Tužni trenuci, poput posljednjih ispraćaja najstarijih, nipošto više nisu vrijeme intenzivnog ispreplitanja života i smrti, učvršćivanja veza unutar obitelji, posviješćivanja vlastite smrtnosti i prolaznosti, dubokih i dirljivih iskaza osjećaja, često uklopljenih u bogati narodni pjesnički i glazbeni izričaj; posljednji rastanci danas su servis koji obavljaju ljudi koji su za to plaćeni, obavljaju što brže je moguće, kao na nekoj traci, u nekoj kičasto uređenoj dvorani sa lažnim žaruljama koje igraju ulogu nekadašnjih svijeća koje su podsjećale na uskrsnuće i vječni život. Ah, da; sprovodi su danas dosadno opterećenje u danu ispunjenom kupovinom, potrošnjom i novom kupovinom, sve uz kavice i čavrljanja, u danu u kojem nema ni vremena niti želje da se izvoje trenuci za častan i dostojan oproštaj sa namilijima. To su danas brze i dosadne, sterilne i hladne neugodne dužnosti koje se treba obaviti; što brže, to bolje. I svećenici su tamo tek plaćeni službenici koji iz instant-škropilica poprskaju kapljicu i pol svete vodice i ; vozi dalje; novi je na redu!
Ni rađanje, ni odrastanje, ni starenje niti smrt; danas nisu vrijedni pažnje. Sve je podređeno zaradi, užitku i komoditetu; biti in, u svemu, moto je koji jamči uspjeh. Živjeti od danas do sutra, prateći najnovije trendove, jedini je prihvateljivi način življenja. Nestanak nekog od nas djece Adamove, rijetko s primjećuje, osobito ako smo stari, bolesni i siromašni. Takvi su na rubu društva, u sobičcima punima bijede, vlage i; tuge u očima.
Nema više kamenih kuća i starih kaleta po našim mjestima; zamijenile su ih kičaste betonske viletine novopečenih lokalnih satrapa. Nema konoba u kojima pjeva klapa, nema kemanom ograđenih maslinika i ubranim grožđem nakrcanih tovara koje o povodac vode stari težaci; nema radosne vriske djece po dvorištima, nona u crnini koje pred vratima kuća pletu čarape, nema crnih marama prastarih udovica, nema pjesme žetelaca, nema zvonjave starih zvona koja navješćuju radosti i žalosti, nema sijela niti opijela, nema mrmljanja molitvi u slikovitim malim kamenim crkvicama, nema pjevača koji zvonkim glasovima uljepšavaju liturgiju uz svjetlo voštanica i dim tamjana. Svuda je sada beton, asfalt, depresivni ljudi koji se navečer vraćaju sa posla, i bez da poznaju prve susjede zavlače se u svoje sterilne stančiće u kojima nema ni radosne vriske djece niti starih nona. Oni ne znaju ni što je rađanje, ni odrastanje, ni starenje niti umiranje. Sve je to daleko o njih, daleko od nas, stvar prošlosti koja nije bila laka, ali je bila izazovna, puna boja, zvukova, okusa i oblika; puna života u svim svojim dimenzijama. U što smo se to pretvorili!?
Post je objavljen 14.11.2005. u 15:10 sati.