Arhangel
08.11.2005., utorak
Osuda zbog stava
Predrag Matvejević, profesor na rimskom sveučilištu Sapienza, književnik svjetskoga glasa, etnički Hrvat rodom iz Mostara, osuđen je proteklih dana na uvjetnu kaznu radi, kako rekoše, klevete Hrvatskog društva književnika (HDK). Matvejevićev "grijeh" bio je u tome što je, prije nekog vremena, javno ustvrdio da su, među ostalima, i članovi navedene književne udruge, tijekom rata u prvoj polovici devedesetih na tlu bivše Jugoslavije, huškali na taj suludi rat. Neosporno je da je Matvejevićeva tvrdnja vrlo ozbiljna i teška, ali, s druge strane, uvjetna kazna jednom književniku i sveučilišnom profesoru zbog iznesenog vlastitog mišljenja preozbiljan je pokazatelj da se u našem društvu demokratske vrijednosti nisu ustalile, i da su upravo poput zgrade na staklenim nožicama, koja se u svakom trenutku može srušiti, bez obzira što je tako dugo i tako mukotrpno građena.Matvejevićev stav o minulim zbivanjima na našim pribalkanskim bespućima nikada nije bio tajna. Posebno je jasno iznio svoje mišljenje na prošlogodišnjoj emisiji Nedjeljom u dva, kada je bez dlake na jeziku progovorio o uzrocima tragedija na tlu bivše zajedniče državne tvorevine, koja je jedva desetak godina nadživjela njezinog tvorca, održavatelja i diktatora Tita. Matvejević se nesumnjivo pokazao kao čovjek vrlo širokih pogleda, uvjereni pacifist, čovjek dubokih humanističkih stavova. Rođen u multietničkoj sredini Mostara, poprimio je utjecaje svih kultura, naroda, jezika i vjera koje se na tom prostoru susreću, isprepliću i, nerijetko, sukobljavaju, zahvaljujući nerazumijevanju i uskogrudnosti dijela njihovih nositelja. Stoga Matvejević ni u kojem slučaju nije bio podoban stršljenovima među političarima iz sva tri bosansko-hercegovačka naroda, koji su sve oko sebe, osim sebe samih, tako zdušno gurali u bratoubilački i osvajački rat prije gotovo desetljeće i pol. Kada je početkom devesedesetih godina proteklog stoljeća u Jugoslaviji eksplodiralo bure baruta neriješenih nacionalnih pitanja, koje je tako dugo tinjalo, bilo je teško oduprijeti se navali proključalih nacionalnih strasti, često praćenih mitomanijom o vlastitoj povijesti i željom za izravnavanjem računa iz Drugog svjetskog klanja. Matvejević je bio jedan od onih intelektualaca koji se nisu dali uvući u političko-nacionalne književne klanove, osobito ne u pro-jugoslavenske ili, nedajbože, pro-srpske. S druge strane, prema interpretaciji tadašnjih pro-hrtavski orijentiranih književnih i pseudoknjiževnih krugova, Matvejević je ostao premlak u odnosu na nacionalni naboj koji je tada prožimao i našu, hrvatsku naciju, te je, nakon niza pritisaka, otišao u inozemstvo, najprije u Pariz, a zatim u Rim. Taj književnik je jednostavno odbio bilo kakva svrstavanja, čime se zamjerio mnogima kojima je bilo nepojmljivo da netko njegovog ranga početkom desedesetih nije zauzeo jasan i glasan stav u svezi nacionalnog i političkog pitanja zaraćenih država na tlu nekadašnje Jugoslavije. Zauzimanje takvog glasnog stava u okolnostima hrvatsko-bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini Matvejević je očito smatrao pristajanjem na stranu tog prljavog sukoba, te je njegov afirmativni stav izostao. Njegova izjava na spomenutoj televizijskoj emisiji kako su «Hrvatski i Srpski jezik zapravo ipak jedan jezik, zbog prevelike sličnosti», govori o njegovom dubokom uvjerenju kako je rat na ovim prostorima bio bratoubilački, u kojem se on nije mogao svrstati ni uz jednu stranu po nacionalnom ključu, već je mogao pristati samo na stranu žrtava, ma s koje god strane one dolazile. Takvo Matvejevićevo razmišljanje očito je bilo predrastično suprotno stavu velike većine njegovih kolega iz svijeta književnosti, koji su, velikim dijelom, osobito na srpskoj stani, raspirivali nacionalnu mitomaniju i mržnju prema svima koji nisu dijelili osvajačke planove vlastitih političkih vođa. Sjetimo se samo da je i Radovan Karadžić smatran srpskim «književnikom», a da ne govorimo o Dobrici Ćosiću i njemu sličnim ideološkim promicateljima velikosrpske politike. S druge strane, i među hrvatskim je intelektualcima bilo stršljenova koji su smatrali da se klin klinom izbija, pa su u ratno i poratno vrijeme nastupali sa sličnom retorikom. Tako se Matvejević nije ukalpao u kalupe ni jedne ni druge strane. Kada se bolje razmisli, Matvejevićeva izjava o ratnim huškačima iz kruga hrvatskih književnika jest generalizirana i preteška ocjena, ali u zbilji i nije tako daleko od istine, u odnosu na manji dio miljea na koji se odnosila. Ako je takva ocjena bila razlogom da se spomenutog književnika makar i uvjetno osudi, kakvu li će tek sudbinu doživjeti oni koji zaista objektivno, iskreno i argumentirano progovore o stvarnim ranim huškačima s ove naše strane Drine!? U tom je kontekstu ubojstvo Milana Levara u Gospiću prije nekoliko godina vrlo poražavajuća naznaka. Boli li, možda, (ne)istina izrečena na Matvejevićeva usta, pa ih sada treba ušutkavati, osobito sada kada je na Haaškom sudu "pokajnik" Ivica Rajić otvoreno progovorio o hrvatsko-bošnjačkom ratu u BiH!? Vrijeme će pokazati... |