Arhangel
31.10.2005., ponedjeljak
Na tom moru života
Jedina stalna činjenica na ovom čemernom svijetu jest ta da ništa nije stalno; da se sve mijenja, da netko ili nešto danas jest, a sutra već nije. U moru ljeta koja su nam darovana, u olujama burnih nam života, prečesto se čini da na horizontu nema hridi, čvrste točke za koju bismo se mi, utopljenici, uhvatili, koja bi nam značila sigurnost, spas. Pa nas vali bacaju tamo i ovamo, nemilosrdno se igrajući ovom krhkom ljušturom našega postojanja, a na nama je da se snalazimo kako znamo, da trpimo, stisnemo zube i plivamo kako znamo i umijemo, nastojeći doći do tako željenog daha koji nam život znači. Te se tako koprcamo u ovom moru života, trošeći svoje snage na preživljavanje, na maštanje o nikad ostvarenim snovima, misleći o boljoj budućnosti koja nikad nije došla, ili o uspješnijoj prošlosti koje, zapravo, nikad nije ni bilo. A more se pjeni, oluje se dižu iz dana u dan čineći nam opstanak sve to neizvjesnijim, snage nam se sa svakim udarom vala sve više troše, i mi ne znamo kud da pogled upremo, jer luke spasa kao da nema!?Nije li život tek jedno putovanje, jedno plivanje u tom oceanu života koji nas nosi iz dana u dan tko zna do kada i gdje! I kad te valovi tuku, i kad stvore bijesnu pjenu, umorne oči uzdižemo prema nebu, tražeći odgovor na pitanja vremena koje nam je povjereno; zašto i do kada? Koji li nas usud baci u taj život, da se sada u njemu mučimo ne bismo li preživjeli sve te nevere koje se dižu na nas, sve te dubine ispod naših nogu koje samo čekaju da nas povuku u svoj mrak… A mi se trzamo, borimo, i svaki put na izmaku snaga nađemo još malo motiva koji nam da snage za otplivati dalje. Jer živjeti se mora, na moru života opstati nam je, ma koliko plivanje bilo mukotrpno, a valovi veliki, dubine pod nama pregoleme, a nebo nad nama previsoko. Plivati se mora. Dokle srce vuče, dokle kuca u grudima, dok nada u luku spasa, u čvrstu hrid tinja u nama. Plivati se mora. Ploviti se mora. Bez obzira na sve. Bez obzira na vodu koja do grla seže i steže, koja disati ne da, od koje su udovi onemoćali, od koje je tijelo preumorno, od koje su snage života na izmaku. Plivati se mora. U ovim danima kada pohodimo počivališta zemnih ostataka tolikih plivača u moru života koji su u našim danima ostavili svoj trag, ne možemo se ne zapitati o Luci u kojoj su oni pronašli svoj spas, o Hridi koja je njihovu borbu učinila smislenom, o svjetlu svjetionika koji je na zalazu njihovih dana osvijetlio put prema Spasu. Tisuće plamičaka svijeća koje će ovih dana biti zapaljene, nebrojene suze koje će zaliti zemlju grobova koji skrivaju kosti naših nekadašnji plivača na moru života, uzdasi teški i jecaji, pozvati će nas da svoje oči upremo u Luku spasa; u Nebo. Jesu li ti naši dragi minuli zauvijek, i od njihovog postojanja ostade nam tek uspomena, ili oni konačno dohvatiše sretne obale i sada, na kraju svojega zemaljskog hoda, sretni žive tamo gdje nema ni suza, ni jauka, ni boli... Znamo da nam je svima mrijeti i u toj perspektivi svo nam se ovo životno plivanje čini besmislenim; koliko se god trudili, kao da je sigurno da će nas dubine pod nama prije ili kasnije progutati. A opet, u nama svima tinja jedna nada u svjetionik koji će nam na kraju našeg putovanja označiti sretnu luku, tamo negdje na dalekim obalama onostranosti, tamo gdje upiremo oči tražeći spas kad iznemognemo i kad nam se čini kako nam vapaje nitko ne čuje. Ljubav; grobna jama nikako je ne može uništiti. Blagdani koji su pred nama, koji nas podsjećaju na prolaznost, na konačnost našeg zemaljskog hoda, u isto su vrijeme blagdani koji u nama bude nadu; nadu koja poziva na ustrajnost u plivanju ovog maratona života, nadu u daleke obale koje nisu tek iluzija, tlapnja i opsjena, već stvarnost koja je tu. Nada je to koja ne postiđuje, koja ne vara. To je nada koja nije plod znanstvenih spekulacija niti pokusa, nada je to koja nam je svima usađena u nutrinu naše čovječnosti, koja je plod obećanja Stvoritelja svoga stvorenoga, nada koju daje Bog koji je vjeran i koji vjeran ostaje, koji nije poput nas, prevrtljivih i licemjernih ljudi. Ne znam kako izgleda Nebo, ali znam da je tu, stvarno poput današnjeg dana. Svaki plamičak svijeće zapaljene u ove blagdane na tolikim grobovima podsjeća me na to. I daje mi snagu plivati dalje. Pitanje blogerima: Vjerujete li u Nebo, život poslije tjelesne smrti? I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego dođu zli dani i prispiju godine, kad ćeš reći: Ne mile mi se. Prije nego potamni sunce i svjetlost, mjesec i zvijezde, i vrate se oblaci iza kiše. U dan kad zadrhte čuvari kuće i pognu se junaci, i dosađuju se mlinarice jer ih je premalo, i potamne oni koji gledaju kroz prozore; kad se zatvore ulična vrata, oslabi šum mlina, kad utihne pjev ptice i zamru zvuci pjesme. Kad je put uzbrdo muka i svaki izlazak prijetnja; a badem je u cvatu, i skakavac ne skače više, i koprov plot puca, jer čovjek ide u svoj vječni dom! A narikače već se kreću ulicama. Prije nego se prekine srebrena vrpca i zlatna se svjetiljka razbije i razlupa se vrč na izvoru i slomi točak na bunaru; i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao. (Propovjednik 12, 1-7) |
30.10.2005., nedjelja
"Jesen ide, Dunjo moja"
Kako preživjeti? Kako spojiti kraj s krajem, prvi u mjesecu sa prvim u sljedećem mjesecu? Pitanja su ovo koje si mi, obični, mali, svakodnevni ljudi na ovim stranama balkanskih i pribalkanskih bespuća postavljamo praktički čitavih nam čemernih života, a osobito zadnjih desetljeća kada je preživjeti postalo pravo umijeće. Tko je preživio metke, granate, bombe, gelere i ine projektile kojima su nas obilato zasipali početkom devedesetih, našao se pred jednako zastrašujućim izazovom po vlastite živote, preživjeti u općoj besparici, nedostatku radnih mjesta koja su se topila poput snijega na proljetnom suncu, nedostatku zaposlenja, radu bez primanja plaća mjesecima, mirovinama koje nisu pokrivale niti polovicu mjesečnih režija… Tko je imao sreće i nije imao savjesti niti obraza taj je «Ćapao što je ćapao!», kako nam se pohvalio general Rojs i njemu slični koji su nam godinama krojili sudbinu. Oni najnesretniji i najzaslužniji među nama završili su u grobovima, masovnim grobnicama ili koncentracijskim logorima. Na njihovim žrtvama počiva naša sloboda i zato im dugujemo vječnu zahvalnost. Drugi su, opet, oni koji također nisu imali savjesti niti obraza, svoje bogatstvo i društveni status stekli kiteći se perjem zasluga upravo onih prije spomenutih, kojima će ovi isti u danima koji slijede srcedrapaljno polagati vijence na spomenike i grobove, te paliti svijeće u crveno-bijelo-plavim bojama.U treću skupinu spadamo, više-manje, svi mi ostali, o kojima smo počeli govoriti na početku ovog posta. Oni koji imaju obitelji na selu, ili žive na selu, još i dobro prolaze; svoje dane krpaju uz ono nešto zemlje koju obrađuju ili stoke koje uzgajaju. Usprkos besparici, barem nisu gladni, iako i takvi trebaju novac kako bi barem platili režije ili nešto uložili u proljetnu sjetvu. Vjerojatno je najgore onima koju su u gradu. Nezaposlenima. Ili sa bijednom mirovinom koja nikako da dođe. Poštar je valjda najradosnije iščekivana osoba u životima gradskih umirovljenika! Nije rijedak slučaj da su gradski umirovljenici ili obitelji u kojima gotovo nitko nema stalna primanja u ovim hladnim danima koji dolaze osuđeni zimu provesti pod slojevima i slojevima odjeće koja im je jedini izvor topline, jer za ogrjev jednostavno – nemaju! Poslije zatvaranja gradskih tržnica takvi, kao, šetaju između opustjelih štandova, a zapravo u nadi da će se naći štogod korisnog i jestivog otpada od voća ili povrća koje se uvijek može, uz puno domišljatosti, pripremiti za siromašni obrok. A i ta ptičja gripa! Kud je vrag donese upravo sada kada nam dolazi zima! Piletina, puretina i slično meso, koje je ipak uvijek bilo cijene prihvatljivije od cijena teletine ili junetine, sada je pod sumnjom, ma koliko nas Vlada i mediji uvjeravali kako su naše koke zdrave i kako nam purice koje se šepire po dvorištima nemaju nikakvu prehladu niti gripu. A ne, naš je narod naučio lekciju iz prošlosti koja je više nego jasna u svojoj poruci; nikad se ne zna! Presvježe je sjećanje na tzv. «Španjolsku gripu» iz 1918./19., virus koji je sa miševa prešao na ljude i mutirao, te pobio više ljudi nego ih je poginulo u netom završenoj Prvoj svjetskoj koljačini. Osim toga, mediji su nam se malo previše raskokodakali o jatu bolesnih labudova koje je doletjelo u ribnjak Grudnjak (znakovita li imena) ravno iz Mađarske, sa Balatona. Oprez je bio potreban, ali dok su lukavi Mađari šutjeli, ovi naši su u javnosti stvarali psihozu straha; u jednom je trenutku svaki kanarinac, svaki papagaj, svaki golub, vrabac, galeb ili, nedajbože, labud, bio sumnjiv. Samo što nije došlo do masovne proizvodnje praćki za odstrel nedužne peradi. Vlasnici pernatih kućnih ljubimaca koje su silno «voljeli» za tren su se mogli pretvoriti u njihove egzekutore, ili, što je gore, ostaviti ih u stubištima ili dvorištima zgrada, na milost i nemilost mačkama lutalicama, uvijek gladnima svježeg ulova. A znamo kako mice mace vade van ptice iz zatvorenih kaveza… Tako nam je ova jesen neveselo započela. Dok se Vlada hvasta vanjskopolitičkim uspjesima, mi, priprosti puk malo od toga imamo koristi. Meso je rijetko na jelovniku, piletina, koja se ponekad mogla i naći, sada nije dobrodošla. Riba je preskupa, čak i srdela koja je nekoć smatrana siromaškim jelom. «Sumnjive» ptičurine svuda su okolo nas. Na svu sreću, mi nemamo nekog kao Mao Zedonga koji je šezdesetih zapovijedio Kinezima masovan odstrijel vrabaca koji su jeli pšenicu na poljima. Pa su Kinezi, nakon kamiona i kamiona pobijenih vrabaca, umirali od gladi jer je pšenica stradala od insekata koji su se enormno razmnožili jer nije bilo vrabaca koji su ih prirodno tamanili! Srećom, imamo Driva i ekipu… Oni znaju. Valjda. |
28.10.2005., petak
VRIJEME
Zaista se ponekad čini kako dan prođe brzo, i čovjek se i ne okrene, a prođe čitavi tjedan, mjesec, godina… I što je življenje čovjekovo, nego trenutak tek, maleni odsječak povijesti u svemiru, jedan mig u eonima kojih je prohujalo toliko mnogo od onoga trenutka kada je Stvoritelj rekao svoje vječno Da, i kada je iz svega toga ništavila stvorena sva stvarnost koju poznajemo. Osvrnuvši se i pogledavši retrospektivno na prošlost koja nam je dana, ne ostaje nam ništa drugo nego u nutrini svojega srca prihvatiti jedno pomirenje sa činjenicom da prošlost zapravo ne postoji, da su od tog pustog vremena koje je ostalo iza nas u našem sjećanju ostali tek ostaci misli na ono kroz što smo prošli. Štoviše, upravo je ono kroz što smo prošli oblikovalo nas da budemo ono što jesmo sada. Upravo takva sjećanja nazivamo poviješću, a povijest je za pojednica upravo ono njegovo osobno, samo njegovo sjećanje, samo njegovi osjećaji koji se bude na pomisao na to sjećanje. Sve što smo uspjeli ušićariti od tog silnog proživljenog života, stane nam u sjećanje tek, i to onako ljudsko, ograničeno sjećanje. Pa se, osvrnuvši se unazad, pitamo; je li vrijedio sav taj trud!?Promišljati svoje dane znači izdići se iznad ovostranosti svojega življenja; po tom uzdizanju duha iznad pojma vlastitog života očituje se transcedentalna dimenzija nas ljudi, ono iskonsko božansko u nama koje nas veže sa samim Stvoriteljem svemira i čovjeka. Pa pogledavši iz te perspektive svoje dane, pitamo se o njihovom smislu, želimo ih vrednovati jer će nas u našoj prolaznosti zadovoljiti samo jedan odgovor; a taj je odgovor onaj koji daje smisao; jesmo li protratili svoje dane, ili smo ih mudro iskoristili izgrađujući sebe i svijet oko sebe. Mnogi ljudi žale za nekakvom prošlošću koja je bila, kao, bolja, kad su više mogli, imali, i bili ovakvi ili onakvi. Zaista, žaliti za prošlošću besmisleno je, jer je prošlost jednostavno rečeno, potošena, i od nje je ostalo samo sjećanje koje nazivamo poviješću. Budućnost ne baštinimo; ona je opet samo ideja u našim mislima, a stvarno je neće nikada biti, jer će nam svaka budućnost biti zapravo – sadašnjost! Uostalom, budućnost je samo nada za koju nikada nije moguće reći da li će se stvarno ostvariti, jer nikada ne znamo hoće li sutrašnji novi dan i za nas osobno biti novi dan, tj. hoćemo li ga dožjeti i proživjeti ili ne; hoćemo li se ujutro probuditi! Na kraju nam ostaje samo naša sadašnjost. Ovo naše sada jedino je što imamo i što nam je sigurno dano. Iz perspektive ovog našeg sada prošlost i budućnost zapravo ne postoje; uvijek je stvarno samo ovo sada. Zato je pomirenje sa vlastitim sjećanjem, tj. prošlošću, uvjet za sretno i ispunjeno življenje ovog našeg sada. Biti u sadašnjosti opterećen sjećanjem na prošlost u koju se ne može nikada vratiti da bi se u njoj bilo što promijenilo, znači ne živjeti ono jedino što imamo; sadašnjost. Zato mnogima prođu najbolji dani i godine, a da toga nisu ni svjesni, jer uvijek žele živjeti u nekoj prošlosti koju smatraju boljom. A prošlost se samo čini boljom, jer je sigurna, jer, budući da je prošla, u njoj više nema neizvjesnosti. Prošlost zarobljava sadašnjost ukoliko joj se prepustimo, ukoliko se prepustimo letargiji koju nam sjećanje na neku daleku i puno «bolju» prošlost nosi. Zato je pomirenje u srcu sa sjećanjem na vlastitu povijest najbolji put za život u sadašnjosti, sadašnjosti koja će biti ispunjena smislom; sebedarjem, samoizgrađivanje, ljubavlju. U tom moru vremena koje nam je dano, pokoju kapljicu ćemo sačuvati za vječnost samo ako ta kapljica bude natopljena ljubavlju. U protivnom će nam svi dani proći poput kiše jesenje, ili snijega koji se u proljeće topi sa vrhova planina; kojih se više nitko i ne sjeća jer su se izgubili u vremenu u kojem je promjena jedino ono što je stalno. Zato je posvijestiti sebi ovo svoje sada, živjeti u sadašnjosti i nadati se budućnosti, jedina ostvariva perspektiva našega postojanja; sretnog i smislenog postojanja. Živjeti ovaj svoj život, ovdje i sada, sada živjeti svoju sadašnjost pomiren sa prošlošću, koju se ionako ne može promijeniti, ključ je uspješnosti življenja; u trudu, radu, sebedarju u ljubavi. I sve to – upravo sada. |
25.10.2005., utorak
Jedan zakasnjeli post...
|
Iako je davno trebao biti objavljen, to zbog tehnickih problema nije bilo moguce, pa je mozda vrijedno da se procita sada... Nacija nam ostade upravo osupnuta tako iznenadnim otvaranjem pregovora o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji. Naviknuti na uvijek nove i neočekivane zapreke na svim poljima političkog, gospodarskog ili bilo kojeg drugog djelovanja, ovaj preokret u vanjskoj nam politici djelovao je blago šokirajućim učinkom. A kada smo se, napokon, nakon samo koji dan od spomenutog povijesnog događaja plasirali na Svjetsko nogometno prvenstvo koje se sljedeće godine ima igrati u Njemačkoj, deliriju nacije nije bilo kraja. Neki bi reli da su nam se zvijezde ili što već osmijehnuli, da smo Kairosa (boga sretnog trenutka) uhvatili za njegov teško dostupni čuperak, oni malo više religiozni će reći da nam se sam Bog smilovao. Gdje je u svemu ovome istina!? Što je uzrok, a što prava posljedica ovih događanja; od politike, do sporta, i jesu li nam svima napokon osvanuli bolji dani, pitamo se sad u čudu, sve strahujući da su stvari krenule previše dobro,a da bi potrajale ili da nam se ne bi dogodilo nešto loše!? No, ne budimo pesimisti! Valjda je providnost Božja htjela da Europska Unija odlučuje o početku pregovora o pristupanju sa Hrvatskom, istovremeno se premišljajući o Turskoj kandidaturi. A Turska je na te pregovore čekala punih 18 godina, što se u odnosu na hrvatsko dvogodišnje čekanje čini kao prava vječnost. Sada su se EU glavešine našle na muci; bilo je krajnje vrijeme da se pregovori sa Turskom, koja je oslonac Zapada na Levantu i Srednjem istoku među dominantno islamističkim zemljama, napokon otvore. Imati Tursku za saveznika za Zapad znači imati strateškog partnera na ključnom položaju na razmeđi Europe i Azije. Zato EU nije više do u beskraj mogla čekati sa početkom pregovora s Turskom. S druge strane, ta ista Turska je većinski teritorijem, sastavom stanovništva, kulturno i civilizacijski, a osobito vjerski, azijska zemlja. Samo njezin mali dio teriorija pripada Europi. Osim toga, stoljećima je Otomansko Carstvo, čiji je pravni sljednik današnja Turska, bilo osvajač najvećeg dijela jugoistočne Europe i vjekovni neprijatelj srednjoeuropskih zemalja. Kako sada pomiriti Tursku, pa bila ona i suvremena država, sa takvom njenom prošlošću, kulturom, društvenim prilikama, osobito kada se u obzir uzme kandidatura zemalja jugositočne Europe za članstvo u EU, a koje su do prije manje od stoljeća stenjale pod osmanlijskom čizmom!? Osim toga, Grčka je član EU, a poznati je suparnik sa Turskom; sjetimo se samo Cipra podijeljenog na turski i grčki dio! Prijem jedne zemlje poput Turske, u kojoj vojska još uvijek ima značajan upliv na politička pitanja, u EU mogao bi dovesti do krize same EU. U sklopu takvih odnosa jasno je bilo da EU nije više mogla ignorirati malu, i za interese EU u odnosu na pitanje Turske, zapravo beznačajnu državicu kao što je Hrvatska. U tom smislu je bilo jasno da je Hrvatskoj mogao biti otvoren put za pregovore, bez obzira na sav prepucavanja oko slučaja Gotovina. U ovom je trenutku pitanje Turske bilo prevažno, i po samom redu stvari i kulturi politike jedna europska i većinski kršćanska zemlja kao što je ova naša nije mogla čekati red iza većinski islamske azijatske zemlje kao što je Turska. Sada se pokazalo da slučaj Gotovina, zapravo, i nije bilo toliko važan sam po sebi, i da je to pitanje bilo nepotrebno preispolitizirano. Ipak, i to će pitanje trebati riješavati radi nas samih i pomirenja sa vlastitom prošlošću, a ne radi Haaga ili bilo koga trećeg. A mislimo li u ovoj euforili kako će nam pristupom u EU, prije ili kasnije, poteći med i mlijeko, grdno se varamo. Mala Hrvatska, razorenog i opljačkanog gospodarstva, što od rata što od ovih naših domaćih lopova, premrežena mafijom i korupcijom, biti će preplavljena stranom robom i učinkovitom proizvodnjom koju imaju članice EU, tako da je sva prilika da ćemo postati kolonija novih «Deutshe telekoma» i sličnih njima, radna snaga koja će raditi da bi se bogati stranci još više obogatili. Zar se može naša zaostala i usitnjena poljoprivredna proizvodnja i zapuštenje njive mjeriti sa europskima koje su od držev subvencionirane, čije su parcele okrupnjene i obrađuju se uz najsuvremeniju tehnologiju!? Ne dogodi li se nekakav značajan gospodarski preokret u Hrvatskoj u idućih nekoliko godina, sva je prilika da ćemo u EU biti tek kolonija koju će Zapad nemilice iskorištavati na sve moguće načine. Već sada su stranci duž naše obače pokupovali nebrojene nekretnine. A nogomet!? Bilo bi bolje ne komentirati! Valja samo reći da Šveđani jesu izgubili, ali ne zato što bi nam reprezentacija bila bolja od njihove, jer nije, nego jednostavno zato što ljudi nisu imali sreće, a ovi naši mlakonje jesu. Bespredmetno se hvaliti plasmanom na SP 2006, koji nam je omogućila igra rukom švedskog igrača u kaznenom prostoru! Ako se igra i uspjeh nacionalne nam reprezentacije svodi na to, onda zaista ne zaslužujemo ni plasman na prvenstvo Oceanije u badmingtonu, a kamo li SP u Njemačkoj. Ako nismo pobjedili jednu Maltu, niti Šveđanima dali gol iz igre, zaista nije jasno što imamo tražiti sljedeće godine u Njemačkoj! Naši igrači, koji su onako puni sebe i svoje igračke «veličine», na onom su terenu tek bili predstava vreća punih eura, koji su trčkarali uokolo. A valjda su nogometaši jedino zanimanje čije katastrofalne greške svi opravdavaju kada se dogode! Pa zašto nitko ne opravdava jednog zidara kada mu zid ostane neravan, liječnika koji postavi krivu dijagnozu, dijete koje u školi krivo napiše slovo A…? Čini se da je jedino dobro biti nogometaš; plaćen si u milijunima eura, zvijezda si, a kada i ne napraviš ono što se od tebe očekuje (dati gol), svi te opravdavaju. Ma blago nama. Spasiše na Šveđani. I Turci. |
Evo mene opet
|
Arhangel vas nije zaboravio, dragi blog prijatelji, samo par dana da sredi tehnicke probleme sa kompjutorom i opet sam s vama... Pozdrav svima!!! Jos jednom isprika svima zbog kasnjenja... |
10.10.2005., ponedjeljak
Isprika
|
Ove poduže pauze između postova u zadnje vrijeme rezultat su prezauzetosti vašeg Arhangela. Kada se stvari malo stabiliziraju i kada se poobavljaju svi poslovi koji su ga u zadnje vrijeme sustigli, biti će vremena i prilika za nove postove, čim prije, možda već za koji dan. Do tada, dragi moji prijatelji, držite se... |
04.10.2005., utorak
Sveti naš prijatelj
|
Malo je takvih kao što je On; Franjo iz Asiza; sveti Franjo Asiški. Iako je živio početkom 13. stoljeća, njegova poruka ostala je upečatljiva i nezasjenjena sve do danas. Svetog Franju nasljeduju tisuće ljudi širom svijeta, i to ne samo oni koje vidimo u smeđim habitima ili oni zatvoreni u samostane, već nebrojen broj onih koji se nadahnjuju porukom Franjina života. A ta poruka bila je i ostala jednostavna; ljubav iznad svega, baš po uzoru na Krista. Sveti Franjo nije bio u trendu svojega vremena; nije se odao beskrupuloznom bogaćenju na račun drugih, kao što je to činio njegov rođeni otac. On je, naprotiv, sve svoje imanje razdijelio onima koji su bili najpotrebniji; siromasima. I više od toga; svega je sebe dao za druge. Ne samo da je u svakom čovjeku vidio brata i Krista bez obzira na različitost uvjerenja, društveni status, različitost u vjeri ili pripadnost naciji, već je i svu prirodu, sav svemir, pa i samu prirodnu smart smatrao braćom i sestrama. Bio je svojevrsni hippy svojega vremena; ali sveti hippy. Umro je kako je i živio; siromašan materijalnim, a prebogat srcem. Nije se bojao osude svijeta, niti trenda koji je kršćanstvo smatrao tek dobrim paravanom za vladavinu nad drugima. Franjo je bio zagledan u Boga svim svojim bićem, širom je otvorio svoja vrata Duhu Svetom. Danas ga štuje i slavi sav kršćanski svijet, a poklonike ima i u drugim religijama. Neka mu je na čast! |