Kako preživjeti? Kako spojiti kraj s krajem, prvi u mjesecu sa prvim u sljedećem mjesecu? Pitanja su ovo koje si mi, obični, mali, svakodnevni ljudi na ovim stranama balkanskih i pribalkanskih bespuća postavljamo praktički čitavih nam čemernih života, a osobito zadnjih desetljeća kada je preživjeti postalo pravo umijeće. Tko je preživio metke, granate, bombe, gelere i ine projektile kojima su nas obilato zasipali početkom devedesetih, našao se pred jednako zastrašujućim izazovom po vlastite živote, preživjeti u općoj besparici, nedostatku radnih mjesta koja su se topila poput snijega na proljetnom suncu, nedostatku zaposlenja, radu bez primanja plaća mjesecima, mirovinama koje nisu pokrivale niti polovicu mjesečnih režija… Tko je imao sreće i nije imao savjesti niti obraza taj je «Ćapao što je ćapao!», kako nam se pohvalio general Rojs i njemu slični koji su nam godinama krojili sudbinu. Oni najnesretniji i najzaslužniji među nama završili su u grobovima, masovnim grobnicama ili koncentracijskim logorima. Na njihovim žrtvama počiva naša sloboda i zato im dugujemo vječnu zahvalnost. Drugi su, opet, oni koji također nisu imali savjesti niti obraza, svoje bogatstvo i društveni status stekli kiteći se perjem zasluga upravo onih prije spomenutih, kojima će ovi isti u danima koji slijede srcedrapaljno polagati vijence na spomenike i grobove, te paliti svijeće u crveno-bijelo-plavim bojama.
U treću skupinu spadamo, više-manje, svi mi ostali, o kojima smo počeli govoriti na početku ovog posta. Oni koji imaju obitelji na selu, ili žive na selu, još i dobro prolaze; svoje dane krpaju uz ono nešto zemlje koju obrađuju ili stoke koje uzgajaju. Usprkos besparici, barem nisu gladni, iako i takvi trebaju novac kako bi barem platili režije ili nešto uložili u proljetnu sjetvu.
Vjerojatno je najgore onima koju su u gradu. Nezaposlenima. Ili sa bijednom mirovinom koja nikako da dođe. Poštar je valjda najradosnije iščekivana osoba u životima gradskih umirovljenika! Nije rijedak slučaj da su gradski umirovljenici ili obitelji u kojima gotovo nitko nema stalna primanja u ovim hladnim danima koji dolaze osuđeni zimu provesti pod slojevima i slojevima odjeće koja im je jedini izvor topline, jer za ogrjev jednostavno – nemaju! Poslije zatvaranja gradskih tržnica takvi, kao, šetaju između opustjelih štandova, a zapravo u nadi da će se naći štogod korisnog i jestivog otpada od voća ili povrća koje se uvijek može, uz puno domišljatosti, pripremiti za siromašni obrok.
A i ta ptičja gripa! Kud je vrag donese upravo sada kada nam dolazi zima! Piletina, puretina i slično meso, koje je ipak uvijek bilo cijene prihvatljivije od cijena teletine ili junetine, sada je pod sumnjom, ma koliko nas Vlada i mediji uvjeravali kako su naše koke zdrave i kako nam purice koje se šepire po dvorištima nemaju nikakvu prehladu niti gripu. A ne, naš je narod naučio lekciju iz prošlosti koja je više nego jasna u svojoj poruci; nikad se ne zna! Presvježe je sjećanje na tzv. «Španjolsku gripu» iz 1918./19., virus koji je sa miševa prešao na ljude i mutirao, te pobio više ljudi nego ih je poginulo u netom završenoj Prvoj svjetskoj koljačini. Osim toga, mediji su nam se malo previše raskokodakali o jatu bolesnih labudova koje je doletjelo u ribnjak Grudnjak (znakovita li imena) ravno iz Mađarske, sa Balatona. Oprez je bio potreban, ali dok su lukavi Mađari šutjeli, ovi naši su u javnosti stvarali psihozu straha; u jednom je trenutku svaki kanarinac, svaki papagaj, svaki golub, vrabac, galeb ili, nedajbože, labud, bio sumnjiv. Samo što nije došlo do masovne proizvodnje praćki za odstrel nedužne peradi. Vlasnici pernatih kućnih ljubimaca koje su silno «voljeli» za tren su se mogli pretvoriti u njihove egzekutore, ili, što je gore, ostaviti ih u stubištima ili dvorištima zgrada, na milost i nemilost mačkama lutalicama, uvijek gladnima svježeg ulova. A znamo kako mice mace vade van ptice iz zatvorenih kaveza…
Tako nam je ova jesen neveselo započela. Dok se Vlada hvasta vanjskopolitičkim uspjesima, mi, priprosti puk malo od toga imamo koristi. Meso je rijetko na jelovniku, piletina, koja se ponekad mogla i naći, sada nije dobrodošla. Riba je preskupa, čak i srdela koja je nekoć smatrana siromaškim jelom. «Sumnjive» ptičurine svuda su okolo nas. Na svu sreću, mi nemamo nekog kao Mao Zedonga koji je šezdesetih zapovijedio Kinezima masovan odstrijel vrabaca koji su jeli pšenicu na poljima. Pa su Kinezi, nakon kamiona i kamiona pobijenih vrabaca, umirali od gladi jer je pšenica stradala od insekata koji su se enormno razmnožili jer nije bilo vrabaca koji su ih prirodno tamanili! Srećom, imamo Driva i ekipu… Oni znaju. Valjda.
Post je objavljen 30.10.2005. u 16:00 sati.