Arhangel
25.10.2005., utorak
Jedan zakasnjeli post...
|
Iako je davno trebao biti objavljen, to zbog tehnickih problema nije bilo moguce, pa je mozda vrijedno da se procita sada... Nacija nam ostade upravo osupnuta tako iznenadnim otvaranjem pregovora o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji. Naviknuti na uvijek nove i neočekivane zapreke na svim poljima političkog, gospodarskog ili bilo kojeg drugog djelovanja, ovaj preokret u vanjskoj nam politici djelovao je blago šokirajućim učinkom. A kada smo se, napokon, nakon samo koji dan od spomenutog povijesnog događaja plasirali na Svjetsko nogometno prvenstvo koje se sljedeće godine ima igrati u Njemačkoj, deliriju nacije nije bilo kraja. Neki bi reli da su nam se zvijezde ili što već osmijehnuli, da smo Kairosa (boga sretnog trenutka) uhvatili za njegov teško dostupni čuperak, oni malo više religiozni će reći da nam se sam Bog smilovao. Gdje je u svemu ovome istina!? Što je uzrok, a što prava posljedica ovih događanja; od politike, do sporta, i jesu li nam svima napokon osvanuli bolji dani, pitamo se sad u čudu, sve strahujući da su stvari krenule previše dobro,a da bi potrajale ili da nam se ne bi dogodilo nešto loše!? No, ne budimo pesimisti! Valjda je providnost Božja htjela da Europska Unija odlučuje o početku pregovora o pristupanju sa Hrvatskom, istovremeno se premišljajući o Turskoj kandidaturi. A Turska je na te pregovore čekala punih 18 godina, što se u odnosu na hrvatsko dvogodišnje čekanje čini kao prava vječnost. Sada su se EU glavešine našle na muci; bilo je krajnje vrijeme da se pregovori sa Turskom, koja je oslonac Zapada na Levantu i Srednjem istoku među dominantno islamističkim zemljama, napokon otvore. Imati Tursku za saveznika za Zapad znači imati strateškog partnera na ključnom položaju na razmeđi Europe i Azije. Zato EU nije više do u beskraj mogla čekati sa početkom pregovora s Turskom. S druge strane, ta ista Turska je većinski teritorijem, sastavom stanovništva, kulturno i civilizacijski, a osobito vjerski, azijska zemlja. Samo njezin mali dio teriorija pripada Europi. Osim toga, stoljećima je Otomansko Carstvo, čiji je pravni sljednik današnja Turska, bilo osvajač najvećeg dijela jugoistočne Europe i vjekovni neprijatelj srednjoeuropskih zemalja. Kako sada pomiriti Tursku, pa bila ona i suvremena država, sa takvom njenom prošlošću, kulturom, društvenim prilikama, osobito kada se u obzir uzme kandidatura zemalja jugositočne Europe za članstvo u EU, a koje su do prije manje od stoljeća stenjale pod osmanlijskom čizmom!? Osim toga, Grčka je član EU, a poznati je suparnik sa Turskom; sjetimo se samo Cipra podijeljenog na turski i grčki dio! Prijem jedne zemlje poput Turske, u kojoj vojska još uvijek ima značajan upliv na politička pitanja, u EU mogao bi dovesti do krize same EU. U sklopu takvih odnosa jasno je bilo da EU nije više mogla ignorirati malu, i za interese EU u odnosu na pitanje Turske, zapravo beznačajnu državicu kao što je Hrvatska. U tom smislu je bilo jasno da je Hrvatskoj mogao biti otvoren put za pregovore, bez obzira na sav prepucavanja oko slučaja Gotovina. U ovom je trenutku pitanje Turske bilo prevažno, i po samom redu stvari i kulturi politike jedna europska i većinski kršćanska zemlja kao što je ova naša nije mogla čekati red iza većinski islamske azijatske zemlje kao što je Turska. Sada se pokazalo da slučaj Gotovina, zapravo, i nije bilo toliko važan sam po sebi, i da je to pitanje bilo nepotrebno preispolitizirano. Ipak, i to će pitanje trebati riješavati radi nas samih i pomirenja sa vlastitom prošlošću, a ne radi Haaga ili bilo koga trećeg. A mislimo li u ovoj euforili kako će nam pristupom u EU, prije ili kasnije, poteći med i mlijeko, grdno se varamo. Mala Hrvatska, razorenog i opljačkanog gospodarstva, što od rata što od ovih naših domaćih lopova, premrežena mafijom i korupcijom, biti će preplavljena stranom robom i učinkovitom proizvodnjom koju imaju članice EU, tako da je sva prilika da ćemo postati kolonija novih «Deutshe telekoma» i sličnih njima, radna snaga koja će raditi da bi se bogati stranci još više obogatili. Zar se može naša zaostala i usitnjena poljoprivredna proizvodnja i zapuštenje njive mjeriti sa europskima koje su od držev subvencionirane, čije su parcele okrupnjene i obrađuju se uz najsuvremeniju tehnologiju!? Ne dogodi li se nekakav značajan gospodarski preokret u Hrvatskoj u idućih nekoliko godina, sva je prilika da ćemo u EU biti tek kolonija koju će Zapad nemilice iskorištavati na sve moguće načine. Već sada su stranci duž naše obače pokupovali nebrojene nekretnine. A nogomet!? Bilo bi bolje ne komentirati! Valja samo reći da Šveđani jesu izgubili, ali ne zato što bi nam reprezentacija bila bolja od njihove, jer nije, nego jednostavno zato što ljudi nisu imali sreće, a ovi naši mlakonje jesu. Bespredmetno se hvaliti plasmanom na SP 2006, koji nam je omogućila igra rukom švedskog igrača u kaznenom prostoru! Ako se igra i uspjeh nacionalne nam reprezentacije svodi na to, onda zaista ne zaslužujemo ni plasman na prvenstvo Oceanije u badmingtonu, a kamo li SP u Njemačkoj. Ako nismo pobjedili jednu Maltu, niti Šveđanima dali gol iz igre, zaista nije jasno što imamo tražiti sljedeće godine u Njemačkoj! Naši igrači, koji su onako puni sebe i svoje igračke «veličine», na onom su terenu tek bili predstava vreća punih eura, koji su trčkarali uokolo. A valjda su nogometaši jedino zanimanje čije katastrofalne greške svi opravdavaju kada se dogode! Pa zašto nitko ne opravdava jednog zidara kada mu zid ostane neravan, liječnika koji postavi krivu dijagnozu, dijete koje u školi krivo napiše slovo A…? Čini se da je jedino dobro biti nogometaš; plaćen si u milijunima eura, zvijezda si, a kada i ne napraviš ono što se od tebe očekuje (dati gol), svi te opravdavaju. Ma blago nama. Spasiše na Šveđani. I Turci. |