Arhangel
31.10.2005., ponedjeljak
Na tom moru života
Jedina stalna činjenica na ovom čemernom svijetu jest ta da ništa nije stalno; da se sve mijenja, da netko ili nešto danas jest, a sutra već nije. U moru ljeta koja su nam darovana, u olujama burnih nam života, prečesto se čini da na horizontu nema hridi, čvrste točke za koju bismo se mi, utopljenici, uhvatili, koja bi nam značila sigurnost, spas. Pa nas vali bacaju tamo i ovamo, nemilosrdno se igrajući ovom krhkom ljušturom našega postojanja, a na nama je da se snalazimo kako znamo, da trpimo, stisnemo zube i plivamo kako znamo i umijemo, nastojeći doći do tako željenog daha koji nam život znači. Te se tako koprcamo u ovom moru života, trošeći svoje snage na preživljavanje, na maštanje o nikad ostvarenim snovima, misleći o boljoj budućnosti koja nikad nije došla, ili o uspješnijoj prošlosti koje, zapravo, nikad nije ni bilo. A more se pjeni, oluje se dižu iz dana u dan čineći nam opstanak sve to neizvjesnijim, snage nam se sa svakim udarom vala sve više troše, i mi ne znamo kud da pogled upremo, jer luke spasa kao da nema!?Nije li život tek jedno putovanje, jedno plivanje u tom oceanu života koji nas nosi iz dana u dan tko zna do kada i gdje! I kad te valovi tuku, i kad stvore bijesnu pjenu, umorne oči uzdižemo prema nebu, tražeći odgovor na pitanja vremena koje nam je povjereno; zašto i do kada? Koji li nas usud baci u taj život, da se sada u njemu mučimo ne bismo li preživjeli sve te nevere koje se dižu na nas, sve te dubine ispod naših nogu koje samo čekaju da nas povuku u svoj mrak… A mi se trzamo, borimo, i svaki put na izmaku snaga nađemo još malo motiva koji nam da snage za otplivati dalje. Jer živjeti se mora, na moru života opstati nam je, ma koliko plivanje bilo mukotrpno, a valovi veliki, dubine pod nama pregoleme, a nebo nad nama previsoko. Plivati se mora. Dokle srce vuče, dokle kuca u grudima, dok nada u luku spasa, u čvrstu hrid tinja u nama. Plivati se mora. Ploviti se mora. Bez obzira na sve. Bez obzira na vodu koja do grla seže i steže, koja disati ne da, od koje su udovi onemoćali, od koje je tijelo preumorno, od koje su snage života na izmaku. Plivati se mora. U ovim danima kada pohodimo počivališta zemnih ostataka tolikih plivača u moru života koji su u našim danima ostavili svoj trag, ne možemo se ne zapitati o Luci u kojoj su oni pronašli svoj spas, o Hridi koja je njihovu borbu učinila smislenom, o svjetlu svjetionika koji je na zalazu njihovih dana osvijetlio put prema Spasu. Tisuće plamičaka svijeća koje će ovih dana biti zapaljene, nebrojene suze koje će zaliti zemlju grobova koji skrivaju kosti naših nekadašnji plivača na moru života, uzdasi teški i jecaji, pozvati će nas da svoje oči upremo u Luku spasa; u Nebo. Jesu li ti naši dragi minuli zauvijek, i od njihovog postojanja ostade nam tek uspomena, ili oni konačno dohvatiše sretne obale i sada, na kraju svojega zemaljskog hoda, sretni žive tamo gdje nema ni suza, ni jauka, ni boli... Znamo da nam je svima mrijeti i u toj perspektivi svo nam se ovo životno plivanje čini besmislenim; koliko se god trudili, kao da je sigurno da će nas dubine pod nama prije ili kasnije progutati. A opet, u nama svima tinja jedna nada u svjetionik koji će nam na kraju našeg putovanja označiti sretnu luku, tamo negdje na dalekim obalama onostranosti, tamo gdje upiremo oči tražeći spas kad iznemognemo i kad nam se čini kako nam vapaje nitko ne čuje. Ljubav; grobna jama nikako je ne može uništiti. Blagdani koji su pred nama, koji nas podsjećaju na prolaznost, na konačnost našeg zemaljskog hoda, u isto su vrijeme blagdani koji u nama bude nadu; nadu koja poziva na ustrajnost u plivanju ovog maratona života, nadu u daleke obale koje nisu tek iluzija, tlapnja i opsjena, već stvarnost koja je tu. Nada je to koja ne postiđuje, koja ne vara. To je nada koja nije plod znanstvenih spekulacija niti pokusa, nada je to koja nam je svima usađena u nutrinu naše čovječnosti, koja je plod obećanja Stvoritelja svoga stvorenoga, nada koju daje Bog koji je vjeran i koji vjeran ostaje, koji nije poput nas, prevrtljivih i licemjernih ljudi. Ne znam kako izgleda Nebo, ali znam da je tu, stvarno poput današnjeg dana. Svaki plamičak svijeće zapaljene u ove blagdane na tolikim grobovima podsjeća me na to. I daje mi snagu plivati dalje. Pitanje blogerima: Vjerujete li u Nebo, život poslije tjelesne smrti? I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego dođu zli dani i prispiju godine, kad ćeš reći: Ne mile mi se. Prije nego potamni sunce i svjetlost, mjesec i zvijezde, i vrate se oblaci iza kiše. U dan kad zadrhte čuvari kuće i pognu se junaci, i dosađuju se mlinarice jer ih je premalo, i potamne oni koji gledaju kroz prozore; kad se zatvore ulična vrata, oslabi šum mlina, kad utihne pjev ptice i zamru zvuci pjesme. Kad je put uzbrdo muka i svaki izlazak prijetnja; a badem je u cvatu, i skakavac ne skače više, i koprov plot puca, jer čovjek ide u svoj vječni dom! A narikače već se kreću ulicama. Prije nego se prekine srebrena vrpca i zlatna se svjetiljka razbije i razlupa se vrč na izvoru i slomi točak na bunaru; i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao. (Propovjednik 12, 1-7) |