Vlastiti stoti rođendan zaista je obljetnica koju rijetko tko među nama živima ima priliku proslaviti. Proživjeti čitavo stoljeće pojava je vrijedna pažnje, osobito kada je riječ o bardu hrvatskog pjesništva Dragutinu Tadijanoviću (1905.). Taj živahni i lucidni starčić, rukava uvijek prepunog dosjetki i šala na vlastiti i na račune drugih, proživio je čitav vijek na ovim našim stranama. A bijaše to vijek krvaviji nego bilo koji drugi, na prostoru Europe koji ni jedan rat u prošlosti nije mimoišao, koji je osjetio svaki totalitarizam koji je vladao u tom burnom vremenu. Osobito nije bilo lako pjesničkom duhu, koji je pozvan stvarnost iščitavati dublje nego prosječan čovjek, koji je pozvan promišljati čovjekovo postojanje u punini. A sve to ispuniti, i k tome ne biti uvučen u ralje dnevnopolitičkih zbivanja, što je ovdje kod nas bilo osobito opasno, značilo je biti s jedne strane izoliran, a opet, s druge strane beskrajno slobodan, i svoj.
Našem je Tadiji sve to uspjelo. I on je, grešan čovjek kao bilo tko od nas, čitavo prohujalo krvavo stoljeće, ostao postojan i dosljedan peru, pun životne radosti. U slučajnom susretu na jednom skupu prije nekog vremena, stari je Tadija Arhangelu i njegovoj prijateljici prokomentirao: «Sjednite, ruke su vam hladne… Pa ćemo o tome pjemu napisati!»
Tadijanović je drugovao sa mnogim antologijskim ličnostima hrvatske kulture dvadesetoga stoljeća, a osobito mu je drago sjećanje na Ivana Gorana Kovačića, kojemu je sam Tadija predložio da imenu doda i ime Goran, kako bi se razlikovao od Kovačića starijeg. Bila je to prva pojava imena Goran u Hrvata. Zanimljivo bi bilo pročitati Tadijine memoare i ući malo u sjećanja tog vremešnog starčića, svojevrsne žive povijesti zadnjih stotinu godina. U tom bi se sjećanju našlo puno toga, od osobnih priča i događaja, strahova, nadanja, planova, radosti, razočarenja; svega onoga što prati jedan ljudski život. Tu bi bila i tuga za nedavno preminulom pjesnikovom voljenom suprugom. Bilo bi tu i sjećanja na događaje koji su obilježili i nacionalnu nam povijest; od careva Franza Josepha I i Karla IV Habsburga, kralja Aleksandra i Stjepana Radića, preko vremena Pavelića i Tita, sve do zbivanja koje pamtimo i mi mlađi. Kako li se tek osjeća stogodišnjak koji je većinu života proveo u Zagrebu, a u isto je vrijeme živio u čak pet država, te preživio oba svjetska rata, kao i nedavni nam Domovinski rat! Sve je to ta stara pjesnička duša preživjela i duboko proživljavala.
S druge strane, kako to kod nas već biva, oko Tadijanovića su se ovih dana okupili političari sitnog i krupnog zuba, te svi oni likovi iz javnog života koji za sebe drže da ovoj naciji nešto znače. Pa su se sa satrim dobrim Tadijom fotografirali, grlili i ljubili, nadajaću se, valjda, da će i na tom stogodišnaku ubrati pokoji bod popularnosti. Ili da će upiti štogod dugovječnosti od tog starčića. Zaista je to bijedno, ali vjerujem da ih je Tadija itekako dobro pročitao i da već u rukavu ima kakvu šaljivu pjesmicu i na njihov račun.
Dragom nestoru hrvatskog pjesništva dvadesetog stoljeća; Dragutinu Tadijanoviću, želimo obilje svakog Božjeg blagoslova, zdravlja duha, duše i tijela, obilje stvaralaštva i, kad za to bude vrijeme, miran prijelaz u Nebesku Domovinu!
Sretan rođendan, Pjesniče!!!
Post je objavljen 05.11.2005. u 08:27 sati.