Arhangel
19.11.2005., subota
Rat i mir
Spominjemo se tragedije hrvatskog grada Vukovara koja je upravo nad jučerašnji dan prije 14 godina podlegao stravičnim napadima agresora, a što je životima, zdravljem, obiteljskim tragedijama i tužnim sudbinama, kao i uništenom i opljačkanom imovinom platilo na tisuće građana ovog lijepog grada na Vuki i Dunavu. O boli koja je podnesena u tom krvavom piru ne može se mirno govoriti bez da zastane glas u grlu; ta je bol prevelika i preduboka. Nije Dunav ljubio nebo niti je bio lijep i plav onoga dana kada su u Grad na njegovoj lijevoj obali te tužne i tragične jeseni 1991. upali četnici, paravojne postrojbe i nekadašnja JNA, nakon što su ga mjesecima zasipali granatama najrazličitijih kalibara, nakon što su mjesecima ubijali, ranjavali, izgladnjivali i mrcvarili njegovo stanovništvo, razarali njegove zgrade, škole, muzeje, crkve, parkove i ulice. Vukovar je toga 18. studenog bio grad ruševina po kojemu su tumarali pijani vojnici u sivomaslinastim uniformama bivše jugo-vojske, tražeći preživjele civile i branitelje, koje su, potom, ili pogubili na Ovčari, ili protjerali na slobodni dio hrvatskog teritorija. Istog dana u hrvatsko ravnokotarsko selo Škabrnju, u zadarskom zaleđu, pod okriljem iste JNA, upali su lokalni četnici iz obližnjeg sela Biljane Donje i okolice, te su stali redom izvlačiti hrvatske civile iz njihovih domova i klati ih kao janjad. Mlađi i otporniji su uspjeli pobjeći pod okriljem mraka, onako pješice, bez ičega sa sobom, spašavajući gole živote; bježalo se prema obližnjem mjestu Gorici, a zatim dalje prema Biogradu na moru. U selu su ostali stari i nemoćni, koji nisu mogli bježati, ili koji nisu htjeli napustiti svoje kuće koje su tolika desetljeća mukotrpno gradili. Svi su ti ljudi koje su JNA i četnici zatekli u kućama pobijeni. Od njihovih dojučerašnjih susjeda. I danas, 14 godina kasnije, mislimo na sve poginule u ratu za našu slobodu, osobito na Vukovar i Škabrnju. Njihovo časna uspomena nikada neće izblijediti iz srca onih koji imaju dušu, koji znaju duboko ljubiti život, ljubiti ljude i visoko cijeniti pravdu, istinu i slobodu. Mnogi su se, istina, okoristili smrću spomenutih žrtava; dok mnogi pravi branitelji oboljevaju od PTSP-ja i oduzimaju si živote, nezaposleni su i bez redovitih primanja, prezreni i odbačeni, dotle su neki drugi «branitelji» zasjeli u najprve fotelje i žive na državnim «jaslama», tj. na mukotrpno zarađenom novcu poreznih obveznika. Zaista, naši istinski branitelji najsličniji su Isusu Kristu; suobličuju se s Njime odbačenim nakon toliko dobra koje je učinio. Rat je davno završio. Dolaze neka nova vremena. Vukovar i Škabrnja su obnovljeni, kao i tolika druga sela i gradovi. Zemlja liječi rane. U ratnom vihoru protjerani ljudi vraćaju se na svoja ognjišta. Još kad bi samo bilo posla za dostojan život svih. Vraćaju se i naši susjedi koji su u ratu bili na suprotnoj strani. Postavimo si pitanje; jesmo li zaliječili rane u svojim srcima? Bol gubitka će uvijek razdirati srca onih koji su izgubili svoje najmilije, ali što ako se u ta ista srca uvukla i mržnja!? Mržnja koja uništava čovjeka, koja ga čini sličnim neprijatelju koji mu je pobio obitelj i zapalio kuću… Teška su ovo pitanja i o njima valja dugo i duboko kontemplirati, imati uho otvoreno na zov Božji koji je uvijek isti i dosljedan; «Oče oprosti im, jer ne znaju što čine!» Može li se oprostiti tolika bol i Vukovara i Škabrnje, i tolikih žrtava minulih ratova!? Gledati ljude iz susjednog sela i razmišljati jesu li baš oni zapalili tvoju kuću, ubili tvojega staroga djeda na vratima tvoga doma!? Gdje je tu pravda? Istina? Gdje su kosti onih koji još nisu nađeni i dostojno pokopani? Zašto njihovi ubojice još šetaju slobodni? Ovo su pitanja u kojima čovjek nadilazi samog sebe; pitanja o kojima nam je razmišljati u perspektivi Krista Raspetog. Kao što je On bio raspet i nevin među razbojnike ubrojen, toliku bol pretrpio i umro groznom smrću, takva je i perspektiva žrtava ovoga rata. Za toliko dobro plaćeno im je zlom; ubijanjima, paleži, tugom i progonstvom; grobom. Ono u čemu su svi koji su u proteklom ratu slični Kristu jest upravo ta činjenica trpljenja, neizmjernog trpljenja. Sada je poziv Božji jasan; nasljedovati ga do kraja; do onog uzivika na križu; Opraštam!!! To oproštenje nipošto nije zaboravljanje; povijest se ne može niti smije zaboraviti, jer tko je zaboravlja biti će prisiljen ponovti ju! Ali s prošlošću se miri, pomirenje vrši radi sadašnjosti, radi budućnosti; radi dobra koje je pohranjeno u srcima tolikih palih za Domovinu, koji nam s Neba poručuju: Oprostite! I ne zaboravite! Upravo smo po oproštenju zaista Djeca Božja, različiti od onih koji su nas granatirali, klali i sakatili; po oproštenju smo razapeti s Isusom kako bismo s Njime dočekali i zoru slavnog uskrsnuća. U tome i jest bit oproštenja; biti dijete Božje. Pitanje blogerima: Jeste li/Možete li oprostiti agresorima? |