Arhangel
10.11.2005., četvrtak
(Is)pričavanje
Nije moguće služiti dvojici gospodara; uz jednoga ćeš uvijek pristajati, a drugog prezirati! Bila bi to parafraza evanđeoskog teksta. Nije moguće sjediti na dvije stolice istovremeno! Nije moguće u jedno sastavljati dvije sasvim kontradiktorne stvarnosti; toplo s hlanim, vatru s vodom, dobro sa zlim, tamu sa svjetlom. Takve kontradiktorne stvarnosti nužno isključuju jedna drugu, i nema te logike u svemiru koja bi učinila da istovremeno, na istom mjestu i u istom smislu, dvije takve stvarnosti koegzistiraju. Svakom razumnom čovjeku je to, valjda, jasno; da npr. istovremeno ne može biti dan i noć na istom prostoru.Jednako tako, na ovim našim stranama mnogim ljudima, a osobito političarima, što krupnog, što sitnog zuba, u ideološkom i praktičnom redu takve kontradikcije nisu jasne, pa se neprestano trude spajati nespojivo, u maniri najprevrtljivijeg bizantskog licemjerja, da ne kažemo; balkanske zatucanosti. A takve je lako prepoznati i, onima koji i malo misle svojom glavom, prokazati. Tako je aktualni gradonačelnik Osijeka, koji se rado voli nazivati pravaškim vođom, odlučio zbližiti grad kojem je na čelu sa jednim gradom u, vidi čuda; Izraelu. Naravno, na takvu su ideju Izraelci najprije s gnušanjem odmahnuli rukom, da bi našeg Đapića, iz puke pristojnosti, ipak primio, vjerojatno netko od tamošnjih portira u nekoj od državnih institucija. Tako neslavno propade pokušaj da se naš pravaški vođa afirmira kao u svijetu priznati političar na krilu umjerene desnice. Nesumnjivo je da je spomenuti Gradonačelnik zadnjih godina, barem izvana, napravio znatan odmak od ideologije koju je tako zdušno zastupao devedesetih; ideologije koja je veličala propalu ideju ustaštva, koja je bila osuđena i od Boga i od svakog normalnog čovjeka. Dobro se sjećamo kako je spomenuti Gradonačelnik, redovito odjeven u crnu košulju, «pokazivao koliko su visoki slavonski kukuruzi», pozdravljajući svoje istomišljenike fašističkim pozdravom preuzetim od Musollinijevog režima u Italiji, koji je, zahvaljujući ustašama, koje je Đapić donedavna veličao, okupirao gotovo svu hrvatsku obalu i priključio je propaloj ideji obnovljenog Rimskog Carstva na Sredozemlju. Takva je ideologija, kakvu je sadašnji osiječki gradonačelnik zastupao, kao i dio stranke kojoj je bio na čelu, sigurno svagdje na svijetu označena kao nacističko-fašistička, i jasno je da za nju nema mjesta u demokratskom i normalnom društvu(ovu ideologiju važno je NE poistovijetiti sa željom Hrvata za svojom državom u obje Jugoslavije!). Naravno, simpatije koje je Đapić gajio prema spomenutom režimu sa ovih prostora iz vremena Drugog svjetskog rata, nisu prošle nezapaženo, kako se vidi, ni u međunarodnim političkim krugovima, pa radilo se i o beznačajnom političaru kakav je naš Anto Đapić. Jasna je stvar da je upravo država Izrael osobito pomno pratila političke poglede onih političara koji su s nostalgijom gledali na režim koji je u smrt poslao bezbrojne Židove i sve druge kojima, prema naci-ustaškom planu, nije bilo dozvoljeno postojati, budući da je očito da su takvi «umovi» smatrali da moraju ispraviti «Božju grešku», koji, po toj logici, baš i nije napravio dobro, lijepo i sveto djelo stvorivši Židove, Srbe, Rome, nepodobne Hrvate i sve kojima broj krvnih zrnaca nije odgovarao slici koju su zamislili ideolozi naci-ustaškog režima. Svi su ti ideolozi, pa i Gradonačelnik koji ih je simpatizirao (simpatizira!?), kao slučajno (?) previdjeli činjenicu da im se je Bog, u čije ime su se tako često busali u prsa, utjelovio upravo kao jedan mali; Židov! Ma koliko god se netko trudio promijeniti sliku sebe i svojih političkih uvjerenja u očima drugih, pristajanje uz profašističke ideje iz prošlosti na identitetu takvih uvijek ostavlja neizbrisivi trag. A takve su ideje nepomirljive sa idejama demokracije, humanosti i poštenja, s idejom ljubavi koja prihvaća sve ljude, bez obzira na rasu, boju kože, vjeru, naciju, kulturni ili politički identitet. Zato je politika koju je donedavno proklamirao današnji osiječki Gradonačelnik, ma koliko ju proklamirao (ne)diskretno ili indirektno, nespojiva sa bilo kakvim političkim angažmanom u međunarodnim političkim odnosima. Te su dvije stvarnosti nespojive, ma koliko ovaj naš lik trudio postati demokrata i humanist, ma koliko god izbijeljivao svoje do jučer crne košulje. Ne može se koketirati sa idejama naci-ustaštva s jedne, te glumiti gradonačelnika zrele demokracije koji se bratimi s izraelskim gradom, s druge strane. To se dvije toliko kontradiktorne stvarnosti, da su jednostavno nespojive, kao što je nespojivo uklapanje spasonosnog križa Kristova s jedne, u ustaški znak «U» s druge strane, kao što je nespojivo svjetlo s tamom, dan sa noću, dobro sa zlom. Zadnja vijest da se Đapić u Izraelu ipak ispričao zbog ustaških zločina iz Drugoga svjetskoga rata teško će pridonijeti porastu njegova rejtinga, pogotovo što je prilično vidljivo da je ta isprika iznuđena pritiskom koji se stvorio oko tog planiranog posjeta. Ne sumnjajući u iskrenu želju bilo koga da promijeni svoju ideologiju u stav mira, tolerancije i ljubavi prema svima pod kapom nebeskom, ostajemo pri evanđeoskoj istini da se dobro stablo po plodovima prepoznaje, a zlo po zlima. Ostaje nam vidjeti. |