Arhangel
02.11.2005., srijeda
Dan živih
Samo dan nakon blagdana Svih Svetih, kršćani zapadne tradicije slave bladan Svih vjernih preminulih, poznatiji kao Dušni dan ili Dan mrtvih. Zapravo je prastari običaj, sve do najnovijeg vremena bio, da se upravo na na ovaj blagdan, a ne na dan Svih Svetih, posjećuju grobovi naših najmilijih. No, kako su Svi Sveti državni praznik, ustalila se praksa da se groblja posjećuju upravo na taj dan, što je dovelo do nelogičnosti u svetkovanju jer se na blagdan Svetih, proslavljenih na Nebu, naših zaštitnika i prijatelja kod Stvoritelja, zapravo posjećuju grobovi i tuguje za našim milima i dragima. A upravo je današnji dan, Dan vjernih preminulih, trenutak molitve i sjećanja na one koji više nisu s nama na tjelesno vidljiv način, dan molitve za sve koji su potrebni ugledati Lice Gospodnje u mjestu mira i spokoja. Zato je Dušni dan čas za molitvu i meditaciju o vječnosti u kojoj vječno sada donosi preminulima neizmjernu radost. To su trenuci kada, zagledani u grobni kamen, razmišljamo o uskrsnom jutru kada je Krist slavno ustao iz groba na vječnu slavu.Svijeće koje ovih dana palimo znak su upravo tog uskrsnuća Krista Pobjednika. On, koji je u tijelu svom ovu našu ljudsku narav ponio na križ, istu je tu našu ljudsku narav čudesno preobrazio u neraspadljivost uskrsnuvši iz groba. Nije to bila utvara, prikaza niti nosferatu, već duša Kristova u tijelu koje više nije bilo podložno zakonitostima vremena i protežnosti. Zato je uskrnuli Gospodin, sve do uzašašća na Nebo, jasan i prepoznatljiv, mio i topao kao i uvijek, sa svojim učenicima razgovarao, jeo, pio, veselio se, a istovremeno bio u dimenziji koja nadilazi opipljivo, ovozemaljsko. Njegova je duša bila oslobođena propadljivog tijela, a zaodjenuta uskrsnulim, tijelom preobraženim Duhom, mogla jasno, na svim razinama percepcije, komunicirati sa svojim učenicima, koji su još bili s ovu stranu prolaznosti. Zato je Dan vjernih preminulih dan nade za kršćane. To je nada koja ne postiđuje, nada utemeljena u slavnom obećanju Kristovog uskrsnuća, u kojem je uskrsla i ova naša, moja i tvoja, ljudska narav. Zato je Kristovo uskrsnuće anticipacija, baštinjenje već sada one stvarnosti uskrsnuća na kraju vremena, kad vrijeme stane, kad povijest prestane, kad nastupi eshaton, vrijeme slavnog dolaska onog istog našeg Gospodina Isusa koji je one večeri u Galileji prešao u svoju dimenziju, našim, i očima apostola, nezamjetljivu iz perspektive ovostranosti. Iako su brojne godine za nama od kada su rijeku života prešli naši namiliji, sjećanje na njih nikada ne blijedi. Sve dok i naši dani ne dođu svojemu zalasku, Dan mrtvih biti će dan sjećanja, a ujedno i dan nade. Sve one suhe kosti ispod tolikih grobnih ploča i humaka za nas neće nikada biti tek bijedni zemni ljudski ostaci, već poruka nade pohranjena na Nebesima. Ljubav koja nas veže sa našima najmilijima nikada ne prestaje, grobna ploča za ljubav nije prepreka, ljubav uvijek ostaje, mada su naši ljubljeni prešli s onu stranu života. Naše cvijeće i svijeće na grobovima znak je naše ljubai i našeg poštovanja prema njima, ali i znak nade u vječnost koja tinja u svima nama, nade koju godine i vrijeme koje tako neumoljivo teče, nikada ne gasne. Tako neka svijetli sjajna nada u našim srcima, kao što postojano tinjaju svijeće na nebrojenim grobovima ovih dana. Dok se spušta noć, svijetla svijeća postaju jasnija, izrazitija, pokazujući i svima, na obje obale rijeke života, da most ljubavi koja nas veže nikada nikakve oluje neće srušiti, da je naš susret s onu stranu života stvarnost, a ne tek pusta tlapnja. I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer, jer prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh; silazi s Neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti jer, prijašenje uminu. Tada onaj što sjedi na prijestolju reče: »Evo, sve činim novo!» I doda: » Napiši; ove su riječi vjerne i istinite!» I još mi reče: «Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode zabadava. To će biti baština pobjednikova. i ja ću njemu biti Bog, a on meni sin» (Otkrivenje 21, 1-7) |