Bačva puna baruta eksplodirala je ovih dana u predgrađima Pariza i nekoliko većih francuskih gradova! Sintagma je to koja možda ponajbolje opisuje zbivanja u glavnom francuskom gradu, a koja su ovih dana punila novinske stupce i zazuzimala udarne vijesti na svim svjetskim informativnim emisijama. Već desetak dana gledamo prizore gorućih automobila, škola, poštanskih ureda, dječjih vrtića, opljačkanih trgovina, odrede specijalne policije u kacigama i sa štitovima u rukama s jedne, i gomilu mladića maskiranih lica s druge strane. Prizori su to koji podsjećaju na scene koje već desetljećima pratimo u izviješćima iz Palestine i Izraela, kao i drugih kriznih područja svijeta, te je utoliko teže povjerovati da je u ovom slučaju zapravo riječ o prijestolnici svih Francuza i onih koji se, slovom tamošnjeg zakona, tako moraju tretirati, mada stvarno pripadaju drugoj rasi, etniku ili kulturnom krugu iz kojeg su došli njihovi imigrantski očevi i majke. Kako je onda moguće da je zemlja koja obećava, kao što je jedna Francuska i njeni prebogati gradovi, postala poprište sukoba policijskih i snaga tolikih nezadovoljnika koji, kako nam rekoše, mahom pripadaju imigranstkom miljeu unutar francuskih granica, miljeu koji broji, pretpostavlja se, milijune pripadnika mahom mlađe populacije!? Pa danima pratimo izvješća o rušilačkom vihoru nasilja u kojem, za sada, kako nam serviraše, stradavaju automobili i državni objekti u stotinama i tisućama, i tom pohodu se ne nazire kraj!? Što je uzrok svemu tome? Je li to slika Europske Unije kojoj toliko težimo i kojoj se toliko nadamo? Izgleda li tako pravno i socijalno najuređenije društvo na svijetu; ta silna zapadna Europa? Gdje su korijeni takvim (ne)prilikama?
Ogroman gospodarski razvoj koji je zapadni svijet postigao zadnje stoljeće i pol rezultat je ekonomske politike tamošnjih vlada kroz navedeno vrijeme s jedne, te agresivne kolonijalističke politike s druge strane. Takav je razvoj bio dijelom uvjetovan društvenim odnosima u tom dijelu svijeta, gdje su političari iz iskustva vlastitih zemalja naučili da dikaturama i totalitarizmima na putu razvoja nema mjesta. Osim toga, to su zemlje koje nisu stoljećima stenjale pod čizmom turskih, mletačkih, austro-mađarskih i drugih osvajača, kao što jeto bio slučaj sa našom nevoljnom Hrvatskom.
Ekonomski rast i razvoj demokracije nakon Drugog svjetskog rata omogućio je zapadnoj Europi daljnje ekonomsko jačanje, društveni razvoj i početak integracijskih procesa. Ti su ljudi shvatili, za razliku od nas na Balkanu, da su međusobne podjele, međunacionalna i međuvjerska netrpeljivost zapravo samo put u nove sukobe i ratove, jedan začarani krug koji jednom treba biti prekinut. Bio je to model zapadnoeuropske demokracije u kojem je pojedincu dozvoljeno sve ukoliko poštuje temeljna ljudska prava.
Takav je gospodarski, razvoj zadnjih desetljeća doveo do značajnog porasta životnog standarda, a društveni je razvoj doveo do visokog stupnja svijesti o osobnoj slobodi i individualnoj autonomiji. Sve je to dovelo do, s jedne strane, do tada neviđenih društvenih sloboda, a s druge strane do raskida sa tradicionalnim poimanjem obitelji i društva. Tako se dogodilo da je u većini zapadnoeuropskih zemalja došlo do enormnog rspadanja brakova i depopulacije, uzrokovane raspadanjem obitelji i načinom života koji je isključivo težio za zaradom, osvarenju osobnih ambicija i sloboda.
Takav društveni i ekonomski razvoj bio je plodno tlo koje je privuklo nebrojene imigrante, mahom iz bivših kolonija na tlu Afrike i Azije. Tako se i Francuska našla preplavljena Marokancima, Alžircima, Nigerijcima i svim onim etničkim skupinama koje su u opisanim blagodatima Francuske vidjele priliku za bijeg iz siromaštva u vlastitim zemljama i mogućnost da i sami uživaju u visokom standardu zapadnoeuropskog čovjeka. Ti su imigranti sa ssobom donijeli i svoju kulturu i mentalitet, tako da se dogodilo da je u predgrađima primjerice Pariza francuski jezik bio u manjini. Gospodarski razvoj na prijelazu milenija Francuze je privukao u tercijarni i kvartarni sektor prvređivanja (uprava, menagment, obrazovanje, usluge…), dok je primarni i sekundarni sektor (građevina, teška industrija i sl.) zapošljavao uglavnom doseljenike.
Ali nisu svi baštinili tekovine tog razvoja. Imigranti su teže dolazili do bolje plaćenih poslova, živjeli su u siromašnim predgrađima, slabih mogućnosti za obrazovanje i napredak. Kriminal svake vrste nailazio je plodno tlo u takvim sredinama. Tako su tamnoputi imigranti u svojoj novoj domovini baštinili malo od životnog standarda svojih bjelačkih starosjedilaca. K tome je francuski zakon svakog rođenog na tlu Francuske tretirao kao Francuza, što je znatnoj imigrantskoj manjini, i njihovim potomcima, okrnjivalo kulturni i nacionalni identitet iz kojeg su potekli. Osim toga, omalovažavanje i stigmatiziranje «obojenih» od strane bjelačkih starosjedilaca, getoiziranje imigranata, nebriga vlasti, nezaposlenost, slabe pleće i kriminal, policijska represija nad njima, osobito od strane još uvijek aktualnog ministra policije Sarkozyja; bila je to situacija koja je samo «čekala» iskru koja bi zapalila tako dugo taloženi barut. A iskra je bila ubojstvo dvojice «obojenih» mladića koje je francuska policija likvidirala prilikom neke od mnogobrojnih policijakih potjera; nepotrebno, kako se čini.
Rezultate opisanog stanja promatramo u informativnim emisijama svaki dan. Najnovija je vijest ubojstvo jednog francuskog umirovljenika, na ulici, dok je bio u razgovoru sa susjedom. Planuli su automobili i u Bruxellesu i Berlinu, nije li to znak daljnje eskalacije sukoba!
Tako porazne rezultate loše politike niza francuskih vlada, pa i ove aktualne, nije moguće riješiti novim policijskim pritiskom, već korijenitim državnim, društvenim i gospodarskim zahvatima. Jasno je da nije Europska Unija baš zemlja meda i mlijeka, kako je mnogi žele prikazati. Da ste Arapin ili Afrikanac u pariškom predgrađu ovih dana, osjetili biste to na vlastitoj koži. Doslovno.
Post je objavljen 07.11.2005. u 20:22 sati.