ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Prevruæe mi je za upaliti komp. Prevruæe mi je za raditi bilo što. Prevruæe mi je za misliti. A i nešto sam napeta juèer i danas. Možda mi fali malecka (iako se èujemo pet puta dnevno), ostala je kod moje bake koju smo u nedjelju posjetili (na selu, 50-tak km od Zagreba). Èak sam se odvažila i voziti (ujutro 10-tak km, a pri povratku solidnih 40-tak km; ostatak je odvozio tata). Inaèe mrzim auto-put, tako je monoton i ne okupira mi pažnju dovoljno, tako da mi ostaje poprilièno prostora za strah i grèevito stišæem volan dok mi prsti ne utrnu. Ali na selu mi je bilo skoro pa O.K., samo me u dva navrata uhvatila neka nervoza, što i nije èudo jer je bilo prilièno vruæe. Cijeli dan sam se moèila s hladnom vodom, popila još dvije litre vode, malo oko 1,75 mg Helex-a (svakih 3-4 sata po 0,25 mg) i nekako preživjela. A sad je upravo palo malo kiše pa je meni 'zasjalo sunce' i brže-bolje sam odjurila s mamom do ljekarne i duæana i dodala još malo šetnjice. Lakše mi je podnijeti sparinu nego kad mi sunce direktno lupa u mene. Mislim da veæ imam fobiju i od sunca i vruæina jer se onda zakopam u sobu, spustim rolete i ukljuèim klimu. A to mi je pak potpuno neprirodno i ne sviða mi se. Radije bih da je vani oko 25 stupnjeva pa da mogu 'raditi' malo na svojim izlascima iz kuæe jer me sunce u tome opako sprjeèava. Juèer sam u podne munjevito odjurila do kioska po cigarete i još se brže vratila, i to jedva jedvice. Mozak mi je otupio od straha, vid se poremetio a tijelo drhtalo toliko da sam jedva otkljuèala vrata stana i ušla unutra. Naravno, majice mokre kao da me netko izvadio iz kante s vodom. Danas je za nijansu bolje. Doduše, jutros sam popila Xanax SR od 1 mg (koji djeluje postupno, tijekom cijelog dana, inaèe isto što i Helex), koji dopunjavam po potrebi sa 0,125 mg obiènog Xanax-a i nekako guram.
31.07. se moj lijeènik opæe prakse (dr. Ž.V.) vraæa s godišnjeg, a 01.08. i moja psihijatrica (dr. Z.P.). Nemam termin kod nje, a na hitnoj su mi rekli da joj se javim na kontrolu, što sam trebala uèiniti još prije tjedan dana, ali nije je bilo. Morat æu nekako užicati nekakvih 10-tak minuta jer æe me lijeènik opæe prakse, kojem se moram javiti odmah èim se vrati, vjerojatno poslati na povjerenstvo (komisiju) radi produljenja bolovanja, a ja nemam novi nalaz. Kako to iskombinirati? Nemam pojma.

Jutros sam se odvažila odvesti mamu do tržnice i sva sam si ponosna na to. Istina, bilo je tu drhtanja, nervoze i nemira, malo preznojavanja i valova vruæine, ali uspjela sam! To mi je, doduše, dvosjekli maè jer me veæ predveèer tražila za još jednu vožnju sutra, a kad tako krene, svako moje odbijanje doživljava kao da ja to ne želim napraviti, umjesto da shvati da ponekad ne mogu.
Poslijepodne mi je pak navratio gazda iz firme i donio neke ugovore na potpis. Našli smo se vani, na preko 30 stupnjeva u hladu. Najprije sam drhtala, a zatim sam se uspjela smiriti i normalno porazgovarati s njim.
Naveèer sam pak izašla s malenom u šetnju (prošla ju je temperatura kako je i došla, a nikakvih drugih simptoma nema), ali bilo mi je lošije nego juèer, hvatala me opet omaglica i problemi s vidom tako da sam sva napeta jedva doèekala povratak kuæi.
Još nešto èudnovato se dogaða: ne mogu prestati s grickanjem kojeèega, a i potreba za nikotinom mi je u stalnom porastu (inaèe pušim nešto manje od pola kutije dnevno). Što je to? I zašto? Ima li veze s lijekovima?

Terapija: 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 (3,25 tbl.)

Primijetila sam da sam zadnjih par dana nešto nemirnija nego inaèe. A mislim da znam i zašto. Naime, nakon mog posljednjeg razgovora s psihologicom u petak malo sam razmišljala o svojoj prošlosti i eventualnim problematiènim podruèjima i – prisjetila se jednog dogaðaja s poèetka 1995.g. nakon kojega mi je sve nekako krenulo nizbrdo. I dok sam ga se prisjeæala, srce mi je poèelo lupati, tijelo treperiti a vid mutiti.
Evo što je bilo: godine 1993. upisala sam fakultet, bez ikakvih problema jer sam uvijek bila meðu najboljim uèenicima. Tu sam upoznala divnog deèka (Ž.Z.) i poèetkom 1994. godine smo prohodali. Bio je nježan, pažljiv, ljubazan, prijatelj... sve što sam ikada željela i trebala. To je bila ljubav bez granica, divna i neponovljiva. Savršeno smo se slagali, jednako mislili, èak su nam i asocijacije bile identiène. Bili smo kao jedno. S njim sam prvi (i zadnji) put otišla sama na more, provela rajskih sedam dana koji su se nastavili i u Zagrebu. No, s vremenom sam, pretpostavljam, poèela tražiti da provodimo sve više i više vremena zajedno, što se pak njegovoj majci nije sviðalo – opsesivno je tražila da joj se svaki èas javlja a ako ne bi nazvao, govorila mu da je mogla umrijeti a da joj se on ne javi. Otac mu je umro otprilike 7 godina prije no što smo se upoznali, tako da je uz majku bio izuzetno vezan i takve njezine rijeèi jako su djelovale na njega. Poèetkom 1995. godine, nakon 9 mjeseci bezgraniène ljubavi, jednostavno me, iako sa suzama u oèima, napustio. Kratko prije toga uhvatila sam ga u poveæoj laži i predbacivala mu to. Tada mi je to bilo neshvatljivo: govorio mi je da me voli, i da je upravo to idealan trenutak da prekinemo jer on 'više ne može'. I dan danas mi je to neshvatljivo. Mislim da ga nikada nisam do kraja preboljela. Danas ga vjerojatno idealiziram više no što on zapravo i jest bio savršen i svjesna sam da bi bilo dobro da se prisjetim i njegovih negativnih strana. Tri dana sam plakala, a roditelji su na to odmahivali rukom i smijali mi se. Stoga sam se potrudila ne iskazivati svoju žalost i bol i prigušeno to preboljeti. Danas mi se èini da nisam uspjela u potpunosti i mislim da upravo taj prekid predstavlja moj neriješeni unutarnji konflikt. Otada se bojim nekoga previše zavoljeti iz jednostavnog straha da me opet ne povrijedi, a naroèito se bojim gubitka osoba koje volim.
Uglavnom, brže-bolje mi je bivša školska kolegica našla povremeni honorarni posao kako bih malo zaboravila na svoju tugu i pomalo sam poèela zapostavljati fakultet, što radi posla, a što radi tog bivšeg deèka jer sam ga izbjegavala. Tako sam i prekinula studij. U meðuvremenu sam upoznala i svog sada veæ bivšeg supruga i neplanirano zatrudnjela s njim veæ nakon nekoliko mjeseci hodanja. Nisam ga voljela niti upola toliko koliko Ž.Z. ali sam se ipak (sada priznajem pomalo nevoljko) udala za njega i kako mi je trbušèiæ rastao, ja sam se sve više povlaèila u sebe. Nepunih tri tjedna nakon što sam rodila, 1996.g., 'pobjegao' je kuæi (kratko vrijeme prije poroda i poslije toga živjeli smo kod mojih roditelja, tj. ja sam više živjela a on dolazio jesti i prespavati, ostatak vremena provodio je ili na poslu ili vani, s lošim društvom propalica). Bilo mu je teško dodati mi èašu vode, a briga o djetetu za njega je bila i ostala nepoznanica. Nakon toga još smo se kratko viðali jer je povremeno došao posjetiti dijete, a mene je pak poslije posla doèekivao ispred zgrade firme i pratio automobilom. Godine 1999. konaèno smo se i službeno rastali i od tada mu nema ni traga ni glasa. Njegovi roditelji se za Božiæ i maleckin roðendan sjete nazvati, a i oni su imali prste u našem razlazu, naroèito majka, tako da me ti kontakti samo uznemiruju. A od alimentacije niti 'A'. Moram priznati da ga potajno mrzim, ali pokušavam to sakriti od kæerke jer želim da sama izgradi svoje stavove, bez mog utjecaja, barem po tom pitanju.
Poslije toga imala sam nekoliko kratkih i površnih vezica ali onakvu ljubav kakvu sam doživjela 1994.g., s 19 godina, nikada se više nije ponovila. A silno bih to željela, da me netko zavoli i da mu ja mogu dati svoju ljubav, u potpunosti i bezuvjetno. Oko sebe sam izgradila visoke zidine koje me štite od bilo kakve povrede izvana. A mislim da je to loše i da mi donosi više štete nego koristi. Eto, sad kad sam to istresla 'na papir' malo mi je lakše. Smatram da na tome moram još puno raditi, ali ne znam što niti kako. Valjda bi mi psihoterapija trebala pomoæi.

Maloprije sam maleckoj mjerila temperaturicu, ima 38,7. Što li je sad pak njoj? Tuži se na blagu bol ispod desnog uha, ali ništa nije oteèeno. Dovraga, nikad mira!!! A jutros je kod nas bila mamina sestra sa svojih dvoje klinaca i krasno su se igrali, makar sam ja bila malo uznemirena, ali drago mi je da se malena zabavila. A sad bolesna... Kvragu, hoæe li ikada i meni svanuti sunce!?

Da ne bi bilo sve tako ružièasto, baš sam maloprije stigla kuæi – bila sam dvadesetak minuta vani ali me hvatala neka omaglica i nelagoda pa sam brže-bolje zbrisala doma, iako sam bila s mamom i kæerkicom. A baš sam na noge zviznula malo kreme za samotamnjenje i baš sam ih imala namjeru tako umjetno preplanule prošetati danas, no kratko je trajalo. Nemam nekog posebnog razloga za napetost, dan kao i svaki drugi, šetnja kao i svaki dan, ali eto... I korak nazad je valjda dio napretka.
Malo sam preko dana pospremala, malo èitala Stephena Kinga (možda mi je knjiga uzrokovala napetost?), malo šivala, malo poslijepodne odrijemala, a sad me nešto škaklja po nosu i sinusima i nadam se da neæu navuæi nekakvu prehladu i opet morati kod (zamjenskog) doktora.

Terapija: Seroxat 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kaps.), Helex 0,5 mg (3 tbl.)

Haj, društvo!
Vidim da smo svi ovih dana nešto u banani. I ja sam se jutros pokefala sa starom. Veæ mi ide na živce to njezino "ti moraš...". Dovraga, znam i sama što moram, samo je pitanje da li to mogu. A trenutno je jako malo stvari koje zaista mogu izvesti bez problema. I tako je iz dana u dan moljakam da me prestane optereæivati s tim što sve MORAM napraviti (npr. 'moraš krenuti na posao, moraš iæi kod bake, ne smiješ se pustiti...') jer sve to i sama znam, samo ne znam kako. Zašto mi ne kaže kako da to izvedem, kad veæ zna što to moram? Uglavnom, pola jutra sam provela plaèuæi od jada i muke. A sinoæ sam do kraja prevela jedan priruènik za firmu (50 str.) i poslala ga u ured te danas dovršila i naplatila prijepis onog udžbenika, i sva sam si bila ponosna na sebe. Kad sam se htjela malo pohvaliti pred njom, ona je jednostavno ignorirala to što sam rekla i navalila: "Moraš otiæi u ured...". Poludjela sam. Umjesto da se raduje zajedno sa mnom i kaže koju lijepu rijeè, ona me odmah podsjeti na ono što me najviše muèi, kao da mi ne želi dopustiti niti trenutak radosti i ponosa. Shvaæam da to radi iz pukog neznanja, ali veæ sam joj XY puta pojasnila kako to djeluje na mene. Èim malo podignem glavu, ona kao da me èizmom prigazi odostraga i vrati mi lice natrag u blato. Za popizdit.
Onda sam se malo sabrala i otišla u sobu popraviti maleckoj neku torbicu, pa malo oko suða, pa malo oko pegle i veša, pa malo oko šivanja i ode dan. Ali sam zato popodne bila umorna k'o pas i spavala dobrih sat i pol. Na veèer mi je najprije došao gore spomenuti gospodin kojem sam prepisivala udžbenik a zatim sam malo izašla van sa starom (došla nam je susjeda pa smo pred njom morale biti fine jedna prema prema drugoj, što je pridonijelo našem pomirenju) i kæerkicom a sad me evo na kompu. Skidam neku muziku.

Terapija: Seroxat 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 tbl.), Helex 0,5 mg (3 tbl.)

16.07.2006. NEDJELJA

Krasan je dan, sunèan s ponekim oblaèkom, vjetrovit i ne prevruæ (oko 27 stupnjeva). Baš po mom ukusu. I dok sam proteklih dana još kako-tako dane donekle ispunjavala, danas me obuhvatila totalna bezvoljnost i apatija. Ne da mi se ništa raditi, ništa mi nije dovoljno interesantno. Osim stalnog grickanja i prežderavanja. Rado bih to pripisala PMS-u, ali ovaj mjesec sam ga veæ 'odgulila' tako da razlog vjerojatno leži negdje drugdje. A ta me bezvoljnost malo zabrinjava. Ne da mi se èak niti piskarati po raèunalu, što inaèe volim. Ipak sam se prisilila sjesti za PC i napisati par rijeèi, još pomalo pospana od popodnevnog odmora koji mi veæ pomalo ulazi u svakodnevnu rutinu – otprilike sat vremena, najèešæe oko 17 sati (inaèe legnem oko 00.30 i dižem se oko 09.00, što bi mi zapravo trebalo biti dovoljno), uz nezaobilazno lupanje srca i drhtanje kad se probudim.
Posljednjih dana uglavnom sam intenzivno radila na udžbeniku, smjenjujuæi ga povremeno šivanjem hlaèa (jednih te istih, naravno :-). Danas je nedjelja, dan kada se ne šiva i to mi jako nedostaje. Pomalo sam prošlih dana nešto i prevodila za firmu, a odvažila sam se tu-i-tamo sjesti za volan i provozati par kilometara, uglavnom u pratnji, a naveèer, kad zahladi, odlazim u kraæe šetnje, ponekad s mamom i kæerkicom, a ponekad i sama s malenom. Drhtanje je u takvim situacijama moj stalni pratilac, a i povremena omaglica, uz konstantno povišenu anksioznost.
U petak sam bila na psihoterapiji (drugi termin kod prof. S.M.) i skoro se skljokala u èekaonici, što od vruæine i nedostatka svježeg zraka, a što od straha. Jednostavno me nekakav èudan, meni dosad nepoznat osjeæaj, prošao od glave do pete, kao da mi nešto skenira tijelo i moju svijest odvaja od mene i okoline. Jako sam se preplašila, iako je mama bila sa mnom, brzo sam potražila stolicu i natrpala usta bombonima i vodom. Jedva sam ustala sa stolice kad sam trebala uæi u ordinaciju. Prièe koje sam èula na hodniku od tamošnjih djelatnika nisu mi nimalo pogodne: jedna doktorica telefonom je provjeravala prijem u bolnicu jedne svoje pacijentice koja je tijekom dana pokušala samoubojstvo rezanjem žila, druga je na hodniku opisivala svoj osjeæaj slabosti i nizak tlak koji joj je maloprije izmjeren dok je treæa jurila hodnikom (mislim da je med. sestra) u potrazi za sokom, uz poluglasno promrmljane rijeèi: „Srušit æu se...“ Pa, zašto bih ja bila iznimka – pozlilo tada i meni. Psihologici sam tijekom razgovora priznala da sam htjela zbrisati iz èekaonice, no veæ me bila vidjela pa kad sam krenula razmišljati kako bih je nazvala i isprièala se nisam mogla naæi opravdan razlog odlaska, a i slijedeæi put bi mi vjerojatno bilo isto tako, pa sam ipak odluèila ostati. I, ako treba, srušiti se.
Juèer sam se ošišala i obojila kosu, jer veæ je bilo zaista krajnje vrijeme. Izrast mi je veæ bio oko 5 cm. Ispalo je dobro ali mi nije popravilo raspoloženje onoliko koliko sam oèekivala.

Terapija: 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 (3 tbl.)

Pogled na sat na kojem su se kazaljke upravo preklopile podsjetio me da sam "dužna" par rijeèi samoj sebi ali i onima koji me ustrajno podržavaju. Nema nekih specijalnih novosti, ovih dana intenzivno radim na prijepisu onog udžbenika, a ostatak vremena polako prekrajam jedne krasne svijetlozelene hlaèe (malo su mi uske pa ih proširujem - ruèno, jer tako više volim, iako mi šivaæi stroj stoji i skuplja prašinu).
Eh, da, primijetila sam da su mi se borice na èelu ovih smanjile. Tko zna èega li je to posljedica? Da li prehrane u kojoj u zadnjih dva tjedna prevladava svježe mlijeko i svježi kravlji sir (nema èipseva, ali za èokoladu se uvijek naðe malo mjesta)? Da li lijekova? Samo Bog zna...
I sad opet nastavljam s udžbenikom, pozdravljajuæi najtoplije sve svoje virtualne znance!

Terapija: Seroxat 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 tbl.), Helex 1,625 mg

09.07.2006. NEDJELJA

Tijekom dana bila sam doma i uglavnom dobro, tu i tamo malo nemira. Poslijepodne zaspala i naglo se probudila uslijed zvonjave portafona, posljedica èega je bila lupanje srca i pojaèana nervoza i napetost, a tome je pridonijela i sparina u zraku. Naveèer sam izašla u šetnju s mamom i kæerkicom, èemu je prethodio strah i nervoza, a tijekom šetnje se uglavnom ublažilo, osim u jednom momentu kad me uhvatila omaglica i nestrpljivost da se vratim kuæi. No, izdržala sam i vratile smo se zajedno.

Terapija: Seroxat 20 mg (3/4 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)

08.07.2006. SUBOTA

Prijepodne sam provela kod kuæe ne radeæi zapravo ništa osobito pametno. Poslijepodne sam se odvažila otiæi do Getro-a s mojima, èak sam i vozila (nije daleko). Ušla sam u Getro, petljala dvadesetak minuta po odjelu informatièke opreme, nabrzaka odabrala novi printer (laserski), otišla podiæi novac na bankomat i dala ga svojima (da mi plate printer na blagajni) i zbrisala van. Na poèetku nije bilo tako strašno no prilikom podizanja iz prignutog položaja malo mi je pao tlak pa sam se prepala, a onda je došla i lagana omaglica i lupanje srca i to je bilo dovoljno za izlazak iz sjajnog klimatiziranog prostora na groznu sparinu vani i dodatnih par stupnjeva u autu. Veæ vidim da sam pogrešno odabrala. Sjela sam u auto, pootvarala prozore i vrata, ukljuèila ventilaciju i èekala pola sata da moji završe šoping. Fakat sam blesava, mogla sam ostati sjediti unutra u klimatiziranom prostoru i pijuckati kavicu u kafiæu u sklopu Getro-a. Ali ne, morala sam izaæi. No, dobro, šta je tu je, idemo dalje.
Veèer sam provela kod kuæe pokušavajuæi na 1 m3 nagurati dva printera (stari kolorac i novi crno-bijeli), skener, monitor i štošta drugoga. Bilo je ludo i nezaboravno, zaglavila sam se ispod stola pokušavajuæi spojiti kablove na kuæište èiji je stražnji dio potpuno nedostupan a kuæište zaglavljeno ispod stola. Printere sam pak izvrtjela pod svim moguæim kutovima ne bi li svaki smjestila s jedne strane kuæišta, takoðer ispod stola. Preznojila sam se kao što veæ dugo nisam. Ali sad sve funkcionira. OK, malo je nabacano, ali baš i nemam previše izbora što se prostora tièe pa se moram zadovoljiti i ovim 'kreativnim neredom'.
Želudac me i dalje pomalo zeza, cijeli dan osjeæam blagu muèninu i vjeèito sam kao gladna, ali ne mogu puno pojesti a sve što pojedem (osim svježeg kravljeg sira i žemlje odnosno prepeèenca) stvara mi kiselinu. Baš neugodno.

Terapija: Seroxat 20 mg (3/4 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)

07.07.2006. PETAK

Cijeli dan sam nervozna i napeta k'o puška. Djelomièno valjda pred razgovor s psihologom tj. izlaskom iz kuæe da bih došla do njega tj. nje (prof. S.M.), a djelomièno jer me hvata jeza kad se sjetim da mi predveèer treba doæi opet onaj gospodin od juèer s prijepisom tj. ostatkom materijala.
A vani vruæina... Tata me odvezao do psihologa a ja sam u autu umirala od straha, ruke su mi utrnule, noge se ukoèile a zraka niotkud (unatoè tome što je klima u autu radila). Drhteæi sam oteturala do ordinacije na katu, pazeæi da ne izgubim ravnotežu i teškom mukom odgulila taj razgovor. Rekla mi je da sam jako osjetljiva i nesigurna i da bi trebala 3-5 godina psihoterapije. A kad uzmem u obzir da se veæ 8 godina patim s deprom, onda to i nije tako strašno. Kad sam izašla, doèekao me opet auto, parkiran na suncu, pokazujuæi temperaturu od 41°C – PANIKA!!! Šta ako mi padne tlak, šta ako ostanem bez zraka, šta ako... Znam, gluposti, ali teško im se othrvati.
Poslijepodne mi gore spomenuti gospodin uopæe nije došao niti se javio. Valjda je shvatio da mu ne želim pripremiti udžbenik veæ samo prepisati i urediti odnosno isprintati ono što mi on pripremi, ili je pak shvatio koliko je ta priprema opsežna pa nije stigao napraviti, iako se najavio za danas. Uglavnom, uopæe mi nije falio.
Predveèer sam otišla u polusatnu šetnju s mamom, naravno, drhteæi, s omaglicom i nedostatkom zraka... Ali preživjela sam (kao i uvijek, uostalom :-)
Ha, valjda æe biti jednom bolje. Zapravo, ni danas nije bilo sve crno - sjela mi je plaæa!
Seroxat-a sam danas ipak uzela 3/4 tablete umjesto cijele pa sam malo manje 'pijana'. Probat æu tako još dan-dva pa tek onda prijeæi na cijelu. Ostatak terapije – isto: Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)


06.07.2006. ÈETVRTAK

Manje jutarnje aktivnosti:
Spremanje kreveta i sobe, suðe, sitniji posliæ za firmu, ripanje muzike s CD-a u mp3

Budim se s lupanjem srca. Ostajem ležati i èekam da prestane. Potom ustajem u polusjedeæi položaj i pijem vodu iz boèice koja mi je stalno uz krevet.
Cijelo jutro osjeæam nekakvu omaglicu, slabost (s laganim drhtanjem), umor i pospanost. A malo mi i titra pred oèima Danas sam uzela punu propisanu dozu Seroxata (1 tbl. 20 mg), možda je to razlog? A možda sam i malo uznemirena jer mi poslijepodne treba doæi onaj gospodin od juèer u vezi prijepisa, a zna biti dosta zahtijevan pa se bojim hoæu li to moæi odraditi kako treba? Sat vremena kasnije užasno sam pospana i osjeæam se kao da sam mrtva pijana. A knedlica i dalje stoji u grlu.
Iz firme mi e-mailom javljaju da su mi pustili plaæu za 6. mjesec, a da æe za 5. mjesec iæi vjerojatno slijedeæi tjedan (valjda su pustili onaj manji iznos jer sam na bolovanju).
Poslijepodne su se moji strahovi pokazali opravdanima. Gospodin s tekstom za prijepis je dosao i davio me puna dva sata (nije uopce pripremio materijale nego je sjedio kod mene za stolom i prelistavao slièice razmišljajuæi kamo bi koju smjestio, unutar rada od 96 strana!!!). Nakon dva sata unervozila sam se do kraja, izgubila strpljenje i poèela me hvatati panika. Jednostavno sam se digla od stola, rekla mu da se ne osjeæam dobro i da bi bilo dobro da sada stanemo jer ga više ne mogu pratiti. Dio rada sam mu vratila da ga pripremi kako spada a dio sam zadržala pa sam se s tim pomalo zabavljala tijekom veèeri.
Terapija: Seroxat 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)

05.07.2006. SRIJEDA

Evo i mojih današnjih aktivnosti:
- Sitniji kuæanski poslovi (suðe, brisanje prašine, usisavanje).
- Telefonski razgovor s prijateljem – tek toliko da me èuje.
- Telefonski razgovor s kolegicom (malo jadanja, malo šale). Obavijestila sam je o produžetku bolovanja i poslala joj e-mailom dokumentaciju vezanu uz to (potvrda o bolovanju, doznaka za prošli mjesec) – dok ne smognem snage otiæi u firmu i odnijeti joj to osobno.
- Napisala nekoliko dopisa za firmu i obavila važan poslovni razgovor (telefonom) s inozemstvom – dakle ipak se moja rijeè još uvijek poštuje :-)
- Odgovorila na e-mailove dragih ljudi koji su mi se javili preko bloga

Poslijepodne sam najprije zaspala kao top na skoro dva sata i probudila se u strašnom stanju – nisam na vrijeme popila Helex a vjerojatno mi je u (pre)toploj sobi i pao tlak tako da mi je bilo užasno slabo – malo èokoladnih napolitanki, kave i Helexa uskoro je popravilo stvar. Potom sam sreðivala svoju glazbenu kolekciju a predveèer izašla sa kæerkicom u šetnju. Srce lupa, noge drhte a u glavi ringišpil. Trajalo je 20-tak minuta a onda smo naišle na moje roditelje pa je malecka produžila s njima a ja zbrisala doma. Mišiæi na nogama ukoèili su mi se do boli. I, Bog kao da je znao kad me treba vratiti kuæi jer me pred vratima stana doèekao jedan poznanik kojeg godinama nisam vidjela. Èak ga nisam niti prepoznala veæ sam samo promrmljala pozdrav i okrenula se prema vratima, da bi mi on dobacio: „Ali, zar se mi ne poznajemo?“. Baš sam se iznenadila. Naime svojedobno sam mu radila prijepis magistarskog rada a sad kao predavaè na jednom sveuèilištu priprema knjigu i opet su mu potrebne moje usluge. Nije li to sjajno? Uglavnom, prihvatila sam posao, barem dok sam na bolovanju da nešto zaradim (plaæu za svibanj ionako još nisam dobila). Zgodno je bilo to što sam došla do stana sva ispreplašena, želeæi što prije uæi unutra a onda me on tako iznenadio da se nisam stigla dodatno isprepadati, što bih svakako bila 'uèinila' (naravno, ne svojevoljno) da se ranije najavio. Dobro ljudi kažu, èudni su putevi Gospodnji...

Terapija: Seroxat 20 mg (3/4 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)

04.07.2006. UTORAK

Ustala sam s osjeæajem nedostatka zraka i dahtanjem i, ne kao da mi je tlak prenizak, nego kao da ga uopæe nemam. Nisam ga mjerila, ali sam zato nabrzaka nešto malo pojela a zatim strusila šalicu kave s mlijekom (više mlijeka nego kave) i navalila na slane štapiæe pa je bilo malo bolje. I popila litru vode u nešto manje od tri sata. Pa nek' mi netko kaže da ne uzimam dovoljno tekuæine :-) Popila sam jutarnju dozu lijekova pa se stvar popravila.

Moje današnje prijepodnevne aktivnosti bile su nešto skromnije, ali...
1.
Manji kuæanski poslovi (brisanje prašine, spremanje kreveta, brisanje suða...) – ovo nekome možda predstavlja zanemarivu svakodnevicu, ali ne i meni jer do prije tjedan dana nisam imala volje ni za to, a nisam se mogla niti prisiliti.
2.
Sa kæerkicom pregledala gomilu naših digitalnih fotki po ne znam koji put.
3.
Sreðivanje dokumenata na raèunalu, kao i glazbene kolekcije mp3-ca. Pomalo sam poèela i slušati muziku, ali samo laganije stvari koje mi odgovaraju (Gibonni, Massimo, Ivana Banfiæ, Jacques Houdek i sl.), a što mi je donedavno nepodnošljivo išlo na živce.

Veæ poslijepodne otkrila sam da sam danas u Božjoj milosti. Naime, otišla sam do doktora opæe prakse i ispred mene – NIKOG! Nevjerojatno ali istinito, a meni svakako i dobrodošlo jer svi znamo kako èekanje može biti nevjerojatno teška stvar za nas panièare.

Doduše, kod doktora sam naišla na tretman gori nego da sam otišla kod samog vraga. Naime, moj doktor Ž.V. je od petka na godišnjem. Ni on nije zlato. Trebala sam mu se u petak javiti na kontrolu (bila sam na bolovanju radi gastritisa), ali uslijed viroze nisam mogla ustati iz kreveta i hvatala me nesvjestica od dehidracije i iscrpljenosti. Naravno (i smatram korektno), nazvala sam ga i javila mu da ne mogu doæi, na što je on reagirao izuzetno bezobrazno i bezobzirno – „Ostat æeš bez doznake!“. Boli ga briga što je pacijent kolabirao, bitno je da su njemu papiri èisti. Potom sam ga naivno upitala može li mi barem doæi u kuænu posjetu jer se zaista osjeæam loše i ne mogu zaustaviti proljev i povraæanje niti ustati od slabosti (na vratima ordinacije mu uredno piše da je zadnji radni sat u danu rezerviran za kuæne posjete). Odgovor je glasio: „Ja to ne radim. Doði kako god znaš ili idi na hitnu, nazovi ih da te posjete ili idi taksijem na hitnu ako te nema tko voziti“. (Btw. hitna 94 je odbila doæi i noæ prije, kad sam bila u još lošijem stanju.) Toliko o mom lijeèniku opæe prakse. Kod takvog se još više razboliš.
A pouzdano znam da ga upravo tih zadnjih sat njegovog radnog vremena, predviðenih za kuænu posjetu, nikada nema u ordinaciji. Dakle, ne odlazi u kuæne posjete (kao što je sam izjavio) nego kuæi. Kome ga prijaviti? Lijeènièkoj komori? Zna li netko? Uglavnom, na kraju je mama umjesto mene otišla k njemu, tek toliko da se netko pojavi tamo s mojom zdravstvenom knjižicom i da on bude sretan i èistih papira. Napao mi je mamu jer da ne može on ugrožavati zbog mene svoj posao i egzistenciju svoje djece (bulšit, i to VELIKI BULŠIT jer ih je veæ ostavio prije par godina radi kolegice tj. doktorice iz susjedne ordinacije) i dao mi je uputnicu za bolnièko lijeèenje i to za psihijatriju (zbog viroze!!!). Onda sam u subotu otišla dežurnom lijeèniku u obližnjem Domu zdravlja gdje me pregledala divna doktorica – pedijatrica! (o tome sam veæ pisala), a u nedjelju sam se javila na hitan prijem i u bolnicu, na psihijatriju umjesto u zaraznu, postupivši prema naputku svog lijeènika opæe prakse. Tamo me doktor malo zblenuto pogledao i upitao zašto me moj lijeènik uputio k njima – nitko normalan ne šalje pacijenta da leži na psihijatriji da bi tamo primao infuziju radi viroze!!! I, naravno, propisali mi druge antidepresive i poslali me doma (i o tome sam veæ pisala).
E, sad, slijedom toga, odlazim se javiti lijeèniku opæe prakse, ali ovome koji je na zamjeni (Z.S.). Popizdio je kad je vidio šta je moj lijeènik napravio: umjesto da mi jednostavno zatvori bolovanje radi gastritisa i otvori novo bolovanje radi depresije, on me poslao u bolnicu. I, kako to obièno biva, jaèi se istrese na slabijem, i tu sam naravno ja najebala i naslušala se svega i svaèega samo zato što je moj doktor prebacio 'vruæ kesten' tj. nezavršen posao ovome koji ga sad mijenja. U dvije minute odradio je papirologiju koju je trebao i uz apsolutno ignoriranje pacijenta tj. mene jednostavno mi na pitanje mogu li mu se javiti ako mi zatreba uputnica za kontrolu ispalio: „Molim vas, nemojte“. U pièku materinu (sad sam fakat bijesna i ne želim cenzuru), pa kome onda da se javim??? Da pokucam Sv. Petru na vrata? Ionako ne bi lijeènici bili krivi niti za nebrigu oko pacijenta niti za njegov ne-daj-bože suicid. Polako shvaæam zašto je èekaonica kod njega bila prazna... Odurni su. A za privatnike nemam para. Uglavnom, bijesno mi je naložio da se javim svom lijeèniku kad doðe s godišnjeg, 31.07. Veæ me sad hvata jeza jer znam da æe onda pak on pizditi jer mu je navodno propisano maksimalno dozvoljeno trajanje bolovanje za moju šifru dijagnoze 21 dan, a ne 30, koliko moram èekati da on doðe s godišnjeg. Jebem ti i državu i lijeènike i propise koji ti ne daju da se izlijeèiš nego te još više deprimiraju i živciraju. Ima li netko tko se izlijeèio ili barem oporavio od depresije za 21 dan? Molim da mi se takav javi i napiše recept pa da i ja probam. Naroèito ako je takav u sastavu lijeènièke komisije koja odobrava produženje bolovanja (tamo mi je zadnji put nekakvi fizijatar procjenjivao moje psihièko stanje, prije tri godine – sad mi je žao što nisam poèela cvrkutati i kolutati oèima kad me nešto pitao nego sam se trudila normalno razgovarati).

No, dobro, jebeš doktore, pogotovo ovakve. Pozitivno u svemu tome je što sam se ipak uspjela odvesti autom do ambulante (doduše mama je išla sa mnom), unatoè zgrèenim mišiæima, laganoj omaglici i velikom strahu. Ipak, upalilo je, pa sam se na povratku još malo provozala oko kvarta, tek toliko da budem vani i privikavam se ponovno na vožnju i vanjski svijet. Po povratku kuæi išli smo pak autom do obližnjeg Konzuma vratiti plastiène boce i – još jednom se ukazala Božja Providnost – opet nije bilo NIKOGA u redu ispred nas tko bi brojao stotine boca! Super. A upravo na tom mjestu imala sam prije dva tjedna grdi panièni napad. OK, tad je bilo jako vruæe i red je bio veæi, ali bitno da se danas nije ponovio napad i da sam se opet suoèila s tim istim mjestom, tek s mrvicom nelagode. Doduše, danas veæ razumijem neke stvari oko povezivanja napada panike s odreðenim mjestima, situacijama itd. pa mi je bilo malo lakše.

A danas sam se èula i s gazdom iz firme. „Kad æeš više doæi raditi? Ima puno posla.“ Sere, jer pouzdano znam da nema posla, niti ga je bilo prije, a ako on nastavi biti toliko prokleto lijen i inertan, nikad ga neæe ni biti. Uostalom, niti plaæu nije jednom rijeèju spomenuo, samo mi je nabrojao tri sitne stvari koje bi mu trebala napraviti, pa æu to veèeras, tek reda radi. Inaèe je zaista dobar èovjek i korektan, samo ponekad baljezga bezveze, prilièno je paranoièan i napuhava stvari do ogromnih razmjera. Ono što meni predstavlja desetak minuta posla, on smatra poslom za cijeli dan. Èudna neka biljka, ali šta æeš. I ja bih njemu vjerojatno bila èudna kad bih mu pokušala objasniti da se tresem kad izlazim iz kuæe.

Terapija: Seroxat 20 mg (1/2 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)

Danas sam uèinila nekoliko pozitivnih stvari:

1.
Nazvala sam prijatelja nakon što se nismo èuli mjesec dana, a u tom periodu mu se nisam imala volje niti javiti na telefon kad je zvao. Predložio mi je zajednièki odlazak na more s klincima na par dana (i on je rastavljen i ima dvoje klinaca koji žive s njegovom bivšom suprugom, ali se s klincima redovito druži, za razliku od mog bivšeg koji se nije javio veæ 10 godina a o alimentaciji da ne prièam iako presuda o razvodu postoji i pravomoæna je veæ 7 godina) – jako me iznenadio taj prijedlog ali nisam mu imala srca odmah reæi da se zaista osjeæam bolesno i nisam spremna na tako nešto (jednostavno osjeæam strah od izlaska od kuæe, a kamoli odlaska na more s nekim s kim nisam previše bliska i tko ne zna sve ove moje 'mraène' tajne). S druge strane, nešto mi ne da mira... možda jednom u životu trebam poèeti i riskirati i poduzimati nešto umjesto da samo sjedim i èekam. No, nekako nije moj tip... Možda samo na prijateljskoj bazi... Ali i to je prilièno površno, barem do sada... Ne znam.

2.
Nazvala sam i prijateljicu nakon godinu dana – krajem razgovora èak me tražila savjet u vezi svog supruga s kojim je trenutno u svaði (ovo je bilo zaista iznenaðujuæe, da netko od mene, u ovakvom stanju, traži racionalan savjet, a ja sama patim od iracionalnih strahova – ironièno, zar ne!?). Draga cura i mislim da sam joj dala dobar savjet – tolerancija i pokušaj da spor okrenu na zafrkanciju. Iznenaðujem sama sebe :-) Ipak, nisam joj spomenula ove svoje psiho-probleme.

3.
Èula sam se s prijateljem koji me zvao i prije par dana, dok sam krepavala u virozi i konstruktivno razgovarala, èak i o svojoj nedavnoj ideji o pokretanju obrta (dok me nije depra ovako skršila), a on se jako zagrijao za tu ideju i jako, jako mi želi pomoæi. On donekle zna neke moje poteškoæe još od samih poèetaka, ali naravno, ne zna sve.

4.
Nazvala sam kolegicu u firmi i prodiskutirala aktualnosti vezane uz posao. Nešto sam i radila doma za firmu, doduše ne previše, ali i malo je dovoljno za poèetak. Mislim da ona o mojim poteškoæama nešto sluti, ali nije sigurna a ne usuðuje se previše pitati. Inaèe jako draga cura, prepuna intuicije i dobra srca. Da nismo u poslovnoj vezi, vjerojatno bi bile super frendice. (Nekako oduvijek dijelim kolege s posla od prijatelja.)

5.
Dogovorila termin za razgovor s psihologom radi psihoterapije (petak, 07.07.2006.), najprije individualne, a kasnije grupne.

6.
Malo se bavila sitnijim kuæanskim poslovima.

7.
Igrala se s kæerkicom - pravile smo figurice od glinamola.

8.
Posjetila blogove svih onih koji su komentirali moje postove.

9.
Predzadnje ali ne i manje važno – oprala sam kosu (nakon skoro tri tjedna!!! – inaèe ju perem jednom tjedno, ali do sada nisam imala volje ni snage ni želje ni interesa) i sredila frizuru, lice i obrve

10.
Zadnje, ali slatko – bila sam u polusatnoj šetnji, doduše u pratnji mame i kæeri ali zato bez simptoma panike, slabosti, vrtoglavice... koji su donedavno bili tu.

Zašto su te stvari pozitivne za mene? Zato što sam se u posljednje vrijeme, otprilike mjesec-dva, potpuno zatvorila i izolirala od ljudi, a to je ono što najmanje želim. A kad me viroza bacila u krevet, mislila sam da je kraj svijeta i bila užasno depresivna i nemirna, pa sam tako i završila u bolnici kod dežurnog psihiæa u nedjelju (tj. juèer). A i svaka sitnica je za mene korak naprijed i vrijedna mi je spomena.

Ah, da, i spavala sam cijelu noæ uz samo jedno kratko buðenje. Nakon nekoliko neprospavanih noæi ovo je bilo... wow
A malo sam se i smijala

E, sad se pitam je li sve ovo gore posljedica novih lijekova (Sulpirida, možda?) ili me samo viroza popustila, kao što me popustilo i negativno djelovanje Zolofta...? Vrijeme sigurno nije pozitivno utjecalo jer nebo cijeli dan visi, a kiša pomalo sipi tako da djeluje prilièno depresivno (doduše i to više volim od vruæine). Hmmm.... Zapravo, nije bitno. Bitno da se nešto pozitivno dogaða. Nadam se da æe sutrašnji dan biti barem jednako ovako aktivan i pozitivan, a možda još i bolji, pa zatim i slijedeæi, i onaj iza...

Jedino što mi trenutno stvara nelagodu je pomisao na povratak u ured – moram sjediti na jednom mjestu èak i ako nemam nikakvog posla, a to je prilièno èesto, i dovodi do ludila (ili možda ovoga što su kod mene oznaèili šifrom F41.2 odnosno F40.9?) :-).

Terapija: Seroxat 20 mg (1/2 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3 tbl.)

Evo prije tri sata vratila sam se iz bolnice (jednostavno me tata odvezao u bolnicu i komotno sam otišla na hitnu - jer je nedjelja i nema gužve - to æete sigurno lako shvatiti :-)
Tamo su mi dali novu terapiju: Seroxat (paroksetin) + Sulpirid + Xanax (alprazolam) i 'strogo zaprijetili' da ih moram redovito uzimati, bez obzira na želuèane teškoæe. I strpjeti se 3-4 tjedna. Bljak, ali što mogu. I, naravno, krenuti negdje na psihoterapiju, što je malo teze ovih dana jer su skoro svi na godišnjem.
Svaki posjet lijeèniku malo mi podigne moral, ali opet ne mogu svaki dan biti po ambulantama i bolnicama, a ležati u bolnici baš i ne želim (a kažu mi danas da niti nema indikacija za hitan prijem). Valjda ipak nisam toliko skroz 'pukla' :-)
Istina, od 2003. pa do sad imala sam jedan sasvim podnošljiv period tako da niti na kontrole nisam išla, ali evo, sad mi se naglo pogoršalo pa moram... Doduše primijetila sam da otkako sam radi viroze prestala piti Zoloft malo su mi se prorijedili oni klasièni panièni napadi koji su se i pojaèali sa Zoloftom (sertralin). Ostao je vise neki jaki unutarnji nemir i osjeæaj da æu svaki èas poèeti skakati do plafona i vrištati. Pokušat æu to sanirati novom terapijom.

Veliki pozdrav svima!

Samo da javim da sam živa, ali sam proživjela 2-3 paklena dana i noæi s nekakvom želuèano-crijevnom virozom od koje sam i lijekove povraæala...
Jedino sam Apaurin uspijevala nekako zadržati i on bi mi malo ublažio povraæanje i proljev.

Eh, da, i još jedna važna stvar. Toliko vas se javilo i svima namjeravam odgovoriti, ali ne stignem odmah jer trenutno baš i nemam živaca piskarati puno po kompjuteru, ali malo po malo... Uglavnom, želim se isprièati ako vam ne odgovorim odmah. A puno mi znaèite, pa osjeæam malu grižnju savjesti...

Dosta za danas, iscrpljena sam i dehidrirana, mraèi mi se pred oèima, a od žgaravice jedva migam, a i imam osjeæaj da me netko èvrsto drži za vrat i pokušava udaviti - neka nevidljiva neman (ni lijekovi ne pomažu iako ih danas donekle zadržavam u želucu, osim Zolofta koji trenutno ne pijem). Idem leæi.

Pusa svima koji me èitaju, koji mi pišu i onima koji samo misle na mene