04.07.2006. UTORAK
Ustala sam s osjećajem nedostatka zraka i dahtanjem i, ne kao da mi je tlak prenizak, nego kao da ga uopće nemam. Nisam ga mjerila, ali sam zato nabrzaka nešto malo pojela a zatim strusila šalicu kave s mlijekom (više mlijeka nego kave) i navalila na slane štapiće pa je bilo malo bolje. I popila litru vode u nešto manje od tri sata. Pa nek' mi netko kaže da ne uzimam dovoljno tekućine :-) Popila sam jutarnju dozu lijekova pa se stvar popravila.
Moje današnje prijepodnevne aktivnosti bile su nešto skromnije, ali...
1.
Manji kućanski poslovi (brisanje prašine, spremanje kreveta, brisanje suđa...) – ovo nekome možda predstavlja zanemarivu svakodnevicu, ali ne i meni jer do prije tjedan dana nisam imala volje ni za to, a nisam se mogla niti prisiliti.
2.
Sa kćerkicom pregledala gomilu naših digitalnih fotki po ne znam koji put.
3.
Sređivanje dokumenata na računalu, kao i glazbene kolekcije mp3-ca. Pomalo sam počela i slušati muziku, ali samo laganije stvari koje mi odgovaraju (Gibonni, Massimo, Ivana Banfić, Jacques Houdek i sl.), a što mi je donedavno nepodnošljivo išlo na živce.
Već poslijepodne otkrila sam da sam danas u Božjoj milosti. Naime, otišla sam do doktora opće prakse i ispred mene – NIKOG! Nevjerojatno ali istinito, a meni svakako i dobrodošlo jer svi znamo kako čekanje može biti nevjerojatno teška stvar za nas paničare.
Doduše, kod doktora sam naišla na tretman gori nego da sam otišla kod samog vraga. Naime, moj doktor Ž.V. je od petka na godišnjem. Ni on nije zlato. Trebala sam mu se u petak javiti na kontrolu (bila sam na bolovanju radi gastritisa), ali uslijed viroze nisam mogla ustati iz kreveta i hvatala me nesvjestica od dehidracije i iscrpljenosti. Naravno (i smatram korektno), nazvala sam ga i javila mu da ne mogu doći, na što je on reagirao izuzetno bezobrazno i bezobzirno – „Ostat ćeš bez doznake!“. Boli ga briga što je pacijent kolabirao, bitno je da su njemu papiri čisti. Potom sam ga naivno upitala može li mi barem doći u kućnu posjetu jer se zaista osjećam loše i ne mogu zaustaviti proljev i povraćanje niti ustati od slabosti (na vratima ordinacije mu uredno piše da je zadnji radni sat u danu rezerviran za kućne posjete). Odgovor je glasio: „Ja to ne radim. Dođi kako god znaš ili idi na hitnu, nazovi ih da te posjete ili idi taksijem na hitnu ako te nema tko voziti“. (Btw. hitna 94 je odbila doći i noć prije, kad sam bila u još lošijem stanju.) Toliko o mom liječniku opće prakse. Kod takvog se još više razboliš.
A pouzdano znam da ga upravo tih zadnjih sat njegovog radnog vremena, predviđenih za kućnu posjetu, nikada nema u ordinaciji. Dakle, ne odlazi u kućne posjete (kao što je sam izjavio) nego kući. Kome ga prijaviti? Liječničkoj komori? Zna li netko? Uglavnom, na kraju je mama umjesto mene otišla k njemu, tek toliko da se netko pojavi tamo s mojom zdravstvenom knjižicom i da on bude sretan i čistih papira. Napao mi je mamu jer da ne može on ugrožavati zbog mene svoj posao i egzistenciju svoje djece (bulšit, i to VELIKI BULŠIT jer ih je već ostavio prije par godina radi kolegice tj. doktorice iz susjedne ordinacije) i dao mi je uputnicu za bolničko liječenje i to za psihijatriju (zbog viroze!!!). Onda sam u subotu otišla dežurnom liječniku u obližnjem Domu zdravlja gdje me pregledala divna doktorica – pedijatrica! (o tome sam već pisala), a u nedjelju sam se javila na hitan prijem i u bolnicu, na psihijatriju umjesto u zaraznu, postupivši prema naputku svog liječnika opće prakse. Tamo me doktor malo zblenuto pogledao i upitao zašto me moj liječnik uputio k njima – nitko normalan ne šalje pacijenta da leži na psihijatriji da bi tamo primao infuziju radi viroze!!! I, naravno, propisali mi druge antidepresive i poslali me doma (i o tome sam već pisala).
E, sad, slijedom toga, odlazim se javiti liječniku opće prakse, ali ovome koji je na zamjeni (Z.S.). Popizdio je kad je vidio šta je moj liječnik napravio: umjesto da mi jednostavno zatvori bolovanje radi gastritisa i otvori novo bolovanje radi depresije, on me poslao u bolnicu. I, kako to obično biva, jači se istrese na slabijem, i tu sam naravno ja najebala i naslušala se svega i svačega samo zato što je moj doktor prebacio 'vruć kesten' tj. nezavršen posao ovome koji ga sad mijenja. U dvije minute odradio je papirologiju koju je trebao i uz apsolutno ignoriranje pacijenta tj. mene jednostavno mi na pitanje mogu li mu se javiti ako mi zatreba uputnica za kontrolu ispalio: „Molim vas, nemojte“. U pičku materinu (sad sam fakat bijesna i ne želim cenzuru), pa kome onda da se javim??? Da pokucam Sv. Petru na vrata? Ionako ne bi liječnici bili krivi niti za nebrigu oko pacijenta niti za njegov ne-daj-bože suicid. Polako shvaćam zašto je čekaonica kod njega bila prazna... Odurni su. A za privatnike nemam para. Uglavnom, bijesno mi je naložio da se javim svom liječniku kad dođe s godišnjeg, 31.07. Već me sad hvata jeza jer znam da će onda pak on pizditi jer mu je navodno propisano maksimalno dozvoljeno trajanje bolovanje za moju šifru dijagnoze 21 dan, a ne 30, koliko moram čekati da on dođe s godišnjeg. Jebem ti i državu i liječnike i propise koji ti ne daju da se izliječiš nego te još više deprimiraju i živciraju. Ima li netko tko se izliječio ili barem oporavio od depresije za 21 dan? Molim da mi se takav javi i napiše recept pa da i ja probam. Naročito ako je takav u sastavu liječničke komisije koja odobrava produženje bolovanja (tamo mi je zadnji put nekakvi fizijatar procjenjivao moje psihičko stanje, prije tri godine – sad mi je žao što nisam počela cvrkutati i kolutati očima kad me nešto pitao nego sam se trudila normalno razgovarati).
No, dobro, jebeš doktore, pogotovo ovakve. Pozitivno u svemu tome je što sam se ipak uspjela odvesti autom do ambulante (doduše mama je išla sa mnom), unatoč zgrčenim mišićima, laganoj omaglici i velikom strahu. Ipak, upalilo je, pa sam se na povratku još malo provozala oko kvarta, tek toliko da budem vani i privikavam se ponovno na vožnju i vanjski svijet. Po povratku kući išli smo pak autom do obližnjeg Konzuma vratiti plastične boce i – još jednom se ukazala Božja Providnost – opet nije bilo NIKOGA u redu ispred nas tko bi brojao stotine boca! Super. A upravo na tom mjestu imala sam prije dva tjedna grdi panični napad. OK, tad je bilo jako vruće i red je bio veći, ali bitno da se danas nije ponovio napad i da sam se opet suočila s tim istim mjestom, tek s mrvicom nelagode. Doduše, danas već razumijem neke stvari oko povezivanja napada panike s određenim mjestima, situacijama itd. pa mi je bilo malo lakše.
A danas sam se čula i s gazdom iz firme. „Kad ćeš više doći raditi? Ima puno posla.“ Sere, jer pouzdano znam da nema posla, niti ga je bilo prije, a ako on nastavi biti toliko prokleto lijen i inertan, nikad ga neće ni biti. Uostalom, niti plaću nije jednom riječju spomenuo, samo mi je nabrojao tri sitne stvari koje bi mu trebala napraviti, pa ću to večeras, tek reda radi. Inače je zaista dobar čovjek i korektan, samo ponekad baljezga bezveze, prilično je paranoičan i napuhava stvari do ogromnih razmjera. Ono što meni predstavlja desetak minuta posla, on smatra poslom za cijeli dan. Čudna neka biljka, ali šta ćeš. I ja bih njemu vjerojatno bila čudna kad bih mu pokušala objasniti da se tresem kad izlazim iz kuće.
Terapija: Seroxat 20 mg (1/2 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)
Post je objavljen 04.07.2006. u 19:06 sati.