ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

04.07.2006. UTORAK

Ustala sam s osjeæajem nedostatka zraka i dahtanjem i, ne kao da mi je tlak prenizak, nego kao da ga uopæe nemam. Nisam ga mjerila, ali sam zato nabrzaka nešto malo pojela a zatim strusila šalicu kave s mlijekom (više mlijeka nego kave) i navalila na slane štapiæe pa je bilo malo bolje. I popila litru vode u nešto manje od tri sata. Pa nek' mi netko kaže da ne uzimam dovoljno tekuæine :-) Popila sam jutarnju dozu lijekova pa se stvar popravila.

Moje današnje prijepodnevne aktivnosti bile su nešto skromnije, ali...
1.
Manji kuæanski poslovi (brisanje prašine, spremanje kreveta, brisanje suða...) – ovo nekome možda predstavlja zanemarivu svakodnevicu, ali ne i meni jer do prije tjedan dana nisam imala volje ni za to, a nisam se mogla niti prisiliti.
2.
Sa kæerkicom pregledala gomilu naših digitalnih fotki po ne znam koji put.
3.
Sreðivanje dokumenata na raèunalu, kao i glazbene kolekcije mp3-ca. Pomalo sam poèela i slušati muziku, ali samo laganije stvari koje mi odgovaraju (Gibonni, Massimo, Ivana Banfiæ, Jacques Houdek i sl.), a što mi je donedavno nepodnošljivo išlo na živce.

Veæ poslijepodne otkrila sam da sam danas u Božjoj milosti. Naime, otišla sam do doktora opæe prakse i ispred mene – NIKOG! Nevjerojatno ali istinito, a meni svakako i dobrodošlo jer svi znamo kako èekanje može biti nevjerojatno teška stvar za nas panièare.

Doduše, kod doktora sam naišla na tretman gori nego da sam otišla kod samog vraga. Naime, moj doktor Ž.V. je od petka na godišnjem. Ni on nije zlato. Trebala sam mu se u petak javiti na kontrolu (bila sam na bolovanju radi gastritisa), ali uslijed viroze nisam mogla ustati iz kreveta i hvatala me nesvjestica od dehidracije i iscrpljenosti. Naravno (i smatram korektno), nazvala sam ga i javila mu da ne mogu doæi, na što je on reagirao izuzetno bezobrazno i bezobzirno – „Ostat æeš bez doznake!“. Boli ga briga što je pacijent kolabirao, bitno je da su njemu papiri èisti. Potom sam ga naivno upitala može li mi barem doæi u kuænu posjetu jer se zaista osjeæam loše i ne mogu zaustaviti proljev i povraæanje niti ustati od slabosti (na vratima ordinacije mu uredno piše da je zadnji radni sat u danu rezerviran za kuæne posjete). Odgovor je glasio: „Ja to ne radim. Doði kako god znaš ili idi na hitnu, nazovi ih da te posjete ili idi taksijem na hitnu ako te nema tko voziti“. (Btw. hitna 94 je odbila doæi i noæ prije, kad sam bila u još lošijem stanju.) Toliko o mom lijeèniku opæe prakse. Kod takvog se još više razboliš.
A pouzdano znam da ga upravo tih zadnjih sat njegovog radnog vremena, predviðenih za kuænu posjetu, nikada nema u ordinaciji. Dakle, ne odlazi u kuæne posjete (kao što je sam izjavio) nego kuæi. Kome ga prijaviti? Lijeènièkoj komori? Zna li netko? Uglavnom, na kraju je mama umjesto mene otišla k njemu, tek toliko da se netko pojavi tamo s mojom zdravstvenom knjižicom i da on bude sretan i èistih papira. Napao mi je mamu jer da ne može on ugrožavati zbog mene svoj posao i egzistenciju svoje djece (bulšit, i to VELIKI BULŠIT jer ih je veæ ostavio prije par godina radi kolegice tj. doktorice iz susjedne ordinacije) i dao mi je uputnicu za bolnièko lijeèenje i to za psihijatriju (zbog viroze!!!). Onda sam u subotu otišla dežurnom lijeèniku u obližnjem Domu zdravlja gdje me pregledala divna doktorica – pedijatrica! (o tome sam veæ pisala), a u nedjelju sam se javila na hitan prijem i u bolnicu, na psihijatriju umjesto u zaraznu, postupivši prema naputku svog lijeènika opæe prakse. Tamo me doktor malo zblenuto pogledao i upitao zašto me moj lijeènik uputio k njima – nitko normalan ne šalje pacijenta da leži na psihijatriji da bi tamo primao infuziju radi viroze!!! I, naravno, propisali mi druge antidepresive i poslali me doma (i o tome sam veæ pisala).
E, sad, slijedom toga, odlazim se javiti lijeèniku opæe prakse, ali ovome koji je na zamjeni (Z.S.). Popizdio je kad je vidio šta je moj lijeènik napravio: umjesto da mi jednostavno zatvori bolovanje radi gastritisa i otvori novo bolovanje radi depresije, on me poslao u bolnicu. I, kako to obièno biva, jaèi se istrese na slabijem, i tu sam naravno ja najebala i naslušala se svega i svaèega samo zato što je moj doktor prebacio 'vruæ kesten' tj. nezavršen posao ovome koji ga sad mijenja. U dvije minute odradio je papirologiju koju je trebao i uz apsolutno ignoriranje pacijenta tj. mene jednostavno mi na pitanje mogu li mu se javiti ako mi zatreba uputnica za kontrolu ispalio: „Molim vas, nemojte“. U pièku materinu (sad sam fakat bijesna i ne želim cenzuru), pa kome onda da se javim??? Da pokucam Sv. Petru na vrata? Ionako ne bi lijeènici bili krivi niti za nebrigu oko pacijenta niti za njegov ne-daj-bože suicid. Polako shvaæam zašto je èekaonica kod njega bila prazna... Odurni su. A za privatnike nemam para. Uglavnom, bijesno mi je naložio da se javim svom lijeèniku kad doðe s godišnjeg, 31.07. Veæ me sad hvata jeza jer znam da æe onda pak on pizditi jer mu je navodno propisano maksimalno dozvoljeno trajanje bolovanje za moju šifru dijagnoze 21 dan, a ne 30, koliko moram èekati da on doðe s godišnjeg. Jebem ti i državu i lijeènike i propise koji ti ne daju da se izlijeèiš nego te još više deprimiraju i živciraju. Ima li netko tko se izlijeèio ili barem oporavio od depresije za 21 dan? Molim da mi se takav javi i napiše recept pa da i ja probam. Naroèito ako je takav u sastavu lijeènièke komisije koja odobrava produženje bolovanja (tamo mi je zadnji put nekakvi fizijatar procjenjivao moje psihièko stanje, prije tri godine – sad mi je žao što nisam poèela cvrkutati i kolutati oèima kad me nešto pitao nego sam se trudila normalno razgovarati).

No, dobro, jebeš doktore, pogotovo ovakve. Pozitivno u svemu tome je što sam se ipak uspjela odvesti autom do ambulante (doduše mama je išla sa mnom), unatoè zgrèenim mišiæima, laganoj omaglici i velikom strahu. Ipak, upalilo je, pa sam se na povratku još malo provozala oko kvarta, tek toliko da budem vani i privikavam se ponovno na vožnju i vanjski svijet. Po povratku kuæi išli smo pak autom do obližnjeg Konzuma vratiti plastiène boce i – još jednom se ukazala Božja Providnost – opet nije bilo NIKOGA u redu ispred nas tko bi brojao stotine boca! Super. A upravo na tom mjestu imala sam prije dva tjedna grdi panièni napad. OK, tad je bilo jako vruæe i red je bio veæi, ali bitno da se danas nije ponovio napad i da sam se opet suoèila s tim istim mjestom, tek s mrvicom nelagode. Doduše, danas veæ razumijem neke stvari oko povezivanja napada panike s odreðenim mjestima, situacijama itd. pa mi je bilo malo lakše.

A danas sam se èula i s gazdom iz firme. „Kad æeš više doæi raditi? Ima puno posla.“ Sere, jer pouzdano znam da nema posla, niti ga je bilo prije, a ako on nastavi biti toliko prokleto lijen i inertan, nikad ga neæe ni biti. Uostalom, niti plaæu nije jednom rijeèju spomenuo, samo mi je nabrojao tri sitne stvari koje bi mu trebala napraviti, pa æu to veèeras, tek reda radi. Inaèe je zaista dobar èovjek i korektan, samo ponekad baljezga bezveze, prilièno je paranoièan i napuhava stvari do ogromnih razmjera. Ono što meni predstavlja desetak minuta posla, on smatra poslom za cijeli dan. Èudna neka biljka, ali šta æeš. I ja bih njemu vjerojatno bila èudna kad bih mu pokušala objasniti da se tresem kad izlazim iz kuæe.

Terapija: Seroxat 20 mg (1/2 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)