ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Primijetila sam da sam zadnjih par dana nešto nemirnija nego inaèe. A mislim da znam i zašto. Naime, nakon mog posljednjeg razgovora s psihologicom u petak malo sam razmišljala o svojoj prošlosti i eventualnim problematiènim podruèjima i – prisjetila se jednog dogaðaja s poèetka 1995.g. nakon kojega mi je sve nekako krenulo nizbrdo. I dok sam ga se prisjeæala, srce mi je poèelo lupati, tijelo treperiti a vid mutiti.
Evo što je bilo: godine 1993. upisala sam fakultet, bez ikakvih problema jer sam uvijek bila meðu najboljim uèenicima. Tu sam upoznala divnog deèka (Ž.Z.) i poèetkom 1994. godine smo prohodali. Bio je nježan, pažljiv, ljubazan, prijatelj... sve što sam ikada željela i trebala. To je bila ljubav bez granica, divna i neponovljiva. Savršeno smo se slagali, jednako mislili, èak su nam i asocijacije bile identiène. Bili smo kao jedno. S njim sam prvi (i zadnji) put otišla sama na more, provela rajskih sedam dana koji su se nastavili i u Zagrebu. No, s vremenom sam, pretpostavljam, poèela tražiti da provodimo sve više i više vremena zajedno, što se pak njegovoj majci nije sviðalo – opsesivno je tražila da joj se svaki èas javlja a ako ne bi nazvao, govorila mu da je mogla umrijeti a da joj se on ne javi. Otac mu je umro otprilike 7 godina prije no što smo se upoznali, tako da je uz majku bio izuzetno vezan i takve njezine rijeèi jako su djelovale na njega. Poèetkom 1995. godine, nakon 9 mjeseci bezgraniène ljubavi, jednostavno me, iako sa suzama u oèima, napustio. Kratko prije toga uhvatila sam ga u poveæoj laži i predbacivala mu to. Tada mi je to bilo neshvatljivo: govorio mi je da me voli, i da je upravo to idealan trenutak da prekinemo jer on 'više ne može'. I dan danas mi je to neshvatljivo. Mislim da ga nikada nisam do kraja preboljela. Danas ga vjerojatno idealiziram više no što on zapravo i jest bio savršen i svjesna sam da bi bilo dobro da se prisjetim i njegovih negativnih strana. Tri dana sam plakala, a roditelji su na to odmahivali rukom i smijali mi se. Stoga sam se potrudila ne iskazivati svoju žalost i bol i prigušeno to preboljeti. Danas mi se èini da nisam uspjela u potpunosti i mislim da upravo taj prekid predstavlja moj neriješeni unutarnji konflikt. Otada se bojim nekoga previše zavoljeti iz jednostavnog straha da me opet ne povrijedi, a naroèito se bojim gubitka osoba koje volim.
Uglavnom, brže-bolje mi je bivša školska kolegica našla povremeni honorarni posao kako bih malo zaboravila na svoju tugu i pomalo sam poèela zapostavljati fakultet, što radi posla, a što radi tog bivšeg deèka jer sam ga izbjegavala. Tako sam i prekinula studij. U meðuvremenu sam upoznala i svog sada veæ bivšeg supruga i neplanirano zatrudnjela s njim veæ nakon nekoliko mjeseci hodanja. Nisam ga voljela niti upola toliko koliko Ž.Z. ali sam se ipak (sada priznajem pomalo nevoljko) udala za njega i kako mi je trbušèiæ rastao, ja sam se sve više povlaèila u sebe. Nepunih tri tjedna nakon što sam rodila, 1996.g., 'pobjegao' je kuæi (kratko vrijeme prije poroda i poslije toga živjeli smo kod mojih roditelja, tj. ja sam više živjela a on dolazio jesti i prespavati, ostatak vremena provodio je ili na poslu ili vani, s lošim društvom propalica). Bilo mu je teško dodati mi èašu vode, a briga o djetetu za njega je bila i ostala nepoznanica. Nakon toga još smo se kratko viðali jer je povremeno došao posjetiti dijete, a mene je pak poslije posla doèekivao ispred zgrade firme i pratio automobilom. Godine 1999. konaèno smo se i službeno rastali i od tada mu nema ni traga ni glasa. Njegovi roditelji se za Božiæ i maleckin roðendan sjete nazvati, a i oni su imali prste u našem razlazu, naroèito majka, tako da me ti kontakti samo uznemiruju. A od alimentacije niti 'A'. Moram priznati da ga potajno mrzim, ali pokušavam to sakriti od kæerke jer želim da sama izgradi svoje stavove, bez mog utjecaja, barem po tom pitanju.
Poslije toga imala sam nekoliko kratkih i površnih vezica ali onakvu ljubav kakvu sam doživjela 1994.g., s 19 godina, nikada se više nije ponovila. A silno bih to željela, da me netko zavoli i da mu ja mogu dati svoju ljubav, u potpunosti i bezuvjetno. Oko sebe sam izgradila visoke zidine koje me štite od bilo kakve povrede izvana. A mislim da je to loše i da mi donosi više štete nego koristi. Eto, sad kad sam to istresla 'na papir' malo mi je lakše. Smatram da na tome moram još puno raditi, ali ne znam što niti kako. Valjda bi mi psihoterapija trebala pomoæi.

Maloprije sam maleckoj mjerila temperaturicu, ima 38,7. Što li je sad pak njoj? Tuži se na blagu bol ispod desnog uha, ali ništa nije oteèeno. Dovraga, nikad mira!!! A jutros je kod nas bila mamina sestra sa svojih dvoje klinaca i krasno su se igrali, makar sam ja bila malo uznemirena, ali drago mi je da se malena zabavila. A sad bolesna... Kvragu, hoæe li ikada i meni svanuti sunce!?