16.07.2006. NEDJELJA
Krasan je dan, sunčan s ponekim oblačkom, vjetrovit i ne prevruć (oko 27 stupnjeva). Baš po mom ukusu. I dok sam proteklih dana još kako-tako dane donekle ispunjavala, danas me obuhvatila totalna bezvoljnost i apatija. Ne da mi se ništa raditi, ništa mi nije dovoljno interesantno. Osim stalnog grickanja i prežderavanja. Rado bih to pripisala PMS-u, ali ovaj mjesec sam ga već 'odgulila' tako da razlog vjerojatno leži negdje drugdje. A ta me bezvoljnost malo zabrinjava. Ne da mi se čak niti piskarati po računalu, što inače volim. Ipak sam se prisilila sjesti za PC i napisati par riječi, još pomalo pospana od popodnevnog odmora koji mi već pomalo ulazi u svakodnevnu rutinu – otprilike sat vremena, najčešće oko 17 sati (inače legnem oko 00.30 i dižem se oko 09.00, što bi mi zapravo trebalo biti dovoljno), uz nezaobilazno lupanje srca i drhtanje kad se probudim.
Posljednjih dana uglavnom sam intenzivno radila na udžbeniku, smjenjujući ga povremeno šivanjem hlača (jednih te istih, naravno :-). Danas je nedjelja, dan kada se ne šiva i to mi jako nedostaje. Pomalo sam prošlih dana nešto i prevodila za firmu, a odvažila sam se tu-i-tamo sjesti za volan i provozati par kilometara, uglavnom u pratnji, a navečer, kad zahladi, odlazim u kraće šetnje, ponekad s mamom i kćerkicom, a ponekad i sama s malenom. Drhtanje je u takvim situacijama moj stalni pratilac, a i povremena omaglica, uz konstantno povišenu anksioznost.
U petak sam bila na psihoterapiji (drugi termin kod prof. S.M.) i skoro se skljokala u čekaonici, što od vrućine i nedostatka svježeg zraka, a što od straha. Jednostavno me nekakav čudan, meni dosad nepoznat osjećaj, prošao od glave do pete, kao da mi nešto skenira tijelo i moju svijest odvaja od mene i okoline. Jako sam se preplašila, iako je mama bila sa mnom, brzo sam potražila stolicu i natrpala usta bombonima i vodom. Jedva sam ustala sa stolice kad sam trebala ući u ordinaciju. Priče koje sam čula na hodniku od tamošnjih djelatnika nisu mi nimalo pogodne: jedna doktorica telefonom je provjeravala prijem u bolnicu jedne svoje pacijentice koja je tijekom dana pokušala samoubojstvo rezanjem žila, druga je na hodniku opisivala svoj osjećaj slabosti i nizak tlak koji joj je maloprije izmjeren dok je treća jurila hodnikom (mislim da je med. sestra) u potrazi za sokom, uz poluglasno promrmljane riječi: „Srušit ću se...“ Pa, zašto bih ja bila iznimka – pozlilo tada i meni. Psihologici sam tijekom razgovora priznala da sam htjela zbrisati iz čekaonice, no već me bila vidjela pa kad sam krenula razmišljati kako bih je nazvala i ispričala se nisam mogla naći opravdan razlog odlaska, a i slijedeći put bi mi vjerojatno bilo isto tako, pa sam ipak odlučila ostati. I, ako treba, srušiti se.
Jučer sam se ošišala i obojila kosu, jer već je bilo zaista krajnje vrijeme. Izrast mi je već bio oko 5 cm. Ispalo je dobro ali mi nije popravilo raspoloženje onoliko koliko sam očekivala.
Terapija: 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 (3 tbl.)
Post je objavljen 16.07.2006. u 18:55 sati.