|
|
|
|
|
NEKOLIKO UPUTA Na ovom blogu najlakše ćete se snaći pomoću SADRŽAJA na lijevoj strani stranice ili pak PRETRAŽIVAČA BLOGA na vrhu stranice, budući da postovi nisu pisani nekim određenim redoslijedom već prema trenutnoj inspiraciji i biometeorološkim prilikama. ;) |
|
|
|
|
Dobrodošli!
PRETRAŽIVANJE BLOGA
INFORMACIJE KOJE NISTE PRONAŠLI OVDJE - POTRAŽITE NA FORUMU!
Na Forumu ćete pronaći mnoštvo članaka na temu mentalnog zdravlja a možete mu pristupiti klikom na OVAJ LINK. S obzirom na veliki broj upita na ovom blogu, vjerujem da ćete se odazvati ovom pozivu na suradnju u velikom broju i pokušati jedni drugima pomoći jer ovo je u prvom redu FORUM ZA EDUKACIJU I SAMOPOMOĆ čija je osnovna svrha INFORMIRANJE i SPOZNAJA o raznim poteškoćama i liječenju, RAZMJENA ISKUSTAVA i SKIDANJE STIGME s tzv. "F" dijagnoze.
utorak, 25.07.2006.
Kad meteorolog kaže KIŠA, meni zasja SUNCE
Prevruće mi je za upaliti komp. Prevruće mi je za raditi bilo što. Prevruće mi je za misliti. A i nešto sam napeta jučer i danas. Možda mi fali malecka (iako se čujemo pet puta dnevno), ostala je kod moje bake koju smo u nedjelju posjetili (na selu, 50-tak km od Zagreba). Čak sam se odvažila i voziti (ujutro 10-tak km, a pri povratku solidnih 40-tak km; ostatak je odvozio tata). Inače mrzim auto-put, tako je monoton i ne okupira mi pažnju dovoljno, tako da mi ostaje poprilično prostora za strah i grčevito stišćem volan dok mi prsti ne utrnu. Ali na selu mi je bilo skoro pa O.K., samo me u dva navrata uhvatila neka nervoza, što i nije čudo jer je bilo prilično vruće. Cijeli dan sam se močila s hladnom vodom, popila još dvije litre vode, malo oko 1,75 mg Helex-a (svakih 3-4 sata po 0,25 mg) i nekako preživjela. A sad je upravo palo malo kiše pa je meni 'zasjalo sunce' i brže-bolje sam odjurila s mamom do ljekarne i dućana i dodala još malo šetnjice. Lakše mi je podnijeti sparinu nego kad mi sunce direktno lupa u mene. Mislim da već imam fobiju i od sunca i vrućina jer se onda zakopam u sobu, spustim rolete i uključim klimu. A to mi je pak potpuno neprirodno i ne sviđa mi se. Radije bih da je vani oko 25 stupnjeva pa da mogu 'raditi' malo na svojim izlascima iz kuće jer me sunce u tome opako sprječava. Jučer sam u podne munjevito odjurila do kioska po cigarete i još se brže vratila, i to jedva jedvice. Mozak mi je otupio od straha, vid se poremetio a tijelo drhtalo toliko da sam jedva otključala vrata stana i ušla unutra. Naravno, majice mokre kao da me netko izvadio iz kante s vodom. Danas je za nijansu bolje. Doduše, jutros sam popila Xanax SR od 1 mg (koji djeluje postupno, tijekom cijelog dana, inače isto što i Helex), koji dopunjavam po potrebi sa 0,125 mg običnog Xanax-a i nekako guram.
31.07. se moj liječnik opće prakse (dr. Ž.V.) vraća s godišnjeg, a 01.08. i moja psihijatrica (dr. Z.P.). Nemam termin kod nje, a na hitnoj su mi rekli da joj se javim na kontrolu, što sam trebala učiniti još prije tjedan dana, ali nije je bilo. Morat ću nekako užicati nekakvih 10-tak minuta jer će me liječnik opće prakse, kojem se moram javiti odmah čim se vrati, vjerojatno poslati na povjerenstvo (komisiju) radi produljenja bolovanja, a ja nemam novi nalaz. Kako to iskombinirati? Nemam pojma.
|
O čemu dalje želite čitati?
četvrtak, 20.07.2006.
Dani ponosa i... svega osim slave
Jutros sam se odvažila odvesti mamu do tržnice i sva sam si ponosna na to. Istina, bilo je tu drhtanja, nervoze i nemira, malo preznojavanja i valova vrućine, ali uspjela sam! To mi je, doduše, dvosjekli mač jer me već predvečer tražila za još jednu vožnju sutra, a kad tako krene, svako moje odbijanje doživljava kao da ja to ne želim napraviti, umjesto da shvati da ponekad ne mogu.
Poslijepodne mi je pak navratio gazda iz firme i donio neke ugovore na potpis. Našli smo se vani, na preko 30 stupnjeva u hladu. Najprije sam drhtala, a zatim sam se uspjela smiriti i normalno porazgovarati s njim.
Navečer sam pak izašla s malenom u šetnju (prošla ju je temperatura kako je i došla, a nikakvih drugih simptoma nema), ali bilo mi je lošije nego jučer, hvatala me opet omaglica i problemi s vidom tako da sam sva napeta jedva dočekala povratak kući.
Još nešto čudnovato se događa: ne mogu prestati s grickanjem koječega, a i potreba za nikotinom mi je u stalnom porastu (inače pušim nešto manje od pola kutije dnevno). Što je to? I zašto? Ima li veze s lijekovima?
Terapija: 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 (3,25 tbl.)
|
O čemu dalje želite čitati?
srijeda, 19.07.2006.
Ljubav... i konflikti
Primijetila sam da sam zadnjih par dana nešto nemirnija nego inače. A mislim da znam i zašto. Naime, nakon mog posljednjeg razgovora s psihologicom u petak malo sam razmišljala o svojoj prošlosti i eventualnim problematičnim područjima i – prisjetila se jednog događaja s početka 1995.g. nakon kojega mi je sve nekako krenulo nizbrdo. I dok sam ga se prisjećala, srce mi je počelo lupati, tijelo treperiti a vid mutiti.
Evo što je bilo: godine 1993. upisala sam fakultet, bez ikakvih problema jer sam uvijek bila među najboljim učenicima. Tu sam upoznala divnog dečka (Ž.Z.) i početkom 1994. godine smo prohodali. Bio je nježan, pažljiv, ljubazan, prijatelj... sve što sam ikada željela i trebala. To je bila ljubav bez granica, divna i neponovljiva. Savršeno smo se slagali, jednako mislili, čak su nam i asocijacije bile identične. Bili smo kao jedno. S njim sam prvi (i zadnji) put otišla sama na more, provela rajskih sedam dana koji su se nastavili i u Zagrebu. No, s vremenom sam, pretpostavljam, počela tražiti da provodimo sve više i više vremena zajedno, što se pak njegovoj majci nije sviđalo – opsesivno je tražila da joj se svaki čas javlja a ako ne bi nazvao, govorila mu da je mogla umrijeti a da joj se on ne javi. Otac mu je umro otprilike 7 godina prije no što smo se upoznali, tako da je uz majku bio izuzetno vezan i takve njezine riječi jako su djelovale na njega. Početkom 1995. godine, nakon 9 mjeseci bezgranične ljubavi, jednostavno me, iako sa suzama u očima, napustio. Kratko prije toga uhvatila sam ga u povećoj laži i predbacivala mu to. Tada mi je to bilo neshvatljivo: govorio mi je da me voli, i da je upravo to idealan trenutak da prekinemo jer on 'više ne može'. I dan danas mi je to neshvatljivo. Mislim da ga nikada nisam do kraja preboljela. Danas ga vjerojatno idealiziram više no što on zapravo i jest bio savršen i svjesna sam da bi bilo dobro da se prisjetim i njegovih negativnih strana. Tri dana sam plakala, a roditelji su na to odmahivali rukom i smijali mi se. Stoga sam se potrudila ne iskazivati svoju žalost i bol i prigušeno to preboljeti. Danas mi se čini da nisam uspjela u potpunosti i mislim da upravo taj prekid predstavlja moj neriješeni unutarnji konflikt. Otada se bojim nekoga previše zavoljeti iz jednostavnog straha da me opet ne povrijedi, a naročito se bojim gubitka osoba koje volim.
Uglavnom, brže-bolje mi je bivša školska kolegica našla povremeni honorarni posao kako bih malo zaboravila na svoju tugu i pomalo sam počela zapostavljati fakultet, što radi posla, a što radi tog bivšeg dečka jer sam ga izbjegavala. Tako sam i prekinula studij. U međuvremenu sam upoznala i svog sada već bivšeg supruga i neplanirano zatrudnjela s njim već nakon nekoliko mjeseci hodanja. Nisam ga voljela niti upola toliko koliko Ž.Z. ali sam se ipak (sada priznajem pomalo nevoljko) udala za njega i kako mi je trbuščić rastao, ja sam se sve više povlačila u sebe. Nepunih tri tjedna nakon što sam rodila, 1996.g., 'pobjegao' je kući (kratko vrijeme prije poroda i poslije toga živjeli smo kod mojih roditelja, tj. ja sam više živjela a on dolazio jesti i prespavati, ostatak vremena provodio je ili na poslu ili vani, s lošim društvom propalica). Bilo mu je teško dodati mi čašu vode, a briga o djetetu za njega je bila i ostala nepoznanica. Nakon toga još smo se kratko viđali jer je povremeno došao posjetiti dijete, a mene je pak poslije posla dočekivao ispred zgrade firme i pratio automobilom. Godine 1999. konačno smo se i službeno rastali i od tada mu nema ni traga ni glasa. Njegovi roditelji se za Božić i maleckin rođendan sjete nazvati, a i oni su imali prste u našem razlazu, naročito majka, tako da me ti kontakti samo uznemiruju. A od alimentacije niti 'A'. Moram priznati da ga potajno mrzim, ali pokušavam to sakriti od kćerke jer želim da sama izgradi svoje stavove, bez mog utjecaja, barem po tom pitanju.
Poslije toga imala sam nekoliko kratkih i površnih vezica ali onakvu ljubav kakvu sam doživjela 1994.g., s 19 godina, nikada se više nije ponovila. A silno bih to željela, da me netko zavoli i da mu ja mogu dati svoju ljubav, u potpunosti i bezuvjetno. Oko sebe sam izgradila visoke zidine koje me štite od bilo kakve povrede izvana. A mislim da je to loše i da mi donosi više štete nego koristi. Eto, sad kad sam to istresla 'na papir' malo mi je lakše. Smatram da na tome moram još puno raditi, ali ne znam što niti kako. Valjda bi mi psihoterapija trebala pomoći.
Maloprije sam maleckoj mjerila temperaturicu, ima 38,7. Što li je sad pak njoj? Tuži se na blagu bol ispod desnog uha, ali ništa nije otečeno. Dovraga, nikad mira!!! A jutros je kod nas bila mamina sestra sa svojih dvoje klinaca i krasno su se igrali, makar sam ja bila malo uznemirena, ali drago mi je da se malena zabavila. A sad bolesna... Kvragu, hoće li ikada i meni svanuti sunce!?
|
O čemu dalje želite čitati?
utorak, 18.07.2006.
Bijeg, ali ne od kuće, već kući!
Da ne bi bilo sve tako ružičasto, baš sam maloprije stigla kući – bila sam dvadesetak minuta vani ali me hvatala neka omaglica i nelagoda pa sam brže-bolje zbrisala doma, iako sam bila s mamom i kćerkicom. A baš sam na noge zviznula malo kreme za samotamnjenje i baš sam ih imala namjeru tako umjetno preplanule prošetati danas, no kratko je trajalo. Nemam nekog posebnog razloga za napetost, dan kao i svaki drugi, šetnja kao i svaki dan, ali eto... I korak nazad je valjda dio napretka.
Malo sam preko dana pospremala, malo čitala Stephena Kinga (možda mi je knjiga uzrokovala napetost?), malo šivala, malo poslijepodne odrijemala, a sad me nešto škaklja po nosu i sinusima i nadam se da neću navući nekakvu prehladu i opet morati kod (zamjenskog) doktora.
Terapija: Seroxat 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kaps.), Helex 0,5 mg (3 tbl.)
|
O čemu dalje želite čitati?
ponedjeljak, 17.07.2006.
Svađe naše svagdašnje
Haj, društvo!
Vidim da smo svi ovih dana nešto u banani. I ja sam se jutros pokefala sa starom. Već mi ide na živce to njezino "ti moraš...". Dovraga, znam i sama što moram, samo je pitanje da li to mogu. A trenutno je jako malo stvari koje zaista mogu izvesti bez problema. I tako je iz dana u dan moljakam da me prestane opterećivati s tim što sve MORAM napraviti (npr. 'moraš krenuti na posao, moraš ići kod bake, ne smiješ se pustiti...') jer sve to i sama znam, samo ne znam kako. Zašto mi ne kaže kako da to izvedem, kad već zna što to moram? Uglavnom, pola jutra sam provela plačući od jada i muke. A sinoć sam do kraja prevela jedan priručnik za firmu (50 str.) i poslala ga u ured te danas dovršila i naplatila prijepis onog udžbenika, i sva sam si bila ponosna na sebe. Kad sam se htjela malo pohvaliti pred njom, ona je jednostavno ignorirala to što sam rekla i navalila: "Moraš otići u ured...". Poludjela sam. Umjesto da se raduje zajedno sa mnom i kaže koju lijepu riječ, ona me odmah podsjeti na ono što me najviše muči, kao da mi ne želi dopustiti niti trenutak radosti i ponosa. Shvaćam da to radi iz pukog neznanja, ali već sam joj XY puta pojasnila kako to djeluje na mene. Čim malo podignem glavu, ona kao da me čizmom prigazi odostraga i vrati mi lice natrag u blato. Za popizdit.
Onda sam se malo sabrala i otišla u sobu popraviti maleckoj neku torbicu, pa malo oko suđa, pa malo oko pegle i veša, pa malo oko šivanja i ode dan. Ali sam zato popodne bila umorna k'o pas i spavala dobrih sat i pol. Na večer mi je najprije došao gore spomenuti gospodin kojem sam prepisivala udžbenik a zatim sam malo izašla van sa starom (došla nam je susjeda pa smo pred njom morale biti fine jedna prema prema drugoj, što je pridonijelo našem pomirenju) i kćerkicom a sad me evo na kompu. Skidam neku muziku.
Terapija: Seroxat 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 tbl.), Helex 0,5 mg (3 tbl.)
|
O čemu dalje želite čitati?
nedjelja, 16.07.2006.
Dan po dan
16.07.2006. NEDJELJA
Krasan je dan, sunčan s ponekim oblačkom, vjetrovit i ne prevruć (oko 27 stupnjeva). Baš po mom ukusu. I dok sam proteklih dana još kako-tako dane donekle ispunjavala, danas me obuhvatila totalna bezvoljnost i apatija. Ne da mi se ništa raditi, ništa mi nije dovoljno interesantno. Osim stalnog grickanja i prežderavanja. Rado bih to pripisala PMS-u, ali ovaj mjesec sam ga već 'odgulila' tako da razlog vjerojatno leži negdje drugdje. A ta me bezvoljnost malo zabrinjava. Ne da mi se čak niti piskarati po računalu, što inače volim. Ipak sam se prisilila sjesti za PC i napisati par riječi, još pomalo pospana od popodnevnog odmora koji mi već pomalo ulazi u svakodnevnu rutinu – otprilike sat vremena, najčešće oko 17 sati (inače legnem oko 00.30 i dižem se oko 09.00, što bi mi zapravo trebalo biti dovoljno), uz nezaobilazno lupanje srca i drhtanje kad se probudim.
Posljednjih dana uglavnom sam intenzivno radila na udžbeniku, smjenjujući ga povremeno šivanjem hlača (jednih te istih, naravno :-). Danas je nedjelja, dan kada se ne šiva i to mi jako nedostaje. Pomalo sam prošlih dana nešto i prevodila za firmu, a odvažila sam se tu-i-tamo sjesti za volan i provozati par kilometara, uglavnom u pratnji, a navečer, kad zahladi, odlazim u kraće šetnje, ponekad s mamom i kćerkicom, a ponekad i sama s malenom. Drhtanje je u takvim situacijama moj stalni pratilac, a i povremena omaglica, uz konstantno povišenu anksioznost.
U petak sam bila na psihoterapiji (drugi termin kod prof. S.M.) i skoro se skljokala u čekaonici, što od vrućine i nedostatka svježeg zraka, a što od straha. Jednostavno me nekakav čudan, meni dosad nepoznat osjećaj, prošao od glave do pete, kao da mi nešto skenira tijelo i moju svijest odvaja od mene i okoline. Jako sam se preplašila, iako je mama bila sa mnom, brzo sam potražila stolicu i natrpala usta bombonima i vodom. Jedva sam ustala sa stolice kad sam trebala ući u ordinaciju. Priče koje sam čula na hodniku od tamošnjih djelatnika nisu mi nimalo pogodne: jedna doktorica telefonom je provjeravala prijem u bolnicu jedne svoje pacijentice koja je tijekom dana pokušala samoubojstvo rezanjem žila, druga je na hodniku opisivala svoj osjećaj slabosti i nizak tlak koji joj je maloprije izmjeren dok je treća jurila hodnikom (mislim da je med. sestra) u potrazi za sokom, uz poluglasno promrmljane riječi: „Srušit ću se...“ Pa, zašto bih ja bila iznimka – pozlilo tada i meni. Psihologici sam tijekom razgovora priznala da sam htjela zbrisati iz čekaonice, no već me bila vidjela pa kad sam krenula razmišljati kako bih je nazvala i ispričala se nisam mogla naći opravdan razlog odlaska, a i slijedeći put bi mi vjerojatno bilo isto tako, pa sam ipak odlučila ostati. I, ako treba, srušiti se.
Jučer sam se ošišala i obojila kosu, jer već je bilo zaista krajnje vrijeme. Izrast mi je već bio oko 5 cm. Ispalo je dobro ali mi nije popravilo raspoloženje onoliko koliko sam očekivala.
Terapija: 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 (3 tbl.)
|
O čemu dalje želite čitati?
četvrtak, 13.07.2006.
Gdje su mi borice!?
Pogled na sat na kojem su se kazaljke upravo preklopile podsjetio me da sam "dužna" par riječi samoj sebi ali i onima koji me ustrajno podržavaju. Nema nekih specijalnih novosti, ovih dana intenzivno radim na prijepisu onog udžbenika, a ostatak vremena polako prekrajam jedne krasne svijetlozelene hlače (malo su mi uske pa ih proširujem - ručno, jer tako više volim, iako mi šivaći stroj stoji i skuplja prašinu).
Eh, da, primijetila sam da su mi se borice na čelu ovih smanjile. Tko zna čega li je to posljedica? Da li prehrane u kojoj u zadnjih dva tjedna prevladava svježe mlijeko i svježi kravlji sir (nema čipseva, ali za čokoladu se uvijek nađe malo mjesta)? Da li lijekova? Samo Bog zna...
I sad opet nastavljam s udžbenikom, pozdravljajući najtoplije sve svoje virtualne znance!
Terapija: Seroxat 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 tbl.), Helex 1,625 mg
|
O čemu dalje želite čitati?
nedjelja, 09.07.2006.
09.07.2006. NEDJELJA
Tijekom dana bila sam doma i uglavnom dobro, tu i tamo malo nemira. Poslijepodne zaspala i naglo se probudila uslijed zvonjave portafona, posljedica čega je bila lupanje srca i pojačana nervoza i napetost, a tome je pridonijela i sparina u zraku. Navečer sam izašla u šetnju s mamom i kćerkicom, čemu je prethodio strah i nervoza, a tijekom šetnje se uglavnom ublažilo, osim u jednom momentu kad me uhvatila omaglica i nestrpljivost da se vratim kući. No, izdržala sam i vratile smo se zajedno.
Terapija: Seroxat 20 mg (3/4 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)
|
O čemu dalje želite čitati?
subota, 08.07.2006.
Korak po korak
08.07.2006. SUBOTA
Prijepodne sam provela kod kuće ne radeći zapravo ništa osobito pametno. Poslijepodne sam se odvažila otići do Getro-a s mojima, čak sam i vozila (nije daleko). Ušla sam u Getro, petljala dvadesetak minuta po odjelu informatičke opreme, nabrzaka odabrala novi printer (laserski), otišla podići novac na bankomat i dala ga svojima (da mi plate printer na blagajni) i zbrisala van. Na početku nije bilo tako strašno no prilikom podizanja iz prignutog položaja malo mi je pao tlak pa sam se prepala, a onda je došla i lagana omaglica i lupanje srca i to je bilo dovoljno za izlazak iz sjajnog klimatiziranog prostora na groznu sparinu vani i dodatnih par stupnjeva u autu. Već vidim da sam pogrešno odabrala. Sjela sam u auto, pootvarala prozore i vrata, uključila ventilaciju i čekala pola sata da moji završe šoping. Fakat sam blesava, mogla sam ostati sjediti unutra u klimatiziranom prostoru i pijuckati kavicu u kafiću u sklopu Getro-a. Ali ne, morala sam izaći. No, dobro, šta je tu je, idemo dalje.
Večer sam provela kod kuće pokušavajući na 1 m3 nagurati dva printera (stari kolorac i novi crno-bijeli), skener, monitor i štošta drugoga. Bilo je ludo i nezaboravno, zaglavila sam se ispod stola pokušavajući spojiti kablove na kućište čiji je stražnji dio potpuno nedostupan a kućište zaglavljeno ispod stola. Printere sam pak izvrtjela pod svim mogućim kutovima ne bi li svaki smjestila s jedne strane kućišta, također ispod stola. Preznojila sam se kao što već dugo nisam. Ali sad sve funkcionira. OK, malo je nabacano, ali baš i nemam previše izbora što se prostora tiče pa se moram zadovoljiti i ovim 'kreativnim neredom'.
Želudac me i dalje pomalo zeza, cijeli dan osjećam blagu mučninu i vječito sam kao gladna, ali ne mogu puno pojesti a sve što pojedem (osim svježeg kravljeg sira i žemlje odnosno prepečenca) stvara mi kiselinu. Baš neugodno.
Terapija: Seroxat 20 mg (3/4 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)
|
O čemu dalje želite čitati?
petak, 07.07.2006.
Stigla plaća!
07.07.2006. PETAK
Cijeli dan sam nervozna i napeta k'o puška. Djelomično valjda pred razgovor s psihologom tj. izlaskom iz kuće da bih došla do njega tj. nje (prof. S.M.), a djelomično jer me hvata jeza kad se sjetim da mi predvečer treba doći opet onaj gospodin od jučer s prijepisom tj. ostatkom materijala.
A vani vrućina... Tata me odvezao do psihologa a ja sam u autu umirala od straha, ruke su mi utrnule, noge se ukočile a zraka niotkud (unatoč tome što je klima u autu radila). Drhteći sam oteturala do ordinacije na katu, pazeći da ne izgubim ravnotežu i teškom mukom odgulila taj razgovor. Rekla mi je da sam jako osjetljiva i nesigurna i da bi trebala 3-5 godina psihoterapije. A kad uzmem u obzir da se već 8 godina patim s deprom, onda to i nije tako strašno. Kad sam izašla, dočekao me opet auto, parkiran na suncu, pokazujući temperaturu od 41°C – PANIKA!!! Šta ako mi padne tlak, šta ako ostanem bez zraka, šta ako... Znam, gluposti, ali teško im se othrvati.
Poslijepodne mi gore spomenuti gospodin uopće nije došao niti se javio. Valjda je shvatio da mu ne želim pripremiti udžbenik već samo prepisati i urediti odnosno isprintati ono što mi on pripremi, ili je pak shvatio koliko je ta priprema opsežna pa nije stigao napraviti, iako se najavio za danas. Uglavnom, uopće mi nije falio.
Predvečer sam otišla u polusatnu šetnju s mamom, naravno, drhteći, s omaglicom i nedostatkom zraka... Ali preživjela sam (kao i uvijek, uostalom :-)
Ha, valjda će biti jednom bolje. Zapravo, ni danas nije bilo sve crno - sjela mi je plaća!
Seroxat-a sam danas ipak uzela 3/4 tablete umjesto cijele pa sam malo manje 'pijana'. Probat ću tako još dan-dva pa tek onda prijeći na cijelu. Ostatak terapije – isto: Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)
06.07.2006. ČETVRTAK
Manje jutarnje aktivnosti:
Spremanje kreveta i sobe, suđe, sitniji poslić za firmu, ripanje muzike s CD-a u mp3
Budim se s lupanjem srca. Ostajem ležati i čekam da prestane. Potom ustajem u polusjedeći položaj i pijem vodu iz bočice koja mi je stalno uz krevet.
Cijelo jutro osjećam nekakvu omaglicu, slabost (s laganim drhtanjem), umor i pospanost. A malo mi i titra pred očima Danas sam uzela punu propisanu dozu Seroxata (1 tbl. 20 mg), možda je to razlog? A možda sam i malo uznemirena jer mi poslijepodne treba doći onaj gospodin od jučer u vezi prijepisa, a zna biti dosta zahtijevan pa se bojim hoću li to moći odraditi kako treba? Sat vremena kasnije užasno sam pospana i osjećam se kao da sam mrtva pijana. A knedlica i dalje stoji u grlu.
Iz firme mi e-mailom javljaju da su mi pustili plaću za 6. mjesec, a da će za 5. mjesec ići vjerojatno slijedeći tjedan (valjda su pustili onaj manji iznos jer sam na bolovanju).
Poslijepodne su se moji strahovi pokazali opravdanima. Gospodin s tekstom za prijepis je dosao i davio me puna dva sata (nije uopce pripremio materijale nego je sjedio kod mene za stolom i prelistavao sličice razmišljajući kamo bi koju smjestio, unutar rada od 96 strana!!!). Nakon dva sata unervozila sam se do kraja, izgubila strpljenje i počela me hvatati panika. Jednostavno sam se digla od stola, rekla mu da se ne osjećam dobro i da bi bilo dobro da sada stanemo jer ga više ne mogu pratiti. Dio rada sam mu vratila da ga pripremi kako spada a dio sam zadržala pa sam se s tim pomalo zabavljala tijekom večeri.
Terapija: Seroxat 20 mg (1 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)
|
O čemu dalje želite čitati?
četvrtak, 06.07.2006.
Idemo dalje
05.07.2006. SRIJEDA
Evo i mojih današnjih aktivnosti:
- Sitniji kućanski poslovi (suđe, brisanje prašine, usisavanje).
- Telefonski razgovor s prijateljem – tek toliko da me čuje.
- Telefonski razgovor s kolegicom (malo jadanja, malo šale). Obavijestila sam je o produžetku bolovanja i poslala joj e-mailom dokumentaciju vezanu uz to (potvrda o bolovanju, doznaka za prošli mjesec) – dok ne smognem snage otići u firmu i odnijeti joj to osobno.
- Napisala nekoliko dopisa za firmu i obavila važan poslovni razgovor (telefonom) s inozemstvom – dakle ipak se moja riječ još uvijek poštuje :-)
- Odgovorila na e-mailove dragih ljudi koji su mi se javili preko bloga
Poslijepodne sam najprije zaspala kao top na skoro dva sata i probudila se u strašnom stanju – nisam na vrijeme popila Helex a vjerojatno mi je u (pre)toploj sobi i pao tlak tako da mi je bilo užasno slabo – malo čokoladnih napolitanki, kave i Helexa uskoro je popravilo stvar. Potom sam sređivala svoju glazbenu kolekciju a predvečer izašla sa kćerkicom u šetnju. Srce lupa, noge drhte a u glavi ringišpil. Trajalo je 20-tak minuta a onda smo naišle na moje roditelje pa je malecka produžila s njima a ja zbrisala doma. Mišići na nogama ukočili su mi se do boli. I, Bog kao da je znao kad me treba vratiti kući jer me pred vratima stana dočekao jedan poznanik kojeg godinama nisam vidjela. Čak ga nisam niti prepoznala već sam samo promrmljala pozdrav i okrenula se prema vratima, da bi mi on dobacio: „Ali, zar se mi ne poznajemo?“. Baš sam se iznenadila. Naime svojedobno sam mu radila prijepis magistarskog rada a sad kao predavač na jednom sveučilištu priprema knjigu i opet su mu potrebne moje usluge. Nije li to sjajno? Uglavnom, prihvatila sam posao, barem dok sam na bolovanju da nešto zaradim (plaću za svibanj ionako još nisam dobila). Zgodno je bilo to što sam došla do stana sva ispreplašena, želeći što prije ući unutra a onda me on tako iznenadio da se nisam stigla dodatno isprepadati, što bih svakako bila 'učinila' (naravno, ne svojevoljno) da se ranije najavio. Dobro ljudi kažu, čudni su putevi Gospodnji...
Terapija: Seroxat 20 mg (3/4 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)
|
O čemu dalje želite čitati?
utorak, 04.07.2006.
Danas sam u Božjoj milosti!
04.07.2006. UTORAK
Ustala sam s osjećajem nedostatka zraka i dahtanjem i, ne kao da mi je tlak prenizak, nego kao da ga uopće nemam. Nisam ga mjerila, ali sam zato nabrzaka nešto malo pojela a zatim strusila šalicu kave s mlijekom (više mlijeka nego kave) i navalila na slane štapiće pa je bilo malo bolje. I popila litru vode u nešto manje od tri sata. Pa nek' mi netko kaže da ne uzimam dovoljno tekućine :-) Popila sam jutarnju dozu lijekova pa se stvar popravila.
Moje današnje prijepodnevne aktivnosti bile su nešto skromnije, ali...
1.
Manji kućanski poslovi (brisanje prašine, spremanje kreveta, brisanje suđa...) – ovo nekome možda predstavlja zanemarivu svakodnevicu, ali ne i meni jer do prije tjedan dana nisam imala volje ni za to, a nisam se mogla niti prisiliti.
2.
Sa kćerkicom pregledala gomilu naših digitalnih fotki po ne znam koji put.
3.
Sređivanje dokumenata na računalu, kao i glazbene kolekcije mp3-ca. Pomalo sam počela i slušati muziku, ali samo laganije stvari koje mi odgovaraju (Gibonni, Massimo, Ivana Banfić, Jacques Houdek i sl.), a što mi je donedavno nepodnošljivo išlo na živce.
Već poslijepodne otkrila sam da sam danas u Božjoj milosti. Naime, otišla sam do doktora opće prakse i ispred mene – NIKOG! Nevjerojatno ali istinito, a meni svakako i dobrodošlo jer svi znamo kako čekanje može biti nevjerojatno teška stvar za nas paničare.
Doduše, kod doktora sam naišla na tretman gori nego da sam otišla kod samog vraga. Naime, moj doktor Ž.V. je od petka na godišnjem. Ni on nije zlato. Trebala sam mu se u petak javiti na kontrolu (bila sam na bolovanju radi gastritisa), ali uslijed viroze nisam mogla ustati iz kreveta i hvatala me nesvjestica od dehidracije i iscrpljenosti. Naravno (i smatram korektno), nazvala sam ga i javila mu da ne mogu doći, na što je on reagirao izuzetno bezobrazno i bezobzirno – „Ostat ćeš bez doznake!“. Boli ga briga što je pacijent kolabirao, bitno je da su njemu papiri čisti. Potom sam ga naivno upitala može li mi barem doći u kućnu posjetu jer se zaista osjećam loše i ne mogu zaustaviti proljev i povraćanje niti ustati od slabosti (na vratima ordinacije mu uredno piše da je zadnji radni sat u danu rezerviran za kućne posjete). Odgovor je glasio: „Ja to ne radim. Dođi kako god znaš ili idi na hitnu, nazovi ih da te posjete ili idi taksijem na hitnu ako te nema tko voziti“. (Btw. hitna 94 je odbila doći i noć prije, kad sam bila u još lošijem stanju.) Toliko o mom liječniku opće prakse. Kod takvog se još više razboliš.
A pouzdano znam da ga upravo tih zadnjih sat njegovog radnog vremena, predviđenih za kućnu posjetu, nikada nema u ordinaciji. Dakle, ne odlazi u kućne posjete (kao što je sam izjavio) nego kući. Kome ga prijaviti? Liječničkoj komori? Zna li netko? Uglavnom, na kraju je mama umjesto mene otišla k njemu, tek toliko da se netko pojavi tamo s mojom zdravstvenom knjižicom i da on bude sretan i čistih papira. Napao mi je mamu jer da ne može on ugrožavati zbog mene svoj posao i egzistenciju svoje djece (bulšit, i to VELIKI BULŠIT jer ih je već ostavio prije par godina radi kolegice tj. doktorice iz susjedne ordinacije) i dao mi je uputnicu za bolničko liječenje i to za psihijatriju (zbog viroze!!!). Onda sam u subotu otišla dežurnom liječniku u obližnjem Domu zdravlja gdje me pregledala divna doktorica – pedijatrica! (o tome sam već pisala), a u nedjelju sam se javila na hitan prijem i u bolnicu, na psihijatriju umjesto u zaraznu, postupivši prema naputku svog liječnika opće prakse. Tamo me doktor malo zblenuto pogledao i upitao zašto me moj liječnik uputio k njima – nitko normalan ne šalje pacijenta da leži na psihijatriji da bi tamo primao infuziju radi viroze!!! I, naravno, propisali mi druge antidepresive i poslali me doma (i o tome sam već pisala).
E, sad, slijedom toga, odlazim se javiti liječniku opće prakse, ali ovome koji je na zamjeni (Z.S.). Popizdio je kad je vidio šta je moj liječnik napravio: umjesto da mi jednostavno zatvori bolovanje radi gastritisa i otvori novo bolovanje radi depresije, on me poslao u bolnicu. I, kako to obično biva, jači se istrese na slabijem, i tu sam naravno ja najebala i naslušala se svega i svačega samo zato što je moj doktor prebacio 'vruć kesten' tj. nezavršen posao ovome koji ga sad mijenja. U dvije minute odradio je papirologiju koju je trebao i uz apsolutno ignoriranje pacijenta tj. mene jednostavno mi na pitanje mogu li mu se javiti ako mi zatreba uputnica za kontrolu ispalio: „Molim vas, nemojte“. U pičku materinu (sad sam fakat bijesna i ne želim cenzuru), pa kome onda da se javim??? Da pokucam Sv. Petru na vrata? Ionako ne bi liječnici bili krivi niti za nebrigu oko pacijenta niti za njegov ne-daj-bože suicid. Polako shvaćam zašto je čekaonica kod njega bila prazna... Odurni su. A za privatnike nemam para. Uglavnom, bijesno mi je naložio da se javim svom liječniku kad dođe s godišnjeg, 31.07. Već me sad hvata jeza jer znam da će onda pak on pizditi jer mu je navodno propisano maksimalno dozvoljeno trajanje bolovanje za moju šifru dijagnoze 21 dan, a ne 30, koliko moram čekati da on dođe s godišnjeg. Jebem ti i državu i liječnike i propise koji ti ne daju da se izliječiš nego te još više deprimiraju i živciraju. Ima li netko tko se izliječio ili barem oporavio od depresije za 21 dan? Molim da mi se takav javi i napiše recept pa da i ja probam. Naročito ako je takav u sastavu liječničke komisije koja odobrava produženje bolovanja (tamo mi je zadnji put nekakvi fizijatar procjenjivao moje psihičko stanje, prije tri godine – sad mi je žao što nisam počela cvrkutati i kolutati očima kad me nešto pitao nego sam se trudila normalno razgovarati).
No, dobro, jebeš doktore, pogotovo ovakve. Pozitivno u svemu tome je što sam se ipak uspjela odvesti autom do ambulante (doduše mama je išla sa mnom), unatoč zgrčenim mišićima, laganoj omaglici i velikom strahu. Ipak, upalilo je, pa sam se na povratku još malo provozala oko kvarta, tek toliko da budem vani i privikavam se ponovno na vožnju i vanjski svijet. Po povratku kući išli smo pak autom do obližnjeg Konzuma vratiti plastične boce i – još jednom se ukazala Božja Providnost – opet nije bilo NIKOGA u redu ispred nas tko bi brojao stotine boca! Super. A upravo na tom mjestu imala sam prije dva tjedna grdi panični napad. OK, tad je bilo jako vruće i red je bio veći, ali bitno da se danas nije ponovio napad i da sam se opet suočila s tim istim mjestom, tek s mrvicom nelagode. Doduše, danas već razumijem neke stvari oko povezivanja napada panike s određenim mjestima, situacijama itd. pa mi je bilo malo lakše.
A danas sam se čula i s gazdom iz firme. „Kad ćeš više doći raditi? Ima puno posla.“ Sere, jer pouzdano znam da nema posla, niti ga je bilo prije, a ako on nastavi biti toliko prokleto lijen i inertan, nikad ga neće ni biti. Uostalom, niti plaću nije jednom riječju spomenuo, samo mi je nabrojao tri sitne stvari koje bi mu trebala napraviti, pa ću to večeras, tek reda radi. Inače je zaista dobar čovjek i korektan, samo ponekad baljezga bezveze, prilično je paranoičan i napuhava stvari do ogromnih razmjera. Ono što meni predstavlja desetak minuta posla, on smatra poslom za cijeli dan. Čudna neka biljka, ali šta ćeš. I ja bih njemu vjerojatno bila čudna kad bih mu pokušala objasniti da se tresem kad izlazim iz kuće.
Terapija: Seroxat 20 mg (1/2 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3,75 tbl.)
|
O čemu dalje želite čitati?
ponedjeljak, 03.07.2006.
Malo pozitive!
Danas sam učinila nekoliko pozitivnih stvari:
1.
Nazvala sam prijatelja nakon što se nismo čuli mjesec dana, a u tom periodu mu se nisam imala volje niti javiti na telefon kad je zvao. Predložio mi je zajednički odlazak na more s klincima na par dana (i on je rastavljen i ima dvoje klinaca koji žive s njegovom bivšom suprugom, ali se s klincima redovito druži, za razliku od mog bivšeg koji se nije javio već 10 godina a o alimentaciji da ne pričam iako presuda o razvodu postoji i pravomoćna je već 7 godina) – jako me iznenadio taj prijedlog ali nisam mu imala srca odmah reći da se zaista osjećam bolesno i nisam spremna na tako nešto (jednostavno osjećam strah od izlaska od kuće, a kamoli odlaska na more s nekim s kim nisam previše bliska i tko ne zna sve ove moje 'mračne' tajne). S druge strane, nešto mi ne da mira... možda jednom u životu trebam početi i riskirati i poduzimati nešto umjesto da samo sjedim i čekam. No, nekako nije moj tip... Možda samo na prijateljskoj bazi... Ali i to je prilično površno, barem do sada... Ne znam.
2.
Nazvala sam i prijateljicu nakon godinu dana – krajem razgovora čak me tražila savjet u vezi svog supruga s kojim je trenutno u svađi (ovo je bilo zaista iznenađujuće, da netko od mene, u ovakvom stanju, traži racionalan savjet, a ja sama patim od iracionalnih strahova – ironično, zar ne!?). Draga cura i mislim da sam joj dala dobar savjet – tolerancija i pokušaj da spor okrenu na zafrkanciju. Iznenađujem sama sebe :-) Ipak, nisam joj spomenula ove svoje psiho-probleme.
3.
Čula sam se s prijateljem koji me zvao i prije par dana, dok sam krepavala u virozi i konstruktivno razgovarala, čak i o svojoj nedavnoj ideji o pokretanju obrta (dok me nije depra ovako skršila), a on se jako zagrijao za tu ideju i jako, jako mi želi pomoći. On donekle zna neke moje poteškoće još od samih početaka, ali naravno, ne zna sve.
4.
Nazvala sam kolegicu u firmi i prodiskutirala aktualnosti vezane uz posao. Nešto sam i radila doma za firmu, doduše ne previše, ali i malo je dovoljno za početak. Mislim da ona o mojim poteškoćama nešto sluti, ali nije sigurna a ne usuđuje se previše pitati. Inače jako draga cura, prepuna intuicije i dobra srca. Da nismo u poslovnoj vezi, vjerojatno bi bile super frendice. (Nekako oduvijek dijelim kolege s posla od prijatelja.)
5.
Dogovorila termin za razgovor s psihologom radi psihoterapije (petak, 07.07.2006.), najprije individualne, a kasnije grupne.
6.
Malo se bavila sitnijim kućanskim poslovima.
7.
Igrala se s kćerkicom - pravile smo figurice od glinamola.
8.
Posjetila blogove svih onih koji su komentirali moje postove.
9.
Predzadnje ali ne i manje važno – oprala sam kosu (nakon skoro tri tjedna!!! – inače ju perem jednom tjedno, ali do sada nisam imala volje ni snage ni želje ni interesa) i sredila frizuru, lice i obrve
10.
Zadnje, ali slatko – bila sam u polusatnoj šetnji, doduše u pratnji mame i kćeri ali zato bez simptoma panike, slabosti, vrtoglavice... koji su donedavno bili tu.
Zašto su te stvari pozitivne za mene? Zato što sam se u posljednje vrijeme, otprilike mjesec-dva, potpuno zatvorila i izolirala od ljudi, a to je ono što najmanje želim. A kad me viroza bacila u krevet, mislila sam da je kraj svijeta i bila užasno depresivna i nemirna, pa sam tako i završila u bolnici kod dežurnog psihića u nedjelju (tj. jučer). A i svaka sitnica je za mene korak naprijed i vrijedna mi je spomena.
Ah, da, i spavala sam cijelu noć uz samo jedno kratko buđenje. Nakon nekoliko neprospavanih noći ovo je bilo... wow
A malo sam se i smijala
E, sad se pitam je li sve ovo gore posljedica novih lijekova (Sulpirida, možda?) ili me samo viroza popustila, kao što me popustilo i negativno djelovanje Zolofta...? Vrijeme sigurno nije pozitivno utjecalo jer nebo cijeli dan visi, a kiša pomalo sipi tako da djeluje prilično depresivno (doduše i to više volim od vrućine). Hmmm.... Zapravo, nije bitno. Bitno da se nešto pozitivno događa. Nadam se da će sutrašnji dan biti barem jednako ovako aktivan i pozitivan, a možda još i bolji, pa zatim i slijedeći, i onaj iza...
Jedino što mi trenutno stvara nelagodu je pomisao na povratak u ured – moram sjediti na jednom mjestu čak i ako nemam nikakvog posla, a to je prilično često, i dovodi do ludila (ili možda ovoga što su kod mene označili šifrom F41.2 odnosno F40.9?) :-).
Terapija: Seroxat 20 mg (1/2 tbl.), Sulpirid 50 mg (2 kapsule), Helex 0,5 mg (3 tbl.)
|
O čemu dalje želite čitati?
nedjelja, 02.07.2006.
Opet novi lijekovi...
Evo prije tri sata vratila sam se iz bolnice (jednostavno me tata odvezao u bolnicu i komotno sam otišla na hitnu - jer je nedjelja i nema gužve - to ćete sigurno lako shvatiti :-)
Tamo su mi dali novu terapiju: Seroxat (paroksetin) + Sulpirid + Xanax (alprazolam) i 'strogo zaprijetili' da ih moram redovito uzimati, bez obzira na želučane teškoće. I strpjeti se 3-4 tjedna. Bljak, ali što mogu. I, naravno, krenuti negdje na psihoterapiju, što je malo teze ovih dana jer su skoro svi na godišnjem.
Svaki posjet liječniku malo mi podigne moral, ali opet ne mogu svaki dan biti po ambulantama i bolnicama, a ležati u bolnici baš i ne želim (a kažu mi danas da niti nema indikacija za hitan prijem). Valjda ipak nisam toliko skroz 'pukla' :-)
Istina, od 2003. pa do sad imala sam jedan sasvim podnošljiv period tako da niti na kontrole nisam išla, ali evo, sad mi se naglo pogoršalo pa moram... Doduše primijetila sam da otkako sam radi viroze prestala piti Zoloft malo su mi se prorijedili oni klasični panični napadi koji su se i pojačali sa Zoloftom (sertralin). Ostao je vise neki jaki unutarnji nemir i osjećaj da ću svaki čas početi skakati do plafona i vrištati. Pokušat ću to sanirati novom terapijom.
|
O čemu dalje želite čitati?
subota, 01.07.2006.
Živa sam!
Veliki pozdrav svima!
Samo da javim da sam živa, ali sam proživjela 2-3 paklena dana i noći s nekakvom želučano-crijevnom virozom od koje sam i lijekove povraćala...
Jedino sam Apaurin uspijevala nekako zadržati i on bi mi malo ublažio povraćanje i proljev.
Eh, da, i još jedna važna stvar. Toliko vas se javilo i svima namjeravam odgovoriti, ali ne stignem odmah jer trenutno baš i nemam živaca piskarati puno po kompjuteru, ali malo po malo... Uglavnom, želim se ispričati ako vam ne odgovorim odmah. A puno mi značite, pa osjećam malu grižnju savjesti...
Dosta za danas, iscrpljena sam i dehidrirana, mrači mi se pred očima, a od žgaravice jedva migam, a i imam osjećaj da me netko čvrsto drži za vrat i pokušava udaviti - neka nevidljiva neman (ni lijekovi ne pomažu iako ih danas donekle zadržavam u želucu, osim Zolofta koji trenutno ne pijem). Idem leći.
Pusa svima koji me čitaju, koji mi pišu i onima koji samo misle na mene
|
O čemu dalje želite čitati?
|
|