Čitam danas da nam prijeti "vremenska apokalipsa" i da je došlo vrijeme ekstrema.
Kao da mi to već godinama unazad nismo osjetili na sopstvenoj koži?!
Hladno i slomljeno usklikujemo Gospodaru pjesme, jer ljubav nije neki vojni marš.
Pjesma traži slobodu, iako mislim da više ne zna šta bi s njom. I sviđa mi se kad kažeš:
"Ali ja sam u ljubavi naučio samo
Da ranim svakog ko tebe raniti hoće"
kao i kada priznaš:
"Dao sam sve od sebe, nije to bilo mnogo,
Pokušah da dodirnem jer da osetim nisam mog'o
Istinu ti rekoh, nisam došao da te lažem
I iako je sve
Krenulo na loše"
Volim tu iskrenost i osjećam je kao u filmu Bez dodira, jer čak i u knjigama kada se likovi počnu čudno ponašati, ja posumnjam u umjetničku iskrenost Pisca.
U svijetu izvitoperenom do neprepoznavanja, prepoznavanje je veoma rijedak i lijep način komunikacije.
"Prepoznavanje je iskustvo rastuće prisnosti, i sva naša iskustva svijeta su forme u kojima gradimo prisnost s tim svijetom. Umjetnost je način prepoznavanja u kojem se s prepoznavanjem produbljuje samospoznaja, a time i prisnost sa svijetom."
izvor: nagovor na filozofiju
… I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
Riječ putovanje.
Život je putovanje. Zato mi ne putujemo da bismo pobjegli od života, već da on ne pobjegne od nas.
Putujemo zajedno.
Linkovi
Naše pjesme, Aneta, meditativne i lirske su molitve o sebi za sebe kako bi se spasili od banalnog i predvidivog. Pisati pjesme znači igrati se datim kako bi se pobjeglo od njega.
Potok
"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche