subota, 02.12.2017.

Kada je to "nikad"?



Noć je svježa i tiha, obasjana srbrnom mjesečinom. U iskričavoj lunarnoj svjetlosti lebdi jedan lik kao da je iscrtan rukom ikonopisca na padajućim zracima. Stojim tako, ukočena i nijema, kao na liturgiji i gledam a on mi uzvraća pogledom ...

***
Oko koje me privuklo, bistro i veliko, samouvjereno, bilo je usmjereno ka meni, ali nije gledalo iz očne jabučice već iz dubine prošlosti. Primijetila sam da je gleda kroz mene.
Gledajući kroz život gledam u oči kreatorima sveg ovog užasa koji nas okružuje i njihove oči mi uzvraćaju pogled, kao močvara koja će uzvraćajući nam pogled uprljati nas saznanjem, zauvijek. Drevno zlo curi kroz pukotine istorije ali nema dovoljno ruku da ih prstima zatvore. Scene koje sam gledala apsurdni su deja vu onoga što se naslućivalo, a sada je kristalno jasno.
***

Možemo li se resetovati? Jer, htjelo bi se zaboraviti i gledati pogledom koji će uzvratiti ljepotom, dobrotom i plemenitošću, htjelo bi se izbrisati sve ono u sebi što pritiska saznanjem i gledati u onaj iskričavi lik koji uzvraća toplinom zaštitničkog pogleda iz svemirske daljine i ogrće nas plaštom ljubavi.
10:38 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>