Prečica do sna

Na istom ovom mjestu na kome sam danas, sto godina ranije, osvanuo je petak, dvadesetčetvrti dan avgusta.
Danas je četvrtak, jedan dan ranije od sto godina kasnije i čini se da je klepsidra uzalud potrošila svoj sadržaj. Jedino ljepota ove zemlje nije istekla.

Danas je sve drugačije, kako i treba biti - drugačije, drugačije se gradi (ako se gradi), drugačije se kuha, hrani (ako se hrani), drugačije se oblači, misli, putuje ... ako se ...a mi poneke riječi koristimo sa istim značenjem ali bez onog njihovog suštinskog smisla.
Kuhinja.
To je mjesto gdje se sprema hrana, kuha, a u novije vrijeme se i ne planira u modernim stanovima, jer je način života takav da se svi hrane "vani", ma šta to značilo.....
Kuće više ne mirišu na hranu i kolače, kao nekada onako davno kako to pamtimo iz djetinjstva. Mirisi nas vezuju.

Ognjište je oduvijek bilo simbol kuće, ali i porodice, ono je bilo središte okupljanja gdje se faktički i simbolički grijalo, to je bila glavna prostorija u kući bez koje se ona nije mogla ni zamisliti. Zato se kuninja -kužina u kojoj je bilo ognjište u većini hrvatskih krajeva i danas naziva "kućom".
A onda je ognjište skrajnuto ka jednom od zidova da bi bilo više prostora, pa je kuhinja i sama skrajnuta u neki sporedniji dio kuće, dok se nije počela izostavljati ...a kamin je postao ukrasni relikt prošlosti.

Danas ...
Druge se pjesme čuju i pjevaju o tom kako smo i mi negdje nestali sa svojim jedinim životom ..