Došlo je sunce. Sve je podrhtavalo u silnom previranju raspaljene svjetlosti. Zatim je i sam onaj raspaljeni izvor svjetlosti buknuo. Gorio.
Na nebu se porodilo sunce, suviše jako da bi se u njega moglo gledati. A ispod svega toga ležala je Zemlja, mirna i spokojna, obasjana njegovom svjetlošću.
Nismo pozvani da stvaramo svoga partnera, već samo da ga prepoznamo i biramo. On proizilazi iz Beskonačnosti, a mi ga dočekujemo osmjehom, svojim pozdravom. To leži u djelokrugu jedne moćnije sile u kojoj i mi sami počivamo.
U susretu je sve ozareno ljepotom obnovljenog života u strujanju novog, zlatom prožetog ostvarenja.
|