29.06.2004., utorak
Tko to mene gleda?
Lutka sam na koncu.
Na jednom ramenu vražićak, na drugom anđeo. Plešu onu staru igru dominacije.
A ja pogledam lijevo. Pa desno.
I prepuštam se.
Pustim igrariju kroz sebe, dupustim ramenima da preusmjeruju tijelo.
Duh moj ionako je odavno izašao iz tog igrajućeg kruženja. I samo se smješka. Gleda me.
Moju lutkarsku predstavu.
Godinama repriziranu.
[isto]
Na jednom ramenu vražićak, na drugom anđeo. Plešu onu staru igru dominacije.
A ja pogledam lijevo. Pa desno.
I prepuštam se.
Pustim igrariju kroz sebe, dupustim ramenima da preusmjeruju tijelo.
Duh moj ionako je odavno izašao iz tog igrajućeg kruženja. I samo se smješka. Gleda me.
Moju lutkarsku predstavu.
Godinama repriziranu.
[isto]
28.06.2004., ponedjeljak
Spojila san se na net i mislila pisat o skroz desetoj stvari.
Al' me dočeka Tiramolin komentar o slobodi izražavanja.
Otišla san pročitat šta žena ima za reć i to šta san pročitala me skroz razljutilo.
Ja neman pojma ko je taj UPO i di je on to up'o ;-) , al' mi se nimalo ne sviđa da se ovakve stvari događaju na blogu. Pogotovo što se to događa potiho i niko o tome nema pojma.
Slažem se da neka pravila tribaju postojat, al' kad se ovakav incident dogodi, dajte da ova naša zajednica o tome prodiskutira i ima pravo glasa. Jer, u protivnom, sve ovisi o volji velikih i samo je pitanje dana kad će neko od nas završit među izbrisanima.
Sad zloupotrebljavam povjerenje velikih koji me jučer staviše među "odabrane", ali neka veća posjećenost ovom blogu barem nečemu posluži.
Štufala san se. Gren spat.
Al' me dočeka Tiramolin komentar o slobodi izražavanja.
Otišla san pročitat šta žena ima za reć i to šta san pročitala me skroz razljutilo.
Ja neman pojma ko je taj UPO i di je on to up'o ;-) , al' mi se nimalo ne sviđa da se ovakve stvari događaju na blogu. Pogotovo što se to događa potiho i niko o tome nema pojma.
Slažem se da neka pravila tribaju postojat, al' kad se ovakav incident dogodi, dajte da ova naša zajednica o tome prodiskutira i ima pravo glasa. Jer, u protivnom, sve ovisi o volji velikih i samo je pitanje dana kad će neko od nas završit među izbrisanima.
Sad zloupotrebljavam povjerenje velikih koji me jučer staviše među "odabrane", ali neka veća posjećenost ovom blogu barem nečemu posluži.
Štufala san se. Gren spat.
27.06.2004., nedjelja
Moja nona
Dragi dnevniče!
Danas san otvorila album i gledala njene slike. Poša je Ray Charles, a bija je mlađi od nje. Ne mogu zamislit da će i ona jednon poć.
Sitila san se svih njenih štorija i narodnih mudrosti, i pismica koje me naučila, i mista di me je vodila.
A prva san joj unuka.
Sve mendule je meni darivala, friške smokve za me brala, u masline me vodila. Svake godine na 29.11. Jel' se sićaš?
Kad bi kod nje došla, uvik bi me novi libar dočeka. Pitala bi jude ča dica čitaju i svaki put darovala neki. I dan danas se pitan oklen joj šoldi za te moje ludosti.
Znaš i sam da nikad ćaći prvo ne iden. Prvo noni po pusu i buketić cvića iz njenoga vrtla pa tek onda via Spalato.
I svaki put kad dojden doli vidin da je starija. Pa je zagrlin i Boga zamolin da mi je još čuva.
Ko će moju dicu na plažu vodit i plest in one kikice koje je ona meni plela? Ko će mojoj dici govorit da se ne daju raščepit o' ti' zlobnih muških? Ko će moju dicu učit ko mi je bija nono i kakvi su siromaji bili? Pod čiji će se fuštan dica mi sakrivat?
Ko će moj dom grijat kad ona pođe?
Jer moj dom je tamo di je moja Ane. Lipa... stara... draga... Ane.
Danas san otvorila album i gledala njene slike. Poša je Ray Charles, a bija je mlađi od nje. Ne mogu zamislit da će i ona jednon poć.
Sitila san se svih njenih štorija i narodnih mudrosti, i pismica koje me naučila, i mista di me je vodila.
A prva san joj unuka.
Sve mendule je meni darivala, friške smokve za me brala, u masline me vodila. Svake godine na 29.11. Jel' se sićaš?
Kad bi kod nje došla, uvik bi me novi libar dočeka. Pitala bi jude ča dica čitaju i svaki put darovala neki. I dan danas se pitan oklen joj šoldi za te moje ludosti.
Znaš i sam da nikad ćaći prvo ne iden. Prvo noni po pusu i buketić cvića iz njenoga vrtla pa tek onda via Spalato.
I svaki put kad dojden doli vidin da je starija. Pa je zagrlin i Boga zamolin da mi je još čuva.
Ko će moju dicu na plažu vodit i plest in one kikice koje je ona meni plela? Ko će mojoj dici govorit da se ne daju raščepit o' ti' zlobnih muških? Ko će moju dicu učit ko mi je bija nono i kakvi su siromaji bili? Pod čiji će se fuštan dica mi sakrivat?
Ko će moj dom grijat kad ona pođe?
Jer moj dom je tamo di je moja Ane. Lipa... stara... draga... Ane.
NONE
Stvorene su bile da dariju druge,
a sad stare, suhe pomalo se kreću;
kad gredu po kalah uz mir se daržidu,
i pomalo gredu, gredu i šebeću.
Kad su divnje bile s materan su doma
ocu, braći, stanu svoju pomoć dale,
uz vridice, brave, kotlenke i žarna
i s brimenin teških, ča su same brale.
U novemu stanu dale su iz sebe
živote i snagu, veseje i žalost;
nemoć dice, muža, i njih je bolila,
snaga, zdravje dice bila jin je radost.
Sad zgarbjene, suhe od brimen i trudih
u žepu travese svej sobon imaju
krunice, mendule – da s molitvan martve
s mendulin unuke male darivaju.
S tin jih sad dariju, jer ne mogu s drugin,
u jubavi sriću našli su najveću...
I kad gredu vidit dice svoju dicu,
uz mir se daržidu, gredu i šebeću.
Pere Ljubić
Stvorene su bile da dariju druge,
a sad stare, suhe pomalo se kreću;
kad gredu po kalah uz mir se daržidu,
i pomalo gredu, gredu i šebeću.
Kad su divnje bile s materan su doma
ocu, braći, stanu svoju pomoć dale,
uz vridice, brave, kotlenke i žarna
i s brimenin teških, ča su same brale.
U novemu stanu dale su iz sebe
živote i snagu, veseje i žalost;
nemoć dice, muža, i njih je bolila,
snaga, zdravje dice bila jin je radost.
Sad zgarbjene, suhe od brimen i trudih
u žepu travese svej sobon imaju
krunice, mendule – da s molitvan martve
s mendulin unuke male darivaju.
S tin jih sad dariju, jer ne mogu s drugin,
u jubavi sriću našli su najveću...
I kad gredu vidit dice svoju dicu,
uz mir se daržidu, gredu i šebeću.
Pere Ljubić
26.06.2004., subota
The tedium is the mass age
Utopljena sam u medije.
Nedavno smo dragi i ja razgovarali o životu na pustom otoku. Zazvučao je kao da se raduje takvoj mogućnosti. Njega bi veselilo maknuti se od civilizacije.
Ja sam se zamislila, malo sagledala kako mi dani prolaze i zaključila: ni u ludilu! Pa moj život je okupan medijima!
Ujutro se probudim, upalim radio, provjerim e-poštu, odem na kavu u kvartovsku birtiju, porazgovaram sa simpatičnom konobaricom, uzmem novine, prolistam novosti i kulturu, pročitam koje poglavlje libra (uvijek barenko jedan obitava u mojoj Sport Billy torbici!), vratim se doma, učim iz kojekakvih knjiga, nabacim blogovsku pauzu, jopet učenje, navečer barem uru vrimena televizije... Naravno, ne triba izostavit telefon i mobitel bez kojih ne mogu zamislit život... I još koji obilazak frendica na partiju ćakule...
Sadržaj tih medija mi je, vidim to sad, postao manje važan. U cijeloj priči bitan je taj dnevni ritual i ta ovisnost o komunikaciji, o mediju samom.
Palim radio jer mi se nešto sluša, na koju ću pjesmu nalitit manje mi je važno.
Listam novine jer mi, nakon buđenja, triba uru vrimena da dođem sebi. Ono što pročitam najčešće ispari odmah.
Po netu visim jer me to opušta; dođe mi ko zaslužena pauza.
Odem na ćakulu jer mi je do društva. Sadržaji razgovora su ionako skoro pa neinformativni.
Im'o je pravo šjor McLuhan:
Bojim se da bih umrla od dosade bez ovih medijskih stimulansa.
Nedavno smo dragi i ja razgovarali o životu na pustom otoku. Zazvučao je kao da se raduje takvoj mogućnosti. Njega bi veselilo maknuti se od civilizacije.
Ja sam se zamislila, malo sagledala kako mi dani prolaze i zaključila: ni u ludilu! Pa moj život je okupan medijima!
Ujutro se probudim, upalim radio, provjerim e-poštu, odem na kavu u kvartovsku birtiju, porazgovaram sa simpatičnom konobaricom, uzmem novine, prolistam novosti i kulturu, pročitam koje poglavlje libra (uvijek barenko jedan obitava u mojoj Sport Billy torbici!), vratim se doma, učim iz kojekakvih knjiga, nabacim blogovsku pauzu, jopet učenje, navečer barem uru vrimena televizije... Naravno, ne triba izostavit telefon i mobitel bez kojih ne mogu zamislit život... I još koji obilazak frendica na partiju ćakule...
Sadržaj tih medija mi je, vidim to sad, postao manje važan. U cijeloj priči bitan je taj dnevni ritual i ta ovisnost o komunikaciji, o mediju samom.
Palim radio jer mi se nešto sluša, na koju ću pjesmu nalitit manje mi je važno.
Listam novine jer mi, nakon buđenja, triba uru vrimena da dođem sebi. Ono što pročitam najčešće ispari odmah.
Po netu visim jer me to opušta; dođe mi ko zaslužena pauza.
Odem na ćakulu jer mi je do društva. Sadržaji razgovora su ionako skoro pa neinformativni.
Im'o je pravo šjor McLuhan:
"The medium is the message!"
Marshall McLuhan
"Medij je poruka!"
Marshall McLuhan
"Medij je poruka!"
Bojim se da bih umrla od dosade bez ovih medijskih stimulansa.
25.06.2004., petak
Friškine
Na zahtjev nekolicine raje, maknula sam svjetlucavi kursor. A skroz san se emotivno vezala za nj!
Kako su neki posumnjali u svoje vidne sposobnosti, teška srca sam ga pokopala.
Zapalite barenko koju sviću za njega. Nedostajat će mi. :-(
Kako su neki posumnjali u svoje vidne sposobnosti, teška srca sam ga pokopala.
Zapalite barenko koju sviću za njega. Nedostajat će mi. :-(
Moljčev kutnik: jesan van rekla?
Kako pretpostavih, gosp. Muio naniz'o još jednu nagradicu - Vjesnikova "Gorana".
O toj knjizi je blogojavio i jedan knjigoljub pa možete bacit joko.
A ako niste o tih kritičkih formi, najboje da pročitate ulomke iz knjižice koja tolike lovorike kupi:
"- Krasna ti je škvadra - bile su prve riječi što ih je Siniša Mesnjak čuo pri povratku među žive. Željka, njegova kolegica iz tajništva Stranke, sjedila je do kreveta u maloj, ali za tranzicijske uvjete prilično luksuznoj bolničkoj sobi. Željka mu je, za pravo reći, osim stranačke kolegice dosta redovito bila i - kako je on to sam sebi rado definirao - "kolektor viška energije". Povremeno bi i ona naslutila da mu je samo to, ništa više, i ne bi joj pritom bilo lako. Sad, dok mu je nimalo biranim riječima objašnjavala što se zapravo dogodilo, on se cijelo vrijeme ispod plahte čupkao za stidne dlake ne bi li se probudio, ne bi li se ovaj užas pretvorio u običnu noćnu moru, sličnu onoj kad je sanjao kako su ga carinici uhvatili u pokušaju da za upravljačem golemog šlepera iz Mađarske prošverca osam tona topljenog sira." ...
1. dio
2. dio
3. dio
4. dio
5. dio
izvor: iskon.hr
1. dio
2. dio
3. dio
4. dio
5. dio
izvor: iskon.hr
Evo, ovo je ujedno i odgovor Vasi ča da pročita... Da ne bi jopet ispalo kako izbjegavam odgovornost! ;-)
24.06.2004., četvrtak
Energetski tat
Srećicu ne viđam zadnjih dana puno. Posa ga veliki satra, a i ja buljin il' u knjige il' u komp neprestano.
Nedostaje mi energije, strava živa!
Tek sad kontam koliko ja njega energetski potkradam. Čim ga nema blizu odmah glavuša protestira poklanjajući mi onu tupu (srećom, izdrživu) bol.
Gdje da sad pronađem tako slatki i neškodljivi Apaurin?
Nedostaje mi energije, strava živa!
Tek sad kontam koliko ja njega energetski potkradam. Čim ga nema blizu odmah glavuša protestira poklanjajući mi onu tupu (srećom, izdrživu) bol.
Gdje da sad pronađem tako slatki i neškodljivi Apaurin?
23.06.2004., srijeda
Uola komentiračine!
Ne znam zašto, ali meni strahovito idu na živce blogovi na kojima se ne vide komentari. Nemojte me krivo shvatiti, to ne znači da ne čitam takove (jer to bi ipak bio glup razlog za svjesno preskakanje tekstova nekih blogera koji su mi srcu mili!).
Imam sporu vezu i dugo mi treba da se očita neka "teška" stranica. I onda kad je moram očitavati još jednom jer komentare ne vidim, kosa mi se laganini naroguši.
I baš me zanima zašto se neki blogeri odlučuju na nevidljive komentare. Pa ti komentari postaju dio teksta! Možda i onaj bolji dio jer su svojevrsna interpretacija rečenoga!
Možda se neki i iznenade, ali komentarima su se bavili i neki vrli teoretičari, lingvisti itd.
Neki tvrde da tekst i ne postoji izvan komentara budući da ga upravo ti komentari čine aktivnim sudionikom komunikacije.
E, pa povodeći se ovim ja skromno zaključujem da je skrivanje komentara meni, ka, bučnost u komunikacijskom lancu i stoga umoljavam znalce da mi objasne u čemen je kvaka.
Fala. :-)
Imam sporu vezu i dugo mi treba da se očita neka "teška" stranica. I onda kad je moram očitavati još jednom jer komentare ne vidim, kosa mi se laganini naroguši.
I baš me zanima zašto se neki blogeri odlučuju na nevidljive komentare. Pa ti komentari postaju dio teksta! Možda i onaj bolji dio jer su svojevrsna interpretacija rečenoga!
Možda se neki i iznenade, ali komentarima su se bavili i neki vrli teoretičari, lingvisti itd.
"Pojam komentar je u suvremenu teorijsku raspravu uveo Foucault, i to upozoravajući na njegovu konstitutivnu beskonačnost. Komentar nema kraja zbog toga što se daje u potragu za temeljnijim, prvobitnim tekstom koji proistječe ispod vidljivih tekstova, ali koji vazda izmiče iziskujući nove komentare."
.::.
:...:
.::.
:...:
Neki tvrde da tekst i ne postoji izvan komentara budući da ga upravo ti komentari čine aktivnim sudionikom komunikacije.
E, pa povodeći se ovim ja skromno zaključujem da je skrivanje komentara meni, ka, bučnost u komunikacijskom lancu i stoga umoljavam znalce da mi objasne u čemen je kvaka.
Fala. :-)
22.06.2004., utorak
Nogometno puškaranje vs. zgođušno čitanje
Oke, naši idu doma. Nije bed. Svaki drukčiji ishod bi ionako bio čudo. Sad se možemo baciti na čitanje i odlijepiti se malo od tevea.
Ovi koji viču teeeško dok čitaju ove moje retke, možda se i predomisle kad i u našoj lijepoj državici komadi odluče nagrađivati čitače.
U pokušaju da barem na trenutak udalje muškarce od TV ekrana za vrijeme održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva u Portugalu nakladnik Penguin Books došao je na neobičnu seksi ideju.
Ovaj će izdavač, naime, uposliti seksi 'komade'. Oni će u knjižarama prilaziti muškarcima koji će čitati određene naslove i ponuditi im tisuću funti nagrade. Zato što čitaju.
Cilj je projekta povećati prodaju knjiga među muškarcima, jer, naime, oni u globalu kupuju manje knjiga od žena. Za očekivati je da će ta brojka još i više opasti tijekom trajanja prvenstva. 'Želimo cijelu stvar oko prodaje knjiga učiniti malo seksipilnijom, ali i dotaknuti se i ozbiljnije teme o tome da mladi ljudi sve manje i manje čitaju i kupuju knjige', izjavio je Neil Griffiths, autor knjige 'Betrayal in Naples', djela koje je, naravno, izdao Penguin.
Ovaj je mjesec izabrani naslov '31 Songs' Nicka Hornbyja – svaki će primjerak tog naslova biti posebno označen, a nagradu će dobiti svaki muškarac stariji od šesnaest godina kojeg ulove kako čita ovo djelo!
Svaki će se mjesec odabrati drugi naslov. Istovremeno s ovom akcijom Penguin je objavio rezultate istraživanja u kojima je osamdeset i pet posto žena izjavilo kako bi kod njih muškarci imali zamjetno bolje šanse za izlazak kada bi počeli razgovor o svojoj omiljenoj knjizi. Nasuprot tome, više je od polovice muških ispitanika mišljenja kako je za izlazak sa ženom dovoljno pohvaliti njen izgled.
Penguin ništa nije prepustio slučaju, angažiravši i poseban Odbor koji predlaže naslove (u izdanju Penguina) 'muških' knjiga koje bi mogle na red doći u sljedećim mjesecima – tako se kao najvjerojatniji spominju noir triler Raymonda Chandlera 'The Big Sleep', beat roman Jacka Kerouaca 'On the Road' i roman Anthonyja Burgessa 'A Clockwork Orange', pun nasilja.
izvor
Ovaj će izdavač, naime, uposliti seksi 'komade'. Oni će u knjižarama prilaziti muškarcima koji će čitati određene naslove i ponuditi im tisuću funti nagrade. Zato što čitaju.
Cilj je projekta povećati prodaju knjiga među muškarcima, jer, naime, oni u globalu kupuju manje knjiga od žena. Za očekivati je da će ta brojka još i više opasti tijekom trajanja prvenstva. 'Želimo cijelu stvar oko prodaje knjiga učiniti malo seksipilnijom, ali i dotaknuti se i ozbiljnije teme o tome da mladi ljudi sve manje i manje čitaju i kupuju knjige', izjavio je Neil Griffiths, autor knjige 'Betrayal in Naples', djela koje je, naravno, izdao Penguin.
Ovaj je mjesec izabrani naslov '31 Songs' Nicka Hornbyja – svaki će primjerak tog naslova biti posebno označen, a nagradu će dobiti svaki muškarac stariji od šesnaest godina kojeg ulove kako čita ovo djelo!
Svaki će se mjesec odabrati drugi naslov. Istovremeno s ovom akcijom Penguin je objavio rezultate istraživanja u kojima je osamdeset i pet posto žena izjavilo kako bi kod njih muškarci imali zamjetno bolje šanse za izlazak kada bi počeli razgovor o svojoj omiljenoj knjizi. Nasuprot tome, više je od polovice muških ispitanika mišljenja kako je za izlazak sa ženom dovoljno pohvaliti njen izgled.
Penguin ništa nije prepustio slučaju, angažiravši i poseban Odbor koji predlaže naslove (u izdanju Penguina) 'muških' knjiga koje bi mogle na red doći u sljedećim mjesecima – tako se kao najvjerojatniji spominju noir triler Raymonda Chandlera 'The Big Sleep', beat roman Jacka Kerouaca 'On the Road' i roman Anthonyja Burgessa 'A Clockwork Orange', pun nasilja.
izvor
Pa sad vi nemojte čitati!
21.06.2004., ponedjeljak
Globalni seljo u stražnjici
Najfriškija vijest: čitateljstvo dobilo konture živućega bića!
Nego, čitan ja Chomskoga neki dan... globalizacija... slobodno tržište... Treći svijet... globalno selo i lipo čovik govori, nema šta. Al' reć ću van ja, judi moji, da van taj globalni seljakluk ne dođe iz guze u glavu dok to ne osjetite na vlastitoj koži.
Neku večer, ono kad me Red Bull drža na životu, zasvira mi mobitel oko ure i po' ujutro. Mislila san da je cukar moj, bit će ne more zaspat pa provjerava jesan li budna. Kad ono frenica iz gimnazije. I sve ona nešto okolo kole, al' u biti pita piskaran li ja čagod. Žena čita blogove i došla do moga. I nećete virovat di je skontala da san to ja! Na onoj štoriji o paranoji! Ja san, naime, oduvik poznata po tome ča se na mene lipe razne čovječje sorte pa tako i ovi malo udreni. I rekla ženi da san ja, a šta ću drugo?! Al' mi je, moran priznat, to bilo zeru šokovito, ta spoznaja da se tako lako "čitan".
Prozirna san skroz, brate!
Meni je ovo blogarenje dosad bija ka neki ritual, čin (neću se sad zaplitat u konstative i performative) di bih se ja ispuvala nemajući baš neku predodžbu o tome ko će to pročitat. Oke, znan da ovod ćirnu kolegice s faksa, a i dragi tu i tamo priviri (premda san mu virtualno postala totalno nezanimljiv lik), ali oni su svraćali više da me imaju s čin zajebavat nego šta su ovo ozbiljno shvaćali.
A sad mi je draga B. osvistila taj kontekst mista u kojem moje piskarije obitavaju. Ovo baljezganje je javan čin i nekako mi je sad malo teže pljucat gluposti (iako znan da ću se oladit za koji dan). I to samo zato šta mogu vizualizirat jednu jedinu čitateljicu!
Kako li je tek piscima kad svoje tekstove moraju dat nekom svom da pročita?
19.06.2004., subota
Pomoz čov'k!
Eno mi Asti stoja prigovorija da opituran svoje linkove. E, a ja bih rado (baš rado rado) da mi linkovi u ovin stupcima na obe bande (livo i desno) ostanu crni, a da se linkovi unutar ovih tekstića malo propedere (prohomoseksualiziraju; 'oće reć: dobiju neku od duginih boja).
Ako neko zna kako se to čini, molin da me prosvitli mokron krpon po svitloj glavi.
Zafaljujen!
Ane
Ako neko zna kako se to čini, molin da me prosvitli mokron krpon po svitloj glavi.
Zafaljujen!
Ane
18.06.2004., petak
Apdejt: kad se uzbrojiš, sve krene naopako
Noćas nisan oka sklopila. Kad san se konačno skinila s ovog blogovskog ovisništva, ošla san ćirnit malo te knjige. Nisan uopće išla leć (fala onon ko je Red Bull izmislija!) i konačno oko deset krenuh na faks po još jednu žvrljotinu u indeksu. I frajer se ne pojavi! Ko budale smo čekali tamo na hodniku, a njega niti namirisat! Srićon nan je uslužna teta tajnica odsjeka pa se bidna razbacala na sve strane ne bi li došla do dotičnog uspavanog ljepotana. A on isključija mobitel. Doma se ne javlja. Upucat ću nekoga! Bu!
Brojalica
Prčkan po ovon doli zapisničaru ča zna brojat i vidin da judi svakojakin putevima dolaze do ovih mojih piskaranih Piskarija. Neko utipka u Google ane. I, jebemu sve, ja na drugo misto! I zamislite od svih mojih "pametnih"... ča je izbacilo:
... AAAAAAAAAJMEEEEEEEEEEEE!!! Srdačan pozdrav, vaša vlažna (al' ne od uzbuđenja) Ane...
.Bože me sačuvaj, ispadan neka napaljenuša. A ja skroz pristojno djevojče!
Da ne bi bilo čuđenja zašto dva posta u ovako kratkom vrimenu i kojeg vraga prčkan sad po brojalici - sutra mi je ispit, a ne da mi se ništa ponavljat. Promrmljajte koju
i za mene noćas prije spavanja. Tribat će mi.17.06.2004., četvrtak
I patke su koze
Judi moji pa je li to moguće? I patke gaču u dijalektima!
Britanski su znanstvenici otkrili neobične razlike u gakanju pataka koje se može objasniti samo različitim zemljopisnim porijeklom. Pačji 'naglasci' oponašaju naime ljudski govor.
Kako u petak objavljuje The Guardian, studija je pokazala da je gakanje londonskih pataka mnogo grublje od gakanja njihovih rođakinja sa sela.
Čini se da gradske patke moraju gakati glasnije kako bi se međusobno čule u gradskoj buci, dok su seoske patke mnogo tiše.
opširnije
Kako u petak objavljuje The Guardian, studija je pokazala da je gakanje londonskih pataka mnogo grublje od gakanja njihovih rođakinja sa sela.
Čini se da gradske patke moraju gakati glasnije kako bi se međusobno čule u gradskoj buci, dok su seoske patke mnogo tiše.
opširnije
I sad mene tu u finom Zagrebu netko priupita zašto se toliko deren. Ma nisan, judi! To se vama samo čini. Vi ste, da prostite, pretihi.
I ondak pročitam kako su ove "gradskije" patkice zeru glasnije. I do kojeg nas to zaključka dovodi? Da su Dalmatinci fina gospoda koja je navikla živit u finim mistima (a to je, u ovom slučaju, grad) pa se, u skladu s tim, malo zadernjaju kad prozbore. Ne bi to bija problem da nema i druge strane medalje. A ča su onda fini Zagrepčanci kad su 'vako tihi? A raja iz ruralnih krajeva, eto šta! Bit će da in je to u genima.
Ma na kraju krajeva, kad se jedna koza ki ča san ja more dernjačit, zašto ne bi i neka patka! I vidite vi da te patkice oponašaju i ljudski govor kraja u kojem žive. Zato su one doli nako odrješite i bezobrazne. Ne more in čovik ni spize donit, a da ne skoče na tebe. A ove odi su lipo fine pa se potiho zafale i umuknu. Valjda ih zato ovdi i više ima. Poželjnije su udavače jer znaju stat zito. :-)
P.S.
Nadan se da neće bit zločestih komentara; ovo je ipak obična zajebancija. Aj, živili! Odoh platit račune (blaženi Internet, ne moran više čekat u redu s penzićima! :-) ).
16.06.2004., srijeda
Album
Znaš, naš zajednički život slažem po fotografijama koje su ostale za tobom. Čak ti se ni glasa više ne sjećam. Samo osmijeha. I onoga lijepog ruža na usnama. I laka za nokte kojeg si svakodnevno popravljala. Sjećam se i da si me uvijek pitala što ćeš obući i koju maskaru da staviš, a ubrzo potom bi se užasnula izborom. Plavi rimel, Ane?! Ipak ću stavit crni.
Sjećam se i kako si me preoblačila kao kakvu lutkicu i znam da si se potajno nadala kako ću jednoga dana postati prvoklasna ljepotica koja će pokoriti svijet.
A ja sam bila tiho dijete, uvijek u kutku iščitavala kakvu knjigu i grozila se igranja u pržini s ostalom djecom (ta nisam htjela šporkat novu suknjicu koju si mi sašila!). Trebala sam postati prava mlada dama. Pa me vas dvoje uputiste na balet. Izdržah 4 godine, to i sama znaš. Al' ionako sam, dok su se druge balerinice razgibavale, slinila za klavirom kojeg je teta M. tako lijepo svirala za nas, buduće zvjezdice.
Ostavih balet i lijepe suknjice; zavukoh se u knjižnicu i sjedoh za klavir. Nikad me nisi čula kako sviram. Zaspala si na onaj kišni dan... danas godinama dalek.
A svirala sam za tebe.
Sjećam se i kako si me preoblačila kao kakvu lutkicu i znam da si se potajno nadala kako ću jednoga dana postati prvoklasna ljepotica koja će pokoriti svijet.
A ja sam bila tiho dijete, uvijek u kutku iščitavala kakvu knjigu i grozila se igranja u pržini s ostalom djecom (ta nisam htjela šporkat novu suknjicu koju si mi sašila!). Trebala sam postati prava mlada dama. Pa me vas dvoje uputiste na balet. Izdržah 4 godine, to i sama znaš. Al' ionako sam, dok su se druge balerinice razgibavale, slinila za klavirom kojeg je teta M. tako lijepo svirala za nas, buduće zvjezdice.
Ostavih balet i lijepe suknjice; zavukoh se u knjižnicu i sjedoh za klavir. Nikad me nisi čula kako sviram. Zaspala si na onaj kišni dan... danas godinama dalek.
A svirala sam za tebe.
15.06.2004., utorak
Počelo je. Moja nenormalna faza. Autistička. Ne vidin ništa oko sebe, ništa ni ne čujen.
Pamtim sve što pročitam (ni sama ovo ne mogu objasnit, al' ko da se pretvorim u neko čudovište koje svoju dušu proda za zeru IQ bodova i komad dobre memorije). Već se vidin kako ću u ovih deset dana stvarno i uspit položit sva tri ispita što ih prijavih + još dva do sredine sedmog. Pa mogu poć mirno potoćat noge bez grižnje savjesti.
Lagano se pretvaram u nesnošljivo društvo. Svake godine ista priča. Al' dok se puni indeks, niko se ne žali na metodu.
Ako me slučajno sretnete u ovih miseca dana, okret nalivo, molin. Tupa sam za izvanjski svijet.
Pamtim sve što pročitam (ni sama ovo ne mogu objasnit, al' ko da se pretvorim u neko čudovište koje svoju dušu proda za zeru IQ bodova i komad dobre memorije). Već se vidin kako ću u ovih deset dana stvarno i uspit položit sva tri ispita što ih prijavih + još dva do sredine sedmog. Pa mogu poć mirno potoćat noge bez grižnje savjesti.
Lagano se pretvaram u nesnošljivo društvo. Svake godine ista priča. Al' dok se puni indeks, niko se ne žali na metodu.
Ako me slučajno sretnete u ovih miseca dana, okret nalivo, molin. Tupa sam za izvanjski svijet.
13.06.2004., nedjelja
Kad magle stanu
"Then there were sighs, the deeper for suppression,
And stolen glances, sweeter for the theft,
And burning blushes, though for no transgression."
Don Juan, str. 74.
"Bilo je tu uzdisaja, to dubljih što su bili prigušeni,
I potajnih pogleda, to slađih što su bili ukradeni,
I jarkog crvenjenja, iako nije bilo nikakva prijestupa."
And stolen glances, sweeter for the theft,
And burning blushes, though for no transgression."
Don Juan, str. 74.
"Bilo je tu uzdisaja, to dubljih što su bili prigušeni,
I potajnih pogleda, to slađih što su bili ukradeni,
I jarkog crvenjenja, iako nije bilo nikakva prijestupa."
Čitan ovo i mislin se kako su se vrimena prominila. Ja se više ne sićan kad san nabacivala potajne poglede, a još manje kad san se radi takovih crvenila.
Judi moji, revolucija je nastupila!
Svog san dragog smotala priko ovog čudnovatoga mrežastog izuma. Ne moran van ni govorit ča me zaludilo – pisa je ko blesav, stilski dorađeno, posebno, neobično. To mi je bilo dovojno da počnen ludit na svaku njegovu.
Prvo smo se dobro pokarali (za neznalice, to po mojem znači – posvadili) na nekon forumu. Oko neke trivijalne stvari. Kad smo prevršili svaku miru, preselili li smo se na pi*karanje priko mejla (za čistunce: elektroničke pošte). Pa nan ni to nije bilo dovojno i ondak smo o'šli na aj-sik-ju. E, a onda su uslijedila i tehnička dograđivanja pa san kupila mikrofon. Do web camere nismo stigli (možda i boje, vidi ča se Sevi dogodilo ;-) ). I tako je to trajalo misecima, a ja još nisan imala dojam da ga motan. Čin bih došla doma, odma san palila komp, al' mi ni na kraj pameti nije bilo da ćemo se mi jednog dana stvarno upoznat (otežavajuća okolnost: nije živija u domaji). E, onda me jednog dana nazva (ufff, ovo je već po' godine prošlo i prišli smo na telefon) da se on seli nazad u Rvacku. Šok totalka!
(Danas, u rijetkim trenucima kad san dobra, draga i mila, tvrdi da je to bilo zbog mene; kad mu iden na živce, viče da bi se ionako vratija.)
E, ma ova cila štorija ne bi uopće bila toliko važna... da nije pisanih dokaza. Naime, sva ta moja trkeljenja su ostala u historiju. I donese on to meni prije par miseci... i čitan ja, čitan... I stvarno, čoviče, ja san njega smotala! A cilo vrime san živila u uvjerenju da se to nekako "spontano" dogodilo. I prvo mi je zeru bila bedara. Ono, nit' romantike, nit' ičega. I, o Gospode!, koje san ja njemu sve magle prodavala (zapita bi se sad Mlakić: šta se događa kad magle stanu?). A onda san stala na balun i skontala da, kvragu sve, danas je takvo vrime i ja nisan imala voje čekat da se meni princ sam stvori pa san ga ja smantala sama. I nije mi nimalo žaj. Nisan se crvenila, nisan prigušivala uzdisaje, nisan igrala igrice – lipo je sve bilo crno na bilo.
Vozin se jučer Ljubljanskon i vidin ženska za volanon, a na zadnjen sicu muž daje ditetu bočicu. Cila san se otopila. Da je mom ćaći bilo reć da sidi iza i daje bočicu sestri i meni, a da će mater vozit, mislin da bi dobija srčani udar! Al' to je bilo u prošlon mileniju. Danas su se stvari prominile. Sve je više lipih žena koje voze same, a ne čekaju da ih netko drugi voza. I neka je!
...
Al' jopet, kad doma dođen, ćaći moran ulit juvu u pjat.
Njemu su magle odavno stale. Ja svoje još rastjerujem.
...
12.06.2004., subota
Paranoja dere
Za knjigoljupce: iza Tehničkog muzeja (pored Keruma) je sajam (većinom pra-starih) knjiga. Ko voli njuškat, neka svrati. Ja iskopah 3 dobra romana i 2 knjige za faks (ukupno 100 kunića).
E, sad počinje strava. Vozim nazad doma i skontan neki autić u retrovizoru. Kud ja – tud i on. Izbirljiva sam glede parkirnoga mjesta pa sam malo "plovila" po parkiralištu dok nisan našla jedno koje mi se sviđa. Nisam taj "sumnjivi" autić ni gledala. Izađem iz auta, uputim se prema portunu – kad taj auto ravno isprid portuna. Oke, mislim. Slučajnost. Frajer još sjedi u autu. Ja prođem kraj dotičnoga i uputim se prema vratima od portuna, kad eto ti njega nekoliko metara za mnom. Oke, frka me već hvata, ali mislim mala, paničariš bez veze. Otvorim vrata, on već iza mene, ali ne ulazi. Uzeja je vozačku i prometnu, podiga ih desnom rukom prema suncu i bulji u te karte!!! (Koji k, mislim ja, ali nema veze. Nije uša za mnom, dobro je.). Pozovem lift kad ga čujem da otvara vrata. Bacim oko, on je (nije me vidio kako provjeravam tko ulazi). Sakrio se i čeka. Uđem u lift, guza već debelo radi; stisnem pogrešan kat. Izađem na tom namjerno fulanom katu i odoh stepenicama dalje. Kad čujem nekoga da je izašao na nekom nižem katu i ide stepenicama gore. Ajmeeeeeeeee!!! Što ću sad? Zvonim kod susjeda da mi otvori vrata kako bih mogla s njegovog balkona ćirit hoće li se ovaj čudak vratit do svoga auta (koji je ostao širom otvorenih prozora otključan!); susid ne otvara (a doma je, kasnije to skontah). Pričekam deset-petnaest minuta, ne čujem više nikakve korake i odlučim se hrabro stepenicama nazad. Sakrit ću se negdje iza nekog stabla i čekat da se vrati. Konačno sam u prizemlju, otvaram izlazna vrata kad on iza kantuna! Umrla san! Ništa, odem do svog auta, sjedam i nazovem dragog čekajući što će ovaj sad napravit. On zaustavi neku žensku i počne s njom pričat. A u k, šta ću sad?! Meljem ja tako dosta dugo, on se vrati u auto, čeka neko vrijeme, upali ga i ode.
Guza mi se stisla. Frajer ima ključ od portuna, a nikad ga nisan vidila u životu. Jel' me dere paranoja ili bi ovo i vama bilo zeru smrdljivo? [zbunj usr]
10.06.2004., četvrtak
Važna obavijest!
Minjan stan u potkrovlju za stan u podrumu. Oni koji daju vel'ku lovu na saune, sada te pare mogu uštedit i doć se slobodno kuvat kod mene kad god ih voja. Ja tražin samo mali mrzli ćumez (štakori nisu problem).
Umrit ću ljudi! Pa šta je ovo. Sutra iden ravno po najveći vrtilator kojeg nađen! Ajme, cili dan sidin za knjigon i jedino šta san uspila pratit su kapi znoja... kako se cide! Ako mi ne uspije ova gori transakcija, selin se u kadu. Narafski, tražim od vas, vrlih čitatelja, da neko smisli kako da mi se knjižuljci ne smoče.
AAAAAAAAAJMEEEEEEEEEEEE!!!
Srdačan pozdrav,
vaša vlažna (al' ne od uzbuđenja) Ane
09.06.2004., srijeda
Zašto oni koje najviše voliš ne mogu podnijeti tvoju sreću i smirenu dušu, zadovoljno srce?
Ne razumijem...
08.06.2004., utorak
Proksemija duše
Ne znam kako vi, ali ja čim uđem u nečiji tuđi stan bacim oko na policu (u boljem slučaju: police) s knjigama. Zanimljivo je viriti gdje su knjige prostorno smještene i, na koncu, koje i kakve su te knjige.
Ja često mijenjam raspored svojih knjiških polica. Kako je tih knjiga sad već poprilično, a stančić je malen, bore se za mjesto u prvom redu polica. Nove najčešće idu na vidljivo mjesto jer su mi najnapetije. Da nisu ne bih ih ni kupila, jel'te. :-) Neke me razočaraju pa završe na ormaru na najmanje vidljivom mjestu. Ali nije to najgora "kazna". One što mi totalno idu na živce, usreće se u kutiji. Po mogućnosti, na dnu, da ih ne vidim i zaboravim. A ta kutija i nije baš u pravom smislu kutija, već onaj dio namještaja na "glavi" kreveta koji je predviđen za posteljinu. Samo je posteljina odavno dobila izgon jer s knjigama nemam gdje.
Da uđete u moj stan, nikada ne biste pogodili moje buduće zvanje. U mom stanu knjige su nevidljive (osim ako koja zaluta u vidljivi dio jer je u fazi iščitavanja). Sve su naime, u spavaćem dijelu stana. A tamo rijetko tko zalazi. Nisam toga donedavno bila svjesna, ali ja, izgleda, sve te knjige skrivam od očiju javnosti. Soba gdje su smještene je stvarno neprohodna: ima ih po podu, po stepenicama, na radnom stolu... a zidovi od njih ne mogu disati. Da sad poželim još jednu ugradnu policu, stvarno ne znam gdje bih je stavila. A opet, nije mi (dosad) uopće palo na pamet da koji redak tih uvezanih papira premjestim, na primjer, u dnevnu sobu. Čini mi se da bih tako svakom putniku slučajniku otvorila svoju dušu.
I zato su mi sumnjivi oni ljudi kojima odmah s vrata njihova stana ugledaš na policama prekrasne, bojama ujednačene knjige. Na takvom mjestu kao da im se duša gubi i prestaju biti izvorom iskustva, a postaju puki namještaj.
Sebična sam, znam, ali svoje sobno šarenilo i dalje izabirem čuvati samo za izabrane duše. Na koncu, branim boje svoga (čitateljskog) iskustva.
Ja često mijenjam raspored svojih knjiških polica. Kako je tih knjiga sad već poprilično, a stančić je malen, bore se za mjesto u prvom redu polica. Nove najčešće idu na vidljivo mjesto jer su mi najnapetije. Da nisu ne bih ih ni kupila, jel'te. :-) Neke me razočaraju pa završe na ormaru na najmanje vidljivom mjestu. Ali nije to najgora "kazna". One što mi totalno idu na živce, usreće se u kutiji. Po mogućnosti, na dnu, da ih ne vidim i zaboravim. A ta kutija i nije baš u pravom smislu kutija, već onaj dio namještaja na "glavi" kreveta koji je predviđen za posteljinu. Samo je posteljina odavno dobila izgon jer s knjigama nemam gdje.
Da uđete u moj stan, nikada ne biste pogodili moje buduće zvanje. U mom stanu knjige su nevidljive (osim ako koja zaluta u vidljivi dio jer je u fazi iščitavanja). Sve su naime, u spavaćem dijelu stana. A tamo rijetko tko zalazi. Nisam toga donedavno bila svjesna, ali ja, izgleda, sve te knjige skrivam od očiju javnosti. Soba gdje su smještene je stvarno neprohodna: ima ih po podu, po stepenicama, na radnom stolu... a zidovi od njih ne mogu disati. Da sad poželim još jednu ugradnu policu, stvarno ne znam gdje bih je stavila. A opet, nije mi (dosad) uopće palo na pamet da koji redak tih uvezanih papira premjestim, na primjer, u dnevnu sobu. Čini mi se da bih tako svakom putniku slučajniku otvorila svoju dušu.
Reci mi što čitaš, reći ću ti tko si.
I zato su mi sumnjivi oni ljudi kojima odmah s vrata njihova stana ugledaš na policama prekrasne, bojama ujednačene knjige. Na takvom mjestu kao da im se duša gubi i prestaju biti izvorom iskustva, a postaju puki namještaj.
Sebična sam, znam, ali svoje sobno šarenilo i dalje izabirem čuvati samo za izabrane duše. Na koncu, branim boje svoga (čitateljskog) iskustva.
07.06.2004., ponedjeljak
Poezija vožnje
"... iako nije važno
stići nego krenuti
i cilj je samo izlika slabima,
volio bih doći kamo sam pošao
i naći što sam tražio..."
Z. Golob, Postojiš, dakle jesam
stići nego krenuti
i cilj je samo izlika slabima,
volio bih doći kamo sam pošao
i naći što sam tražio..."
Z. Golob, Postojiš, dakle jesam
Nekakav dubok stih me pokatkad i pokrene, podsjeti život u meni da si poklonim živosti i kretanja. Ali nije umjetnost pronalaziti umjetnost u umjetnosti, poeziju u poeziji. Umjetnost je omirisati živost negdje drugdje.
Moja poezija je kretanje. I duge duge vožnje. I glazba u pozadini, dovoljno tiha da ne ometa užitak, dovoljno glasna da bude primjećena.
Priznajem, automobili su moj fetiš. Ali ne jurcam. Uživam u svakom nadodanom kilometru na brzinomjeru kao što uživam u svakom novom stihu dobre poezije. A dobroj poeziji se uvijek vraćaš. I ponovno krećeš. Pa se vraćaš. Pronalaziš zrcalne strukture i umjesto poistovjećivanja sadržaja, poistovjetiš sebe s onim odrazom u zrcalu. I svaka aliteracija ti je kao dobar zvuk motora. Zavibrira i zagolica.
Krećeš se u krugu kao u sonetu, a svakom vožnjom iznova pronalaziš nove ljepote u već znanom sadržaju.
Besciljno lutati! Besciljno lutati! Kad... ionako... "cilj je samo izlika slabima..."
06.06.2004., nedjelja
Sulio-sulio vs. mulio-mulio ilitiga - tko je kriv?
"Nakon okrutnih kritika za scenarij tv-serije Novo doba odlučio sam pisati prozu te ideju za novi scenarij pretvoriti u roman."
Renato Baretić, Globus br. 680, 17.12.2003.
Renato Baretić, Globus br. 680, 17.12.2003.
Ima nekoliko dana da je Renato Baretić dobio nagradu Vladimir Nazor za svoj prvi roman Osmi povjerenik. Nije to ništa začuđujuće. Otkad je knjiga izašla, po kuloarima se pričalo da će sigurno dobiti kakovu nagradu. Vjerujem da je ovo tek prva u nizu.
Nego, meni je taj Baretić strašno zanimljiva faca iz nekoliko razloga:
1) (skroz subjektivan razlog), al' studir'o je što i ja :-) ,
2) Purger je koji je otišao živit u Split (zvuči nemoguće, znam),
3) autor je legendarnoga milijunaškog pitanja sulio-sulio, muio-muio... i, konačno,
4) čovjek ima savršen osjećaj za jezik.
Da biste skonatli moje oduševljenjem upravo tim osjećajem za jezik, prenosim kratak sadržaj Baretićeve knjige objavljenje na internetskoj stranici Radija 101:
'Osmi povjerenik' odlično se nadovezuje na tu različitost od drugih. Priča je to o mladom političaru kojemu konkurencija smješta aferu fintom koju znate iz djetinjstva - iz apokaliptičnih opisa vaših majki i baka o potencijalnim opasnostima izlaska u disko - od kojih je na top listi uvjerljivo vodila mogućnost da vam netko stavi drogu u piće. Baretić svog glavnog junaka Sinišu Mesnjaka razvaljuje baš tom roditeljskom morom iz mladih dana, a kako se radi o mladom, perspektivnom političaru, jednoj od stepenica stranke na vlasti, konkurencija koja mu je stavila opijate u mineralnu vodu pobrinula se i forografirati ga sa razgolićenom pripadnicom suprotnog spola. Posljedica je da ga premijer sklanja od javnosti i šalje kao osmog po redu povjerenika na otok Trećić, koji se nalazi u autorovoj imaginaciji odmah iza Prvića i Drugića, znači Bogu iza nogu. Dočekuje ga otočanin Tonino, jedan od trojice mlađih muškaraca na otoku, koji piše pjesme i boluje od neke vrste stajaće epilepsije, jednostavno se zamrzne na petnaest minuta. Treći muškarac u najboljim godinama je mitoman Selim za kojega se na kraju romana pokazuje da je cijelo vrijeme možda govorio istinu ili malo stilizirao po njoj, sve u svemu, jedna simpatična bjelosvjetska bosanska bitanga. Na njih trojicu dolazi samo jedna žena - ostale su starice - glumica u porno filmovima Zehra, koja se krije od talijanskih mafijaša u Selimovoj kući. Ostatak su otočani koji su svoj radni vijek proveli u dalekoj Australiji i tamo vino zamijenili pivom, jer je vinovu lozu na njihovom otoku uništila peronospora.
izvor
izvor
E, pa na tom otoku Trećiću se govori – trećićanski.
Npr.:
Muolimo si zoanj i zoase.
Voa olej si se karsti, voa olej puoj. Omien.
Voa mlike si se uzguoji, vos mlike puoj. Omien.
Renato Baretić: Osmi povjerenik, AGM, Zagreb, 2003., str. 214.
Voa olej si se karsti, voa olej puoj. Omien.
Voa mlike si se uzguoji, vos mlike puoj. Omien.
Renato Baretić: Osmi povjerenik, AGM, Zagreb, 2003., str. 214.
Uglavnom, trećićanski je mješavina bodulske čakavštine (dakle, govora punog talijanizama) i australke angleštine. Na prvi pogled zvuči strašno, ali taj čušpajz nimalo ne otežava čitanje.
Mene je knjiga odmah asocirala na Senjanovićeve jezične vratolomije premda, vjerujte mi, ovo je nešto skroz skroz friško. Pretpostavljam da je mom asocijativnom nizu pripomoglo i to što sam jednom davno nabasala u Zarezu na Baretićev pjesmuljak posvećen Senjanovićevoj kćeri Dori.
Never mind, sve u svemu – ako vas put nanese na ovo štivo, svakako ćirnite. Vjerujem da ćete se ugodno iznenaditi. Jer ovo je zabavno, kritično i – drukčije! :-)
Recenzije knjige Osmi povjerenik:
Radio 101
lupiga.com
Vijenac
vip. hr - Jagna Pogačnik
Klik – Svi smo mi otok Trećić!
Razgovor s Baretićem:
Zarez.
Radio 101
lupiga.com
Vijenac
vip. hr - Jagna Pogačnik
Klik – Svi smo mi otok Trećić!
Razgovor s Baretićem:
Zarez.
05.06.2004., subota
Baci joko u susidstvo
Ništa suvislo niman za reć... samo vas preusmjeravan da ćirnete jedan blogić (zasad je, stvarno, samo blogić). Frajer šalje postove priko mobitela, a i dizajn mu je za past na guzu.
Ćirni: my virtual lounge
-------------------------------------------------------------------------------------------
Dodano 10. lipnja 2004., 13.02
Vidim da se ovaj gore blog apdejtao u skoro pa kulere pa izvlačim još jednoga s fresh liste:
.neurotransmitter.
Ćirni: my virtual lounge
-------------------------------------------------------------------------------------------
Dodano 10. lipnja 2004., 13.02
Vidim da se ovaj gore blog apdejtao u skoro pa kulere pa izvlačim još jednoga s fresh liste:
.neurotransmitter.
04.06.2004., petak
Brez kave ko brez pameti
Mezzo, eto me! ;-)
Zadnjih dana mi baš nekako pukne inspiracija, dođen ovod i - niente. Ošlo sve u neku lipu stvar. Nemoj dolazit ujutro, nemoj ni popodne... dođi tad i tad, nemoj tad i tad... Kvragu i blogarenje! Ovo mi sve dođe ko da pišen za lovu pa iman oni grezi pritisak deadlinea.
I sad san se digla u 6 ujutro da bi poćirila odi. Luda, šta ćete?! A ča ću bidna kad iman nešto puno posla danas, a i pitanje je oće li bit dostupan ovi virtualni dnevnik kad meni ćufne. E, i sad san se digla (a oni koji me znaju, znaju i kakvo je to meni mučenje); nit' kave, nit' ića, nit' pića - ništa okusila nisan. I baš se sad mislin moredu li oni pravi pisci pisat 'vako bez voje i praznog štumka. A bit će da mogu jerbo in je to posal. A meni nije. Pa ne mogu. I buljin u ovi ekran i ne znan ča bi van rekla... osim: Ima l' kogod kave za posudit? Birtije još nisu otvorile, a doma ponestalo zaliha (eto šta ti je dalmatinska linost kad ni kave neman na lageru!).
Ja ne znan imadu li drugi ovakovih problemčića. Moja van je prva jutarnja, umisto dobro jutro, srećo, di je kava?!!! Pa mi onda dragec dobije živčani napad jerbo kako ja to volin kavu više od njega, kako mi je to prva misal ujutro. A mene, judi, da probudite u bilo koje doba dana ili noći, ja bih vikala samo kava, kava gospodaru!
I sad vrtin police po stanu, sve san porazbacala, onako ko kad u filmu neko popizdi pa je na granici ludila. Našla san puno zaboravjenih stvari, al' kave nigdi. Ko da su se sve kave ovega svita urotile protiv mene. A nisan ja izbirljiva... more turska, bila, plava, brazilska... ma koja god! Samo da mi oči otvori! Al' ovo ti je ko da tražiš drugu bičvu pa je nigdi nema. Samo meni da je sad i jedna (bičva, jel'te), bila bih ja zadovojna. 'Vako... odbrojavan minute da uletin u birtiju ispo kuće (koja otvara za 10 minuti).
Ajmo skupa... 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1 - K A V A!!!
Evo san dočekala... ajte adio!
Zadnjih dana mi baš nekako pukne inspiracija, dođen ovod i - niente. Ošlo sve u neku lipu stvar. Nemoj dolazit ujutro, nemoj ni popodne... dođi tad i tad, nemoj tad i tad... Kvragu i blogarenje! Ovo mi sve dođe ko da pišen za lovu pa iman oni grezi pritisak deadlinea.
I sad san se digla u 6 ujutro da bi poćirila odi. Luda, šta ćete?! A ča ću bidna kad iman nešto puno posla danas, a i pitanje je oće li bit dostupan ovi virtualni dnevnik kad meni ćufne. E, i sad san se digla (a oni koji me znaju, znaju i kakvo je to meni mučenje); nit' kave, nit' ića, nit' pića - ništa okusila nisan. I baš se sad mislin moredu li oni pravi pisci pisat 'vako bez voje i praznog štumka. A bit će da mogu jerbo in je to posal. A meni nije. Pa ne mogu. I buljin u ovi ekran i ne znan ča bi van rekla... osim: Ima l' kogod kave za posudit? Birtije još nisu otvorile, a doma ponestalo zaliha (eto šta ti je dalmatinska linost kad ni kave neman na lageru!).
Ja ne znan imadu li drugi ovakovih problemčića. Moja van je prva jutarnja, umisto dobro jutro, srećo, di je kava?!!! Pa mi onda dragec dobije živčani napad jerbo kako ja to volin kavu više od njega, kako mi je to prva misal ujutro. A mene, judi, da probudite u bilo koje doba dana ili noći, ja bih vikala samo kava, kava gospodaru!
I sad vrtin police po stanu, sve san porazbacala, onako ko kad u filmu neko popizdi pa je na granici ludila. Našla san puno zaboravjenih stvari, al' kave nigdi. Ko da su se sve kave ovega svita urotile protiv mene. A nisan ja izbirljiva... more turska, bila, plava, brazilska... ma koja god! Samo da mi oči otvori! Al' ovo ti je ko da tražiš drugu bičvu pa je nigdi nema. Samo meni da je sad i jedna (bičva, jel'te), bila bih ja zadovojna. 'Vako... odbrojavan minute da uletin u birtiju ispo kuće (koja otvara za 10 minuti).
Ajmo skupa... 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1 - K A V A!!!
Evo san dočekala... ajte adio!
02.06.2004., srijeda
Voajeri d.o.o.
A biti pisac je biti netko drugi. Što više drugih, to bolje.
Reče Noga Filobloga.
Kad malo o ovome promućkaš, dobar pisac uvijek odijeli sebe (autora) od pripovjedača. Krade tuđe priče, zamišlja živote, situacije... Mali lopov. Ali slatki.
I ondak se jednoga dana nađeš na Blogu. I čitaš pa vidiš, neki muljaju, neki su bolno iskreni, neki nemaju pojma kud bi sa sobom i o čemu će pisati (žali blože klikova!)...
A opet, nekako, čini ti se da namirišeš one falše od ovih iskrenijih, lažne od autentičnih. I živiš u neznanju. Jer opet nema načina da provjeriš tu istinitost.
Internet je medij koji guta sve i svih.
Kad uzmeš roman u ruke, znaš da je (barem većim dijelom) fikcija. Kad se zabuljiš u komp, ne znaš što je ono što iščitavaš.
I koliko nam je uopće važno saznanje je li nešto pravo ili krivo? Mirisno ili smrdljivo?
Sudeći po nekim reakcijama (vidi: The Flapper Girl), važno nam je. Iluzija se gasi onoga trenutka kada nekoga ufatimo da kenjka.
Koliko li je iza ovih blogovskih stranica onih koji su talentiraniji pisci nego što mi mislimo? I koliko su oni toga svjesni?
Voajerčine smo obične, eto što smo!
------
A možda smo ovdje samo slika onoga što mislimo da jesmo...
01.06.2004., utorak
Niman ja njanci elera
Baš je neki lipi dan. Je zeru jutros opalija pljusak pa san se malo nasekirala. A to mi je tako kad rastvorin širon sve ponistre kad pođen spat, a kad ujutro tutnji, ništa ne čujen. Dok se Ane ne nakrmi, Ane se ne diže iz posteje.
A kad san dobre voje nekako mi dođe da se uvatin Smoje. Pa ga čitkaran na preskokce. Pa se cila nekako rastopin.
A kad san dobre voje nekako mi dođe da se uvatin Smoje. Pa ga čitkaran na preskokce. Pa se cila nekako rastopin.
VELIKO PUTOVANJE
Grmilo je i sivalo, kiša je lila ka iz kabla toga jutra kad su nakon velikih pripremi Roko i Anđa, likar i Bepina krenuli za Trst.
...
Višje u šali nego naozbilj, Roko je strašija Bepinu sa granicon i carinicima koji sumnjive putnike znadu svuć do gola.
- Pa bi moj Luiđi pustija da mene svučijedu? – planila je Bepina i zagrlila likara tražeći zaštitu.
- Bogati, Bepinu do gola, da čini striptiz carinicima, a ne bi jin ja cilu granicu razbija u komadiće! – odigra je likar scenu koju je Bepina i očekivala.
Dva puta su fermali po oštarijan da se malo okripidu i kasno u noć našli se na granici kod Sežane. Pasoške formalnosti su brzo obavjene, a onda je doša carinik i osvitlija ji lampadinon. Bepina je protrnila o straja.
- Imate li novaca? – ne udunja carinik lampadinu.
- Samo po pet ijad! – mirno će Roko.
Snop svitlosti zaigra na zbunjenon, deforminranon licu Bepine.
- A vi? – strogo će carinik.
- A ko će meni dat, šjor moj? – protrnula je Bepina.
- Gdje su vam lire?
- A koje lire?
- One koje ste digli na pasoš?
- Niman ja njanci elera.
- Morate imati dvadeset hiljada lira!
- Niman ja, šjor.
- To moraš jemat u pasoš – javi se likar drćući od jida.
- A nije mi Roko reka da sve sakrijen? – bubne Bepina.
- Ma ne te lire ča smo digli na banku! – užga se likar.
- Oli nisi čuja kad je reka: sve sakriti? – začudila se Bepina.
Grickajući brk, Roko se smijucka, ali je i pozelenija od jida.
- A gdje su vam te lire? – javio se carinik.
- Evo, ovod u postol – reče Bepina, priginjuć se i vadeći ih iz postola.
...
Vraćajući se iz Trsta, udrili su put Kopra, jerbo su se bojali vižitavanja kod Sežane zaraj tega ča je šjora Bepina sve onako naivno očitovala. Likar joj je zabranija da na granici prid carinon ne smi justa otvorit.
...
- Imate li šta za carinjenje? – zagleda se carinik u Rokov pasoš.
- Ništa, druže – bezbrižno je guknija Roko, odmahujuć glavon.
- A vi, druže? – pita likara.
- Jeman tri-četri libra.
- Ni vi nemate ništa? – carinik će Anđi.
- Samo ništo robice za dičicu.
- A vi, drugarice? – obratio se carinik Bepini, koja ka da je zanimila. – Vama govorim! – iznenadija se carinik.
Bepina je mučala i gledala u prazno.
- Jeste li nijemi? – povisio carinik glas.
- Nisan, nego ne smin govorit. Zabranili su mi moj Luiđi i Roko. Znate, ja san iskrena, pa da mi ča ne uteče, moran mučat.
- Ča van je, šjora Bepina? – privrnija Roko očima, a likar se jopet uvatija za glavu.
- Ništa mi nije, moj Roko, vidiš da mučin ka riba. Molin te, zatvori to radijo, učinilo mi je glavu ka balun. Da ti pravo rečen, draže mi je bilo kad smo išli bez radija. Bar smo se mogli razgovarat, a sad cilo vrime svira, čini konfužjun.
- Zar niste imali radio? – ukeba je carinik.
- Nismo, Roko ga je stavija u Trst.
- Asti majku božju, jopet si nas bacila u govna! – skiknija je likar ka oparen.
- Platit ćete osamdeset hiljada – strogo će carinik – izvolite ga tamo prijaviti.
- Ništa mi niste o radiju rekli. Nisan ja bidna znala. Ča mi niste rekli da ne smin spominjat radijo?!
- Osandeset ijad ti kolpi palo, Bepina... – pinija je likar.
Miljenko Smoje: Kronika o našem Malom mistu, Feral Tribune, Split, 1995., str. 262.-268.
Grmilo je i sivalo, kiša je lila ka iz kabla toga jutra kad su nakon velikih pripremi Roko i Anđa, likar i Bepina krenuli za Trst.
...
Višje u šali nego naozbilj, Roko je strašija Bepinu sa granicon i carinicima koji sumnjive putnike znadu svuć do gola.
- Pa bi moj Luiđi pustija da mene svučijedu? – planila je Bepina i zagrlila likara tražeći zaštitu.
- Bogati, Bepinu do gola, da čini striptiz carinicima, a ne bi jin ja cilu granicu razbija u komadiće! – odigra je likar scenu koju je Bepina i očekivala.
Dva puta su fermali po oštarijan da se malo okripidu i kasno u noć našli se na granici kod Sežane. Pasoške formalnosti su brzo obavjene, a onda je doša carinik i osvitlija ji lampadinon. Bepina je protrnila o straja.
- Imate li novaca? – ne udunja carinik lampadinu.
- Samo po pet ijad! – mirno će Roko.
Snop svitlosti zaigra na zbunjenon, deforminranon licu Bepine.
- A vi? – strogo će carinik.
- A ko će meni dat, šjor moj? – protrnula je Bepina.
- Gdje su vam lire?
- A koje lire?
- One koje ste digli na pasoš?
- Niman ja njanci elera.
- Morate imati dvadeset hiljada lira!
- Niman ja, šjor.
- To moraš jemat u pasoš – javi se likar drćući od jida.
- A nije mi Roko reka da sve sakrijen? – bubne Bepina.
- Ma ne te lire ča smo digli na banku! – užga se likar.
- Oli nisi čuja kad je reka: sve sakriti? – začudila se Bepina.
Grickajući brk, Roko se smijucka, ali je i pozelenija od jida.
- A gdje su vam te lire? – javio se carinik.
- Evo, ovod u postol – reče Bepina, priginjuć se i vadeći ih iz postola.
...
Vraćajući se iz Trsta, udrili su put Kopra, jerbo su se bojali vižitavanja kod Sežane zaraj tega ča je šjora Bepina sve onako naivno očitovala. Likar joj je zabranija da na granici prid carinon ne smi justa otvorit.
...
- Imate li šta za carinjenje? – zagleda se carinik u Rokov pasoš.
- Ništa, druže – bezbrižno je guknija Roko, odmahujuć glavon.
- A vi, druže? – pita likara.
- Jeman tri-četri libra.
- Ni vi nemate ništa? – carinik će Anđi.
- Samo ništo robice za dičicu.
- A vi, drugarice? – obratio se carinik Bepini, koja ka da je zanimila. – Vama govorim! – iznenadija se carinik.
Bepina je mučala i gledala u prazno.
- Jeste li nijemi? – povisio carinik glas.
- Nisan, nego ne smin govorit. Zabranili su mi moj Luiđi i Roko. Znate, ja san iskrena, pa da mi ča ne uteče, moran mučat.
- Ča van je, šjora Bepina? – privrnija Roko očima, a likar se jopet uvatija za glavu.
- Ništa mi nije, moj Roko, vidiš da mučin ka riba. Molin te, zatvori to radijo, učinilo mi je glavu ka balun. Da ti pravo rečen, draže mi je bilo kad smo išli bez radija. Bar smo se mogli razgovarat, a sad cilo vrime svira, čini konfužjun.
- Zar niste imali radio? – ukeba je carinik.
- Nismo, Roko ga je stavija u Trst.
- Asti majku božju, jopet si nas bacila u govna! – skiknija je likar ka oparen.
- Platit ćete osamdeset hiljada – strogo će carinik – izvolite ga tamo prijaviti.
- Ništa mi niste o radiju rekli. Nisan ja bidna znala. Ča mi niste rekli da ne smin spominjat radijo?!
- Osandeset ijad ti kolpi palo, Bepina... – pinija je likar.
Miljenko Smoje: Kronika o našem Malom mistu, Feral Tribune, Split, 1995., str. 262.-268.
