Dragi dnevniče!
Danas san otvorila album i gledala njene slike. Poša je Ray Charles, a bija je mlađi od nje. Ne mogu zamislit da će i ona jednon poć.
Sitila san se svih njenih štorija i narodnih mudrosti, i pismica koje me naučila, i mista di me je vodila.
A prva san joj unuka.
Sve mendule je meni darivala, friške smokve za me brala, u masline me vodila. Svake godine na 29.11. Jel' se sićaš?
Kad bi kod nje došla, uvik bi me novi libar dočeka. Pitala bi jude ča dica čitaju i svaki put darovala neki. I dan danas se pitan oklen joj šoldi za te moje ludosti.
Znaš i sam da nikad ćaći prvo ne iden. Prvo noni po pusu i buketić cvića iz njenoga vrtla pa tek onda via Spalato.
I svaki put kad dojden doli vidin da je starija. Pa je zagrlin i Boga zamolin da mi je još čuva.
Ko će moju dicu na plažu vodit i plest in one kikice koje je ona meni plela? Ko će mojoj dici govorit da se ne daju raščepit o' ti' zlobnih muških? Ko će moju dicu učit ko mi je bija nono i kakvi su siromaji bili? Pod čiji će se fuštan dica mi sakrivat?
Ko će moj dom grijat kad ona pođe?
Jer moj dom je tamo di je moja Ane. Lipa... stara... draga... Ane.