Kad malo o ovome promućkaš, dobar pisac uvijek odijeli sebe (autora) od pripovjedača. Krade tuđe priče, zamišlja živote, situacije... Mali lopov. Ali slatki.
I ondak se jednoga dana nađeš na Blogu. I čitaš pa vidiš, neki muljaju, neki su bolno iskreni, neki nemaju pojma kud bi sa sobom i o čemu će pisati (žali blože klikova!)...
A opet, nekako, čini ti se da namirišeš one falše od ovih iskrenijih, lažne od autentičnih. I živiš u neznanju. Jer opet nema načina da provjeriš tu istinitost.
Internet je medij koji guta sve i svih.
Kad uzmeš roman u ruke, znaš da je (barem većim dijelom) fikcija. Kad se zabuljiš u komp, ne znaš što je ono što iščitavaš.
I koliko nam je uopće važno saznanje je li nešto pravo ili krivo? Mirisno ili smrdljivo?
Sudeći po nekim reakcijama (vidi: The Flapper Girl), važno nam je. Iluzija se gasi onoga trenutka kada nekoga ufatimo da kenjka.
Koliko li je iza ovih blogovskih stranica onih koji su talentiraniji pisci nego što mi mislimo? I koliko su oni toga svjesni?
Voajerčine smo obične, eto što smo!
------
A možda smo ovdje samo slika onoga što mislimo da jesmo...