Znaš, naš zajednički život slažem po fotografijama koje su ostale za tobom. Čak ti se ni glasa više ne sjećam. Samo osmijeha. I onoga lijepog ruža na usnama. I laka za nokte kojeg si svakodnevno popravljala. Sjećam se i da si me uvijek pitala što ćeš obući i koju maskaru da staviš, a ubrzo potom bi se užasnula izborom. Plavi rimel, Ane?! Ipak ću stavit crni.
Sjećam se i kako si me preoblačila kao kakvu lutkicu i znam da si se potajno nadala kako ću jednoga dana postati prvoklasna ljepotica koja će pokoriti svijet.
A ja sam bila tiho dijete, uvijek u kutku iščitavala kakvu knjigu i grozila se igranja u pržini s ostalom djecom (ta nisam htjela šporkat novu suknjicu koju si mi sašila!). Trebala sam postati prava mlada dama. Pa me vas dvoje uputiste na balet. Izdržah 4 godine, to i sama znaš. Al' ionako sam, dok su se druge balerinice razgibavale, slinila za klavirom kojeg je teta M. tako lijepo svirala za nas, buduće zvjezdice.

Ostavih balet i lijepe suknjice; zavukoh se u knjižnicu i sjedoh za klavir. Nikad me nisi čula kako sviram. Zaspala si na onaj kišni dan... danas godinama dalek.

A svirala sam za tebe.