Nekakav dubok stih me pokatkad i pokrene, podsjeti život u meni da si poklonim živosti i kretanja. Ali nije umjetnost pronalaziti umjetnost u umjetnosti, poeziju u poeziji. Umjetnost je omirisati živost negdje drugdje.

Moja poezija je kretanje. I duge duge vožnje. I glazba u pozadini, dovoljno tiha da ne ometa užitak, dovoljno glasna da bude primjećena.

Priznajem, automobili su moj fetiš. Ali ne jurcam. Uživam u svakom nadodanom kilometru na brzinomjeru kao što uživam u svakom novom stihu dobre poezije. A dobroj poeziji se uvijek vraćaš. I ponovno krećeš. Pa se vraćaš. Pronalaziš zrcalne strukture i umjesto poistovjećivanja sadržaja, poistovjetiš sebe s onim odrazom u zrcalu. I svaka aliteracija ti je kao dobar zvuk motora. Zavibrira i zagolica.

Krećeš se u krugu kao u sonetu, a svakom vožnjom iznova pronalaziš nove ljepote u već znanom sadržaju.

Besciljno lutati! Besciljno lutati! Kad... ionako... "cilj je samo izlika slabima..."