ako čuje shvatiti će
ako čuje shvatiti će

teško je kad duša i srca vole osobu koja je blizu, ali daleko

nikome
tebi

dovoljno je samo slušati da shvati

Volim te mamice, ti si moje zlato, ja te sanjam, a ti me trebaš jer sam tvoje sunce. Golubice moja mila, sretan sam što si mi ti majka jer tako veliko srce i toplu dušu ima samo ona koja me pod svojim srcem nosila devet mjeseci, ti si mi brisala suze kada sam plakao, pjevala mi nježnim glasom dok sam trebao spavati. Milovala si mi obraze nježnim rukama, voljela me.
Naučila si me da cijenim i volim život, pokazala si mi svoju nutarnju snagu, uživaš u životu a ja ga još ispravno ne znam ni živjeti jer toliko nepravde nas okružuje i samo molim da imam tvoju snagu jer jedino sa snagom i osmijehom život je ružičaste boje.
Volim te mamice, ti si srebro, oči su tvoje pune tuge, ali kada ih gledam u njima vidim svu tvoju ljubav.
voli te sin

krivi ljudi
šta će mi sve

neka ti ovo kaže sve jer moje riječi nisu potrebne

Dobila sam volju ponovo pisati nekoliko redaka mom anđelu jer jedino me on razumije, jedino me on čuje, jedino me on iskreno poznaje i voli ovakvu kakva sam.

Ti znaš tko sam, koliko srce imam, koliko iskreno otkrivam samu sebe jer uvijek su me učili da iskrenost otvara mnoga vrata. Današnje vrijeme vjeruj mi anđele nije tako, bolje prolaze ljudi koji lažu jer danas je laž istina, a istina laž. Ako nekome koga sretneš uljudno kažeš - dobar dan, kako ste - ostaju zapanjeni i šute jer me mogu vjerovati da postoji netko tko bi s njima normalno razgovarao o njihovim problemima jer tako zaboravljaš svoje i diviš se sebi što funkcioniraš.
Znaš i sam da živim sa hendikepom i volim samu sebe, volim druge, ali niko me ne razumije kao što si me razumio ti. Nekada smo trčali zajedno po rosnoj travi kraj Save, plesali smo u discu, putovali, upoznavali ljude i njihovu kulturu.
Vrištala bih, plakala bih ali nemam snage, nemam suza, moja duša putuje i luta jer traži malo ljubavi koju je izgubila. Ja ne mogu i ne znam voljeti.
Znam da zbog tebe i majke moram biti jaka, da moram imati snage jer jedino tada ste sretni anđeli, jedino tada vaše zvijezde na vedrom nebu imaju lijep i blistav sjaj. Pokušati ću, ali ne obećavam jer ni obećanjima ne vjerujem.
tvoja seka anđele moj.
anđelu mom

istina
Dobro ti jutro ljubavi moja.
Sretna sam jer sam te sanjala, jer je taj sam nekoliko minuta bio moja java, jer si me volio kao nekada, sretna sam jer sam se osjetila voljenom, željenom, jer sam dodirivala tvoje lice, osjetila tvoje meke usne na svojima.
Vratila sam svoje sretne dane i nitko mi san oduzeti ne može i neće.
San je moj život, moja istina i ja ne želim prestati sanjati.

Stvarnost mi je oduzela sve osobe koje volim koje su bile dio moje sreće i zato sada samo snovima vjerujem jer snovi nikada ne lažu, jer u snovima sam voljena i ponovo volim, željena sam i želim.
Samo me ti snovi drže ovdje jer znam da će jednom postati stvarnost, znam da moram čekati i da će se čekanje isplatiti pa makar i u starosti. Duša mi svakodnevno putuje k tebi ljubavi moja i vrača se navečer kako bih imala lijepe snove i miran sam znajući da i tvoja duša putuje k meni.
voli te tvoja A.

Zašto u posljednjih nekoliko sati razmišljam iz kojeg razloga razmišljam nekoliko godina unazad i slažem slike koje su stvarne kao što su sadašnje. Zašto duša boli kada voliš nekoga tko je dio tvoje prošlosti i želiš ga zaboraviti?
Da, ovo sam ja, ova pisma su istinita ja iako se nasmijem kada sretnem poznato lice a duša mi se kida od boli. Zašto volim nekoga tko je daleko, zašto se nadam da ću ga sresti? Zašto me duša boli?
Plakala bih ali ne mogu jer suze ne žele izaći iz mojih očiju.

Nedostaje mi blizina, voljela bih ponovo voljeti, ne znam i ne mogu jer kada sam izgubila tebe ne volim više ni sebe samu. Pogriješila sam znam, ali gdje,
voljela bih nakratko vratiti vrijeme i priznati ti da ne znam i ne mogu živjeti.
Svjesna sam da mašta radi svašta, ali maštanje i snovi nikada neće i ne mogu postati stvarnost ma koliko ja to željela jer jedino ti me poznaješ.
tvoja A.
kriva sam

Danas nisam sva svoja, u glavi mi tutnji kao što tutnji stara parna lokomotiva, oči su mi pune suza koje nikako da poteku niz obraze iako bih voljela plakati. Neprestano mi se vračaju slike koje bih voljela zaboraviti jer sreće više nema, ona je otišla i sada stojim na kraju reda za dodjelu sreće jer ima mnogih kojima je treba i ja ih puštam da krenu naprijed.
Svjesna sam da ne mogu vratiti vrijeme nazad, ali trebaš mi, treba mi tvoja blizina jer tonem, nestajem, borim se sa vjetrom ali on je jači.
Pokušavam pobjeći od svoje prošlosti, trudim se, ali kako bježim ona prošlost mi je sve bliže i guši me.
Molim te dođi samo na tren jer jedino kada svojoj prošlosti priznam krivnju ona će otići i ja ću ponovno pronaći sreću.

andrea to nisu tvoje riječi, ali to mi se sluša da probudim sebe.

Ti si mi u duši, venama, krvi ti si moja radost i sreća samo s tobom i pored tebe sam bila sretna, samo tada sam znala voljeti.

tvoja A

Odlučila sam jednom svom blogerskom prijatelju napisati nekoliko redaka, ali vrijeme kao da je stalo, misli traže riječi, prsti slova po tipkovnici. On voli umjetnost, književnost mu je omiljena, postovi su mu puni divnih metafora u kojima uživam kada ih čitam. Uporno ga želim odgonetnuti i neću, ne želim odustati jer to me zabavlja i veseli.
Osoba je vedrog duha, a ozbiljan, načitan. Stvarno je umiljat iako će to sada kada pročita zanijekati znam napisat će mi da sam u krivu da to nije on. Njega treba čitati kao encikopediju, od njega svatko od nas može naučiti lijepom izražavanju riječi, promatranju slikarske umjetnosti dublje no što inače promatramo slike obješene na zidovima svog stana. On je profesor književnosti koji voli slikarstvo.
Obožavam što je zagonetan, jer je topla duša koja voli unutarnju ljepotu.
zagonetka
Uživam na njegovom blogu slušati glazbu jer njegov ukus se ne razlikuje puno od mog i zato mu poklanjam ovu pjesmu iznad jer sigurna sam da ću ga vratiti bar malo u prošlost.

Za mene ćeš i dalje ostati zagonetka.

Pokušavam već pola sata sročiti jedno pismo kako bih ga ostavila ovdje na svom omiljenom blog servisu, ali tek sada san shvatila da je bolje da ostavim samo ovo jer razumjeti će onaj kome je pismo trebalo biti napisano.

njemu

pokušaj se vratiti
Sada tek znam da tmurno vrijeme uistinu vrača prošlost u misli i dušu. Koliko se god već godinama trudim da prošlost ostane prošlost, ona se uporno vrača kod svake promjene vremena i ostaje mjesecima uz mene, neda mi dalje, nego mi vrača slike dio po dio a ja uporno pokušavam krenuti stazom koja je ispred mene i čeka me, čeka da zaboravim prošlost.
Ne pomaže mi ni čitanje zanimljive knjige jer u muškom liku vidim njegov lik, osjećam miris njegove kože pored sebe, čujem osmijeh, njegove ruke me dodiruju.
Prošlosti moja budi tako dobra i plemenita, ostani zaključana u dubini moje duše, pusti me molim te da krenem dalje, da dodirnem sreću jer ona me čeka na putu a ja ne mogu krenuti dalje zbog tebe prošlosti moja, prošlosti koja se vrača samo u mojem srcu i duši.

Znam da smo spojeni sudbinom, a ja sam se s njome poigrala kada sam slušala razum a ne srce. Slovo D je početno slovo tvog imena i godinama od kada nisam s tobom to početno slovo tvog imena je vezano za mene. Damir, Damir, Davor imena su osoba sa kojima sam pokušala biti koje nisam nikada uspoređivala s tobom jer nisam tražila sličnosti s tobom.

Tek sada sam shvatila da se sudbini nikada pobjeći ne može kao što ja tebe ne mogu maknuti iz svoga srca i duše voljeni moj gospodine D.

Sjetiš li se ponekada naših dugih telefonskih razgovora kojim smo si kratili vrijeme do susreta? Tvoj topao nježan glas uvijek se pojavi u mojim mislima kada padaju kiše. Nedostaju mi ti razgovori, nedostaješ mi ti jer jedino sam se s tobom osjećala sigurno, jedino sam s tobom šetala stazom posutom mirisnim laticama ruža.
Tek sada znam nakon toliko godina samoće da se nisam smjela udati iz inata, trebala sam se boriti za tebe, priznati ti da te volim, da si moj život.
Sjetiš li se ponekada mog osmjeha?

Znam ostale su mi uspomene koje bole jer ne mogu i ne znam voljeti sebe, ne znam hodati stazom sreće jer kada si otišao sreća je čvrsto zaključala svoja vrata ostavila me da se borim sa tugom, da pokušam pobijediti bol.

Tražim te, trebam te, znam da se nikada vratiti nećeš da će sjećanja navirati, bol nikada neće prestati, prošlost će me proganjati jer sam te pustila da odeš nisam ti dozvolila da mi priznaš kao što mi ja tebi nisam priznala da te nikada neću prestati voljeti.

oprosti mi

Voljela sam te promatrati kako i koliko se raduješ kada pada kiša, kada vjetar njiše grane jer imao si osmjeh zaigranog djeteta, bio si sretan, bio si divan.
Znao si dobro da ja volim sunce i toplinu, ali uvijek si me uspio nagovoriti da s tobom šećem parkom dok kiša pada, da budem bosa na mokroj travi, da pustim da mi vjetar mrsi kosu, kiša umiva obraze.
Promatrala sam te kako u ispružene dlanove puštaš kišu da ih dotakne.

Sada tek shvaćam koliko je kiša blaga i nježna, koliko je divna kada je topla, samo mi nedostaju tvoj osmijeh i tvoji dlanovi u kojima su kapi kiše bile sretne jer su znale da ih voliš.
tvoja seka

tebi srećo moja

Danas jutro ranom zorom svanuo je krasan sretna bila ona majka koja te je rodila, koja te je svojim mlijekom na noge postavila, nemam srebra, nemam zlata, nemam ništa da ti dam, samo ovu pjesmu malu za tvoj dragi rođendan.

Tako počinje pjesmica koju si mi pjevala u ranim jutarnjim satima na današnji dan, a sada mi je već godinama nitko ne pjeva. Probudila sam se rano sa riječima pjesmice u glavi, pogledala kroz prozor u oblake i izgovorila "hvala ti majko, za život, hvala ti za sretne dane, hvala ti što si mi majka."
tvoja kćer

S ovim stihovima i Tajani želim sve najbolje povodom rođendana.

Sretna sam što si me rodila, što si me učila lijepom ponašanju, što sam s tobom putovala i vidjela različite kulture, što su mi ostale lijepe uspomene mog djetinjstva. Sretna sam što si mi pružila ljubav, ali tužna sam jer mi nitko za rođendan ujutro neće pjevati rođendansku pjesmicu, što me neće zagrliti, nasmiješiti se.
Na svoj rođendan pogledati ću u oblake izgovoriti glasno hvala ti za sve anđele moj, hvala ti što si mi podarila život.
tvoja kćer

Anđele dragi uskoro je tvoj najljepši dan, tvoj rođendan. Provedi ga sa osmjehom na licu, s radosti u srcu jer ti si to zaslužila. Nemam ništa drugo da ti poklonim osim ove male mirisne ruže jer ona je cvijet koji tebi pristaje jer si nježna poput nje.
Zdravlja i sreće i sve što si sama poželiš neka ti se ostvari jer ti si to zaslužila.
S poštovanjem i toplim prijateljskim zagrljajem od srca ti čestitam tvoj skorašnji rođendan.
Andrea

Uskoro će noć, još jedna vedra noć obasjana zvijezdama, a ti ćeš biti sam, sasvim sam zarobljen u sjećanjima, u davnim uspomenama. Na trenutak ćeš vratiti sretne dane, pružati ćeš ruke s otvorenim dlanovima misleći da će ti se vratiti, da je nikada više nećeš pustiti da ode daleko od tebe. Slušati ćeš zvuk laganog povjetarca i lišća koje pada s drveća, (polako dolazi jesen), a njezinih koraka nema u blizini.
Zarobljen si u svojim mislima prošlosti, ne znaš i nikada nećeš ni znati da i ona tebe traži, da sa prošlošću živi u svojim snovima i da je samo tada sretna jer si joj blizu, dozvoljavaš joj da ti pruža svu svoju ljubav i nježnost.
Potraži je jer ona diše samo zbog tebe, daj joj šansu da ispravi pogrešku jer
patnja uništava, boli, tuga razdire, ona polako nestaje kao što nestaje cvijet koji je ostao bez vode jer nikoga nema da ga zalijeva, da ga njeguje.

Stvoreni ste jedno za drugo, nemojte čekati jer život brzo prolazi, a tuga u srcima i bol u duši ostaju. Patnja ubija polako.

sjećanja

biti sam i čekati na pola puta da bilo koga sretneš, da razgovaraš, da se smiješ, da plačeš. Teško je kada nikome nisi potreban, kada gledaš sretne ljude oko sebe, a ti svugdje ideš sam nadajući se da ćeš negdje ugledati poznato lice.
Voljeti sebe, kada nikoga nema da ga voliš.

Znam, pitaš se sada zašto pišem ove gornje riječi kada volim biti sama, kada volim plakati da me nitko ne vidi, kada se volim patiti bez potrebe, ali moja sudbina je zapisana i puna je nizbrdica po kojima mi se penjati neda jer i kada se trudim da bude bolje ponovo idem ne svojom voljom korak u nazad jer nema nikoga da hoda pored mene, da me vodi samo jedan tren.

Teško je i pisati pismo ovo onako kako želim kada znam da nitko nikada neće pročitati ova moja pisma koja su pisana nepoznatom prijatelju, ta pisma će ostati zapisana, ali nikada neće biti pročitana, a to je teško jer shvatila sam da sam sama i tako će ostati još dugi niz godina.

Odrasla sam žena, najljepših godina za žensko biće, a u duši sam dijete koje je znatiželjno, koje je zaigrano, volim se radovati, suncu, kiši, vjetru, zvijezdama, mjesecu. Radujem se rosi u jutrima ranim, cvrkutu ptica, žuboru rijeke ispod starog oronulog mosta.
Radujem se svakom danu, a uistinu se ničemu radovati ne mogu jer više nemam snage boriti se sa hodanjem po trnovitoj krivudavoj stazi svog života. Sve što sam voljela i što me činilo sretnom nestalo je u jednom trenu i ostala sam sama sa svojim sjećanjima koja su divna ali bole, ludo bole i znam da ta bol neće prestati koliko god je molim da ode od mene što dalje.

Znam da nisam jedina koja ima patnje i boli, kojoj je tuga najbolji prijatelj i teško mi je što ti ljudi pate i trpe boli jer bol i tuga su surove suputnice. Ne, ja više ne mogu razgovarati, ja mogu samo pisati jer ovako ostaju tragovi koji ne odlaze s vjetrom.

Zašto si prema nekima surov, a neke tetošiš a tetošenje zaslužili nisu? Ne, ne kažem da mene moraš tetošiti jer ja još uvijek mogu ići krivudavim stazama posutim staklom i trnjem, ali pojedini nisu zaslužili tvoju surovost. Pomozi im da pronađu svoju sreću jer kada ću vidjeti osmijeh na njihovim licima znati ću da ih nisi zaboravio, da nisi zaboravio njihovu dobrotu.

životu dobar ti dan

Noćas sam šetala nasipom i gledala u rijeku, ne ne znam zašto sam došla i gledala u daljinu, nadala sam se da ću sresti bilo koga tko mi je drag, kome sam nekada nešto značila. Pored mene je prošlo samo dvoje mladih ludo zaljubljenih i sretna sam što me nisu primijetili kako tupo gledam u ulična svijetla i tražim sijenu osobe koju osjećam u svojim venama, ovo je za tebe pamtim te godinama, želim te danima, svakog sata. Zašto, zašto te zaboraviti ne mogu?
Koliko god se trudim da krenem dalje ja svugdje tražim tebe, dozivam te, ti ne čuješ jer kada sam te pustila otišao si ostavivši me riječima "ovo nisi trebala napraviti moglo ti je biti lijepo". Da, sada znam mogla sam biti s tobom i sretna znajući da sam druga, da pripadaš njoj a ja te imam pored sebe onako kako ljubavnica ima muškarca.
Znam sada da možeš rekao bi mi "bio sam s tobom cijele dane i noći, ti si mi bila sve, ali nisam ti mogao priznati da uistinu pripadam njoj."
Sada s tobom u mislim i duši zavaravam samu sebe, ne dozvoljavam sama sebi krenuti dalje nego te čekam i nadam se da ću ti moći reći "oprosti mi trebam te kao što mirisan cvijet treba sunce i kišu da bi cvao u najljepšem cvatu.
Molim anđele da mi te vrate samo na jedan dan, da budem sretna kao nekada, da ti priznam da te nikada nisam prestala voljeti, da bez tebe ne znam i ne mogu živjeti.
voli te tvoja A.

Ponovo ti moram i imam potrebu pisati nekoliko redaka jer jedino ti me razumiješ i možeš mi pomoći da sama sebe natjeram da shvatim da moram zaboraviti prošlost i imati snage za dalje jer život nikoga ne mazi ma koliko se nama činilo da je onom što prolazi pored nas divno.
Nedostaju mi naše šetnje, naši razgovori, zajedničko slušanje ABBE, nedostaješ mi ti jer ti si jedini razumio moje oscilacije.
Znam da svi mi živimo život sa tugom, da mnogi tu tugu znaju potisnuti daleko od sebe. Ja živim dan za dan, ali ta tuga me prati poput sjene i ne pušta me od sebe kao da jedino mene voli i nije potrebna nikome osim meni. Umorna sam od tuge, od samoće, od boli, jer tebe anđele moj nema u mojoj blizini s tobom razgovaram samo u mislima i ti razgovori s tobom su moja radost, te ne želim da ikada prestanu. Zašto se morala dogoditi nesreća i ugasiti tvoj život kada si život toliko volio?
Godinu za godinom sudbina mi je sve gorča i teža, nemam snage niti volje ići dalje jer vjetar koji puše, puše jače i vrača me tamo gdje ne želim biti, ne želi mi vratiti tebe, jer ti se ne možeš vratiti i znam da si tužan zbog moje tuge, ali ona mi je jedini prijatelj koji me razumije. Sreća mi je okrenula leđa i neće mi se nikada vratiti iako zna da je trebam.
voli te tvoja seka

Ovo pismo pisano je po priči jedne djevojke, voljela bih da nije morala osjetiti bol jer znam da bol nikada ne prestaje,da tuga vlada ma koliko se mi god trudili da idemo dalje, da podignemo glavu i radujemo se umjesto osobe koja je tu negdje, ali nama daleko.


Sjećaš li se kada smo vodili duge razgovore, kada si mi želio prikazati život u ružičastom tonu? Sjećaš li se kako si me branio kada sam se igrala u parku sa mojim lutkama, a druga djeca mi se smijala jer sjedim na klupici sama čekajući tebe da se vratiš iz škole, da ti pokažem novu frizuru na mojoj lutki? Sjećaš li se kada smo šetali uskim stazama uz rijeku i slušali zvuk vjetra, šuštanje suhog lišća pod našim koracima, kako smo trčali bosi po rosnoj livadi, kako smo legli u tu rosu i šutke gledali u nebo osluškujući svaki šum? Čekali smo tako prve sunčeve zrake koje su lagano izvirivale ispod bijelog oblaka, slušali smo ranojutarnji pjev ptica.
Voljela sam promatrati tvoj razigrani izraz lica jer volio si glazbu, uvijek si nosio sa sobom olovku i papir i tako ležeći u rosnoj travi pisao note jer glazba je bila tvoja sreća, u glazbi si utapao tugu i bol.
Imala sam osjećaj da nešto nije u redu jer gledao si me pogledom kao da želiš upamtiti svaku moju crtu, svaki moj pokret. Znala sam da ljudi imaju osjećaj kada im se bliži kraj, ali nisam željela znati da je to zadnji naš ranojutarnji izlazak i ljenčarenje na rosnoj livadi.
Ostala sam samo sa sjećanjima na naše djetinjstvo, na našu mladost i tvoj prerani odlazak.
voli te tvoja sestra

Oprosti mi anđele što ovako počinjem pismo, ali moram jer odgovor negdje dobiti moram kako bih imala snage za daljnje kušnje jer znam da ih ima još ali ne znam zašto, ne znam gdje sam pogriješila i zato te molim podari mi odgovor reci mi sve jer jedino tako mogu ići dalje i gledati sjaj toplog sunca, podnositi kapi kiše i vjetar kada puše. Ti dobro znaš anđele moj da se ja od sunca, vjetra i kiše nikada sklonila nisam jer znam da je to tu da bi nama bilo bolje.

Sjedim u polumraku sobe i misli mi se roje po glavi koja više razmišljati ne može, koja je teška ko olovo. Čekam, a ne znam što čekam, vjerojatno noć jer jedino dok sanjam sretna sam i tada živim punim plućima, znam sada ti je to čudno jer nikada do sada nisi čuo da netko živi punim plućima dok spava. Tuga i samoća su mi najbolje prijateljice, s njima jedino mogu razgovarati, jer me radost i sreća ne razumiju.
Sada da si tu zagrlila bi me i rekla mi „dozvoli im da ti se približe jer one su bolje prijateljice od tuge i samoće, one su dio tebe“. „Zašto majko da ih pustim kada one brzo odlaze, one zaboravljaju da ih trebam da me vode na najljepša mjesta, mjesta gdje je sve u cvatu, gdje sunce sije najljepšim sjajem, gdje padaju tople kiše, gdje najljepša glazba svira.“ Koliko ću još morati kušnje prolaziti u životu, zar nisam dovoljno kušnji tokom svojih godina života prošla? Ova pitanja postavljam sebi i tebi anđele moj jer odgovor negdje tražiti moram. Imam osjećaj da ludim, a ludilo ne vidim.

Pišem pismo znam da je uzalud ali lakše je tako kada iznesem bol koju ni ja ne razumijem jer život se živjeti mora samo moram naći ispravan put, moram prihvatiti radost i sreću, ali izgubivši tebe i njega izgubila sam i zadnju nadu da ću život živjeti bez tuge i boli, moje srce samo vas voli.
Pomozi majko, anđele moj svom unuku da pronađe sreću jer tuga u njegovim očima me boli više od samoće, podari mu sretne dane bez tuge i boli jer on je dijete koje zna da voli, ne želim da mu tuga bude prijatelj jer on je moja radost, moja svijetlost u mraku životnog tunela. Vodi ga kroz sreću života anđele moj jer on to zaslužuje, a ja imam tugu i samoću mogu se sama razgovarati s njima one me razumiju.

Ovo je moj kutak i voli ga jer taj kutak nikada mojoj tuzi prigovorio nije, on podnosi sve ove tužne riječi, riječi koje stvaraju bol, ali bol je dio života mog, a tako želim da dotaknem sreću, da se smijem kao nekada kada si bila pored mene i vodila me sa sobom, pokazivala mi radost, milovala mi nježno obraze, ljubila snene oči, za rođendan me budila pjesmom. Znam da moram živjeti s osmjehom na licu jer tada si sretna i ti, ali ne mogu jer kada sam izgubila tebe i njega ja sam izgubila sve i ne znam i ne mogu dalje. Sreći sam okrenula leđa iako to nisam smjela, trebala sam se boriti sa tugom jer tuga nanosi bol.
Ovaj moj kutak me jedini razumije i hvala mu što postoji, što me razumije jer mene je teško razumjeti, jer ja u posljednje vrijeme ne razumijem sebe.
voli te tvoja kćer